Nepoznati pravoslavni Dubrovnik 

Srbi za manje od jednog veka podigli tri crkve u Dubrovniku. – Kako su 
dočekivani Njegoš i Vuk Karadžić 


        

Zvonici Blagoveštanske crkve u Dubrovniku (Fotodokumentacija Politike)

„Imate blagoslov, idite u Dubrovnik i pišite istoriju crkve”, poručio je dr 
Ireni Arsić episkop zahumsko-hercegovački Grigorije. I narednih pet godina 
književna istoričarka iz Beograda tragala je u dubrovačkim arhivama za 
dokumentima koja otkrivaju viševekovni napor Srba da u Dubrovniku podignu 
pravoslavni hram. Rezultat iscrpnog istraživanja jeste naučna studija „Srpska 
pravoslavna crkva u Dubrovniku do početka 20. veka”.

Autorka kaže da je i delu naše stručne javnosti bilo nepoznato da su 
pravoslavni Srbi u Dubrovniku podigli tri crkve. Uglavnom se naša 
istoriografija bavila Srbima katolicima. Ove godine se obeležava dvostruki 
jubilej, 170 godina od podizanja crkve Svetog arhanđela Mihaila na Boninovu i 
130 godina osvećenja Blagoveštanskog hrama unutar zidina grada. Inače, prva 
pravoslavna crkva, posvećena svetom Đorđu, osveštana je 1800. godine i nalazi 
se na Posatu.

Zato nije čudno što je ova bogato ilustrovana spomenica izazvala veliku pažnju 
i na nedavnom Sajmu knjiga u Beogradu. Interesovanje za ovo delo pokazale su i 
kolege sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i iz Leksikografskog zavoda. Knjiga 
koju su zajednički izdali Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska, Srpska 
pravoslavna crkvena opština u Dubrovniku i beogradski „Ars Libri” štampana je 
na dva pisma – ćirilicom i latinicom ijekavicom. 

„O pravoslavcima u Dubrovniku se veoma malo pisalo, postoje radovi o crkvi u 
Dalmaciji gde je Dubrovnik uglavnom bio jedno poglavlje. Episkop Nikodom Milaš 
je o Pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku poslednji pisao i ta je knjiga izdata 
1913. godine”, kaže Irena Arsić, čija je uža specijalnost istorija kulture 
Dubrovnika.

Srpski vladari su vekovima održavali veze sa slobodnim gradom Dubrovnikom. 
Ostali su brojni tragovi o posetama srpskih velikaša Dubrovačkoj republici. 
Mnogi Dubrovčani u ono vreme bili su oduševljeni srpskim manastirima. Tako je 
Nikola, otac Ruđera Boškovića, kao izvrsni poznavalac srpskih zemalja bio 
veliki poštovalac kulta Svetog Save. Diplomata Jeketa Palmotić u jednom epu 
opevao je dirljiv prijem u manastiru Mileševi posle razornog zemljotresa koji 
je 1667. godine pogodio Dubrovnik. 

Ali, uprkos obećanjima Dubrovačke republike bosanskom vojvodi Sendalju Hraniću 
1434. godine, Srbi u ovom gradu na pravoslavnu crkvu čekali su naredna tri i po 
veka. Pisac i filozof dum Ivan Stojanović je pisao: „Dubrovnik nije trpio druge 
vere na svom zemljištu”. Sa tako krutim stavom dubrovačke uprave nije se slagao 
istoričar i pravnik Lujo Vojinović koji je smatrao da „tvrdoglavo odricanje 
Dubrovnika da pravoslavnima dozvoli slobodu vršenja liturgije bijaše politička 
zabluda i znak staračke slabosti...”

Ali, posle Francuske revolucije došlo je, kako ističe, Irena Arsić, do 
slabljenja dubrovačke države što je omogućilo da Srbi pravoslavci 1790. godine, 
na osnovu zakona o bratstvima, osnuju crkvenu opštinu. Deset godina kasnije 
osvećena je prva pravoslavna crkva izvan gradskih zidina na Posatu. Tek 1804. 
godine dozvoljeno je da pravoslavni sveštenik stalno boravi u gradu.

Uz crkvu se okupljala nevelika, ali privredno moćna pravoslavna zajednica. 
Irena Arsić kaže da je i prema srpskim, ali i hrvatskim izvorima u 19. veku u 
Dubrovniku Srba bilo između 300 i hiljadu. Najistaknutiji Srbi u to vreme 
aktivno su učestvovali u društvenom, privrednom i kulturnom životu Dubrovnika.

„Neverovatno je kakvu su snagu, moć i uticaj imali najugledniji pravoslavni 
Srbi u Dubrovniku 19. veka. Đorđe Nikolajević, rodom iz Srema, odlikovan je i 
od ruskog i od austrijskog cara. Iako je bio lojalan građanin Austrougarske, na 
miran i diplomatski način je uspevao da od Beča dobije dozvolu da se ćirilica 
uvede u školu i sud, a da se crkva tako uredi da bude bliža narodu. Zatim, tu 
je izdavač Jovo Lainović iz Novog koji se kretao u plemićkim krugovima i 
učestvovao u osnivanju Narodne štionice (čitaonice) dubrovačke 1867. godine. 
Iako formalno neobrazovan, trgovac Božo Bošković bio je član dubrovačke uprave, 
a pisao je pisma koja imaju literarnu vrednost. Boškovićevom zaslugom i novcem 
podignut je saborni Blagoveštanski hram u centru Dubrovnika”, priča Irena 
Arsić. 

Gosti Srba u Dubrovniku bili su i Vuk Karadžić i vladika Petar Petrović Njegoš. 
Kako kaže autorka knjige, Vuk je nekoliko puta dolazio u Dubrovnik i bio je 
rado viđen gost kod Srbina, ruskog konzula Jeremije Gadžića. 

„Dolazak Njegoša u Dubrovnik izazivao je pometnju. Vlast je odmah uputila 
upozorenje da mu ne treba ukazati pažnju koja mu pripada. Dočekalo je ga samo 
pedesetak Srba i ruski konzul, ali ne i Đorđe Nikolajević koji je već bio 
rukopoložen za sveštenika. Crnogorski poglavar je znao da Nikolajević mnogo 
radi za pravoslavnu opštinu, ali i da je podanik Beča”, objašnjava Irena Arsić 
složenost prilika u kojima su pravoslavni Srbi živeli u Dubrovniku.

Iako Irena Arsić nije crkveni istoričar, episkopi Atanasije (Jevtić) i 
Grigorije nisu imali nikakvu primedbu na njenu knjigu. Autorka kaže da je u 
2008. godini planirana i promocija knjige u Dubrovniku, ali da očekuje da se 
„Srpska pravoslavna crkva u Dubrovniku do početka 20. veka” pojavi i u 
knjižarama na Stradunu.


Milenko Pešić
[objavljeno: 02.12.2007.] 

 <http://www.politika.co.yu/detaljno.php?nid=49558&printable=1> 
http://www.politika.co.yu/slike-porubrikama/icon-print.gif  
<mailto:?subject=http://www.politika.co.yu/&body=Pogledajte:%0Ahttp://www.politika.co.yu/detaljno.php?nid=49558>
 http://www.politika.co.yu/slike-porubrikama/icon-send.gif pošaljite 
<http://www.politika.co.yu/komentar.php?nid=49558&action=posalji>  komentar | 
pogledajte <http://www.politika.co.yu/komentar.php?nid=49558>  komentare (5)

http://www.politika.co.yu/detaljno.php?nid=49558

<<image001.gif>>

<<image002.gif>>

Одговори путем е-поште