danas.rs <http://www.danas.rs/nedelja.26.html?news_id=348061&title=Kaljuge+povjesnog+revizionizma>
Kaljuge povjesnog revizionizma Piše: Daša Drndić 11. jun 2017. 15:00 7-9 minutes _____ U časopisu "Gordogan", broj 33-34, zima-jesen 2016, objavljen je poduži, detaljno argumentiran, tekst Bože Kovačevića, bogato bibliografski opremljen, pod naslovom "Hrvatska crkvena laž". U njemu se govori o ulozi Vatikana i Katoličke, ali ne samo Katoličke crkve u vremenu prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, s posebnim akcentom na ulogu NDH, Pavelića i Stepinca u vezi s Holokaustom i genocidom u Hrvatskoj, te s osvrtom i na današnje vrijeme. Podnaslov teksta, u kojem je sazdana bit Kovačevićevog rada glasi: "Poruka je jasna: pravi Hrvati su nužno katolici, a pravi katolici su nužno sljedbenici kleronacionalističkih političkih vizija Crkve." Kovačević citira Antimodernističku prisegu pape Pija X od 1. rujna 1910. koju moraju položiti cjelokupno svećenstvo, redovničke poglavarice i profesori u sjemeništima. "Svrha je bila", piše Kovačević, "spriječiti prodor protestantskih pristupa proučavanju povijesnog konteksta zbivanja opisanih u Novom zavjetu, ali i zabraniti katolicima da prihvaćaju moderne svjetonazore zasnovane na teoriji evolucije, na liberalizmu, socijalizmu i, općenito, na zasadama prosvjetiteljstva, racionalizma i materijalizma. Povjesničarima katoličke provenijencije tim je dokumentom faktički propisano da spoznaje do kojih mogu doći moraju biti u skladu s crkvenim dogmama. Tu su prisegu sve do 1967. godine polagali đakoni prije svećeničkog ređenja. Posljednjih nekoliko godina (na ovo bih stavila Kovačevićev akcent), osobito u pontifikatu pape Benedikta XVI, osnažuju unutar Crkve shvaćanja da je potrebno vratiti se s puta koji je zacrtao Drugi vatikanski koncil, na smjer koji je najpregnantnije izražen u toj prisezi i prethodnim antimodernističkim enciklikama pape Pija IX, Lava XIII, i Pija X". Eto možda odgovora na klerofašizaciju tog dominantno katoličkog hrvatskog društva koje je iznjedrilo Hrastove, Grozdove i slične U ime obiteljske udruge. Hrvatska se danas baškari u kaljuži povijesnog revizionizma, fašizira se i ustašizira, odasvud iskaču mračne spodobe, rabijatne i neartikulirane, bezumne, mentalni invalidi zaluđeni apstrakcijama koje kriju pogubnu misao uništenja ovosvjetskih radosti i sloboda, opčinjeni apstrakcijama poput domovine i Crkve, apstrakcijama suviše velikim da bi se ugnijezdile u moje malo srce. Mala Hrvatska uskopistila се u histeričnoj obrani jednog blaženog nadbiskupa i kardinala u patetičnoj kampanji za proglašavanje njegove svetosti. Neshvatljivo je autistično sljepilo koje po pitanju vjersko-političko-moralnih aktivnosti tog nadbiskupa i kardinala vlada, degutantne su laži koje se proglašavaju istinama, to odbijanje da se vidi kako u mraku, u katakombama Katoličke crkve pojedini njeni dostojanstvenici, u vremenima rata i u vremenima mira, koračaju na prstima, uplašeni, kukavni, uronjeni u ustajale vode imaginarne moći; zastrašujuće je njihovo nedjelovanje koje, kao u filmovima užasa, metamorfozira u čudovišno nedjelo, patetični pokušaj da se istovremeno služi dvjema oprečnim idejama, onoj slobode i onoj pokornosti i sluganstva, da se život svede na "i - i", na "ali", kad "i" znači zatiranje ljudskog roda pred kojim bi svako "ali", tako i ono Božje, trebalo ustuknuti. Jer, nema te vjere koja je veća od života jednog nedužnog čovjeka. Vratit ću se nakratko na tekst Bože Kovačevića u kojemu on navodi nekoliko intervencija koje Stepinac poduzima kod ustaških vlasti za pomoć Židovima, kao i njegove brojne konkretne akcije. Primjerice: nešto više od mjesec dana nakon stvaranja NDH, on Paveliću upućuje prosvjed zbog ubojstva 260 Srba u Glini, ubrzo potom intervenira kod ministra unutarnjih poslova s prijedlogom da se ukine obaveza Židova da na odjeći nose žutu zvijezdu; u svojim propovijedima nekoliko puta osuđuje primjenu rasnih zakona, suprotstavlja se nacističkoj diskriminaciji prema rasi kao i ustaškom obogaćenju kriterija za diskriminaciju temeljem pravoslavne vjere i srpske nacionalne pripadnosti. Iako uz prilično kritično "ali", Kovačević spominje i neke Stepinčeve dubiozne korake u obrani Crkve i ljudskog dostojanstva, zaključuje da je "u usporedbi s papom Pijem XII. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio pravi junak". Međutim, upravo tu, zbog tog kritičkog "ali", postavlja se pitanje može li se sva strahota zločina počinjenih tokom Drugoga svjetskog rata bilo kako relativizirati. Ne može. Ne smije. Zbog nedužnih žrtava. Taj vojni vikar u vrijeme NDH mogao je ne pružati utjehu budućim koljačima, mogao je reći da NDH nije nikakvo Božje djelo, nego pakao, esencija ljudskog zla, tvorevina morbidnih snova, zatrte pameti, pomračenog uma, kao što to još 1934. grmi Lav iz Münstera, biskup Clemens August von Galen, kad javno napada nacističku ideologiju krvi i tla, kad govori da se bezuvjetna lojalnost Trećemu Reichu pretvara u ropstvo, kad predvodi protestne skupove protiv nacističke eutanazijske razularenosti, posve opravdano proglašen blaženim. Što se otvorene, beskompromisne konkretne antinacističke borbe tiče, tu je i berlinski biskup i kardinal Konrad von Preysing, njemački prelat Rimokatoličke crkve. Koliko znam, Konrad von Preysing nije beatificiran (umro je 1950), a o njegovom proglašavanju svetim nikada nije bilo govora. Taj hrvatski nadbiskup i kardinal mogao je ne prihvatiti, odnosno odbiti Poglavnikovo odlikovanje "Redom za zasluge - Velereda sa zviezdom", taj nadbiskup i kardinal, umjesto što je upućivao anemične apele za poboljšanje uvjeta života, odnosno umiranja, u Jasenovcu, mogao je otići do tog živahnog logora, pa ne bi, o ironije, o sarkazma, čuo s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici, nego bi možda to o čemu sluša i vidio, premda ostaje upitno da li bi i tada bilo što poduzeo. Znači, deportacije nearijevaca - o, kako nadbiskup zorno prihvaća nacističku terminologiju - u redu su, po propisu, jedino što bi dostava paketa s hranom i čistim rubljem mogla biti efikasnija i bolje organizirana (ukoliko je još ostalo rodbine da te pakete pripremi i otpremi). U nacistički eutanazijski centar Hartheim nedaleko od Linca je iz Dachaua i još nekih konclogora prebačeno (i usmrćeno) tri stotine i deset (310) poljskih, sedam njemačkih, šest čeških, četiri luksemburška, tri nizozemska i dva belgijska svećenika. Prema Michaelu Phayeru (The Catholic Church and the Holocaust, 1930 -1965), oko 2600, ili 20 posto poljskih svećenika umrlo je u rukama nacista, a znatno veći postotak je onih koji su bili zatvarani. Onda, tu su istarski svećenici, narodnjaci, koji su se s partizanskom kapom na glavi priključili NOP-u i borili protiv fašizma i ginuli. Otuda, blago rečeno, moja uzrujanost zbog sve te histerične propagande u ime kanonizacije jednog davno umrlog biskupa i kardinala koji je još prije dvadeset godina proglašen blaženim, zbog tolike besmislene zagriženosti, tolike zadrtosti, bolesne opsesije da se jedna ovozemaljska kontroverzna ličnost postavi na postolje svetih. Nema svetaca i dobro je što ih nema. Kome je dano u amanet da sudi o bezgrešnosti nekih i o grešnosti ostalih? Delovi izlaganja na ovogodišnjem Forumu Tomica Trst - Kopar - Umag -- Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM --- Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska Informativna Mreza“. Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, пошаљите имејл на [email protected]. Да бисте постављали у овој групи, пошаљите е-поруку на [email protected]. Посетите ову групу на https://groups.google.com/group/siem. Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите https://groups.google.com/d/msgid/siem/004301d2e2b8%24719ed460%2454dc7d20%24%40gmail.com. За више опција посетите https://groups.google.com/d/optout.
