[Iniziative e testi del SPR – Partito Socialista dei Lavoratori della Croazia – sulla dialettica tra sinistra e sindacato]
SRP o dijalektici izmedju ljevici i sindikatu 1) Okrugli stol o dijalogu ljevice i sindikata 2) Sindikati kao akteri postizbornih promjena u RH (Pavle Vukčević) 3) Hrvatskom je lako vladati kad „boluju” sindikati (Pavle Vukčević) === 1 === DIJALOG LJEVICE I SINDIKATA (SRP, 2 mar 2018) Okrugli stol o dijalogu ljevice i sindikata održan je 28. 2. 2018. u prostoru Tribine grada Zagreba. Govorili su (abecednim redom): Tomislav Kiš iz Novog sindikata, Ana Milićević Pezelj iz SSSH, Željko Stipić iz sindikata Preporod i Jagoda Milidrag Šmid iz Nove ljevice. Predstavnica SRP-a Vesna Konigsknecht je obavljala i funkciju moderatorice... VIDEO: https://www.youtube.com/watch?v=XBaebCffgXE <https://www.youtube.com/watch?v=XBaebCffgXE> --- http://www.srp.hr/dijalog-ljevice-i-sindikata/ <http://www.srp.hr/dijalog-ljevice-i-sindikata/> DIJALOG LJEVICE I SINDIKATA 2. ožujka 2018. <http://www.srp.hr/dijalog-ljevice-i-sindikata/> Okrugli stol o dijalogu ljevice i sindikata održan je 28. 2. 2018. u prostoru Tribine grada Zagreba. Govorili su (abecednim redom): Tomislav Kiš iz Novog sindikata, Ana Milićević Pezelj iz SSSH, Željko Stipić iz sindikata Preporod i Jagoda Milidrag Šmid iz Nove ljevice. Predstavnica SRP-a Vesna Konigsknecht je obavljala i funkciju moderatorice. Bila je najavljena i Karolina Leaković iz SDP-a, ali se, nažalost, nije na vrijeme vratila s puta. Okrugli stol je započeo s definicijama: što je sindikat, što je ljevica (za razliku od desnice), u kojoj mjeri opće definicije odgovaraju stanju u Hrvatskoj i gdje se otvara prostor za dijalog i suradnju. Sindikati su organizacije kroz koje se radnici bore da očuvaju ili povećaju plaće, naknade ili uvjete rada, itd., ali se mogu uključivati i u šire političke i društvene procese. U nekim su zemljama tijesno povezani s političkim strankama i u suradnji s njima, koristeći svoj organizacijski potencijal, promiču one mjere i zakone koji koriste njihovim članovima ili radnicima općenito. S druge strane, zaštita radnika i njihovih prava bi trebala biti jedno od temeljnih opredjeljenja socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka. Tako je to po definiciji, a kakvo je stanje u Hrvatskoj? Zakon o radu se dva puta mijenjao, oba puta na štetu radnika i oba puta kad je na vlasti bila socijaldemokratska stranka. Naši sindikati zato zaziru od političkih stranaka, naglašavajući da njihovi članovi mogu biti i desničari i ljevičari. Ako hrvatska ljevica želi bolju suradnju sa sindikatima, prvo treba dokazati da je u zaštiti radničkih prava bolja od desnice. Po definiciji bi to trebala biti. Jedan od osnovnih kriterija razlikovanja ljevice i desnice je odnos prema idealu jednakosti. Desnica uvijek teži hijerarhiji (netko zaslužuje više prava zato što je pripadnik određene nacije ili vjere ili zato što je pametniji ili sposobniji). Ljevica pak teži ujednačavanju (uzimati onima koji su iznad prosjeka, da bi se dalo onima ispod prosjeka, u ekonomskom ili bilo kojem drugom smislu). Upravo zato što se ljevica zalaže za ekonomsku i socijalnu solidarnost i pravednost, suradnja između ljevice i sindikata bi trebala biti prirodna i logična. Nažalost, socijaldemokratska stranka koja je bila na vlasti nije poštivala ni svoje proklamirane vrijednosti ni ugovor koji je potpisala sa sindikatom, nego je donosila zakone na štetu radnika. One stranke ljevice koje ne participiraju u vlasti imaju ograničen prostor djelovanja. Podrška neparlamentarnih lijevih stranaka sindikalnim aktivnostima nije upitna, ali nema težinu, ne može proizvesti učinak. Spomenuti su neki projekti kojima „ljevica koja to jeste“ daje punu podršku. SSSH je svojevremeno krenuo s inicijativom da prilikom zapošljavanja, pored kadrovika, razgovor s radnikom obavi i sindikalni povjerenik kako bi novoprimljeni radnik odmah dobio informaciju ne samo o svojim radnim obavezama i plaći, nego i o svojim pravima, odnosno o zaštiti koja mu može biti pružena. Sindikat Preporod radi na programu sindikalnog obrazovanja u srednjim školama kako bi se učenici završnih razreda kroz nastavu upoznali s važnošću sindikalnog organiziranja. Politička akademija „Novo društvo“ je ciklus predavanja i radionica 2015. godine posvetila suradnji sa sindikatima. Sve dok ne sudjeluje u vlasti, ljevica ne može utjecati na donošenje zakona i mjera kojima bi se štitili interesi radnika, može samo podržavati ovakve projekte, promovirati ih i u njima sudjelovati. Da bi mogla provoditi svoje politike, politička stranka mora doći na vlast, građani na izborima moraju glasati za tu stranku i te politike. Zašto bi ljudi koji žive od svog rada glasali za ljevicu? Glasat će samo ako ih ljevica uvjeri da će štititi njihove interese. S obzirom na loša iskustva sa SDP-om, to neće biti lako. Zato „ljevica koja to jeste“ treba obnoviti dijalog sa sindikatima i njegovati ga, uključivati se u one projekte u kojima može pokazati svoju spremnost da u suradnji sa sindikatima štiti interese ljudi koji žive od svog rada. === 2 === http://www.srp.hr/sindikati-kao-akteri-postizbornih-promjena-u-rh/ <http://www.srp.hr/sindikati-kao-akteri-postizbornih-promjena-u-rh/> SINDIKATI KAO AKTERI POSTIZBORNIH PROMJENA U RH 23. veljače 2018. <http://www.srp.hr/sindikati-kao-akteri-postizbornih-promjena-u-rh/> Moć i nemoć sindikata u RH Socijalni rebus u RH praktički se pretvara u pitanje: je li moguće stvaranje socijalne i političke koalicije koja bi bila i većinska i reformska? Najkraći mogući odgovor je da se, bar na kraći rok, ne može očekivati stvaranje takve koalicije.Ono što je, u najboljem slučaju moguće i vjerojatno, jest sporo, mukotrpno i u velikoj mjeri nesigurno i iznuđeno, polureformsko kretanje. Sfera politike očito ima svoju autonomnu logiku čiji će se smisao u velikoj mjeri iscrpljivati u interesnim igrama i računicama oko vlasti. U njezinom žarištu nisu ključna socijalno-ekonomska pitanja i to ne zato što ih stranke ne žele kapitalizirati, nego što postoji čitav niz pitanja koja je prethodno potrebno raščistiti. Logično bi bilo da sindikati, zato što predstavljaju jednu, istina ne odveć homogenu stranu socijalnog polja -interesne sfere rada, prvi naprave iskorak ka uspostavljanju tolerantnog dijaloga, suradnje i umijeća postizanja konsenzusa. Zajednički nastup sindikata prijeko je potreban, prije svega u zaštiti materijalnog položaja, radnih uvjeta i osnovnih sindikalnih sloboda. Demokratizacija radnog zakonodavstva i zahtjev za djelotvornom socijalnom politikom ciljevi su oko kojih je moguća suradnja i programski udaljenih sindikata. Solidarnost i suradnja u obrani osnovnih interesa jačaju pregovaračku poziciju sindikata, a da pritom ne dovode u pitanje samostalnost svakog od sindikata i pozitivne stimulativne učinke konkurencije za podršku zaposlenih. Time se stvaraju uvjeti da nakon razdoblja polarizacije – praćenog rastućim sukobima i nastojanjem da se kritikom suparničke središnjice dodatno identificira i ojača vlastita pozicija i pridobije članstvo – u odnosima među sindikatima prevladaju metode konzultacije, usaglašavanja i koordinacije djelovanja. Usvajanje principa reprezentativnosti sindikata i zajedničkog sudjelovanja u kolektivnom pregovaranju i radu tripartitnih organa, ili bar većinskog sindikata da tijekom pregovora konzultira predstavnike drugih sindikata, pridonijelo bi prevladavanju uzajamnih konzultacija. Poduzimanjem koraka prema stvaranju unije autonomnih i demokratskih sindikata stvorili bi se preduvjeti za postupnu izmjenu stanja u kojemu sindikati, razjedinjeni i nedovoljno programski profilirani, nisu bili zanemariva, ali ni objektivno pretjerana relevantna snaga. Uzajamno približavanje i trajnija suradnja mogući su samo u mjeri u kojoj će doći do otklanjanja raznih oblika „nelojalne konkurencije“ između sindikata i izjednačavanja uvjeta za slobodno i ravnopravno sindikalno organiziranje i djelovanje. U otvorenom unutarsindikalnom i ukupnom društvenom dijalogu, najprije je potrebno odgovoriti na pitanje: može li se (pre)živjeti po starome ili su privatizacija i prateći procesi makroekonomske stabilizacije neka vrsta bolnog, ali i neizbježnog kritičnog reza u oboljelo privredno i društveno tkivo? Sindikati bi trebali pronaći odgovor na dvojbu kako da u složenoj i interesno uvjetovanoj igri troškova, rizika i (eventualnih) dobiti od privatizacije zaposleni ne plate čitavi ceh – mada nisu daleko od toga. Mogu li se sindikati (kao socijalni partneri) i kojim sve sredstvima izboriti za djelotvorno jamčenje osnovnih radnih i sindikalnih prava, stvaranje sigurnosne socijalne mreže i politike (re)upošljavanja kao pretpostavke prihvatljive privatizacije? Istodobno treba raščistiti i s dvojbom-jesu li sindikati dovoljno učinili na širenju znanja i svijesti o nužnosti i izazovima promjena i imaju li oni dovoljno volje, snage i potencijala. Proces privatizacije, praćen prekomjernim protekcionizmom, otežao je uvjete djelovanja sindikata, lišio ih dijela članstva i ostavio ih bez dobrog dijela organizacijske strukture i veza. Jedno od pitanja na koje sindikati trebaju imati odgovor: kako u uvjetima egzistencijalne nesigurnosti prevladati raširenu maniru zadovoljavanja mrvicama s kapital-stola i sudioništva u preljevenju kapitala u tekuću potrošnju? Može li se učiniti djelatnom svijest da se odgađanjem promjena samo uvećava njihova cijena? Kako privoljeti vlastito članstvo da u logičnu međusobnu vezu dovede činjenicu da je preraspodjela već izvršena, da je „njihova“ imovina već tuđe vlasništvo, da je obezvrijeđena i da nije ostalo „bog zna što“ za privatizaciju, uz svijest da su krivci za takvo stanje upravo oni koji pričaju priču o zaštiti nacionalnih interesa? Ako, dakle, svaka „privatizacija“ nije nužna ni pravedna, ni ekonomski djelotvorna, odnosno sama po sebi nipošto nije svemoćni čarobni štapić – neka vrsta moderne panaceje – postavlja se pitanje mogu li sindikati ostvariti jedinstvo i izvršiti značajan pritisak usmjeren k prihvaćanju javne transparentne normativno uređene obavezne i oročene privatizacije? Vjeruje li, recimo, itko u sindikatima i izvan njih iskreno u ekonomsku racionalnost radničkog akcionarstva, odnosno u sposobnost radnika da osiguraju tržišni kapital koji nedostaje, modernu tehnologiju i znanja o ekonomskom poslovanju? Trebalo bi razbiti iluziju da oni, poglavito u uvjetima kakvi jesu, a još će dugo potrajati, mogu razvojno produktivno uravnotežiti svoje interese kao zaposleni i kao (većinski) akcionari i upravljači. Čak i u slučaju postizanja unutarsindikalne suglasnosti oko ciljeva i metoda, postavlja se pitanje mogu li sindikati prinuditi svoje socijalne partnere na postizanje pakta o promjenama socijalnog pakta koji ne bi bio kao do sada jednostrani akt kapitulacije i odricanja, moratorij na upotrebu štrajkova i prosvjeda, nego zaista sporazum o uzajamnim jamstvima i podjeli odgovornosti? Imaju li sindikati u tom poslu socijalne i političke saveznike i izvan ograničenog kruga stručne i naučne javnosti, profesionalnih udruženja i civilnih inicijativa? Mogu li oni prosvjedima i štrajkovima prinuditi državu i poslodavce na odgovorno ponašanje i poštivanje dogovorenoga? Naravno, moguća su i mnoga druga pitanja.Privatizacija je tako, među ostalim, i značajno moralno pitanje. Opravdan je zahtjev za oduzimanje nezakonito stečene imovine. Time se otvaraju i pitanja izvodljivosti i mjere ekonomske (ne)opravdanosti takvih poteza. U tom kontekstu, neizvjesna je i sudbina zahtjeva da se neisplaćene zakonite zarade zaposlenih pretvore u njihov poduzetnički ulog. Još brojniji i raznovrsniji su odgovori na te dileme i izazove. Sindikati i drugi politički akteri mogu birati različite strategije i ulazak u različite međusobne aranžmane. Nijedan od njih nije socijalno – razvojno neutralan i svaki od njih ima svoju cijenu. Sindikati mogu, a to i rade, odabrati i zadržati „strategiju noja“, zabadanje glave u pijesak, tj. nečinjenja i iščekivanja da netko „dovede stvari na svoje mjesto“. Unutar sindikata dosta je jaka ona struja koja smatra da prethodna pitanja i nisu pitanja za sindikat, tj. da sindikat samo mora inzistirati na poštivanju radnih i sindikalnih prava u korištenju legalnih sredstava za njihovu obranu. Ne vidi se ili se, iz najčešće prozaičnih razloga, ne želi vidjeti da ograničavanje na promjenu legalističke „mirnodopske“ revindikativne strategije, u uvjetima akutne krize i neravnoteže moći, samo vodi u daljnju marginalizaciju. Višestruko potvrđeno pravilo moći uči da oni koji se ne izbore za (ravnopravno) sudjelovanje u igri neće biti ni pitani, odnosno snosit će posljedice njezina neželjenog ishoda. Sindikati su pred velikim izazovom iz jednostavnog raloga što su stvorene objektivne pretpostavke za demokratsku transformaciju koja je, istini za volju, praćena sporim i mukotrpnim promjenama u sadržaju svijesti i ponašanja većine zaposlenih i stanovništva. Kao rezultat golemog nezadovoljstva postojećim stanjem, većina zaposlenih (konačno) pokazuje spremnost da neposredno učestvuje u širim socijalnim prosvjedima koji nadilaze štrajkove s klasičnim revindikativnim zahtjevima. Povijest radničkih štrajkova u Hrvatskoj 1991. – 2011. godine pokazuje da uporni, na kratak rok djelotvorni, prosvjedi završe fijaskom ako ne predstavljaju dio artikuliranog širokog i trajnog pokreta za temeljne društvene promjene. Opredjeljenje za promjene u svijesti većine praćeno je strahom od: rastuće bijede i nezaposlenosti, siromaštva , otuđenosti, eksploatacije i dramatičnog zaostajanja u procesu tranzicije, obračuna lobija i klanova bliskih vlasti oko raspodjela monopola – rente, konvertiranja političke u ekonomsku moć, politički korumpiranog kriminaliziranoga djelovanja (novih) ekonomskih moćnika, itd. nepostojanje elementarne suglasnosti interesa i volje -odsutnost temeljnoga, socijalnog i političkog konsenzusa oko osnovnih sadržaja neophodnih promjena kao i redoslijed i tempo njihova ostvarivanja činjenica da sindikati nisu igrali aktivniju i samostalniju ulogu, odnosno predstavljali su nemoćnoga, razjedinjenoga i dezorijentiranoga statistu na društvenoj pozornici. Krajnji cilj promjena, za većinu zaposlenih, jest društvo socijalne sigurnosti, solidarnosti i umjerene (ne)jednakosti, odnosno socijalno-tržišna privreda koja kombinira visoku efikasnost, sigurnost i zaposlenost. Pitanje je kako će sindikati razriješiti nejedinstvenost zaposlenih koja se kreće od opredjeljenja za suodlučivanje i suupravljanje zaposlenih, vlasnika i menadžera, onih koji prihvaćaju samoupravljanje, odnosno stav da bi bilo bolje da zaposleni biraju direktore, i onih zaposlenih koji su za punu sindikalizaciju moći zaposlenih, odnosno onih koji prihvaćaju stav da upravljanje treba prepustiti vlasnicima i menadžerima, a zastupanje prava i interesa zaposlenih povjeriti sindikatima u procesu kolektivnog pregovaranja. Različita, nedovoljno kristalizirana i nedovoljno stabilizirana, uvjerenja i stavovi o poželjnosti i efikasnosti participacije zaposlenih u upravljanju, ponajprije su plod međudjelovanja realnog položaja i interesa pojedinaca i skupina i njhove šire demokratske i političke orijentacije. Sindikati su pred velikim ispitom i izazovom. Oni trebaju prijeći Rubikon promjena – pokazati veliku zrelost i umijeće (re)kombiniranja naizgled kontradiktornih neposrednih parcijalnih interesa i dugoročnog općeg interesa. Po cijeni žestokih unutarnjih rasprava, rascijepa i bolne (samo)evolucije, oni moraju proći kroz svojevrsnu katarzu. U suprotnom, sindikati će izgubiti još jednu, ovaj put, čini se, i konačnu, bitku i (p)ostati samo puki demokratski ornament i dekor. doc. dr. sc. Pavle Vukčević === 3 === http://www.srp.hr/hrvatskom-je-lako-vladati-kad-boluju-sindikati/ <http://www.srp.hr/hrvatskom-je-lako-vladati-kad-boluju-sindikati/> HRVATSKOM JE LAKO VLADATI KAD „BOLUJU” SINDIKATI 7. Ožujak 2017. <http://www.srp.hr/hrvatskom-je-lako-vladati-kad-boluju-sindikati/> Socijalistička radnička partija Hrvatske – Gradska organizacija Split, polazeći od ovog programskog opredjeljenja „socijalizam 21 stoljeća“.izvornih teorijskih spoznaja Marxa, socijalizma i samoupravljanja, kao procesa oslobađanja čovjeka od najamnih odnosa, polazi od pretpostavki da u R. Hrvatskoj nije moguće stvaranje socijalne i političke koalicije koja bi bila i većinska i reformska. Sfera politike u R. Hrvatskoj ima svoju totalitarističku i autokratsku logiku obrane „robovlasničkog“ kapitalizma – Imperiju Srama. Sindikati ne igraju aktivnu ulogu (ne djeluju); statisti su na (ne)društvenoj pozornici. Uključuju se sporo (ili nikako), kalkulantski, kukavički, opsjednuti nacionalističkom frazeologijom i sebičnim interesima sindikalne birokracije; ne žele, a tko zna da li i znaju – da je zajednički nastup sindikata prijeko potreban, prije i iznad svega, u zaštiti materijalnog položaja radnih uvjeta i osnovnih sindikalnih sloboda stvaralaca materijalnih, znanstvenih i duhovnih vrednota. Polazeći od navedenoga, postavlja se pitanje: “vjeruje li itko u sindikate (u ćlanstvu) i izvan njih u Hrvatskoj; u vladi, političkim partijama, robovlasničkom kapitalizmu, korumpiranim institucijama?” Iskreno, vjeruje li itko od radnika da u uvjetima kakvi jesu (a to će potrajati u nedogled i biti sve gore i gore), očekuje li da će putem sindikalne borbe moći bitno utjecati na promjene položaja u kojem se sada nalaze i u kojem će se i ubuduće nalaziti? Čak i u slučaju postizanja unutarsindikalne suglasnosti oko ciljeva i metoda djelovanja, postavlja se pitanje mogu li sindikati prinuditi svoje socijalne partnere na postizanje konzensusa o promjenama socijalnog pakta koji ne bi bio, kao do sada, jednostrani akt kapitulacije i odricanja, moratorij na uporabu štrajkova i prosvjeda, nego zaista sporazum o uzajamnim jamstvima i podjeli odgovornosti. Unutar sindikata (rukovodstava) izuzetno je jaka ona struja koja je oboljela od nacionalizma i koja smatra da se treba ponašati po “strategiji noja”, odnosno očekivanja i nečinjenja; “drugi će stvari dovesti na svoje mjesto”. Rezultat krajnje nepovoljne društvene klime, kulminiranje krize (ekonomske, socijalne, duhovne, moralne, etičke, zakonodavne), razvlašćivanje zaposlenih i delegitimiranje ideje samoupravljanja i socijalizma, polazne su osnove za djelovanje sindikata. Kao rezultat ogromnog nezadovoljstva postojećim stanjem, većina zaposlenih (konačno) pokazuju spremnost da neposredno sudjeluju u širim socijalnim prosvjedima koji nadilaze štrajkove s klasičnim revindikativnim zahtjevima (napušta se obrana nacionalističkog ponosa), dočim ne treba izgubiti iz vida i činjenicu (koja odgovara vladi) da prilićan broj zaposlenih (naroćito u državnim institucijama) čine oslonac totalitarnoj i autoritarnoj vlasti i njenim rješenjima. Sindikati su pred velikim povijesnim ispitom i izazovom. Trebaju prijeći “Rubicon promjena” – pokazati veliku zrelost i umjeće – (re)kombiniranje naizgled kontradiktornih, neposrednih parcijalnih interesa i dugoročnog općeg interesa, a po cijeni žestokih unutarnjih raspri, rascjepa i bolne (samo)revolucije. Moraju proći kroz svojevrsnu katarzu. U suprotnom, sindikati će izgubiti još jednu, ovaj put, čini se, konačnu bitku i (p)ostati samo puki demokratski ornament i dekor. Socijalistička radnička partija Hrvatske smatra da je ponašanje rukovodstva sindikata u R. Hrvatskoj neprimjereno i neprihvatljivo kada je riječ o obrani prava koja proizilaze iz sfere rada i u suprotnosti su sa programskim načelima suvremenog sindikalnog organiziranja. Dr. Sc. Pavle Vukčević
