P O D S E Ć A NJ E

Narod ga obožavao,
političari obilazili

Kako je Čkalja umro mnogo ranije pre smrti

Dvadesetog oktobra 2003. umro je Miodrag Petrović Čkanja u osamdesetoj godini života! Taj dan je pre više decenija zabeležen kao Dan oslobođenja Beograda, a gore pomenuti datum će valjda biti zabeležen kao dan kada je Čkalja nacionale umro prirodnom smrću.

Grešni mediji

Jedan od najčitanijih dnevnih listova je tu vest objavio na 23. strani svojih novina u omanjem tekstu; kao da po jedan Čkalja umire svaki dan! Smrt jednog stranog političara nama susedne države je naravno u našim novinama i medijima objavljena na udarnim stranama i minutom...

Ovo treba zabeležiti samo podsećanja radi, koliko su nekim uredništvima po novinama važniji portparoli i životi i najomraženijih političara od legende našeg glumišta i komediografije...

Opšte poznata stvar u komunističkim zemljama je ta da što je neki javni kulturni radnik, glumac popularniji i isto ga običan narod više voli - to su ga političari po pravilu više izbegavali i sve činili da takve ljude što manje gledamo i da ih što pre zaboravimo... E, upravo ovakva sudbina je bila namenjena našem najvećem komičaru za poslednjih sto godina!

Da li je bilo razloga za ovakav status i odnos prema komičaru za poslednjih sto godina! Da li je bilo razloga za ovakav status i odnos prema Čkalji?

Plašili su ga se

Kako da ne, evo zašto: Sedamdesetih godina, a i kasnije tadašnji političari se nisu plašili opozicije, stranih i unutrašnjih neprijatelja koje su proizvodili na buljuke kada im zatrebaju, već isključivo Čkaljinih novogodišnjih nastupa na TV-u.

Ismejavao vlastodršce

Gde ih je Čkalja ironično prozivao u malim minijaturnim skečevima. Mada su tada kao i sada političari zakonom bili zaštićeni od bilo koje kritike! Da li se po tom pitanju promenilo šta posle smrti našeg najvećeg sina? Ma koješta!

Političari, tadašnji, pređašnji, pa i sadašnji nikada Čkalji nisu oprostili i zaboravili, to što ih je on godinama opanjkavao kod običnog naroda!
Sve to je trajalo gospodo do 20. oktobra 2003. godine. A trajalo bi to i dalje da ih Čkalja svojim fizičkim nestankom nije sprečio, a više ne misle o njemu da ga se više ne plaše, jer je sada definitivno otišao da zasmejava i oraspoloži svetog Petra sa njegovim miljenicima.

Ako je 20. oktobar nekada bio simbol oslobođenja Beograda, danas više ne znamo i nismo sigurni od čega baš, ali sigurno je da od danas možemo da konstatujemo da će nam dan Čkaljine smrti sa sigurnošću ostati u sećanju kao dan oslobođenja Čkalje od političara, a i obrnuto...

Milutin Mlađenović
Beograd

http://www.glas-javnosti.co.yu/


 

Reply via email to