Ivo Goldstein: OTVORENO PISMO ZAGREBACKOM NADBISKUPU JOSIPU BOZANIĆU
Zašto šutite, kardinale?
Piše: Ivo Goldstein
Dr. sc. Ivo Goldstein, poznati, ugledni, istaknuti hrvatski
intelektualac, istoričar od autoriteta, redovni profesor na Odseku za istoriju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autor više od dvadeset knjiga i više stotina
naučnih članaka, ekspert za istoriju XX. veka, odlučio je da se obrati
zagrebačkome nadbiskupu, kardinalu Josipu Bozaniću OTVORENIM PISMOM.
Razloga je mnogo, a jedan od ključnih je odnos Katoličke crkve u
Hrvatskoj prema novom talasu istorijskoh revizionizma u tumačenju i
falsifikovanju događaja iz Drugog svetskog rata.
Taj je odnos, po Goldsteinu, veoma je problematičan i blagonaklon prema
onima koji falsifikuju i negiraju nesporne istorijske činjenice, i ukupno
posmatran i društveni štetan, jer dopušta afirmaciju „vrednosti“ koje su
poražene i osuđene zajedno s nacizmom i fašizmom, ali koje su i u dubokoj
suprotnosti s duhom savremene Katoličke crkve izraženim u odlukama Drugog
vatikanskog koncila
* Direktan povod za ovakav tip obraćanja nadbiskupuu Bozaniću je
nedavni, izrazito grubi ispad hvarskoga župnika koji je u javnosti objavio da
ga je obradovala smrt „mrzitelja Hrvatske“ Slavka Goldsteina, oca Ive
Goldsteina.
* Kako niko iz službene crkvene hijerarhije nije reagovao na sablažnjive
župnikove reči mržnje prema pokojniku, Ivo Goldstein smatra da i on i njegova
porodica, ali i cela hrvatska javnost zaslužuju odgovor na pitanje: zašto Crkva
o tome tako uporno ćuti?.
Svedok objavljuje Goldsteinovo pismo u celini, bez skraćenja.
Oprema je redakcijska.
******************************
Poštovani gospodine nadbiskupe, uzoriti kardinale!
Pošto ste u rujnu 2009. posjetili logor Jasenovac, moj pokojni
otac Slavko napisao Vam je pismo te ga je objavio u Jutarnjem listu.
On je taj Vaš čin pozdravio, ali odmah i zažalio što do spomenika Kameni
cvijet niste došli. Iz Muzeja ste zaista pošli prema spomeniku i kripti, ali
ste stali na pola puta, razgledali ste maketu logora, a zatim se okrenuli i
vratili. Propustili ste izraziti pijetet žrtvama na mjestu gdje to treba
učiniti - nad kriptom pod kojom leže ostaci pogubljenih.
Moj se otac zapitao - zašto niste otišli do kraja. „Vaši su suradnici
objašnjavali da su Vas već očekivali u Petrinji, da ste kasnili već gotovo puni
sat, da ste morali ispustiti nešto od predviđenih obaveza. Naravno, objašnjenje
je krajnje neumjesno. Ako se iz protokola već željelo nešto ispustiti, zar se
baš ‘moralo’ ispustiti ono bitno, središnji čin cijelog hodočašća - dolično
poštovanje nevinim žrtvama?“ Ocijenio je da je ono što ste učinili „vrijedan
povijesni korak Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Vas kao njezina predvodnika“ te
Vam poželio da, kako ste došli „samo do pola jednog plemenitog puta“, taj put
„vrijedno nastavite“.
U rujnu ove godine, prije gotovo dva mjeseca, umro je moj otac.
Reakcije na njegovu smrt bile su strašne: naime, župnik Hvarske župe
don Mili Plenković objavio je na Facebooku da ga je „obradovala vijest da je
umro dr. Slavko Goldstein. Drago mi je da je jedan mrzitelj Hrvatske nestao s
pozornice ovog svijeta. Ipak mu od srca želim pokoj vječni i da mu Jahve bude
milosrdan sudac. Njegovo će mu milosrđe biti jako potrebno obzirom na more laži
što ih je (svjesno i namjerno) širio pod krinkom znanstvenog autoriteta. Tim je
lažima planski sramotio Hrvatsku i hrvatski narod. Iz Biblije znamo da Jahve
mrzi laž“, poručio je don Plenković.
Don Plenković se ubrzo ispričao, ali ne nama, pokojnikovim bližnjima,
nego Crkvi i vjernicima. Iskreno, ovako mi je lakše jer, da se ispričao nama,
netko naivan mogao bi pomisliti da je uistinu zažalio i da se pokajao.
Na vijest o smrti moga oca internetom se razvila i razlila mržnja kao da
je pukla kanalizacijska cijev: „Lazov i licemjer cjeli zivot se trudio da
ocrni Hrvate i cjeli hrvatski narod ko da smo svi bili ustase“, „Jedan smrad
manje“, „sve je jasno, Hrvatska je izgubila jednoga velikoga neprijatelja“,
„Hvala dragom Bogu jedna divna vjest.“ „Hajde!? Umro Pantelija!? Bogu hvala!
Bio je šovinist (židovski i orjunaški) i rasist, a ne čovjek vrijedan
spomena.“, „pošaljite ga u Sarajevo, hrvatsku nikada nije volio koliko
jugoslaviju,tita i komunizam, u sarajevu je sve to in ,a tamo je i rođen.
Zamisli molim te da se pokopa mrzitelj hrvatske u nezavisnoj državi
hrvatskoj, nije kršćanski ovo što činim, ali sve laži i svo zlo koje je nanio
mom narodu su ovime,bar mrvicu kompenzirane ,bože oprosti mi u ime svih nevinih
ubijenih kojima se ovaj lik ismijavao, veličajući njihove krvnike.“, „budalap
koji je cijeli život proveo sireci antihrvatsku propagandu i lazi po svijetu o
tome kako su Hrvati bili veći zlocinci cak i od njemačkih nacista“, „Govnar
stari triba je davno umrit“, „Jedan čifut manje!!!!“, „TAJ ŠTO JE ODAPEO JE
JUGOSLAVENCINA FUJ SMEĆE ANTIHRVATSKO JEBO GA TITO“, samo su neke od izjava
(namjerno sam ostavio sve pravopisne i druge greške, kao i sve tipfelere i
verzale).
Mnogi su komentatori bili zgroženi, mnogi su se ljudi, koji su se
predstavljali kao istinski vjernici, također zgražali. Tih su mi dana na ulici
prilazili posve nepoznati ljudi i izražavali sućut te tvrdili da su kao Hrvati
i katolici zaprepašteni iskazanom mržnjom. Istovremeno, nije se javio nitko iz
crkvene hijerarhije. Bila je to, kako je jedan od komentatora istaknuo, „jeziva
tišina“. Kako čovjeka iz Crkve može i smije obradovati nečija smrt?
Tada sam shvatio, gospodine Bozaniću, da Vam moram pisati ja! Da Vas u
tom pismu moram upozoriti na činjenicu da ne samo da u Jasenovcu, kako Vam je
zaželio moj otac, niste otišli do kraja nego da ste se zajedno s dobrim dijelom
Crkve vratili kilometrima natrag.
Naime, radost don Plenkovića ne donosi ništa novo u povijesti Katoličke
crkve u Hrvatskoj. Počnimo sa Stjepanom Radićem: poznati svećenik i publicist
Kerubin Šegvić u lipnju 1928., samo četiri dana prije atentata u Skupštini, u
osječkom Hrvatskom listu piše daje „Radić nekoliko puta naglasio da ga se
nastoji maknuti iz javnog života. Time hoće da steče sućut i simpatije
javnosti. Mi ćemo reći ovo: kad bi ga htjeli maknuti, oni bi imali sredstava i
moći da to učine. Ali ko bi onda klevetao Hrvate ovako uspješno kao Radić. A
kada bi nekome doista uspjelo odstraniti iz javnog života vođu zavedenih,
zaslijepljenih i pijanih, učinio bi najveće djelo što ga pamti hrvatska
povijest. Odstranio bi neprestanu opasnost za javni poredak i za mir u svijetu.“
Dr. Vilim Nuk je prije i za vrijeme rata obnašao razne dužnosti u
Crkvi, sve dok 1945. nije postao direktor Caritasa, „milostiva srca prema
siromasima“, „prijatelj sirotinje“. No, u međuvremenu, u lipnju 1941. dr. Nuk
piše udarni članak u Katoličkom listu, tjedniku Zagrebačke nadbiskupije, pod
naslovom „Veliko djelo Providnosti“. Pošto je istakao kako je „10. travnja
svijetli datum hrvatske povijesti“, kako „vjera i pobožnost ustaša zadivljuje“,
kako su oni „zaista božji ljudi“, „čist i neporočan naraštaj“, Nuk je pozdravio
i „razorenje modernog dijela Beograda, sagrađenog dvadesetgodišnjom otimačinom“
te se pozvao na tobožnji „stalni zakon povijesti, kako Božja Pravda neumoljivo
kažnjava narode za njihove prestupke protiv potlačenih naroda“. Znači li to da
zagovara kolektivnu krivnju po kojoj za grijehe pojedinaca, dakle beogradskih
vlastodržaca, trebaju odgovarati svi Srbi, odnosno 2271 nevina žrtva
nacističkog bombardiranja Beograda 6. travnja 1941.? Radi li se uistinu o
„stalnom zakonu povijesti“ kojega je vrhovni arbitar „Božja Pravda“? Nuk o
tome ne dvoji, jer tvrdi kako su „grijesi naroda prema narodu kolektivni... jer
su prouzročeni zajedničkom sviješću i voljom toga skupa“. Potom naglašava da
„nije moguća sankcija u vječnosti za nepravde jednoga naroda, nego samo u ovome
vremenu“. „Povijest zadnjega stoljeća puna je takovih odmazda ruke Božje nad
narodima, koji su se dali zavesti megalomanijom i mržnjom. Nestanak velike
Srbije na tako drastičan način je novi dragocjeni prilog te vječne moralne
istine.“
Eto, vidi se gdje je don Plenković našao uzore, ali se postavlja pitanje
- odakle je mogao saznati da je moj otac „mrzitelj hrvatstva“? Nisam ga pitao,
niti hoću, ali je do takvih zaključaka mogao doći čitajući Glas Koncila. Naime,
posljednjih godina, otkako je pokrenut novi val povijesnog revizionizma,
zapravo reustašizacije, u tom tjedniku, kojem je vlasnik i izdavač
Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, o raznim aspektima povijesti Drugog
svjetskog rata iznesen je niz jednostranosti, pristranosti, pa i otvorenih
falsifikata. I organizacija Katoličke crkve na terenu angažirala se u
promociji takvih laži. Sve je to, nema dvojbe, neizravno i izravno značajno
pridonijelo erupciji mržnje kao reakciji na smrt moga oca.
Knjiga Tomislava Vukovića Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu,
Glini...), objavljena 2012. u izdanju Glasa Koncila, spada u revi- zionističku
historiografiju, što će reći da se ustanak u Srbu proglašava četničkom
pobunom, a zločinima u Jasenovcu i Glini negira se genocidni karakter.
Od proljeća 2013. Glas Koncila donosi u šest nastavaka feljton Igora
Vukića o jasenovačkom logoru. Vukić je pažljivo iščitao neke memoare
preživjelih logoraša, naširoko iz njih prenio navode o logoraškom orkestru,
kazališnim priredbama i nogometnim utakmicama, ali posve prešutio opise terora
i masovnih likvidacija. Redakcija Glasa Koncila u podnaslovu u svih šest
nastavaka feljtona objašnjava kako „donosi Vukićev tekst koji je Jutarnji list
bez razložna i suvišna objašnjenja odbio objaviti, pošto nije dobio prolaznu
ocenu od Slavka Goldsteina, osobnog savjetnika predsjednika Vlade Zorana
Milanovića“ - eto kako se „pravedni gnjev“ naroda usmjeravao na mog oca!
Od početka 2015. Glas Koncila feljtonizira tekst Tomislava Vukovića Kako
je nastao mit (0 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkome logoru). Od svih
revizioni- stičkih autora Vuković se posljednjih godina najviše bavio kritikom
popisa žrtava JUSP Jasenovca s 83.145 imena. Pronašao je pojedinačne propuste
kakvi su neizbje- živi u takvim golemim popisima koji se stjecajem okolnosti
sređuju tako kasno, punih 60-70 godina nakon zločina. Glavna je Vukovićeva
zamjerka bila da je u popisu bilo u jednom trenutku oko 14.000 ponovljenih
imena te da je time povećan broj stradalih. Jasenovački kustosi argumentirano
su dokazali da duplikata uopće nije bilo, nego da je pogreška bila u
kompjuterskom programu koji je prilikom listanja popisa sa stare na novu
stranicu prenosio dio imena, a broj je uvijek bio točan i fiksan: pri
zbrajanju se uvijek uzimala u obzir samo prvoimenovana žrtva, a ne duplikati. U
međuvremenu je pogreška u programu uklonjena. Vuković i drugi koji su govorili
0 14.000 dvostruko registriranih žrtava mogli su kontaktirati JUSP Jasenovac i
dobiti potrebna objašnjenja - ali nisu.
Mistificiranju i agresivnosti Vukovićeva feljtona pridonijela je i
sugestivna oprema Glasa Koncila: u nadnaslovu Vukovićeva feljtona stoji kako on
„razotkriva u kontekstu namjerno stvorenog poslijeratnog historiografskog
kaosa, pragmatičnih političkih ciljeva komunističkih vlasti, problematičnih
povijesnih vrela, mnoštva krivotvorina, upitnog metodološkog pristupa, stvaran
mit o više od 20.000 ubijene djece do 14 godina u kompleksu Jasenovac“.
Vuković poslijeratnu Zemaljsku komisiju za istraživanje zločina
proglašava „zločinačkom komisijom“. Donose se fotografije četničkih vojvoda
Pavla Durišića i Zaharija Ostojića, kojima, navodno, „državni vrh svake godine
odaje počast u jasenovačkoj komemoraciji“, pa se ističe naslov „Popis
‘obogaćen’ četnicima nakon 2007“. Vuković i Glas Koncila tvrde da su Durišić i
Ostojić likvidirani u Jasenovcu, ali to nije dokazano niti su oni uvršteni u
jasenovački popis žrtava.
Kako Vuković negira da je u Jasenovcu ubijeno između 80 i 100 tisuća
ljudi, što je procjena koju je promovirao moj otac, naslovom „Odlučujuće
‚procene‘ Slavka Goldsteina“, „Ivo i Slavko Goldstein su ‘alfa i omega‘ na tom
području“ Glas Koncila sugerira očevu (i moju) krivnju.
Međutim, najgora je od svih manipulacija Glasa Koncila kad Vuković
prenosi podatke o jednoj jasenovačkoj grobnici u kojoj su 1964. nađene 123
žene, 51 dijete, 13 muškaraca i 10 osoba kojima se nije mogao odrediti spol.
Već je krajnje dvojben zaključak ekipe koja je iskopavala da se radi o
„stanovništvu koje je nosilac svijetle komponente, najvjerojatnije slavenskog
porijekla“, pa da „tu nije bilo Jevreja ni Cigana“. Naime, ima mnogo Cigana
(Roma) koji su svijetle puti (tzv. Bijeli Cigani), a pogotovo takvih ima među
Židovima. Analizirajući taj izvještaj, Ljubica Štefan, poznati revizionistički
autor, pridodala je 1999. kako „Srbi po boji kose nisu baš ‘populacija
svijetle komponente’“, pa su i oni, uz Židove i Rome, isključeni kao žrtve. Na
ovu nevjerojatnu tvrdnju Stipe Pilić i Blanka Matković, također marni
istraživači Jasenovca, nadodali su 2014. još malo - kako je za njih „da nije
bila riječ o Srbima“ definitivno potvrđena činjenica, pretpostavili su da bi
žrtve mogli biti „hrvatski izbjeglice koji su se vraćali s Bleiburga“, iako
njih dvoje vrlo dobro znaju da u kolonama na Križnom putu nije bilo žena i
djece, da nema nikakvih svjedočanstava da se bilo koja od tih kolona zadržala
bilo u Jasenovcu bilo u okolici, pogotovo da su na tom prostoru iz njih
izvlačeni žene i djeca i onda masovno ubijani. Sve je to prenio i Tomislav
Vuković, a onda je uredništvo Glasa Koncila fenomenalnu intelektualnu
akrobatiku o „mogućim izbjeglicama s Bleiburga“ odmah istaknulo kao lead u
opremi teksta; u idućem broju Glasa Koncila (od 10. svibnja) stavilo je i
agresivni, huškački naslov - „Imaju li pogubljena hrvatska djeca pravo na
pijetet?“, kao da je hrvatstvo tih žrtava neprijeporna činjenica. Tome se
dodaje i huškački lead - „Djelatnici JUSP-a Jasenovac trebali bi razložno
obrazložiti po kojim kriterijima 51 dijete ubijeno skupa s odraslim osobama,
‘najviše tupim predmetima i u serijama’, kako je to doslovce komisija utvrdila
1964, koja su ‘nosilac svijetle komponente, najvjerojatnije slavenskog
porijekla’, štos pronađenim predmetima upućuje na hrvatsko stanovništvo koje se
vraćalo s Bleiburga, nije uvršteno u poimenični popis barem kao NN žrtve kao
što je to učinjeno s romskim žrtvama.“ Dakle, Glas Koncila direktno je
„pumpao“, stvarao po- gromašku atmosferu oko Jasenovca.
Koji mjesec poslije u izdanju Glasa Koncila Vukovićev je feljton
objavljen kao knjiga. Dijela teksta u kojem se spominje grobnica s navodnim
bleiburškim žrtvama nema - čini se da je netko u uredništvu shvatio koliko su
besmislene i maligne te pretpostavke bile, pa je čitav pasus iz feljtona u
knjizi izostavljen. No, odgovornost Glasa Koncila ostaje.
Na naslovnicu te Vukovićeve knjige uredništvo je stavilo fotografiju
Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića, a na njega fotomontažom nakalemilo
zvijezdu petokraku! Što bi to trebalo značiti? Je li poruka da je ustaški
logor Jasenovac i zločin koji se ondje dogodio samo komunistička konstrukcija?
Ili ga treba smatrati jednim od simbola „totalitarnog razdoblja“, ili možda
svojevrsnim simbolom „nametane genocidnosti hrvatskom narodu“? Prihvatimo li
bilo koje od tih nakaradnih objašnjenja, sva su ona toliko maligna koliko i već
spomenuta konstrukcija o tobožnjim žrtvama Križnog puta u Jasenovcu.
Općenito govoreći, ni u jednome od brojnih tekstova u Glasu Koncila
koji se bave Jasenovcem ne spominju se Židovi, Srbi ili Romi kao žrtve.
Moj je otac istraživao i pisao o Jasenovcu barem posljednjih trideset
godina. Devedesetih je, po svemu sudeći, bio ključna osoba koja je u
međunarodnim krugovima afimirala broj žrtava od 80 do 100 tisuća, nasuprot 700
tisuća, koliko su tvrdili srpski nacionalistički krugovi. Istovremeno je
tvrdio da je Jasenovac bio logor smrti, ali i radni logor. No, to
ustašonostalgičarima nije bilo i nije dovoljno. Po njima, tko god ne prihvaća
njihove teze, a to je da u Jasenovcu nije bilo zločina, postaje državni
neprijatelj. Kulminacija tih negativnih stavova dogodila se 2016. godine, kao
reakcija na očevu knjigu Tragika, mitomanija, istina - Jasenovac, u kojoj je
sve te manipulatore i mistifikatore vehementno raskrinkao. A sad mu se,
posmrtno, osvećuju.
Da je autorima Glasa Koncila i uredništvu stvarno bila želja da
predstave istinu o Jasenovcu i o Drugom svjetskom ratu općenito, mogli su
prezentirati samo ono što je napisao ili što je radio nadbiskup Stepinac: kad
je u veljači 1943. saznao da je sedam svećenika iz njegove nadbiskupije ubijeno
u logoru, zaključio je da je „ovo sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo
za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za NDH“. Intervenirao je
za mnoge zatočene - Židove, Srbe, Hrvate. Današnji bi se ustašonostalgičari, a
s njima i Glas Koncila trebali zapitati: Kakva je to država bila kad se
nadbiskup morao tako angažirati?
Zloglasni Eugen Dido Kvaternik 1958., u nastupu samokritike, napisao je
da je „notorna činjenica, koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošlog
rata i s hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta
sačinjavaju grijeh, s pravnog zločin, a s političkog ludost“.
Autori i uredništvo Glasa Koncila trebali su uzeti u obzir i povijest
sela Crkveni Bok (pokraj Sunje), čiji su stanovnici po uspostavi NDH prešli s
pravoslavlja na katoličanstvo. Župnik Augustin Kralj svaku je propovijed
seljanima završavao zaključkom da se „sada ne trebaju ničega bojati“. Usprkos
tome ustaše su u listopadu 1942. ušli u selo pod lažnim izgovorom da se radi o
partizanskom uporištu, potom su, po župnikovu izvještaju, „kupili narod i
dijelom ga ubijali“, dijelom deportirali u Jasenovac. Potom je Kralj otišao u
Nadbiskupski stol u Zagrebu s iscrpnim izvještajem o zločinu, tražeći da se
intervenira i da se spase ljudi. To je pismo pomoćni biskup Josip Lach predao
osobno poglavniku Paveliću, a devet dana poslije nadbiskup Stepinac „oštro
(je) prosvjedovao kod ministra Artukovića“ tražeći zaštitu za „tri hiljade
prelaznika kojima ne možemo pružiti nikakve zaštite. To nas boli.“
Osim nadbiskupa Stepinca, o ustaškim zločinima svjedoče i mnogi drugi
crkveni dostojanstvenici. Naprimjer, mostarski biskup Alojzije Mišić u
lipnju/srpnju 1941. opisuje ustaške zločine nad Srbima u Hercegovini: „Ljude se
hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo - žive u ponor bacalo. Ženske, majke s
djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame...u Ljubinju
samo u jednu jamu je bačeno 700 šizmatika. Od Mostara i Capljine odvezla je
željeznica šest punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod 10 godina do
stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom
bacali su u duboke propunte. U selima župe Klepci ubijeno je 3700 šizmatika.
Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. Predaleko bih otišao.“
Tih dana i kninski župnik o. Leonardo Buljan „najenergičnije protestira
kod ustaša“, pošto su oni tada ubili 24 Srbina iz Knina i okolice, „a ustaše su
mu potom i prijetili“. Kroničar samostana sv. Ante u Kninu prenosi riječi fra
Pavla Perišića koji je smatrao da se „fratri nisu zauzimali za Srbe, bilo bi ih
pohapšeno još četrdesetak i tko zna kako bi svršili“.
Poštovani g. kardinale, moj Vam je otac napisao otvoreno pismo točno
prije osam godina. Osam godina koje dijele njegovo i moje pismo Vama u društvu
u kojem se Katolička crkva smatra vrhovnim moralnim arbitrom nije krenulo
nabolje, nego, to je opća ocjena, nagore.
Govoreći o našem užem području zajedničkog interesa, intenzivirale su
se manipulacije poviješću Drugog svjetskog rata i Jasenovcem. Volio bih o tome
pročitati Vaše objašnjenje.
Volio bih kad biste poveli računa o javnom djelovanju Stjepana Razuma,
pročelnika Odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu, koji tvrdi da „Jasenovac
nije bio polje sustavnog uništenja, već i privremeni (tranzitni) logor“. Razum
tvrdi da je moj otac nastojao „NDH pripisati najcrnja obilježja“ i to naziva
„goldštajnizacijom NDH“. Nadalje, da moj otac „već dugi niz desetljeća
ustrajava na tom klevetanju“ te da se „po svome položaju i društvenom
uvažavanju njegovi stavovi nameću hrvatskome društvu kao mjerodavni“.
Povedite, molim Vas, računa i o javnim istupima biskupa Vlade Košića,
donedavna predsjednika Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog, a sada predsjednika
Vijeća HBK za nauk vjere, koji traži i međunarodnu komisiju kako bi se doznalo
što se „stvarno dogodilo u Jasenovcu“ te sugerira i nalaz te ekspertne
internacionalne skupine - da Jasenovac nije „mjesto na kojem su stradali
srpski zarobljenici“, nego da je „istina sasvim suprotna“.
Je li biskup upoznat s onim što je o Jasenovcu rekao nadbiskup Stepinac?
Volio bih da povedete računa o tome kako se razni revizionistički
tekstovi i knjige, koje direktno proturječe ovdje citiranim izjavama
nadbiskupa Stepinca i drugih crkvenih dostojanstvenika o Jasenovcu i o Drugom
svjetskom ratu općenito, promoviraju posljednjih godina u raznim crkvenim
prostorima diljem Hrvatske - u župnim dvorovima, u samostanima.
Volio bih da mi objasnite i to kako je don Mili Plenković napisao da je
moj otac „mrzitelj hrvatstva“ i kako to da su ga mnogi drugi na internetu
slijedili. Uz to, bilo bi lijepo od Vas da javnosti predstavite metode po
kojima don Mili Plenković, koji je i predstojnik Katehetskog ureda Hvarske
biskupije, organizira nastavu vjeronauka u školama za koje je nadležan. Je li
cilj njegovih aktivnosti u toj domeni da polaznicima vjeronaučne nastave, dakle
djeci, nameće ideje koje je iznio u komentaru o smrti mojega oca?
Naposljetku, nešto o Glasu Koncila, tjedniku i izdavačkoj kući koji su
pod Vašom neposrednom ingerencijom. Tjednik je pokrenut 1962., isprva je
obavještavao o događajima na II. vatikanskom koncilu koji je netom počeo. U
iduće tri godine, koliko je Koncil trajao, Katolička je crkva značajno
promijenila odnos prema svijetu uopće - prihvatila je ravnopravnost kršćanskih
crkva, vrijednosti nekršćanskih religija i vrijednost svakog pojedinca,
uključujući ateiste i agnostike. Baš me zanima mislite li da je današnje
djelovanje Glasa Koncila u duhu i u skladu s odlukama II. vatikanskog koncila.
I da se na kraju vratim na svojega oca. Onaj tko zna nešto o njemu zna
da je on punih 65 godina pridonosio na razne načine hrvatskoj kulturi i
društvu općenito. Bio je novinar, publicist, filmski scenarist i redatelj,
izdavač, prevoditelj, židovski aktivist, prvi predsjednik prve oporbene
stranke u Hrvatskoj. Dakle tako to radi „mrzitelj hrvatstva“!
Doduše, za one koji su ga gadili nakon smrti imao je jednu tešku manu -
prezirao je šoviniste, s koje god strane dolazili.
A da je slučajno ušao u nomenklaturu „velikih Hrvata“, moj je otac mogao
biti slavljen samo zbog jedne epizode u biografiji - naime on je kao direktor
Sveučilišne naklade Liber 1971. izdao reprint „Misala po zakonu rimskog dvora
1483“, prve tiskane knjige uopće na hrvatskome jeziku. U Vatikanu je papi
Pavlu VI. predao jedan primjerak i zadržao se s njim u privatnom razgovoru
punih 45 minuta. Koji je od „velikih Hrvata“ to postigao?
Neću Vas pozdraviti sa „za Dom spremni“, pozdravom koji bi po mišljenju
biskupa Vlade Košića trebalo uvesti u redovitu uporabu u Oružanim snagama RH i
koji je pozdrav, opet po Košićevu mišljenju, „domoljuban“.
Ostat ću u okvirima građanske komunikacije, dakle
s poštovanjem,
Ivo Goldstein
--
Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM
---
Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska
Informativna Mreza“.
Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње,
пошаљите имејл на [email protected].
Да бисте постављали у овој групи, пошаљите е-поруку на [email protected].
Посетите ову групу на https://groups.google.com/group/siem.
Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите
https://groups.google.com/d/msgid/siem/076a01d388fb%244e084510%24ea18cf30%24%40gmail.com.
За више опција посетите https://groups.google.com/d/optout.
