ŽELJKO CVIJANOVIĆ: CRKVENI RASKOL ILI BRAVAR JE BIO BOLJI I PREMA CRKVI 

petak, 19 novembar 2010 22:38 

 

 

Zašto su i Sinod i episkop Artemije počeli da računaju vreme po Borisu Tadiću 

Sve je, od prve do poslednje, bilo baš  onako kako je Đavo hteo: Srpska crkva 
je u raskolu. I, naravno, ne postoji danas niko ko je na neki način odan Crkvi, 
bilo da veruje da je u pravu Sinod ili da je u pravu episkop Artemije, ko zbog 
ovakvog raspleta može da bude srećan, kao što ne postoji nijedan neprijatelj 
Crkve koji danas nema razlog da nazdravi dobrom razvoju stvari. Ali to nije 
kraj, Đavo hoće još, on danas stvara novi kvalitet krize koja mesecima razara 
Crkvu. Taj kvalitet sastoji se u tome da se niko od onih koji su pali u taj 
grešni ponor danas ne oseća krivim, niko od njih ne vidi greh nigde osim na 
suprotnoj strani, i sve to samo zato jer niko ne vidi dubinu raskolničkog 
poraza, jedinog što je ovde ravnomerno raspoređeno na svim stranama, jedinog 
čega ima dovoljno za sve. 

Idemo redom. Krivci su Borisovi demokrate, koje, kad vidiš u crkvi, nikad ne 
pomisliš na liturgiju, već da su radovi u toku. Ne mislim na te radove. 
Naravno, sada će oni, kao, da jako žale što došlo do raskola i još će, kladim 
se, reći kako ih sve to jako zabrinjava zbog novih podela u našem narodu na 
Kosovu. Žuta suza će stizati žutu suzu, a ne bi me čudilo ni da sam Boris pusti 
neku pošto je prethodno navukao jedan od onih svojih izraza lica iz Srebrenice 
ili Vukovara. S tim što se ovde nikome izviniti neće. 

Ali hajde da mi vidimo šta je njihov udeo u raskolu. Najpre su podelili Srbiju 
na onu koja je slepo lojalna njihovoj imbecilnoj provincijalnoj viziji Evrope i 
na onu za koju veruju da nema pojma o životu. Potom su prvima pokazali da se 
može pristojno živeti od verovanja u gluposti, kao što su pokazali drugima da 
da svaka ozbiljna moždana aktivnost može da skupo košta. Zatim su sve učesnike 
u javnom životu podelili na podobne i nepodobne, na one s kojima se diluju i na 
glupake, sa kojima neće da imaju ništa. Na kraju su one sa kojima diluju 
pretvorili u krpe, a one sa druge strane počeli da otpuštaju, zatvaraju, a 
poneke čak i da bockaju nožem. 

Samo će oni takvi znati koliko su sami uradili da do razdora u Crkvi dođe, ne 
samo po tome što su dakle ponovo podelili društvo već i, direktnije, po tome 
što oni znaju koliko su i koje vladike držali na vezi; oni znaju kako su ih 
instruisali i šta su im sve nalagali, koga su među episkopima vukli na dno i 
koga su gurali prema gore; samo njih treba pitati koliko su nasilja poslednjih 
godina uneli u Crkvu; njih pitajte čime su pritisnuli neke od vladika da su 
potom pisali pokorna pisma Borisu u kojima su se kleli u svoju odanost 
evropskom putu Srbije; samo žuti mogu da vam kažu kako su upali u Crkvu, kao da 
su upali u kafanu u kojoj je trebalo zavaditi naše i njihove, naravno, samo 
zato da bismo pokazali njihovima.  

VREME ČUDA Ali, istovremeno, jedino oni danas pojma nemaju u kakav su organizam 
ušli da uspostave svoj nastrani poredak i samo oni nisu očekivali da će taj 
organizam pre pući, kao što danas puca, nego što će oni u njemu uspostaviti taj 
svoj red, koji počiva na tome što se ljubav među ljudima meri kintom i uticajem 
a strah od Boga silom. 

Kad vam kažu kako se politika ne meša u crkvene stvari, pitajte ih tada kako su 
pravili liste podobnih episkopa za izbor novog patrijarha; pitajte ih koga su 
slali po eparhijama da lomi vladike; neka vam kažu čime su pretili vladikama 
koji se nisu dali slomiti i šta su obećali Džou Bajdenu kada je ono Artemije 
pozvao Boga da ga otera s Kosova. Naravno, većeg nasilja svetovne vlasti u 
Crkvi nije bilo još od Titovog vremena i Pekićevog „Vremena čuda". Žuti su, 
dakle, ti koji su danas podeljenim Srbima srušili poslednji krov ispod koga 
mogu da se osećaju kao jedno, poslednja vrata ispred kojih su mirne duše mogli 
da ostave sve svoje razlike. 

Pišem ove redove sa nelagodom nekoga ko se mnogo ne razume u pitanja i odnose u 
Crkvi, ali, nažalost, tu nelagodu nadjačava mi svest o njenoj društvenoj ulozi 
i osećanje da je raskolom razbijeno poslednje mesto koje nas bezuslovno 
ujedinjuje. Počinjen je poslednji veliki istorijski greh, koji će već sutra 
biti okajan na ovome svetu.  

Zato svoju odgovornost za raskol mora da ponese Sinod, koji je u svojoj 
slabosti od ovoga sveta poverovao kako je uspostavio produktivan dijalog sa 
svetovnom vlasti, krijući i od pastve i od sebe samih da to nije nikakav 
dijalog, već ispunjavanje želja svetovnih moćnika. Nije, dakle, svaka vlast od 
Boga, poneka je od Đavola. Ona se danas prepoznaje po tome što nikakvu svest o 
istoriji nema, što samim tim ne može imati ni bilo kakav odnos prema Crkvi i 
njenoj misiji jer Crkva je za nju ništa više do jedna dobra pi-ar agencija, 
samo nešto starija od drugih. Šta je drugo mogla takva ekipa da proda Sinodu 
kao svoju istorijsku viziju do istorijske vizije svojih stranih nalogodavaca, 
kojima trebaju baš ti razbijeni i obezglavljeni Srbi. 

Jer, pazite, ovde je reč o dve kuće; jednoj koja vreme meri vekovima, koja je 
pola milenijuma ovaj narod držala u dobroj veri čekajući da prođe jedna od 
najdužih svetskih okupacija, i drugoj, koja vreme računa do ponedeljka ili, kad 
uđe u stanje svoje najdublje autorefleksije, do prodaje Telekoma. I ko je kome 
nametnuo svoje računanje vremena? Ovi drugi ovim prvima. 

Tako smo dobili jedan lojalni pokoreni Sinod i veći deo episkopa, gde, da 
đavolje delo bude veće, sede bar dvojica vladika koji su se svojim delom 
upisali u istoriju Crkve i bar još petorica koji u svojim glavama drže više 
znanja i dela nego što je iko od žutih ikada mogao da pojmi. Tako je, na kraju, 
srušena i poslednja linija odbrane jedinstvene Crkve, naše verovanje da je, 
Svetim Duhom nadahnuti Sabor, mnogo više od prostog aritmetičkog zbira njegovih 
članova.  

ARTEMIJEV GREH Kako znamo da je Crkva pristala na žuto računanje vremena? 
Jednostavno, zato što se nekome ko vreme računa u vekovima toliko žurilo da 
otrese Artemija, zato što su mu nabrzinu skinuli glavu kao da su neki centralni 
komitet, uveren da se stvar mora oposliti sa današnjom verom jer ko zna kakva 
će vera sutra biti na snazi. Po čemu još?  

Po tome što je njihovo viđenje isključive Artemijeve odgovornosti i sopstvene 
nevinosti zapravo nemoć da se pojmi tragična dubina raskola i odbijanje 
razumevanja da je veličina tog zla identična veličini projektovane promene 
sveta u kome ćemo u budućnosti živeti. Po čemu još?  

Po tome što su neki naši episkopi na kraju i sami poverovali kako su oni jedna 
dobra pi-ar firma, pa su punili anticrkvene „devedesetdvojku" i „Blic" teško 
kompromitujući Artemija. A danas se verovatno čude kako im se iz vedra nebe na 
glavu sručio raskol i kako to ovi mediji danas toliko seire nad raskolom kad su 
vladike bili toliko sigurni da njihovoj dobroj veri ne može da naudi ni to što 
sa Đavolom tolike tikve posadiše. 

Iako mi, kao, rekoh, laiku za crkvene stvari nije bilo van pameti da u tom 
sukobu budem skloniji Artemiju, koji je mogao da probudi moju empatiju kao 
progonjeni i kao neko ko ne odustaje od svoga, spreman da za to plati najvišu 
cenu, danas je sasvim jasno da je, pravedan ili ne, izazvan ili ne, on bio taj 
koji je povukao potez raskola. 

Šta god da je bilo razlog, da mu se sam Gospod javio i naložio mu da sa svojim 
sledbenicima uđe u kosovske manastire, Artemije to nije smeo da učini. Nije 
smeo po prostoj logici što nam je danas bolje da imamo i jednu crkvu koja je u 
grehu nego dve koje su u zakonu. Jer događalo se u istoriji crkava da vrh neke 
od njih bude čak i u jeresi, ali su prolazila zla vremena i rđavi vladari, pa 
je vreme ispravljalo stvari. Greh raskola, međutim, čini se mnogo dubljim i 
mnogo trajnijim, i baš ovo je to što je opravdalo najhrabrija očekivanja i 
neprijatelja Crkve i neprijateja Srba. 

Jer šta je mogla da bude Artemijeva kalkulacija nego da tim činom Saboru poruči 
kako bi baš voleo da vidi hoće li mu ti izdajnici u zauzete manastire poslati 
šiptarsku policiju da ga istera. Šta uopšte može da bude kalkulacija nekih 
episkopa iz Sabora dok, sakriveni kao anonimni izvori, Artemija tovare u 
„Blicu"? Da li i jedni i drugi veruju da se u ratu među braćom tako mogu 
koristiti neprijatelji dok oni misle da su toliko u pravu da njihovu misiju ne 
mogu da naruše ni šiptarska policija ni anticrkveni mediji. 

Naravno, rizikujući da sam ulogu crkve redukovao na društvenu ulogu zajednice 
(comunity), rekao bih da je poslednje vreme da dve strane shvate da je stvar 
otišla suviše daleko i da samo mudrost i popuštanje mogu donekle da izglade 
stvar. Šta može da bude smislena alternativa tome? Samo to da utehu pronađu u 
tome što se Borisova stranka na svom saboru polovinom decembra definitvno neće 
pocepati. Jer nju vezuje nešto mnogo čvršće od onoga što je stotinama godina 
vezivalo crkvu. 

 

http://standard.rs/vesti/49-kolumne/5951-eljko-cvijanovi-crkveni-raskol-ili-bravar-je-bio-bolji-i-prema-crkvi-.html

_______________________________________________
Sim mailing list
Sim@antic.org
http://lists.antic.org/mailman/listinfo/sim

Одговори путем е-поште