http://www.intermagazin.rs/kobna-greska-nato-a-izgleda-da-su-probudili-ruskog-dzina/


KOBNA GREŠKA NATO-a – Izgleda da su probudili ruskog džina


Piše: Predrag Simić

„Izgleda da smo samo probudili uspavanog džina.“ Reči kojima je admiral 
Jamamoto prokomentarisao vest o delimičnom uspehu napada na Perl Harbor 
Amerikanci danas često pominju u svojimanalizama ukrajinske krize. Razlog je 
očigledan: dok je u poslednjih 25 godina postsovjetska Rusija mogla samo da 
negoduje zbog širenja NATO-a ka njenim granicama, posle 2008. uloge su se 
promenile, a posledica je da danas SAD i Evropa nemaju pravi odgovor na 
ukrajinsku krizu. Štaviše, smatra se da je uzrok tome bila politika NATO-a 
posle hladnog rata koja je Rusiju tretirala kao poraženog protivnika i 
provocirala širenjem na istok i bombardovanjem Srbije, za šta danas cenu plaća 
u Ukrajini. Takvoj oceni ovde bi se malo šta moglo dodati osim možda da je 
bombardovanjem kineske ambasade u Beogradu 1999. NATO probudio i drugog džina – 
Kinu – čiji se vojni budžet posle ovog događaja vinuo u nebo.

U čemu je NATO pogrešio posle hladnog rata? Majkl O’Hanlon iz Brukings 
instituta misli da su napravljene četiri glavne greške. Prvo, što je potcenio 
Rusiju i isključio mogućnost međudržavnih ratova u doglednoj budućnosti. Drugo, 
što je glavni zadatak NATO-a – odbranu teritorije državačlanica – zamenio 
misijama izvan njegovih granica i počeo da se širi prema Rusiji. Treće, što su 
njegovi lideri postali žrtve vlastite retorike i poverovali da to neće izazvati 
reakciju Moskve. Četvrto, što su poverovali da će NATO biti uspešan u 
operacijama daleko van svoje teritorije, na primer, u Avganistanu, Iraku i 
Libiji. I u tome bismo se mogli složiti sa ovim autorom, uz dodatak pete greške 
što su SAD, umesto da učvrste UN posle hladnog rata, poverovale da im one više 
nisu potrebne i da bi ih mogle zameniti „globalnim NATO-om“. Posledica je da 
danas Ujedinjenih nacija nema u Ukrajini iako su ih Amerikanci napravili posle 
Drugog svetskog rata upravo da bi sprečili ovakve krize.

Kako ispraviti greške? Lideri NATO-a veruju da se odgovor sam nameće. Generalni 
sekretar NATO-a u nedavnom intervjuu je izjavio: „NATO se vratio“, izražavajući 
uverenje da će predstojeći samit u Velsu obeležiti povratak alijanse svojoj 
izvornoj misiji odbrane evroatlantskog prostora. Upućeni posmatrači će se ipak 
prisetiti da je nekada davno prvi generalni sekretar NATO-a drugačije definisao 
misiju ovog pakta tvrdeći da je njegov zadatak „da drži Amerikance u Evropi, 
Ruse van Evrope i Nemce pod kontrolom“. I tu se verovatno krije kvadratura 
kruga koju je otvorila ukrajinska kriza.

Pre svega, između Sjedinjenih Država i Evrope danas postoje krupne razlike u 
prilazu Ukrajini. To se moglo videti prilikom nedavne posete Angele Merkel 
Vašingtonu kada je Barak Obama pokušao da je privoli na oštrije sankcije prema 
Rusiji. U Nemačkoj, čija godišnja trgovina premašuje vrednost od 75 milijardi 
evra i čiju privredu u velikoj meri pokreću ruski prirodni gas i rusko tržište, 
za tako nešto nema mnogo razumevanja. To je, verovatno, bio razlog zbog koga su 
Nemačka i Rusija nedavno predložile zajedničko rešenje u pet tačaka po uzoru na 
dejtonski mir u BiH, ali se pokušaj bivšeg nemačkog ministra Štajnmajera da na 
njega privoli vlasti u Kijevu neslavno završio. Pokušaj EU da učvrsti pozicije 
u regionu potpisivanjem ugovora sa Moldavijom čak i u Briselu budi strah da bi 
Moskva mogla reagovati onako kako je reagovala u Ukrajini, ali s mnogo 
opasnijim posledicama.

Drugo, Moskva je u Ukrajini pokazala ne samo da ne želi NATO na svojim 
granicama nego ni EU i da je Vladimir Putin ozbiljno mislio kada je u svojoj 
predizbornoj kampanji rekao da naspram nje namerava da stvori evroazijsku 
uniju. Ma koliko takav projekt danas izgledao neverovatno, on je noćni košmar 
za američke geopolitičare koji nikada nisu krili bojazan od hegemonije rivalske 
sile na evroazijskom prostoru zbog čega su, uostalom, i vodili tri rata u 
Evropi. Zbog toga je 1949. godine stvoren i NATO i to je lord Ismaj sasvim 
jasno rekao u pomenutoj krilatici o njegovoj misiji. S druge strane, kineski 
projekti,poput „novog puta svile“, tj. železnice koja bi povezala Kinu i 
Evropu, danas su na stolu kineskih lidera koji veruju da raspolažu sredstvima 
da ih ostvare i da ih najnovije zaoštravanje odnosa SAD s Rusijom i Kinom 
upućuje u tom pravcu.

Utisak je da ni Moskva u sadašnjim okolnostima nema ništa protiv kineskih 
ambicija i teško je poverovati da ovi projekti neće biti tema razgovora 
Vladimira Putina kada krajem maja poseti Peking u nameri da konačno potpiše 
ugovor o zajedničkom gasovodu koji će preusmeriti deo ruskog prirodnog gasa od 
Evrope ka Kini. Najveći gubitnik bi u tom slučaju bila EU koja bi ostala bez 
najvažnijeg sredstva kojim bi mogla odgovoriti Rusiji u slučaju dalje 
eskalacije ukrajinske krize. Štaviše, ona bi mogla dovesti i do novih podela 
unutar NATO-a između država „stare“ i „nove“ Evrope, jer dok Nemačka i druge 
stare članice vide u postsovjetskoj Rusiji, pre svega, važnog partnera, nove 
članice su u NATO i ušle u strahu od povratka Moskve i obnove njene sfere 
uticaja u istočnoj Evropi.

(Politika)

Одговори путем е-поште