SREBRENICA - ANALIZA 5 – SPISKOVI SREBRENICKIH ZRTAVA

By Emil VLAJKI

 

Uvodne napomene (brojke)

   Nakon dva odlaska u BiH radi prikupljanja materijala o Srebrenici i pocetka obrade sirovih podataka, ponovo se javljam. Prethodno moram jos jednom istaci, da moje analize nemaju za cilj da negiraju ikakav i iciji zlocin. One, prvenstveno zele da pokazu da tvrdnje o “srebrenickom masakru” nemaju smisao apsolutne istinitosti, vec su bremenite mnogim kontradikcijama i neizvjesnostima koje ozbiljno stavljaju u pitanje brojke od navodnih 6000-12 000 srebrenickih zrtava.
   Netko ce reci da je to bezobzirno licitiranje sa zrtvama, posto je svaki zlocin zlocin, bez obzira na to koliko je zrtava stvarno bilo. Principjelno, to je tocno, ali zasto onda oni koji takve brojke isticu (tvrdeci, pritom, kako je u Srebrenici pocinjen najveci masakr nakon nacistickih zlocina nad Jevrejima) dizu toliku buku kada netko osporava, ne sam zlocin, vec obim tog zlocina?

   Jer ako je svaki zlocin zlocin, a jest, zasto se ne obrati jednaka medijska paznja na desetine spaljenih srpskih sela oko Srebrenice i preko 1000 mucki ubijenih Srba-civila od 1992-1995., a to sve od strane dijela regularne (Izetbegoviceve) Armije BiH koji je bio stacioniran u navodno “demilitariziranoj” Srebrenici?

   Necu razvijati sve konsekvence ovog pitanja, a prva je da ljudi obicno kazu kako 1000 i, na primjer, 8000, nije ista stvar. Dakle pokazuje se da i za one “krajnje principjelne”, brojke ipak “nesto” znace. Pa ako vec znace, onda je nuzno da se vidi da li je broj muslimanskih zrtava, u periodu od 10-19 srpnja 1995., stvarno bio toliko visok kao sto se tvrdi.

 

Dosadasnji rezultati analiza

   Razlicite analize Srebrenice koje su na Zapadu uradjene od strane dobronamjernih pojedinaca i grupa, u smislu osporavanja obima “srebrenickog masakra” samo su zakomplicirale stvari. Bez istinskog naucno-istrazivackog rada na terenu, Srebrenica se pretvorila u borbu misljenja koja navodni/stvarni masakr nicim sustinskim nije dovela u pitanje.

   Metoda koju primjenjujem je radikalno razlicita :

1.Analizirao sam najznacajnija djela i dokumente kojima se tvrdi da je srebrenicki zlocin pocinjen. Pritom su kontradikcije izmedju nepreglednog broja medijskih izvjestaja neprijateljskih u odnosu na Srbe i cinjenica istaknutih ovim dokumentima koji su takodjer neprijateljski u odnosu na Srbe jasno pokazane. Drugim rijecima, zapadni novinari su se izivljavali (i jos se uvijek izivljavaju) u njihovim napisima o Srebrenici ne vodeci cak racuna ni o onome sto su njihove gazde sluzbeno izjavljivale.

   Ono najvaznije sto sam pokazao jest da postoje dvije price lansirane od strane Zapada :

   a.Prva govori o « bestijalnosti », « genocidnosti » Srba koji su, navodno, nakon zauzimanja Srebrenice, « bez milosti » odvojili muskarce od zena i djece i pobili oko 8 000 ovih prvih!

Pokazao sam da je ta prica, kojom se mediji najvise sluze, uglavnom, netocna.

   b.Druga prica, koja je, sto se pocetka dogadjaja tice, najvjerovatnija, jest da su se, uoci pada Srebrenice (dakle 9 srpnja 1995.), muslimani-muskarci (vise od 10 000), od kojih je bila barem trecina vojnika, pripadnika regularnih Izetbegovicevih trupa, odvojili od zena i djece, ostavili ih na milost i nemilost neprijatelju i pokusali proboj prema vlastitim linijama. Ovom se pricom sluze sudski organi Haga i « ozbiljni » analiticari koji isticu da su Srbi, protivno pravilima ratnog prava, pobili najveci dio muslimana koje su zarobljavali, upravo prilikom ovog proboja.

   Da, ali ova prica teze prolazi kod javnosti i uopce, jer probijati se sa oruzjem ili unutar oruzanih formacija pa nastradati, nije isto kao i biti brutalno odvojen od zena i djece i pritom ubijen.

   Nazalost, Srbi nisu znali i ne znaju se (ili se ne zele) koristiti ovim sto sam jasno pokazao. Kada bi htjeli da se na pravi nacin ovim koriste, najveci dio novinskih napisa o Srebrenici bi otpao.

2.Sa ovom analizom (broj 5), na red dolaze razmatranja spiskova stvarnih i fiktivnih muslimanskih zrtava evidentiranih na podrucjima Srebrenice od 10-19 jula 1995. gdje su izvjesne kontradikcije i netocnosti jasno uocljive.

 

Spiskovi

   Spiskova o « srebrenickom masakru » ima nekoliko desetina. Najcesce su u upotrebi slijedeci :

-Haskog tribunala (7457 nestalih lica)

-Instituta za istrazivanje zlocina protiv covjecnosti i medjunarodnog prava, Univerzitet u Sarajevu (7099 nestalih lica)

-Udruzenja gradjana ‘Zene Srebrenice’, Tuzla (6542 nestalih lica)

-publikacije ‘Zrtve srebrenicke apokalipse’ (7981 nestalih lica)

-Medj. Komiteta Crvenog Kriza (MKCK, 7635 nestalih lica)

(Ove se brojke, prociscenih spiskova, odnose najvecim dijelom na nestala lica u datom periodu, a upisanih u vise spiskova, kao i na sahranjene identificirane osobe).

 

Kontrolni i dopunski spiskovi:

-Udruzenje gradjana MAG, Sarajevo

-Ljekari za ljudska prava

-Medjunarodna komisija za nestala lica (ICMP); formalno osnovana od Izetbegovica, a sef te komisije je direktno imenovan od SAD

-Udruzenje ‘Majke enklave Srebrenica i Zepa’, Sarajevo

-Poginulih boraca (Izetbegoviceve) Armije BiH

-Kantonalnog tuzilastva Tuzla (identificirane osobe)

-Holandskog bataljona za 239 lica iz UN kampa ‘Potocari’

-Razliciti popisi stanovnistva

(Napomena: pored ovih, postoji jos dvadesetak manje upotrebljavanih spiskova)

U vezi ovih spiskova, recimo i to, da je za sada identificirano i sahranjeno, u Memorijalnom centru u Potocarima, 1929 osoba-Muslimana prezumiranog srebrenickog masakra a koji se nalaze na datim spiskovima.

 

Problemi

1.Ovi su spiskovi nastali iskazima obitelji nestalih osoba i drugih zainteresiranih gradjana i uzimaju se kao vjerodostojni. Problem je u tome, sto ni jedna jedina komisija Republike Srpske, od onih koje su se bavile ovim pitanjem, nije ikada na terenu, empirijski, provjeravala ove navode (treba, na pr., vidjeti iz kojih izvora poticu tvrdnje o nestalim osobama, gdje su oni koji to tvrde bili u tim trenucima, kako znaju da su te osobe nestale upravo od 10-19 srpnja 1995, itd.).

2.Drugi problem je u tome, sto prilikom iskopavanja primarnih i sekundarnih grobnica, nikada ni jednom oficijelnom srpskom organu nije bio dozvoljen pristup tom cinu! Ovakav tretman Srba od strane “medjunarodne zajednice” pothranjuje price kojima se tvrdi da se Muslimani, pali u ratu 1992-95), dovlace iz svih dijelova BiH i prikazuju kao zrtve “srebrenickog masakra”.

Stvar, dakle, nije u tome sto bi se sumnjalo u rezultate izvrsenih DNK analiza putem cega su identificirani ostaci tijela nastradalih i/ili umrlih u ratu, nego se radi o tome da li su stradale osobe stvarno stradale u toku prezumiranog “srebrenickog masakra”.

3.U izvjesnom broju slucajeva, postoje osnovane sumnje da pronadjene mrtve osobe nisu iz inkriminiranog perioda (10-19 srpnja 1995.), one su, ipak, sahranjene u MC Potocari kao zrtve “srebrenickog masakra”. Po gruboj procjeni, takvih osoba ima oko 200.

4.U izvjesnom broju slucajeva, iste osobe, ali sa razlicitim osobnim podacima, vise su puta upisivane na istim spiskovima.

5.Za izvjestan broj nestalih osoba postoje osnovane indikacije da su u zivotu.

 

Sve u svemu, ovi spiskovi ne pokazuju, niti mogu pokazati datum i mjesto nestanka te ne odredjuju nacin i uzrok smrti.

 

Apel (po drugi put)

   Srbi moraju biti svjesni toga, da se njihova demonizacija nastavlja nesmanjenim intenzitetom i da je okosnica te demonizacije upravo “srebrenicki masakr”. Zapad je potrosio ( i trosi) na stotine milijuna dolara kako bi odrzao taj, vec sada, planetarni mit. Srbima, dakle, mora biti u interesu da se pitanje Srebrenice rascisti, ukoliko ne zele da i u 21. stoljecu budu tretirani kao jedna od najgenocidnijih nacija na svijetu. Smatram, da se sa relativno malim sredstvima, to pitanje moze rijesiti.

   Pritom nije sporno to, da su na podrucju Srebrenice, kao i na ostalim podrucjima BiH, nalaze na tisuce Muslimana stradalih i umrlih u ratnom periodu (a isto se moze reci za nastradale Srbe). Stvar je u tome, da se nepristrasno, naucnim metodama, pokaze da li su pronadjena tijela Muslimana u sirokim podrucjima oko Srebrenice djelo masakra izvrsenog u “jednom dahu” (10-19 jula), ili su rezultat “normalnog” ratnog stradanja.

   Jedini istinski metod da se to sazna jest empirijsko istrazivanje na terenu: Provjera svih imena na (glavnim) listama, te ustanovljavanje vremena smrti pronadjenih (ostataka) tijela.

   Posto je to poduzi i kompleksan posao, predlazem, jos jednom, formiranje ne-srpske medjunarodne komisije sastavljene od uglednih licnosti koje do sada nisu pokazale ikakav animozitet prema Srbima i koja bi imala zadatak da, na terenu, empirijski, ispita vjerodostojnost postojecih spiskova.

 

   Sto se mene tice, i cekajuci formiranje jedne takve komisije, nastavljam sa provjeravanjem odredjenih manipulacija sa zrtvama zahvaljujuci materijalima koje sam prikupio. Uskoro, ukoliko budem imao materijalne uslove, objavit cu analizu broj 6 gdje cu prikazati manipulacije glasackom masinom u Srebrenici vezanoj za “masakr”.

   Napominjem, da su sva sredstva koja su mi pristigla, potrosena za istrazivanja koja sam u posljednjih tri mjeseca vrsio na podrucjima bivse Jugoslavije, posebno u BiH, te da pocetkom decembra moram ponovo biti tamo.

   Zato urgentno trebam daljnju financijsku podrsku mojim istrazivanjima. Oni, koji me misle u tom smislu podrzati, molio bih da mi sredstva salju, ne cekovima, nego jedino prioritetnim pismom ili obicnim pismom.

 

Emil VLAJKI

Reply via email to