|
Oliver
Vulović B
e o g r a d --------------------- April
1. , 2002. g. Beograd Veštačka
inteligencija Da li su
ovom narodu i ostatku države koji svet kao bajagi priznaje , amerikanci vratili
pare koje su zadržali tokom vlasti koalicije SPS I SRS ? Da li naš narod
čeka u zmijolikim redovima , po ciči – zimi i temeprearaturama od 38 stepeni
ispred stranih ambasada da dobiju vize za putovanje kao što su to radili za
vreme prošle vlade ? Da li nam se danas više priznaje pravo da branimo državu od
spoljne i unutrašnje špijunaže? Da li se postotak školovanog sveta i omladine
koji odlazi ili pokušava da ode iz države smanjio ? Da li nam se
broj ubistava smanjio ili povećao ? Da li se u Srbiji otimaju ljudi ? Da li nam
se srednjoškolci priključuju sektama i vrše ritualna ubistva manje ili više nego
za vreme prošle vlasti ? Da li su se osamdesetogodišnje izbeglice ubijale ispred
SIVA i pre 2000-e godine ? Da li smo mi uopšte dobili od Evrope i Amerikanaca
više , manje ili isto novca kao što su nam pre njih dali Grčka , Kina , Rusija ,
Kipar , Libija ? Da li Kosmetom Srbi slobodno putuju , žive , da li ih više ne
ubijaju , povredjuju , pale im hramove , siluju i pljačkaju ? Da li srpski zatočenici na Kosmetu imaju
ista prava kao šiptarski u severnoj Srbiji i da li se oni puštaju da svoje kazne
služe u drugim delovima Srbije ? Da
li u Srbiji danas možete da kupite opozicione novine , slušate opzicioni radio
ili gledate opozicionu televiziju ? Ovo su
samo neka pitanja koja bi , da se to u Srbiji sme , trebala da budu postavljena Djindiću ,
Mihajloviću , Batiću , presretajući ih na nekom od njihovih “pravih puteva” ,
koje jedino oni u svojim političkim samozadovoljavajućim momentima vide i na
kojima se po njima Srbija već nalazi . Hipokrizija , kojom opsedaju i plaše
naivne srpske glave , već jednom prevarene oktobra 2000-e , neprestano
izgovarajući reči sankcije i izolacija , u pokušaju da dovrše zadatak na koji su
se još kao opozicionari obavezali , te izruče sve srpske rodoljube okupacionom
sudu u Hagu , ovih dana kada ističu rokovi koje su dobili od svojih mentora ,
dostiže histeričan vrhunac , ravan uzbudjenju Madlen Olbrajt neposredno pred
početak vršenja maskra od strane NATO avijacije i balističkih hordi nad srpskim civilima
1999-e godine . Duboko , do glave zatrpan u rupu punu nemaštine , ekonomskog
iznurivanja , nacionalnog samonipodaštavanja , srpski narod kao gluvonemi posmatrači u lutkarskom teatru na čijim
su koncima njihove prethodno izvadjene duše i emocije , posmatra jedan od činova , nikako završavajućeg scenarija
sopstvenog zatiranja . Zaboravljen od Rusije , izdan od Crnogoraca , izdan od
sebičnih bogatuna iz sospstvenog nacionalnog korpusa nastanjenog u Evropi i
Americi , prepušten na milost i nemilost jevrejsko-šiptarskoj koaliciji
organizacija , od kojih se poneke po Srbiji predstavljaju kao nevladine , srpski
narod se trenutno nalazi u najvećem rasulu , nezapamćenom još od doba nakon
kosovskog boja . Domaća bogataška elita u paničnom strahu za nagomilane
sakrivene talire se upustila i u najtananije odnose sa našim savremenim vazalima
, koji ponekada intimno žale što nisu u stanju da daju i svoj lični doiprinos u
uništavanju Iračana , Palestinaca i Avganistanaca , pošto za ovo domaće
samouništavanje nikako da dobiju pozitivnu ocenu . Bol putuje Srbijom brže od
misli , što inače i nije teško u dolini u kojoj je svaka druga misao od one
zvanične zabranjena . Kao prostor predvidjen za stvaranje novih dece –robota iz
Spilbergovih filmova , koji uvek
teže da pronadju svog tvorca nebi li ga umilostivili za privilegiju da ponešto i
osećaju , Srbija i njena
deca-roboti nisu nikada bili dalje od svog Tvorca , zajedno sa svojom Crkvom
koja poltronski-ekstazično objavljuje verujućima svaku milostinju od vlasti u
vidu dobijene dozvole za gradnju hramova , kao da je to ono jedino što nam sada
nedostaje . O slobodi se ne priča , o slobodi se više i ne sanja , ona se samo
analizira , onako tupo , kao ekskluzivna pojava svojstvena nekom drugom , nekome
ko je jači i ko je zamišlja kao sposobnost da snagom svog
oružja prima žrtve od potlačenih te tako gradi sopstvenu stabilnost i postojanje
. Našem prinošenju žrtava se nažalost , nevidi skori kraj
. Oliver
Vulovic |
