jutarnji.hr <https://www.jutarnji.hr/globus/Globus-politika/politolog-koji-se-usudio-secirati-nacionalne-svetinje-nacionalisti-ne-dopustaju-hrvatskoj-da-izade-iz-rata-neki-od-njih-cak-zazivaju-jos-jedan/6851922/>
POLITOLOG KOJI SE USUDIO SECIRATI NACIONALNE SVETINJE 'Nacionalisti ne dopuštaju Hrvatskoj da izađe iz rata. Neki od njih čak zazivaju još jedan...' Sandra Šimunović / Cropix 21-27 minutes _____ Nova knjiga Dejana Jovića “Rat i mit – politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj” na intrigantan i uzbudljiv način (upravo tako se može reći za ovaj izuzetni znanstveni rad) pokazuje i propituje narav i promjene u hrvatskom i srpskom identitetu i shvaćanju samih sebe i neovisne države. Jović u knjizi navodi naše nove mitove, frustracije i fiksacije koji određuju karakter društvenog, socijalnog i političkog razvoja Hrvatske. Prema knjizi svaki mit je prijetnja slobodi te identitetu, ali svjedoci smo da nikada toliko “mita” nije bilo na našim prostorima kao danas te sada, 25 godina nakon rata, ponovno priziva devedesete. – Hrvatska ni u čemu nije bila toliko “produktivna” u ovih 25 godina koliko u proizvodnji mita o Domovinskom ratu, oko kojeg su se angažirali i ljevica, i desnica, i centar. Nije to bilo samo iz ideoloških razloga ili uvjerenja nego i iz interesnih – kaže nam na početku razgovora profesor Jović. – U Hrvatskoj ima pola milijuna registriranih branitelja, a biti branitelj postalo je socijalni status, prilika da se pripada eliti društva. Mnogi dobivaju ne samo status nego i materijalne povlastice koje proizlaze iz tog statusa – iako, također, mnogi koji su časno sudjelovali u ratu, bilo iz ideala ili zato što su bili mobilizirani pa su samo ispunjavali svoju državljansku dužnost, žive na rubu siromaštva. Ni med braniteljima ni pravice, kao što bi otprilike rekao Miroslav Krleža. Ali, njihovi najglasniji predstavnici, oni koji su u potpunosti uzurpirali javni diskurs predstavljajući se kao legitimni glasnogovornici branitelja, imaju i najveće privilegije. Naravno da je njima u interesu da se o ratu govori svakodnevno i da se stalno izmišljaju novi neprijatelji. Neka žudnja za permanentnim ratom? – Da, neki od njih bi najviše voljeli kad bismo imali još jedan rat, čak ga i zazivaju. Iako tvrde da je Hrvatska pobjednica u Domovinskom ratu, drže i da se nisu postigli svi ratni ciljevi – primjerice, da je broj “Jugoslavena” i Srba, “orjunaša”, “neprijatelja” i “izdajnika” još prevelik, i da se to mora “riješiti” na isti način kao i 1991., a to znači – ratom. Ti ljudi – kojih nema toliko mnogo koliko su glasni – nisu još izašli iz rata i ne dopuštaju Hrvatskoj da iz njega izađe. Oni, kao što sam napisao u knjizi, onemogućavaju tranziciju iz rata u mir, a ta je tranzicija preduvjet svih ostalih. Zbog toga što im političke elite i slijeva i zdesna povlađuju – umjesto da ih marginaliziraju i zaustave, jer su prijetnja miru, suverenitetu i slobodi – ne živimo još u potpuno mirnodopskom društvu. Rat je, znate, nekome rat, a nekome – brat. Neki su u njemu sve izgubili, a neki sve dobili. A ovi koji su dobili žele još. U knjizi spominjete mit o Domovinskom ratu koji je postavljen kao nedodirljiv i neupitan te je usmjeren upravo protiv Srba kao vječnih krivaca za sve nedaće Hrvata. – A tko drugi? Moja kolegica Nataša Zambelli napisala je zanimljiv članak o tome kako su u mitotvoračkom diskursu Srbi zamijenili Turke. Sličnim se pitanjima bave Ivo Žanić, Ivan Čolović i Božidar Jezernik, da spomenem samo neke istaknute i ugledne kolege. Sve ono što su predstavljali “Turci”, i “Balkanci” kao bivši “drugi”, sve predrasude i stereotipe o njima, naslijedili su Srbi. Recimo, Sinjska alka – koja se dugo “trčala” protiv Turaka, od 1991. se, zapravo, “trči” protiv Srba. Nije čudo da je odnedavno na nju počeo dolaziti turski veleposlanik, a srpski diplomati ne dolaze – također razumljivo. I u drugim sferama je tako: Srbi su “dežurni krivci” manje-više za sve. Naravno, govorim o ovom nacionalističkom, mitotvoračkom diskursu, u kojem je sasvim normalno da se na stadionima viče “Ubij Srbina”, i da se svako isticanje specifičnosti srpskog identiteta u Hrvatskoj smatra ugrožavanjem sigurnosti zemlje. No, što se može očekivati kad sama hrvatska predsjednica kaže da će još mnogo vode proteći Savom i Dunavom pa da Srbi i Hrvati budu prijatelji. Ponekad mi izgleda kao da hrvatski nacionalisti najviše mrze Srbe koji su prijatelji Hrvatske, a srpski Hrvate koji su prijatelji Srbije. Takve ne žele, jer oni remete njihove predodžbe o drugome kao neprijatelju. Je li i osjetljivost na priču o Domovinskom ratu kao i dijelom građanskom upravo zato da se Srbima ne da pravo na Hrvatsku, mada su secesionistički pobunjenici imali hrvatsko (republičko) državljanstvo, odnosno da se dokaže kako su bili i ostali samo strano tijelo odnosno agresori? – Ta je – kako kažete – “osjetljivost” mnogo perfidnija i opasnija nego što na prvi pogled izgleda. Naime, oni koji inzistiraju da se te dvije riječi ne smiju izgovoriti zapravo poručuju da Srbi nisu nikada bili građani Hrvatske, nego su došli u nju kao okupatori, pa smo ih samo trpjeli, bez vlastite volje. U najboljem slučaju, oni na Srbe gledaju kao na gastarbajtere, strano i privremeno tijelo koje je došlo – manje-više zato što su takve bile međunarodne okolnosti – pa će i otići. Oni ne smatraju Srbe hrvatskim državljanima, nego okupatorima i agresorima koji su u Hrvatsku došli, doduše prije više stoljeća, ali svakako u njoj ne mogu imati ista prava i isti status kao Hrvati. To je bit izjava o Srbima kao gostima, kao i o Srbima koji su u Hrvatsku došli u opancima, ali bez zemlje pa će u opancima i otići, također bez zemlje – sjećate se, zar ne? Zato govore o agresiji nekoga tko je, recimo, živio u Donjem Lapcu, kao i pet generacija njegovih predaka. Da biste imali građanski rat, morate prvo priznati pobunjenike kao svoje građane, a to je korak predaleko za etnototalitariste. S druge strane činjenica jest da je dio Srba u Hrvatskoj krenuo u pobunu jer se nisu vidjeli kao dio Hrvatske, nego Srbije, premda mnogi od njih, kako ste rekli, već generacijama žive ovdje i nemaju sa Srbijom nikakve veze osim činjenice da su porijeklom odande? – Točno, iako – kao i kad govorimo o Hrvatima, moramo znati da su u kaotičnoj situaciji raspada Jugoslavije ideje o tome što dalje bile vrlo raznolike i da su se mijenjale gotovo svakodnevno. U tome je i bio problem tog rata – da su sve mete bile pokretne, pa su se i Srbi i Hrvati borili čas za jedno čas za drugo. Ne bih rekao da su se Srbi iz Hrvatske, pa čak ni ovi iz pobunjenih krajeva, inicijalno vidjeli kao dio Srbije, nego prije svega kao dio Jugoslavije. Bojali su se raspada Jugoslavije, jer su smatrali da će se u Hrvatskoj povampiriti ustaštvo i da će u nezavisnoj Hrvatskoj stradati. Bojali su se demokracije iz istih razloga iz kojih su se Hrvati bojali demokracije u Jugoslaviji – smatrajući da će biti trajno “preglasani”. Svi su u Jugoslaviji strahovali od “preglasavanja”, pa je lako bilo prodati parolu: “Bolje nam je u manjoj državi u kojoj smo većina nego u većoj u kojoj smo manjina.” Bio je to, makar jednim dijelom, sasvim razumljiv strah, naročito kad se radi o Srbima iz Hrvatske, koji su doista strahovito stradali u Drugom svjetskom ratu. Ni Hrvati, kao ni Srbi, nisu, nažalost, osjetljivi na žrtve onih drugih, a naročito ne ako su i sami krivi za te žrtve. A i narativ socijalističke Jugoslavije uvjeravao je i Srbe i Hrvate da će se rat ponoviti ako propadne socijalizam i ako se raspadne Jugoslavija. Nedavno sam čitao odlične članke Jasne Babić iz tog vremena, objavljene u Danasu između 1988. i 1990. Ona je išla na teren i razgovarala s hrvatskim Srbima. Strahovali su, najviše, nakon što je Ivica Račan odlučio da se SKH povuče s nezavršenog kongresa SKJ, početkom 1990. godine. Smatrali su da je to kraj partije koja im je garantirala sigurnost. Mnogi su u to iskreno vjerovali. No, ako gledamo retrospektivno – pitanje je nije li doista bilo tako kako je taj narativ najavljivao? Bila je to neka vrsta samoostvarujućeg proročanstva. Ali, nažalost, umjesto da se usmjere prema kompromisu, Srbi iz Krajine su se odlučili za iste mjere koje su Hrvati primijenili u odnosu na Jugoslaviju: separatizam, ako treba i nasilnim putem. Ključna točka preokreta bilo je smjenjivanje Jovana Raškovića – koji im je direktno rekao da ih ne želi voditi u rat. Ali, manipulacije strahovima, kao i uvjerenost srpskih nacionalista da mogu lako pobijediti u ratu, odvela ih je na put bez povratka. Iako je bilo pokušaja stvaranja kompromisa u oba slučaja, na kraju su prevladali ekstremisti, kojima je trebao rat, jer su jedino kroz rat mogli ostvariti svoje separatističke ambicije, usmjerene prije svega protiv drugog naroda – Srbi protiv Hrvata, a Hrvati protiv Srba. Hrvati su u tome imali bolje međunarodne saveznike, pa su ostvarili tu želju, a Srbi nisu. The rest is history. Sandra Šimunović / Cropix U zadnjih sto godina Hrvatska je bila dio država koje su sve “rođene” u ratu – Kraljevina Jugoslavija nakon Prvog svjetskog, SFRJ nakon Drugog, a neovisna Hrvatska nakon Domovinskog rata. Koliko je ta činjenica “gradila” hrvatski nacionalni identitet? – Sve su države koje su nastale u ratu i zbog rata potom slavile rat, ne vodeći mnogo računa o žrtvama njihove pobjede. U svim su se slučajevima osloboditelji i “osloboditelji” potom ubrzo pretvorili u svoju suprotnost – te su ograničavali ili onemogućavali slobodu. Nije slučajna latinska izreka koja glasi: “Tko će nas braniti od branitelja?”, a na tragu toga i: “Tko će nas osloboditi od osloboditelja?” Pritom su pobjednici uvijek skloni uveličavanju svoje pobjede i svojih žrtava, a umanjivanju tuđih žrtava. Zaboravljaju da države nastaju jednako zbog rata koliko i zbog mira. Recimo, Hrvatska je nastala zbog rata, ali i zbog mira koji je sklopila s JNA u siječnju 1992., bez kojeg ne bi bila priznata. No, ratnicima, onima koji tvrde da su – gotovo ni iz čega, mađioničarski – “stvorili” državu u ratu, ne odgovara da se prisjećamo mira, koji je nemoguć bez nekog kompromisa. Mir je za njih najčešće samo primirje i intermezzo do novog rata. Tu dolazimo do sličnosti u interpretaciji Domovinskog rata i NOB-a, zar ne? – Da, zanimljivo je vidjeti koliko su interpretacije prethodnih ratova slične: recimo ona koju su hrvatski mitotvorci stvorili nakon 1991. o Domovinskom ratu je prilično slična partizanskoj poslije rata. I partizani su tvrdili da je cio narod bio jedinstven i uz njih, osim tzv. šačice domaćih izdajnika, te da su jugoslavenski narodi sami pobijedili daleko moćnijeg protivnika. Da bi to “dokazali”, morali su ukloniti sve one koji nisu baš bili “jedinstveni” s njima. To je, po mom uvjerenju, razlog za Bleiburg. Eliminiranje protivnika trebalo je pokazati da je većina naroda podržavala NOB, a posebno da je to bio slučaj s većinom Hrvata. To niste mogli uz desetine tisuća ljudi koji su bili živi dokaz nečeg suprotnog. Isto tako, istjerivanje dvije trećine Srba iz Hrvatske između 1991. i 1995. imalo je tu istu svrhu – da se pokaže da su svi u Hrvatskoj htjeli neovisnost, što, naravno, nije istina ni kod samih Hrvata, a kamoli kod Srba iz Hrvatske. Sličnosti ne iznenađuju s obzirom na to tko je, zapravo, oblikovao mit o Domovinskom ratu. To su, u velikoj mjeri, bili ljudi duboko involvirani u stvaranje i socijalističkih mitova. 1990. je u Hrvatskoj značila i povratak ljudi koje je proces liberalizacije Saveza komunista Hrvatske u 60-im godinama marginalizirao. Jedan moj kolega kaže: “Taman smo se riješili staljinista u Partiji, a oni su se vratili kroz HDZ.” Franjo Tuđman je tipičan, ali nije jedini, primjer za to: on je oblikovao i jugoslavenski partizanski mit kroz svoje knjige iz 60-ih i 70-ih, i kasniji mit o Domovinskom ratu u 90-ima. Rat je, dakle, u oba slučaja bio važan element stvaranja novog identiteta. Matrica je ostala ista, samo je sadržaj promijenjen, i to kao u zrcalu, s promijenjenom lijevom i desnom stranom iste slike. Koliko je taj identitet s obzirom na tu činjenicu ideološki zadan? – Ideologija se donekle promijenila, iako ne onoliko duboko koliko mitske interpretacije 1989. tvrde. One, naime, tvrde da je 1989. bila godina potpunog preokreta, da je nastupila liberalna demokracija kojoj, navodno, nije bilo alternative. U stvarnosti, međutim, to kod nas nije bilo tako. Kod nas ima mnogo elemenata kontinuiteta, a promjene nisu samo prema napretku, nego su u mnogim slučajevima i pad u dublju autoritarnost. Kontinuitet se vidi u masovnom prelasku članova SKH, službenika obavještajnih službi, državnih službenika i oko 40 posto oficira JNA na hrvatsku stranu, o čemu piše Ozren Žunec sa suradnicima u knjizi “Oficir i časnik”. Preduvjet je bila lojalnost hrvatskom suverenizmu, a prednost da ste Hrvat. Lustracija je provedena, i to prilično drastično, za Srbe i Jugoslavene – bez ikakvog lustracijskog postupka, ali ne i za Hrvate ako su htjeli biti kooperativni s novim vlastima. Promjene se vide, nažalost, u regresiji koja je nastupila kao posljedica 1990. Prva od njih je bila: napuštanje mira i okretanje nasilju i – u krajnjoj liniji – dopuštanje rata kao jedne od legitimnih opcija. Druga: potpuni nedostatak osjećaja za poziciju drugoga, a posebno za manjine. Kraj socijalizma kod nas nije značio pobjedu liberalizma, nego ideje revolucije koju su predvodile konzervativne snage. Bila je to pobjeda konzervativizma protiv socijalizma i liberalizma. Zapravo, kao što pokazuju istraživanja koja je proveo Vjeran Katunarić, razina autoritarnosti je u Hrvatskoj bila veća nakon preokreta 1990. nego ranije. U osamdesetima smo imali liberalizirani jednostranački sustav, a onda smo nakon 1990. dobili autoritarni višestranački, koji je pod Tuđmanom funkcionirao kao autoritarni i de facto višestranački. Sjećamo se kako je on postupao kad mu se nisu svidjeli rezultati izbora u Zagrebu, što je proizvelo “zagrebačku krizu” od 1995. do 1997. godine: jednostavno je ignorirao rezultate, a protivnike je proglašavao “stokom sitnog zuba”. Hrvatska je bila liberalnija zemlja, a rekao bih i društveno pluralističnija i tolerantnija 1986. nego 1996. U tom smislu, 1989. se kod nas, zapravo, nije dogodila. Dogodila se 1991., a ona je potpuno različita od onog što simbolizira 1989. Kontinuitet autoritarnosti, ili čak njen povratak u odnosu na zadnje godine socijalizma, poništio je dubinu promjena koja je mogla nastati da je doista došlo do nekog liberalnog prevrata. Danas, kada imamo neovisnu državu, činilo bi se da je identitet utvrđen, ali svjedoci smo da nije. Zašto je on kod Hrvata u samostalnoj državi u krizi? – Identiteti su vrlo fleksibilne kategorije, iako mitotvorci, posebno nacionalisti, tvrde da nisu. Dovoljno je pogledati što se događalo s nekim nacijama ili nacionalnim identitetima u nekadašnjoj Jugoslaviji. U Crnoj Gori je 20 posto stanovnika promijenilo nacionalnost u proteklih 20 godina, u Bosni i Hercegovini je najveća etnička grupa promijenila ime, a u Hrvatskoj je “nestalo” čak 8,2 posto stanovnika koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni prije 40 godina. Dakle, nacije nisu nikakvo nepromjenjivo tijelo s dušom koja uvijek, već tisuću godina, sanja isti san, kako nas uvjeravaju nacionalisti. Isto je, i još “gore”, kad se radi o političkim identitetima. U 1988. je SKH imao 318 tisuća članova. A tri-četiri godine kasnije malo tko bi bio spreman priznati da je ikada bio član, a kamoli da je bio komunist, da je vjerovao u tu ideju. Isto je i s osjećajem pripadanja Jugoslaviji. Identiteti su, dakle, ipak, u velikoj mjeri “voda vrh pijeska”, da iskoristim Augusta Šenou. Što onda kreira tu krizu identiteta? – Kriza o kojoj govorite je prije svega izraz panike kod nacionalista, koji su vidjeli da se države mogu raspasti, da nacije nisu baš tako čvrste kako oni uvjeravaju druge, da vjera u ideologiju baš i nije tako postojana, te da se u određenim povijesnim momentima mogu dogoditi nepredvidljive stvari. Iz toga proizlazi njihov stalan strah od nestajanja, koji nije sasvim neopravdan i svakako ga treba razumjeti – jer je rezultat osobnog i kolektivnog iskustva. Nacionalisti, zapravo, strahuju da Hrvatska ne postane “nova Jugoslavija”, pa da se ne raspadne. Ali, to nije baš samo fantazija: Hrvatska se 1991. raspala baš kao i Jugoslavija. I da nije bilo vanjske pomoći, prije svega američke, možda se nikada ne bi ponovno sastavila, kao što se bez te pomoći Srbija do danas nije sastavila sa svojim separatističkim dijelom – Kosovom. Oni stalno govore o nestajanju Hrvata, o potrebi da se ujedinimo i budemo budni, o neprijateljima na granicama i unutar njih. Njihova panika kad se radi o jezičnom purizmu znak je straha od gubitka identiteta – pa ako netko slučajno kaže “januar”, a ne “siječanj”, oni panično interveniraju... Taj je strah pojačan zbog geografije, jer Hrvatska doista ima neobičan oblik i ima eksklavu, tj. dio koji je odvojen od centralnog dijela (oko Dubrovnika). Također, bojazan povećavaju i kulturalne razlike – npr. narječja, kao i duboke povijesne i ideološke podjele, povezane s 20. stoljećem. Zato mitotvorci pokušavaju silom nametnuti jedinstvo. Ali, silom se postižu samo kontraefekti. U knjizi govorite o nacionalnim mitovima kod Hrvata. Sadašnji mitovi koji se nameću su Bleiburg i Domovinski rat, a glavni negativci tih mitova su “komunisti Hrvati”, dakle izdajnici, te Srbi kao remetilački faktor, pa da ih nema Hrvatska bi bila zemlja blagostanja. – Bleiburg i Domovinski rat donekle su različiti događaji u diskursu hrvatskih mitova. Domovinski rat kombinira dvije ideje: pobjedu i žrtvovanje. Kao što je objasnila Tamara Banjeglav, pobjeda se slavi u Kninu, a žrtva se komemorira u Vukovaru. Mit o pobjedi i žrtvi specifičan je za Hrvatsku jer nijedna druga postjugoslavenska država nije ostvarila tu kombinaciju: svi tvrde da su žrtve nekoga ili nečega, ali samo Hrvatska da je uz to još i pobjednica. Kad se stvori ta kombinacija, vrlo je teško reformirati bilo što, jer ni pobjednik ni žrtva nemaju osjećaj da se moraju mijenjati, a posebno ne pod pritiskom drugih. Mit o žrtvi i pobjedniku razvijala je i socijalistička Jugoslavija, kao i Srbija nakon Prvog svjetskog rata. Srbija je, doduše, svoju pobjedu “pomutila” time što je nestala kao samostalna država, a to srpski nacionalisti i mitotvorci neće Karađorđevićima nikad oprostiti. Bleiburg nema u sebi ideju pobjede, nego samo žrtve. Svrha interpretacije Bleiburga jest da se Hrvate prikaže kao žrtve komunizma, a također – u novoj varijanti – i kao žrtve “udruženog četničko-partizanskog pothvata”. Dio tog diskursa je, naime, i teza da su partizani bili samo “preobučeni četnici”, koji su se na kraljev poziv pridružili partizanima pa su se na Bleiburgu osvećivali. To je, naravno, nonsens, ali dobro zvuči u doba kad su Srbi krivi za sve, pa čak i za ono što je počinila vojska kojoj je vrhovni zapovjednik bio Hrvat – Josip Broz Tito. Hrvati često ismijavaju Srbe zbog njihovih nacionalnih mitova, poput Kosovske bitke, a sada su preuzeli tu šprancu, kao možda ideju da se bez mita ne može stvoriti i osnažiti država? – Kosovski mit važan je element srpskog mitotvorstva, jer u sebi isto ima ideju žrtvovanja, i to čak dobrovoljnog, odnosno svjesnog – što Bleiburg nema. Taj je mit jedan u nizu sličnih, koje teoretičari nacionalizma nazivaju “mit o bedemu” ili o “predziđu”, najčešće “predziđu kršćanstva” ili civilizacije, ili Europe. Tu se radi o ideji žrtvovanja za druge, kako bi se spasile europske ili kršćanske vrijednosti, pri čemu se potom te druge često optužuje da su nezahvalni, tj. da ne razumiju veličinu žrtve. Kao i neki drugi, i taj je mit kasnije “inkorporiran” u jugoslavensku mitologiju – kao simbol slavenskog, a ne toliko srpskog, otpora tuđinu. Mitovi se, inače, često reinterpretiraju da bi bili korisni za nove okolnosti, pa je to bio slučaj i s ovim mitom. Što se tiče drugog dijela vašeg pitanja: je li moguće stvoriti državu bez mita, na njega nije jednostavno odgovoriti. Ima autora koji misle da nije, i da je čak za demokraciju u nekoj zemlji korisno da postoji ujedinjavajući i osnivački mit. Možda je to tako. Ali, mit je uvijek neprijatelj slobode, a ja sam više na strani slobode nego nacionalnog i državnog jedinstva. Mit je možda neizbježan, ali je važno znati da je mit, i ne tretirati ga kao rezultat, primjerice, znanstvenih istraživanja ili spoznajnog procesa. Izašli smo iz rata prije 22 godine, no on je još uvijek osnovna matrica i u unutarnjim odnosima, ali i prevladavajući u međusobnim odnosima država nastalih iz bivše Jugoslavije. Zašto je to tako i zašto vladajuće elite održavaju, kako kažete, “stanje rata”? – Sve dok se rat stavlja u središte novog nacionalnog identiteta, i to ne zato da bi se gradio mir nego da bi se druge optuživalo za agresiju i okupaciju, nije moguće biti prijatelj sa susjedima. Jer, kako ćete biti prijatelj s okupatorom i agresorom? Zato je odmak od rata preduvjet poboljšanja odnosa sa susjednim zemljama. Međutim, mnogi u politici žive od rata, a ne od mira. HDZ dobiva izbore, između ostalog, i na ratu – i dan-danas. Zašto bi njima bilo u interesu da se pomaknu na druge teme ako mogu i bez toga? I, na koje druge teme, kad se radi o stranci koja dobiva izbore na tezi da su oni stvorili Hrvatsku, a da je ovi drugi “nisu htjeli”? Što se tiče ostalih “dizajnera identiteta”, oni rade na tome da razgraniče “nas” od “drugih”, jer su sličnosti između, recimo, Hrvata i Srba, ili njih i Bošnjaka i Crnogoraca, u stvarnosti male. Nacionalni identitet ima dvije dimenzije: on mora biti homogen iznutra i različit od susjednog. Zato se stvaraju razlike, čak i tamo gdje ih u životu nema. I zato se na silu homogenizira. U Hrvatskoj ima ljudi koji paničare i od sedam posto građana koji su nacionalne manjine, jer smatraju da je tek 100 posto dovoljno. No, tu se već radi o totalitarnim tendencijama, odnosno o onome što u svojoj knjizi nazivam “etnototalitarizmom”. Kako ste ranije rekli, “etnototalitarizam” ne dopušta da rat završi. U kakvoj smo to mi shizofreniji ako znamo da nama nije završio ni Drugi svjetski rat, a ni Domovinski? Je li to nukleus novog rata i kada će ti ratovi završiti? – Za Vladimira Šeksa rat za interpretaciju rata je sastavni dio, odnosno treća faza Domovinskog rata, pa on kaže, primjerice, da taj rat nije gotov. Ja sam svojedobno mislio da jedan rat prestaje tek kad se pojavi novi – ali izgleda da sam bio suviše optimističan: ratovi imaju sposobnost oživljavanja, a u društvima čiji se nacionalni mitovi grade na ratovima oni zapravo nikad ne prestaju. Ratovi su uvijek živi iako ponekad spavaju, uvijek dostupni za nove mitove, nove mobilizacije mržnje i nove manipulacije. Žao mi je ako sam vas razočarao ili uplašio. Čedomir Višnjić jednom je rekao kako će za Jugoslavijom najviše žaliti upravo hrvatski i srpski nacionalisti. Čini se da je tako jer im nedostaju Srbi odnosno Hrvati čijim “djelovanjem” opravdavaju vlastite frustracije. – Hrvatski nacionalisti stalno izmišljaju Jugoslaviju, strahuju od njene obnove, i od pretvaranja Hrvatske u “novu Jugoslaviju”. Oni proizvode “Jugoslavene” i vide ih na svakom koraku. Srpski nacionalisti, također, na Jugoslaviju gledaju kao na tamnicu, smatrajući da je ona bila historijska greška, te da je njome dugo vladao Hrvat (Tito), a pomagao mu Slovenac (Kardelj), sve u interesu tih dviju nacija. No, Srbi i Hrvati su preživjeli Jugoslaviju. Jedini koji nisu preživjeli Jugoslaviju bili su Jugoslaveni. Njih je u Jugoslaviji bilo u 1981. godini 1,2 milijuna – od čega u Hrvatskoj natprosječno mnogo, čak 8,2 posto stanovništva – a danas ih više nema. -- Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM --- Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska Informativna Mreza“. Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, пошаљите имејл на [email protected]. Да бисте постављали у овој групи, пошаљите е-поруку на [email protected]. Посетите ову групу на https://groups.google.com/group/siem. Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите https://groups.google.com/d/msgid/siem/02de01d37753%241e1b1a80%245a514f80%24%40gmail.com. За више опција посетите https://groups.google.com/d/optout.
