REPORTERI "ILUSTROVANE" NA KOSOVU I METOHIJI 

Pusti snovi o ženidbi 

O gubitnicima, o albansko-srpskom rečniku u dve lekcije, o strahu, o
igračima kola u čarapama, o ceni jaja u Prištini, o mržnji pred kojom čovek
može samo da se prekrsti, o američkoj Mariji Bursać i ostalom što nam se
događalo tokom dvodnevne posete predsednika Srbije Borisa Tadića južnoj
pokrajini 



 <http://www.politika.co.yu/ilustro/2405/4.jpg>         
Lepo je Kosovo. Još lepša Metohija. Kad bi neko neupućen došao sa strane i
video toliku lepotu, sigurno bi se zapitao što su ljudi, ipak, tužni? Otkuda
mrzovolja? Zašto tolika mržnja? Nema osmeha na licima ni Albanaca, niti
Srba. Smejulje se još jedino pripadnici KFOR-a, UNMIK policije i njihovi
dobro plaćeni činovnici, mada bi se pre poverovalo da im je ta grimasa u
opisu posla, ili da im od količine mušterija kojima nude svoje ljubazne
osmehe zavisi varijabila na platicu? Zbilja čudno?! To je, valjda, otuda što
su na Kosovu i Metohiji svi gubitnici: i Srbi, i Albanci, pa čak i ta
međunarodna zajednica, šta god da se pod tim podrazumeva. 

Jer, iako je danas teško poverovati u to, nema prave sreće ako je građena na
nesreći drugih. To bi Srbi i Albanci trebalo uveliko da znaju, a ostali tek
da otkriju. 

Ovo je, dakle, zapis sa Kosova i Metohije o svemu onom što smo doživeli u
dva mlaka kišovita dana prateći predsednika Srbije Borisa Tadića tokom
njegove neobične posete južnoj pokrajini. 

Strah koji čuva vinograd 

Na plavoj tabli iznad naznake da je u metalnom kontejneru carinska služba,
stoji na albanskom - sherbimi doganor. Tako se piše, a kako se izgovara, ne
znam. Kada sam to pokušao da doznam od nekog momka u uniformi, slegnuo je
ramenima, okrenuo se i otišao nekuda ne udostojivši me ni pogleda. Mogao sam
da prošvercujem na teritoriju Kosova i Metohije kilogram heroina ili pet
paketa marihuane, one čuvene "albanke", samo zato što nije hteo da razgovara
sa nekim ko odavde dolazi "Lastinim" autobusom sa beogradskim tablicama! 

Ipak, merkali su nas ispod oka: sigurno nismo bili prvi Srbi koji im dolaze
preko graničnog prelaza Končulj, ali smo bili u pratnji prvog predsednika
Srbije koji posećuje pokrajinu od završetka rata i početka okupacije. Zato
smo im bili toliko zanimljivi. 

 <http://www.politika.co.yu/ilustro/2405/4a.jpg> 
Čika Mile Baćević jedini u Belom Polju zna albanski
        
Tu nas je sačekalo jako obezbeđenje pripadnika međunarodne policije u
"hamvejima", "kruzerima" i oklopnim transporterima, pa smo, takoreći
bezbrižno, krenuli dalje; nas šezdeset novinara domaćih i stranih glasila iz
Beograda. 

Prvo smo svratili u Šilovo, pitomo selo od tristotinak kuća u Kosovskom
Pomoravlju, naše prvo odredište. Dočekali su nas u školskom dvorištu:
pogača, so i rakijica za dobrodošlicu svima nama, a ovacije, klicanje i
poneka suza samo za predsednika. 

Predsednik im se obratio preko lošeg ozvučenja, tako da su ga čuli samo ovi
iz prvih redova. Ali, i oni koji su bili daleko van domašaja njegovog glasa,
znali su šta im govori i zašto im zahvaljuje. 

Poklonio im je svečanu zastavu Srbije. Nije bilo potrebe da im tumači
simboliku tog gesta. Ne znam ko je zastavu primio, ali celivali su je i
Boris i predstavnik sela. (Neka mi predani čitalac ne zameri što predsednika
spominjem po imenu: upoznao sam čoveka, tako mu leži, a on se sigurno neće
naljutiti.) O tom poklonu su neke lokalne novine sutradan pisale kao o -
provokaciji. Alal vera na proceni! 

Ja sam u međuvremenu razgovarao s dvojicom momčića koji su drhturili u
tankim jaknicama. Rekli su mi da idu u treći razred srednje trgovačke, da
nastavu pohađaju u nekom udaljenom srpskom selu, a da iz tog sela kod njih,
u Šilovo, dolazi nekoliko gimnazijalaca i učenici elektrotehničke škole.
Tako im je zapalo školovanje na strah. 

Na ulazu u selo je velika hladnjača PIP "Mladost" koja ne radi jer nema šta
da hladi. A i da ima šta, nema struje. 

- Albanci zaziru od nas, mi od njih - pričao mi je kafedžija iz centra sela.
- Mada dođu ovamo i posede u kafiću jer kod njih nema zabave. Znaju da im
ovde neće faliti dlaka s glave. Više se plaše svojih… A imaju i zašto.
Imanja nam još ne diraju. Znaš, ono, kad stra čuva vinograd. 

Odatle smo morali dalje u tačno utvrđeno vreme: program boravka predsednika
Srbije na Kosovu i Metohiji je delimično morao da se prilagodi zahtevima
obezbeđenja, a tu su sekunde veoma važne. Tako smo se već oko pola deset
zatekli u Cernici, podeljenom selu. U albanskom delu je fabrika Industrije
baterija iz Gnjilana. Ne radi. Opslužuje je manja grupa radnika koji se bave
šminkanjem fasada i fabričkog kruga, a ostali su na prinudnom odmoru i
primaju minimalac. Srbi su dobili otkaze: višak radne snage, šta li. 

Srpska osnovna škola "Branko Radičević" smeštena je u privatnoj kući. Tu su
nas dočekali seljani: dobrodošlica kao i u Šilovu. Momci i curice iz KUD
"Kosovka devojka" iz obližnjeg Partiša su pleli kolo. Ne znam da li su
ostali to primetili, tek igrali su po hladnom betonu školskog dvorišta, po
lapavici u - čarapama?! Zašto? Zato jer nemaju novca da kupe opanke. Nemaju
ni za cipele, ali snalaze se za njih nekako, to je moranje. 

 <http://www.politika.co.yu/ilustro/2405/4b.jpg> 
Predsednik Srbije
nad grobom
malog Miloša
        
Posle smo obišli groblje koje je, srećom, ostalo u srpskom delu sela. Tu su
sahranjene žrtve mržnje od sredine 1999. godine. Sedmoro. Mislim da sam
primetio suzu u Borisovim očima kada je zastao kraj spomenika na kome je
pisalo: "Petrović Miloš Miki, 8. 2. 1996. - 28. 5. 2000. Ubili ga šiptarski
teroristi. Spomenik podižu otac Ljubiša, majka Mara, brat Lazar, stričevi
Dragan i Predrag, strine Ljiljana i Jasmina sa decom, tetka Zorica sa
porodicom i ostala rodbina." Kome se ne bi zamutio pogled pred tim malim
grobom? Ubijen je iz snajpera, neko je gledao te dečije oči dok je povlačio
obarač. 

U povratku, ispred starinske kapije trošne kuće, Borisu se isprečila
kočoperna bakica: morao je dobro da se sagne da bi ga izljubila. 

- Koliko vam je godina, bako? - pitao sam je docnije. 

- Osamdeset šest, Dostana se vikam. 

- Toliko?! A ja pomislio da je neka curica za udaju - rekao sam da bih joj
izmamio osmeh. - Da li vam se sviđa predsednik? 

- Dobar li je, ubav li je, pametan, al' pomali… 

Pogledao sam za njim: za glavu je štrčao iznad svite? Žena što je stajala
pored bakice uhvatila mi je pogled i počela da se smeje. 

- Kaže vam da je mlad, a ne nizak - rastumačila mi je. 

Suviše glasna tišina 

U Prištini, pred kancelarijom UNMIK-a, dočekale su nas jake policijske snage
i omanja grupa demonstranata. Dok su Boris Tadić i Soren Jesen Petersen
razgovarali o državnim stvarima, duvali su u pištaljke. Kad smo polazili, po
nama su osuli jajima. Bilo je pogodaka. 

Na zgarištu crkve svetog Nikole priključilo nam se nekoliko albanskih
novinara. Pomogao sam reporterki neke lokalne televizije kada se okliznula
na snegu što je zavejao apsidu. Iskoristio sam trenutak da je pitam pošto su
jaja u Prištini ovih dana, ne bih li doznao koliko smo ih koštali.
Odgovorila mi je osorno nešto na albanskom. Nije bilo razloga za taj ispad
mržnje. Nisam mogao da odolim toj prilici: 

- Što ste, koleginice, toliko mrzovoljni, kad vam je došao predsednik… 

 <http://www.politika.co.yu/ilustro/2405/4c.jpg> 
Naš prijatelj iz Batusa
        
Zacrvenela se kao bulka, pa sam zaključio da razume srpski. 

Mržnju sam prepoznao i po tužnim ostacima nekad prelepe crkve. Sumnjam da će
ikada moći da je obnove. Ulazeći u ono što je od nje ostalo, predsednik se
prekrstio, a meni se učinilo da je to bio pre izraz zgražavanja, nego
bogobojažljivosti. 

Bio je tužan, kao i većina nas. Pred tolikim zlom teško je ostati
ravnodušan, a između besa i tuge odabrali smo ovo drugo. 

- Kao što se zalažem za nacionalne interese Albanaca sa juga Srbije, iz
Preševa, Bujanovca i Medveđe, boriću se za prava Srba na Kosovu i Metohiji -
rekao je Boris Tadić. - Jedno od tih prava je i pravo na slobodu, na
veroispovest, na očuvanje sopstvene tradicije i istorije… Dobio sam
uveravanja gospodina Petersena da su srpske bogomolje i manastiri posle 17.
marta mnogo bolje zaštićeni i da se ništa slično ne bi moglo ponoviti… Ni
narodu, svakako. 

Preko Uroševca smo krenuli ka Štrpcima. Pratili su nas prizor uneređene
crkve zauvek urezan u sećanje i rominjava kiša koja se gore, ispod
Brezovice, pretvorila u pravi pljusak. Tamo smo zatekli nekoliko hiljada
dobro iskislih žitelja ove srpske enklave. Kao da su hteli da nas uteše zbog
onih pištaljki i jaja, dočekali su nas pesmom i zastavama. 

Boris Tadić im je rekao nešto slično onom što je govorio žiteljima Šilova i
Cernice, ali kraće, da ne iskisnu. I njih je darivao svečanom zastavom, ali
im je, izgleda, draži poklon bilo to što im je ulio nadu. 

Bila je već noć kada smo prispeli u Veliku Hoču, a ujutru smo krenuli kao
pod uzbunom, pa nismo uspeli da vidimo njenih trinaest crkava: sedam živih i
šest crkvišta u kojima žižak kandila odavno nije zapaljen. Velika Hoča je
kao Sveta gora u malom, a služba se obavlja u hramovima koji su posvećeni
svetom Stefanu, svetom Luki, svetom Iliji, svetom Nikoli, svetom Jovanu,
Svetoj nedelji i svetoj Ani. Ova poslednja je u školskom dvorištu, pa je
đaci iz milošte nazivaju - kabinet za veronauku. Crkvišta, ostaci šest
crkava koja živo svedoče o pobožnosti žitelja Velike Hoče, posvećena su
svetom Petru, svetom Arhanđelu, Prečistoj nedelji, svetoj Petki, kao i
svetom Trifunu, koga smo uz dobro vino slavili već za doručkom sutradan, u
ponedeljak, 14. februara ujutru. 

Za razliku od srpskih sela kroz koja smo prošli, ovde je bilo struje, ali ne
i vode. Zatvorili su je dole, u Đakovici, da komšijama čestitaju sutrašnju
slavu. Sa vrela u školskom dvorištu napajaju se svi žitelji sela, njih
sedamsto pedeset najupornijih i najhrabrijih. 

Ovacije, klicanja, zastave, radost i upornu kišu suvišno je opisivati.
Nažalost, nisam se setio da pitam Borisa Tadića kako se osećao pri susretima
s tim ljudima, ali verujem da su mu osećanja bila slična našim? Bio sam i
ponosan i tužan: gord što su oni takvi i što sam s njima, a ophrvan setom
pred sopstvenom nemoći da im pomognem. 

Posle svečanosti u seoskom domu kulture, pozvali su nas na večeru koju su
nam priredili u učionici petog i sedmog razreda, gde smo sedeli za
skamijama. Izvinjavali su nam se zbog skromnog obroka, mada je svima ličio
na gozbu. 

A onda su nas preuzeli naši domaćini, oni koji su se izborili za pravo da
goste prime na noćenje. Mi smo zapali Daliboru Lukiću i s njim uz lozovaču
ćutali do ponoći, a onda razgovarali do pred zoru. 

Narodni heroj iz Amerike 

 <http://www.politika.co.yu/ilustro/2405/4d.jpg> 
Predsednik Boris Tadić nad kivotom Svetog Stefana u Dečanima
        
Mislio sam da je Orahovac srpski grad. Bio je. Sada u njemu živi još samo
oko četristo Srba stešnjenih u dve ulice. Groblje im je izvan geta, pa svoje
pokopavaju u crkvenoj porti. Crkva je na brdu, a pod njom je potporni zid
koji se kruni i obrušava jer ne može da nosi teret svih upokojenih u ovih
pet i po godina. 

Iz Orahovca i Velike Hoče se može samo utorkom i petkom, i to u konvoju, a
po ceni od dva i po evra. Baš jevtino, kad je glava u pitanju. 

U našoj pratnji je bio i jedan rumeni ruski pukovnik, dozlaboga simpatičan
čovek. Kad smo prispeli u Carsku lavru Visoke Dečane, taj naš Rus se silno
uzbudio: tu je, reče mi, godinama, a nije znao da ovako nešto postoji?! Kada
je čuo pojanje monaškog hora i molitvu vladike Dionisija, igumana dečanskog,
u kojoj je spomenuo i predsednika Tadića, i patrijarha Pavla, i vladiku
Artemija, i sve ljude pod kapom nebeskom, grunule su mu suze. Kapale su i po
kivotu s moštima svetog Stefana Dečanskog… Ni naše kolege iz stranih medija
nisu mogle da se priberu pred onom lepotom i onolikom duhovnošću. 

U povratku iz manastira, usred varošice, kamenom ušuškanim u grudvu snega,
razbili su staklo na našem autobusu. Spolja je to možda ličilo na nevino
grudvanje, iznutra na smrtonosno kamenovanje. Ramuš Haradinaj, predsednik
kosovske Vlade, rodom je iz ovog kraja, mogao je da javi svojima da budu
predusretljiviji prema gostima. A, ko zna, možda je i javio? 

Otišli smo u selo Belo Polje: tek kad smo stigli shvatili smo da je reč o
periferiji Peći. Kao Žarkovo, na primer, samo mnogo bliže. Tu žive četrdeset
dve porodice povratnika: trideset šest je vratila organizacija Evropska
perspektiva, a šest naša Vlada, odnosno njen Koordinacioni centar.
Perspektiva i inače radi bolje: zaposlili su Trifuna Stošića kao kuvara da u
parohijskom domu priprema obroke ostalima, obezbedili i namirnice. Trifuna
plaćaju 250 evra, pa je on najbogatiji u selu. 

- Od toga 230 šaljem ćerkama koje studiraju u Beogradu, a ostalo zadržim -
kaže Trifun. - Njima pristigne za studentski dom i menzu. A ja, od onoga što
ostavim sebi, nešto i prištedim… 

Priča mi da ih čuvaju Italijani, dobri ljudi, ali da se 17. marta i nisu
pokazali kao preterano hrabri. Kad su razjareni "demonstranti" krenuli na
Belo Polje, italijanski vojnici su trideset dvoje Srba zatvorili u
parohijski dom da bi ih, kako rekoše, lakše zaštitili. Ali, kada su ovi
obnevideli od besa i mržnje prispeli, vojnici su se povukli. Albanci su
zapalili zgradu sa očiglednom namerom da u njoj spale i bespomoćne ljude.
Tako bi i bilo, da na teren nije istrčala neka Amerikanka, pripadnica
međunarodne policije. Ispalila je nekoliko uzaludnih hitaca u vazduh, a onda
cev okrenula ka razularenoj gomili: jedan mrtav, dvoje povređeno, ali spasla
je silne ljude užasne smrti. 

- Kako joj je ime, da se zabeleži - prekinuo sam Trifuna. 

- Nismo je pitali, a posle su je prekomandovali, mislim da su je vratili u
Ameriku da joj se Šiptari ne svete. Mi je zovemo - Marija Bursać… Oni dadoše
Bilu Klintonu bulevar u Prištini, red bi bio da mi ovoj našoj damo bar jedan
sokak, pa ovim putem molimo američke vlasti da nam dojave njeno ime. 

Crkvu Vavedenja presvete Bogorodice zapalili su Albanci 1999, a marta 2004.
godine su je dokrajčili. Nju je, inače, podigla neka ruska carica. U
ostacima crkve sedamdesetsedmogodišnji Mile Baćević pali sveće za svoje
izginule. Mnogo je to sveća, sjakti se svećnjak kao polijelej. On jedini u
Belom Polju zna albanski, pa kad nekom nešto ustreba iz Peći šalju njega da
glumi Šiptara. Ako tamo otkriju prevaru, leteće glava! 

Doktor Džekil i mister Hajd 

Tridesetogodišnji Nebojša Mirić je zaposlen u prodavnici svog brata Slavka u
centru Batusa. Plata je bratska: 70 evra mesečno. Šta će mu više, kad ima
svega, kaže i smeje se veselo, taman da ne dokučim da li misli ozbiljno. 

- Jesi li ženjen, Nebojša? 

- Kako da ne, samo jure za mnom, gledaju da se udaju u Batusima jer je
milina živeti bez struje, bez posla, bez hrane… Ma, kakvi ženjen. Ko će
mene, ovakvog i odavde? 

Kopkalo me je to za struju, pa sam ga navodio na razgovor o tome, ali se on
dugo opirao pričajući mi o tome kako vodi dvostruki život?! Nisam razumeo,
pa mi je pokazao dve lične karte, dve vozačke dozvole, čak i dva para
registarskih tablica za automobil… Jedan komplet dokumenata mu je za Kosovo
i Metohiju, drugi za ostatak domovine. Kao iz one priče o doktoru Džekilu i
mister Hajdu. I time mi je sve rekao. 

- A struju su nam isekli 17. decembra. Slao onaj Irac iz KEK-a svoje
glasnike, kao nudi nam uslugu. Kaže, da potpišemo ugovore i da platimo po 27
evra mesečno pet godina unazad, da dobijemo struju. Da imam tolike pare, ja
bih se zbilja oženio, otišao bih da vidim more, proputovao malo sveta… Pa,
je li on normalan? Jedino ako se prodaju kuće i imanja Šiptarima, može da se
dođe do tolikih para. A taj film neće da odgledaju, kunem se Bogom. 

Nema struje, ali čkilji sijalica?! 

- Dobili smo od nekoga agregate "tigar", pa sad imamo svetla - kaže Nebojša.
- A sve mislim da je to velika prevara. Jer, agregati su snage 500 vati i ne
mogu da posluže nizašta osim za sijalice. Pa, ona najmanja ringla na šporetu
troši 800 vati… Neko se oslobodio bofl robe, a ovamo ispao dobrotvor. Ma,
haj'te, molim vas. Te agregate je dobilo svako od stotinak domaćinstava, pa
i onih desetak albanskih. Dajemo im humanitarnu pomoć kad stigne, i oni su u
istom sosu kao i mi. Neki put odbiju, neki put prime… Nije ni njima lako. 

Protojerej Ranđel Denić iz Lipljana rekao mi je da je mala crkva Vavedenja,
u srpskom delu grada, iz četvrtog veka! Još i da je izgrađena na temeljima
rimske bazilike iz drugog veka! Nisam mu poverovao sve dok nisam ušao. Jer,
spolja izgleda kao većina naših srednjovekovnih crkava. A izunutra, podseća
na - pećinu. 

- Preko puta crkve je trebalo da nikne džamija. A džamije nikada nije bilo u
Lipljanu, čak ni u tursko vreme. Sad su sagradili jednu u južnom delu grada…
To je, bojim se, tek početak. 

Dok je vladika Artemije na dverima Gračanice dočekivao gosta iz Beograda,
zapala mi je za oko tabla na kojoj piše da je naručilac radova na manastiru
Grčka pravoslavna crkva. Naša dobra braća Grci. Ispod je spisak tih radova:
izgradnja južne, glavne, i severne kapije, podizanje ograde, izgradnja
prilaznog puta, hidrantne mreže, rekonstrukcija, dogradnja i opremanje
kuhinje, dogradnja zvonare i centralno grejanje. Radove, piše, izvode firme
iz Beograda i Gračanice. 

U Prilužju, selu sa oko tri i po hiljade stanovnika, mrak su bezuspešno
pokušavali da razbiju farovima automobila. Dok smo čekali da pristigne i
Boris Tadić, razgovarao sam s mladim čovekom, bivšim električarem na kopu
Belaćevac, sada bez zaposlenja, naravno. Pričao mi je da se ponekad viđa sa
bivšim kolegama Albancima, a kad nema svedoka koji bi ih denuncirali zbog
toga, da i popriča s njima. Imaju platu od oko dvesta pedeset evra, ali
struju plaćaju sedamdeset, a telefon kao da u Srbiji koriste mobilni. 

- Kažu mi: lako je tebi, kod vas nema struje… Ne znam da li da se smejem ili
da se ljutim. 

Kupio je pola litra benzina za agregat, žuri mu se kući da ženi i ćerkici
donese tračak svetla, a voleo bi da vidi Tadića, da se osvedoči da je zaista
bio, da nije reč o nekakvoj novinskoj izmišljotini. 

Posle, došavši iz Zadružnog doma gde im se obratio predsednik, rekao mi je: 

- Tadić ništa ne obećava, ali se, svejedno, od njega mnogo očekuje. Za sad
nam je doneo barjak i nadu… 

Naš boravak na Kosovu i Metohiji se završio u severnom delu Kosovske
Mitrovice. Čudno, ali posle svega što smo tokom dva dana videli i proživeli,
izgledalo je kao da žive sasvim normalno?! Mi smo u izvanrednom restoranu BB
slavili Svetog Trifuna do ponoći. Kad smo krenuli ka autobusu da bismo se
vratili u Beograd, videli smo par mladih: idu posred ulice nežno zagrljeni,
ogluveli i obnevideli od ljubavi. Očigledno su slavili Svetog Valentina, kao
i ja kad sam bio u njihovim godinama… 

- Srećna slava, deco - otelo mi se. 

- I vama vaša - odgovorili su mi uz smeh. 

Posle smo pričali s Borisom. Zahvaljivao nam je na strpljenju, a mi njemu na
upornosti. 

- Mogli bismo opet s vama, uskoro - dobacio je neko od kolega. 

- Pa, ne mogu već iduće nedelje. Moram u Kinu, pa… 

- To! Idemo s vama u Kinu - zagraktali smo! 

Pljusak što nas je pratio sve vreme premetnuo se u vejavicu koja je pretila
da nam zapreči put, ili bar uspori povratak. Nije. To su nam priredili
"carinski organi", oni naši, na administrativnoj granici. E, braćo Srbi… 

        

Miloš LAZIĆ 
Snimio Željko SINOBAD 



http://www.politika.co.yu/ilustro/







 
Yahoo! Groups Links

<*> To visit your group on the web, go to:
    http://groups.yahoo.com/group/SrpskaInformativnaMreza/

<*> To unsubscribe from this group, send an email to:
    [EMAIL PROTECTED]

<*> Your use of Yahoo! Groups is subject to:
    http://docs.yahoo.com/info/terms/
 



Одговори путем е-поште