Đorđe Vukadinović 

Izvinite što ste nas bombardovali 

  <http://www.nspm.org.yu/Slike/vukadinovic22_mmm.jpg> U zgusnutom programu 
martovskih, više ili manje istorijskih i kontroverznih obletnica, jedan datum 
se izdvaja kao posebno osetljiv i delikatan, iako, bar na prvi pogled, ne bi 
morao, niti smeo biti takav. Zapravo, moglo bi se reći da je upravo tog 24. 
marta 1999. udaren temelj dubinskog nesporazuma između srpskog društva i srpske 
postpetooktobarske društvene elite, i da se od tada ovaj nesporazum obnavlja i 
produbljuje sa svakom neadekvatno obeleženom godišnjicom. 

Tokom gotovo čitave prethodne decenije, srpska, više ili manje demokratska 
(opoziciona) javnost imala je pred sobom tehnički složen, ali vrednosno i 
kognititivno jednostavan zadatak. Znalo se na kojoj su strani dobro, pravda i 
istina, i podrazumevalo da Milošević, odnosno «rezim», stoje uvek nasuprot 
tome. Slika je bila crno-bela, oštrih ivica, bez nijansi, i u suštini 
predstavljala samo obrnuti odraz modela «patriote-izdajnici» koji je izdašno 
plasiran sa režimskih medija i ekrana. Ovoga puta, međutim, stvari su stajale 
drukčije.   U trenutku kada je NATO bombardovanje počinjalo, Milošević je 
verovatno bio neviniji nego bilo kad tokom svoje političke karijere, i po prvi 
put od raspada SFRJ i početka obračuna na prostoru bivše Jugoslavije, bilo je 
očigledno da nije bio glavni, niti jedini krivac. Ali kombinacija političkog   
i životnog oportunizma dovela je do toga da je značajan deo opozicione elite 
gotovo prespavao NATO intervenciju, i nekako po inerciji nastavio da i za to   
optužuje Miloševića. Ili, u najboljem slučaju, odgovornost ravnomerno 
rapodeljuje između njega i Alijanse. Narod, međutim, tu priču nikada nije 
progutao, bez obzira što je, razočaran i izmoren njegovim «pobedama», naredne 
godine ipak oborio Miloševića.           

Nakon 5. oktobra stvari su u tom pogledu postale još gore. Delom pod pritiskom 
sve brojnijih, znanih i neznanih, zvaničnih i nezvaničnih, «medjunarodnih 
predstavnika», ali više samoinicijativno, u neukusnoj revnosnosti podanika 
prema često i neizrečenim željama gospodara, sećanja na 24. mart, nepravedno 
bombardovanje i faktičku otmicu Kosova, sistematski je potiskivano na margine 
medijske pažnje i kolektivne svesti. I to na takav način i u tolikoj meri, 
koju, ubeđen sam,   niko «spolja» zapravo nije ni tražio, niti očekivao, a koja 
je je predstavljala pravi božji dar za u to vreme gotovo nokautirane srpske 
radikale. Udvorički refleks s jedne, te nečista savest i goli interes, s druge 
strane, dovodili su do, katkad, otužnih i tragikomičnih posledica, kao što je, 
na primer, uzdržavanje naše delegacije prilikom glasanja o zabrani oružja sa 
osiromašenim uranijumom u UN, neukusno paradiranje Atlanskog saveta po saveznoj 
skupštini i medijima, ili situacije u kojoj čelnik DOS-a pred američkim 
senatorom Vojnovičem brani nužnost NATO intervencije. 

Nije, razume se, bilo realno očekivati da velike sile, na čelu sa SAD, tek tako 
javno priznaju svoju grešku, ali isto tako, nije bilo nikakvog razloga da 
srpske demokratske vlasti tek tako amnestiraju «medjunarodnu zajednicu» za ono 
što je ovaj narod doziveo 1999. godine. Bez obzira šta je bilo presudno za 
ovakvo držanje srpske politike posle Miloševića – pokušaj da se Vašington i 
Brisel pridobiju na svoju stranu u borbi za prevlast unutar DOS-a, iskrena 
zelja da se otvori nova stranica u odnosima sa svetom, zahvalnost za pomoć pri 
rušenju Miloševića – ono je u očima velikog dela srpske javnosti bilo sramno i 
suštinski ponižavajuće. Povrh toga, takvim de facto unapred i blanko 
amnestiranjem medjunarodne zajednice, koje je u nekim ekstremnim slučajevima 
išlo gotovo do mazohističkog «izvinite što ste nas morali bombardovati», 
propuštena je možda poslednja prilika da se odnosi između Srbije i sveta 
postave na zdravu i obostrano realističniju osnovu. A ne da se, kao što je 
trenutno slučaj, stvara lažna slika o tome kako mi (kao) žarko želimo u 
Partnerstvo za mir i NATO, a oni nam, eto, stalno postavljaju neke nove uslove, 
koje mi, avaj, nikako da ispunimo. 

Stranci su, verovatno, u početku bili malo iznenađeni, ali su lako i rado 
prihvatili po njih povoljnu i opravdavajuću interpretaciju, koja se, uostalom, 
dobro uklapala u već postojeći obrazac njihovog javnog mnjenja, kao i vizuru 
uticajnog dela srpskog nevladinog sektora. Tako je «medjunarodna zajednica» 
nastavila sa starim pritiscima i novim zahtevima – od Haga, preko Međunarodnog 
monetarnog fonda, do Kosova – koji su, i pored nesumnjivo dobre volje srpskih 
vlada, sve teže mogli biti ispunjeni. Pri tome je stvoren ključan i 
potencijalno tragičan zaplet:   kao vrhunsku nagradu za sve, iz ovih ili onih 
razloga bolne i teško ispunjive političke i ekonomske uslove, medjunarodna 
zajednica nudi «ubrzan pristup evro-atlanskim integracijama», koje bi (naročito 
u svom «atlanskom» delu) za Srbe, nakon svega što se dešavalo na relaciji 
Srbija-NATO tokom devedesetih godina, u najboljem slučaju, mogle biti privlačne 
samo kao instrument i pomoćno sredstvo za ostvarenje nekog od strateških 
nacionalnih ciljeva. I to nema nikakve veze sa, dakako, neophodnim «okretanjem 
ka budućnosti» i «oslobađanjem od Miloševićevog nasleđa». 

 

nspm

Одговори путем е-поште