12. 07. 2004.
Više lica Srebrenice
Još u februaru 1992. godine komandir Stanice rezervne policije u Potočarima, policajac Naser Orić, odmetnuo se od državne vlasti sa dvadeset do zuba naoružanih policajaca u Gornje Potočare, gdje je osnovao kamp za vojnu obuku muslimana. Vlasti SDA u Srebrenici ovo su tolerisale i nisu ništa poduzele protiv nelegalne vojne formacije i kampa za obuku na svojoj teritoriji. A onda je došlo ratno proljeće 1992. godine
piše: Zoran Janković
Aliji Izetbegoviću i Stranci demokratske akcije Podrinje je, zbog činjenice da je predstavljalo važnu kariku u "zelenoj transverzali", bilo region od velike važnosti. Zato je definitivno političko organizovanje muslimana na nacionalnoj osnovi ovdje započelo dosta rano: krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, sad već prošlog vijeka. Sve je počelo na seoskim sjedjeljkama gdje su aktivisti SDA "španovali" stanovništvo na mržnju prema Jugoslaviji, a posebno prema Jugoslovenskoj narodnoj armiji. Već tad govoreno im je kako je to samo srpska vojska i da muslimanski mladići moraju na sve moguće načine izbjegavati služenje vojnog roka. U siromašnoj Srebrenici, koja je, uz to, oskudijevala i obrazovanim ljudima, pripadnici SDA našli su plodno tlo za svoju ideologiju i ubrzo je većina stanovništva prihvatila političko mišljenje koje im je servirano. SDA je postala najjača i najbrojnija stranka.
Već 1990. godine u srednje i donje Podrinje počelo je, preko Hrvatske, pristizati oružje za muslimane u Srebrenicu, Vlasenicu, Bratunac, Bijeljinu, Zvornik… Cijena jedne puške kretala se između dvije i tri hiljade DEM. Zahtjev da se obezbijedi novac za kupovinu oružja SDA je dostavila svim muslimanima direktorima državnih preduzeća u Podrinju, a većina njih prihvatila je ovu direktivu i državne pare preusmjeravala za naoružavanje muslimana. Pošto se radilo o znatnim iznosima, i oni rijetki direktori koji nisu bili članovi SDA sada više nisu mogli nazad. Pronevjerili su državne pare i (osim kupovine oružja) počeli su zdušno raditi na stvaranju ratne klime jer su bili svjesni da će, ukoliko ne počne rat, završiti u zatvorima. Počele su i prve čarke između Srba i muslimana.
Ovako je počelo u Srebrenici
Pod kraj ljeta 1990. SDA i SDS istog dana održavali su predizborne mitinge. SDA u Srebrenici, a SDS u Milićima. Pri povratku Srba sa mitinga SDS-a iz Milića u Srebrenicu dočekala ih je barikada u Potočarima. Muslimani su, poneseni vatrenim antisrpskim govorima učesnika na mitingu SDA, polupali stakla na srpskim autobusima i privatnim automobilima i nisu im dozvolili ulazak u Srebrenicu. Incident je politički zataškan, ali su nepopravljive posljedice u vidu izgubljenog međunacionalnog povjerenja ostale.
Ljudi koji su radili u opštinskim sekretarijatima narodne odbrane i štabovima teritorijalne odbrane, i za svoj "rad" primali odlične plate, imali su zadatak da, u slučaju neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, pokrenu zakonom predviđene mehanizme u cilju zaštite države Jugoslavije i njenih vitalnih vrijednosti. U Podrinju ovi državni službenici vojnog i poluvojnog obrazovanja i zanimanja znanje i resurse koji su im bili povjereni, umjesto u zaštitu, stavili su u funkciju rušenja i razgradnje svoje države. Na inicijativu Vahida Karavelića, komandanta Patriotske lige – vojnog krila SDA za sjeveroistočnu Bosnu, već u junu 1991. godine počelo je ozbiljno vojno organizovanje u Podrinju. Nosioci ovog posla bili su Ferid Hodžić, sekretar Sekretarijata narodne odbrane Vlasenica, Sead Omerbegović, sekretar SNO Kalesija, Suljo Hasanović, zamjenik komandanta TO Srebrenica, i Alija Kapidžić, komandant TO Zvornik. Formirana su odjeljenja, vodovi i čete Patriotske lige sa spiskovima ljudstva i naoružanja, ali i jedinice za specijalne namjene. Ove aktivnosti iz sjene je rukovodio Vahid Karavelić. Da bi se došlo do još oružja i popunile osnovane paramilitarne formacije SDA, Jugoslovenskoj narodnoj armiji dostavljeni su sljedeći zahtjevi: da se pristupi redovnoj obuci i pripremi jedinica i štabova TO (TO je zamišljena kao nukleus Armije BiH), da se za opštine donjeg i srednjeg Podrinja uradi jedinstven sistem veze (Patriotska liga i SDA već su bili formirali tzv. subregiju pet opština za koju su im nedostajala sredstva veze), da se hitno traži smjena komandanta Okružnog štaba TO Nenada Milojkovića (jer je bio Srbin). Sa svim ovim zahtjevima bio je upoznat i Alija Izetbegović lično i podržao ih.
Do aprila 1991. godine, prema informaciji koju su objavili mediji u Federaciji, muslimani u Srebrenici imali su 1.300 cijevi dugog naoružanja (!?), od čega je oko 600 bilo lovačko, a sve ostalo bile su vojničke automatske puške korejske, mađarske i jugoslovenske proizvodnje.
Još u februaru 1992. godine komandir Stanice rezervne policije u Potočarima, policajac Naser Orić, odmetnuo se od državne vlasti sa dvadeset do zuba naoružanih policajaca u Gornje Potočare, gdje je osnovao kamp za vojnu obuku muslimana. Vlasti SDA u Srebrenici ovo su tolerisale i nisu ništa poduzele protiv nelegalne vojne formacije i kampa za obuku na svojoj teritoriji. A onda je došlo ratno proljeće 1992. godine.
Zločini nad Srbima
Pamet je ustuknula pred muslimanskim nacionalistima. Rijetki srebrenički intelektualci (kalkulanti kao i svi obrazovani ljudi) u početku su se trudili da se ne eksponiraju previše i pratili su razvoj događaja ravnajući se prema njemu. Tako se desilo da u prvi plan izbije policajac Naser Orić. Čovjeka koji je u Srbiji prošao obuku za specijalca i bio spreman da puca "u meso", u maju 1992. Krizni štab Srebrenice proglasio je za komandanta Štaba teritorijalne odbrane Srebrenice, a u junu Sefer Halilović, načelnik Štaba Komande Armije BiH, verifikovao je njegovo imenovanje.
Muslimanske oružane jedinice pod komandom Nasera Orića preduzimale su brojne vojne operacije na nezaštićene civile u srpskim selima opština Bratunac, Srebrenica, Skelani, Zvornik, Vlasenica… Spalili su i razorili najmanje pedeset sela i zaselaka sa srpskim stanovništvom, pobili oko 3.000 civila, protjerali veliki broj Srba iz Podrinja… Zbog toga je Naser Orić trenutno u Hagu, gdje mu se sudi za ratne zločine.
Muslimanska vojska u Srebrenici, sredinom rata, našla se u strateški nepovoljnom položaju: bez fizičke veze sa ostatkom teritorije pod kontrolom A RBiH, sa otežanim snabdijevanjem oružjem, municijom i ostalim materijalno-tehničkim sredstvima, suočena sa dezerterstvom i bježanjem pripadnika vojske u Jugoslaviju, prijetio im je potpuni slom. VRS je bilježila vojne uspjehe. Alija Izetbegović potegao je svoje diplomatske veze po svijetu i međunarodna zajednica priskočila je u pomoć – Srebrenica je proglašena zonom pod zaštitom Ujedinjenih nacija.
E sad, da bi jedno područje dobilo ovaj status, moralo je prvo biti demilitarizovano. Ova mogućnost predviđena je Dopunskim protokolom uz Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. o zaštiti žrtava rata (glava 5 – Mjesta i zone pod posebnom zaštitom). Međutim, da bi se područje smatralo demilitarizovanom zonom, sporazum mora biti sklopljen pismeno ili usmeno (direktno, preko sile zaštitnice ili nepristrasne humanitarne organizacije), a zona mora da ispuni sljedeće uslove: svi borci i pokretno oružje i pokretna vojna oprema moraju da budu evakuisani; nikakve nepokretne vojne instalacije ili ustanove ne smiju se koristiti za akte neprijateljstva; vlasti ili stanovništvo ne smiju preduzimati nikakav neprijateljski akt; svaka aktivnost vezana za vojne napore mora prestati… itd. itd. Ili, kratko rečeno: da bi se zona smatrala demilitarizovanom, svaka vojna aktivnost i neprijateljsko djelovanje u njoj moraju da prestanu. Ovo u Srebrenici nikad nije urađeno. Status zaštićene zone korišten je samo kao brana VRS da pomjera linije naprijed, a muslimanske snage zadržale su svoje oružje, nastavile sa vojničkim operacijama, pa čak i sa zločinima nad Srbima – i civilima i vojskom.
Autentični dokumenti Armije RBiH
Koliko je Srebrenica bila demilitarizovana, govori i dokument A RBiH str. pov. broj: 01-48/95, od 25. 02. 1955, kojim se potvrđuje dostavljanje velike količine oružja i municije i MTS-a za jedinice u Srebrenici. I to u vrijeme kad Srebrenica ima status zaštićene zone! Ovim dokumentom potvrđuje se i činjenica da je i zaštićena zona Žepa bila sve drugo samo ne to što je morala da bude. Naime, sve vrijeme dok su koristili privilegije svog međunarodnog statusa, vojne jedinice iz Srebrenice i Žepe bile su aktivne: izvodile su borbena dejstva, naoružavale se i vršile pregrupisavanja. Pa čak i vršile planiranje operativnih vojnih aktivnosti širih razmjera. U spomenutom dokumentu stoji: "Dana 10. 02. 1995. godine u Žepi su otkrivene i privedene tri prostitutke koje su boravile deset dana u kampu UNPROFOR-a (ruski bataljon), gdje se došlo putem saslušanja pomenutih da su cjelokupnu situaciju i osnovne zamisli borbenih dejstava ispričale, pa Vam stoga predlažem da se pravac mijenja. To bi moglo da se radi iz pravca Žepe, pravca Kladnja" (očigledno, radi se o pravcima napada na teritorije RS). U istom dokumentu potvrđen je i fakt da su u Srebrenici i Žepi zloupotrebljavani letovi helikoptera sa oznakama Crvenog krsta za transport oružja i municije: "O svim letovima helikoptera i transportu MTS-a od Žepe do Srebrenice neprijatelji (četnici) saznali su putem dezertera koji su u R. Srbiju dezertirali tako da su o svim aktivnostima koje se odvijaju ispričali neprijatelju", stoji u ovom dokumentu, kojim Naser Orić izvještava svoje pretpostavljene. O tome da je zloupotrebljavan i međunarodni znak Crvenog krsta i odluka o zabrani letova u vojne potrebe (ne samo u Srebrenici), svjedoči i dokument A RBiH str. pov. broj 06-05-57/95: "Dana 20. 02. 1995. godine u prilogu RTV BiH prikazan je helikopter R BiH za izvođenje obuke jedinica 7. korpusa. Na snimku su bile vidljive oznake Crvenog krsta, boja i tip, a tekstom i slikom data je i namjena helikoptera. Narednog dana neprijateljski TV i radio-stanice su prikazale i objavile navedeni snimak uz komentar da 'Muslimanska avijacija vrlo često krši zabrane letova' itd.", negoduje u ovom dokumentu pomoćnik komandanta za bezbjednost 2. korpusa pukovnik Mehmed Žilić zbog "oticanja" tajnih vojnih podataka putem sredstava informisanja.
Zbog prisustva i intervencija pripadnika holandskih snaga UNPROFOR-a u Srebrenici muslimanske jedinice bile su prinuđene da svoje aktivnosti ograniče i prikriju. Zbog toga su se opredijelili za izvođenje diverzantskih akcija i prepadnih i zasjednih dejstava u dubini srpske teritorije, kao borbenih aktivnosti primjerenih konkretnoj situaciji. "U utorak dana 21. 02. 1995. godine jedan vojnik bataljona po imenu Alija Rizvanović i još jedan pripadnik 284. brigade su u Zagonima nakon višednevnog osmatranja i praćenja kretanja neprijatelja sačekali i otvorili vatru na trojicu pripadnika srpske vojske ispucavši 26 metaka iz dva kalašnjikova na daljini od 20 do 30 metara. Palim neprijateljskim vojnicima nije prilaženo zbog nedavno postavljenih mina od naše strane koje nisu aktivirane, pa je ostalo oružje kod poginulih. Pošto su se povukli na sigurno odstojanje, osmatrali su kako je došlo pojačanje, a zatim su i odnijeli mrtve na trima nosilima", stoji u dokumentu kojim Azmir Golić, pomoćnik komandanta za bezbjednost S.B. bataljona "Srebrenica", izvještava svoje pretpostavljene o borbenim aktivnostima. Treba li napominjati da se sve ovo dešava u periodu kad je Srebrenica "demilitarizovana"?
