Otvoreno pismo glumice Nele
Eržišnik glumcu Miodragu Petroviću Čkalji
Nitko te neće
izbaciti iz moje duše!
Dragi Čkalja, pročitala sam u novinama
vijest koja me se tužno dojmila: "Čkalja gladuje". Znam da novine pretjeruju,
iskrivljuju pa i lažu, ali ponekad i objave istinu, radi koje ih ljudi inače
kupuju i čitaju. Svjesna svih mogućih i nemogućih interpretacija ovog pisma,
ipak se odlučih da ti se javim. Ni po babi ni po djedovima, već po onoj
žici-šaljivici, koja nam je od Boga podarena kao da nas je ista majka rodila.
Neću nikada zaboraviti naše susrete na snimanju dječje TV-serije "Koliko je
sati", za koju je scenarij napisao prerano preminuli pjesnik Dušan Radović, a
režirao ju je Englez kojem sam zaboravila ime. Da režiju nije preuzeo Englez,
možda ja nikada ne bih bila tvoja partnerica, kao što bi ti, htjela bih
vjerovati, u Hrvatskoj bio moj partner, bez obzira na režiju. Ali to već spada u
politiku i tebe s tim ne želim opterećivati.
Možda si čuo da sam ja devedesete ušla u politiku, ali, vjeruj
mi, nikada u politikante, pa ni u političare. Moje histrionsko srce gonilo me da
se svrstam u one nesvrstane koji su vapili za slobodnom Hrvatskom. I to je sve.
Poprilično velika fotogafija tvoja i moja, glava do glave, obje nekako nalik na
tužnog harlekina, visi na zidu moje glavne sobe, na najuočljivijem mjestu, i,
nemoj se naljutiti, prijatelju, uz Franju Tuđmana koji je kriv samo zato što je
Hrvatskoj donio slobodu. Gotovo. O politici više ni riječi, jer mi se ogadila,
razočarala me i razočarana ću umrijeti. Odnijet ću svoj smijeh u zemlju znajući
da će se i dalje smijati ptice na mome grobu. Dragi Miodraže Petroviću, je li
itko od tvojih poklonika u Srbiji (ovdje nije, to znam) reagirao na tvoj S.O.S.?
Ili barem napisao ovakvo pismo, jer dok ga ja pišem, oni zloćudni, a i drugi,
više se ne smiju, nego ismijavaju mene "ludu" koja piše drugoj "ludi" i tješi
je. Ja tebe ne tješim, prijatelju iz našeg žalosnog zabavljačkog ceha, znajući
da isto tako duboko poznaješ čovjeka u njegovoj biti, kao slabića, prevrtljivca,
pohlepnika, beskičmenjaka, kao i onoga od hrabrosti, od ljudskosti i duše. No,
ti se potonji na prste izbrojiti mogu, bilo gdje, bilo u koje doba, bilo koje
vjere i nacionalnosti bili. Znam da se osjećaš kao i ja. Od muke sam u
osamdesetoj knjigu napisala, da barem na papiru ostane nešto lijepo, a i ružno,
što se događalo u "moja tri života", kako se ta knjiga i zove.
Ne mogu pojmiti da te je tvoj narod "ostavio da gladuješ", kako
to piše u novinama, da životariš od mizerne penzije, zajedno s kćerkom i zetom,
koji su oboje glumci i oboje bez posla. Mislila sam da Srbi imaju više sluha i
ljubavi za svoje nekada omiljene. Ali slična sudbina stigla je i mene: bijedna
mirovina dostojna sudopere! A oko mene pretili političari svih boja i vrsta.
Nekoliko godina ponosa i radosti zbog slobode protutnjalo je, prijatelju moj
smiješni, i zaigralo je vrzino kolo borbe za fotelje, dok narod trepće očima i
pita se: Što je ovo? Našu zajedničku fotografiju sa zida velike sobe mnogobrojni
su posjetnici u ovih petnaest godina svakovrsno ocjenjivali, a oni
najpokvareniji zbog nje me i napadali po novinama. Uvijek sam im ponavljala, pa
to činim i danas: ljude kakav je Čkalja, ovakve bogomdane umjetnike, ovakve
Srbe, vi mizerije, nećete izbaciti iz moje kuće! Ni iz moje
duše.
U Beograd, na skori sajam knjiga dolazi i
moj nakladnik, a možda i moja knjiga. Javi im se i ako je to iz tiska istina,
oni će u moje i svoje ime učiniti što treba. Jedna knjiga s posvetom te čeka
svakako.
Ovo pismo mogla sam nadušak napisati,
jer ti, Miodraže, nisi u onim danima osamostaljenja Hrvatske i krvave agresije
na nju ponižavao, vrijeđao i napadao moju Domovinu. Sigurna sam da ti izraz lica
u to vrijeme nije bio vragolast kao nekad, nego pomalo nalik na ovaj s moje
fotografije, začuđen kao i moj! Ovo bi pismo htjelo izbjeći svaku "političku
notu" i daleko je od nekog pokušaja umjetnog zbližavanja, kao što čine Rade
Šerbedžija i njegova svita, pa i naš Vitez, bivši hrvatski ministar kulture,
koji me nikada nije pitao kako živim.
Štuje te i
divi ti se do smrti,
Nela
Preuzeto iz Novog lista (Rijeka)