kossev.info <https://kossev.info/u-plicaku-duboke-drzave/>  


U plićaku „duboke države“ - KoSSev


Izvor  KoSSev <https://kossev.info/author/kossev/> 

- 

27. aprila 2019. 09:50 

  _____  

Milivoje Mihajlović
<https://kossev.info/wp-content/uploads/2018/10/image-0-02-05-67d19b28b9744c
d18b8ef83f3b616d6f103ed55d2aa99353e1674a3100881e0d-V-1024x643.jpg> , rođen
je 1958. godine u Prištini. O događajima na Kosovu izveštavao je za
prištinsko „Jedinstvo“, Tanjug, Radio-televiziju Beograd, BBC, APTN,
Agenciju Frans Press, CBS… Bio je glavni urednik Radio Prištine, osnivač
Media centra, urednik informativnog programa YU-info televizije, direktor
Radio Beograda. 

 
<https://kossev.info/kosovo-na-ivici-rata-ili-proslave-istorijskog-sporazuma
/> Poštovani prijatelju,

Sve češće u medijima na Balkanu čitamo o hapšenjima narkodilera i zaplenama
velikih količina droge. Balkanski „preduzimači“ u ovim poslovima su osvojili
prostore čitave Evrope, gospodare švercerskim kanalima od Južne Amerike do
juga Afrike…preko Češke, Španije, Francuske, Švajcarske, u arapskim
zemljama… Ruka balkanskog kriminala prisutna je decenijama na gotovo svim
meridijanima. Tone kokaina su zaplenjene u vodama blizu južnoameričke obale.
Na lokalu se koriste svi resursi (nedavno u Crnoj Gori otkriven je čak i
vojni brod) za šverc narkotika, jednog od najunosnijih ilegalnih poslova
koji ide utabanim stazama krijumčara duvana, belog roblja, sive trgovine…
Veliki novac prati ove nezakonite delatnosti i to bogatstvo sigurno utiče i
na političke tokove u zemljama našeg podneblja. Naizgled čvrste granice,
glomazne administracije krcate činovničkim aparatima, brojne policije i
bezbednosni sistemi u regionu nisu dovoljna prepreka kriminalu. Analitičari
sve češće govore o „balkanskoj kriminalnoj uniji“ ili „balkanskoj
konfederaciji organizovanog kriminala“ kao presudnom faktoru regionalne
nestabilnosti.

Veliko bogatstvo se na ovom području koncentriše van regularnih finansijskih
tokova i to u dobroj meri određuje društveni život i regionalne odnose.
Karakteristično za sve zemlje regiona, uz određene specifičnosti, da iz dana
u dan ulaze u sve veći haos.

Prvi znači da kriminal „uzima mehanizme upravljanja“ u svoje ruke su
nesigurnost, siromašenje i besperspektivnost. Uspavano pravosuđe, neefikasna
policija, oslabljeni prosvetni i zdravstveni sistemi su posledica
kriminalizacije društva. Krvavi asfalt – sačekuše i obračuni kriminalnih
gangova su bolni dokazi nemoći državnih aparata u borbi protiv mafije.
Neefikasni državni aparati, uništeni neselektivnim zapošljavanjem partijskih
kadrova, visokim stepenom korupcije, preslikani su u svim delovima regiona.

Sve se svodi na simulaciju države. Donose se zakoni – koji se ne sprovode.
Sklapaju se ugovori – koji se ne poštuju. Polažu se temeljci za nove fabrike
– koje se nikada ne sagrade. Državne ekonomije su usmerene na rasprodaje
nacionalnog blaga – zbog provizije. Predizborne kampanje diktiraju ciiljeve
nacionalnih politika. Izborne kampanje nikada ne prestaju. Na javnoj sceni
zapažen prostor dobijaju piromani koji etničke napetosti dovode do ivice
sukoba. Kreira se paralelna javnost koja se prikazuje kao „istorija koju
živimo“ u atmosferi lažnog patriotizma. I sve to u nameri da se građanima
ogadi život u otadžbini. To je previsoka cena kriminalizaciji ovdašnjih
društava. Kriminal je smrtonosna pretnja regionalnoj bezbednosti jer
podstiče etničke animozitete i „ulaže“ u nestabilnost regiona. Logika
podzemlja je – neka se osiromašeni narod zamajava nacionalnom mržnjom, a mi
ćemo da otimamo.

Još od kada je Tito u svom kabinetu pronašao prislušne „bubice“, teorije
zavere su zauzele ozbiljno mesto u balkanskim raspravama. Verovatno će i
ovaj tekst mnogima ličiti na teoriju zavere. Ali, decenijama je forsirano
mišljenje da „OZNA sve dozna“ i da je „UDBA  naša sudba“ i da tajne službe,
masoni, iluminati i ko zna ko još kontrolišu sudbine, da su ti „gospodari
života i smrti“ nosioci sveukupne moći… Mali narodi – velike paranoje.

Krvavi raspad Jugoslavije je pokazao da su te „firme“ u „čijim su rukama
bile sudbine ljudi“ zapravo samo produkt bolesne iluzije i maligne
propagande. Negde do početka ratova bezbednosni sektor je kontrolisao
podzemlje. Kasnije su se, možda, uloge izmenile.

Posleratni tranzicioni period je stvorio kartele političkih i finansijskih
interesa. Oni se u svetu nazivaju „dubokom državom“, iako taj termin nikada
nije zasnovan na dokazima, već samo na pretpostavkama. Teoretičari je
definišu kao „spregu najuticajnijih predstavnika političkog, vojnog,
obaveštajnog sektora i glavnih mejnstrim medija“.

Aforističari kažu: „duboka država je najveća nevladina organizacija“ u
svakoj zemlji. „Duboka država“, najveći protivnik nacionalnog suvereniteta,
obesmišljava izbornu demokratiju i dovodi je do apsurda, nastoji da utiče na
donošenje državnih odluka s ciljem da zaštiti stečeni položaj i parcijalne
interese. To je ona prikrivena moć u državnom aparatu koja odlučuje o
budućnosti – uvek mimo volje naroda. Presudno utiče na sudstvo i finansijska
kretanja. Takozvana „duboka država“ se nalazi samo tamo gde ima mnogo novca.
Ne zanimaju je ni prava, ni slobode, ni demokratija. Zakulisni rad,
tajnovitost, ucene, korupcija, nasilje, zloupotreba legalnih institucija –
to su metode delovanja „duboke države“.

Sudeći po ovim definicijama u regionu postoje paralelni sistemi koje možemo
nazivati „dubokim državama“. Oni zapravo jedino i funkcionišu u lavirintima
posrnulih demokratija.

Ako uporedimo nekadašnju Tursku (iz koje je ponikao termin „duboka država“)
ili SAD, gde se dugo i uporno dokazuje postojanje tog paralelnog sistema, sa
našim podnebljem, onda na Balkanu živi svojevrsna „unija dubokih država“
koje nisu ideološke, već interesne organizacije u ekspanziji.

U Turskoj i SAD „duboka država“ je sprega nosilaca nacionalne moći sa ciljem
da se sačuvaju resursi, proširi uticaj zemlje, osvoje novi potencijalni
izvori nacionalnog bogatstva. Kod nas su se izgubili i nacionalni i državni
interesi.

Kako drugačije objasniti izostajanje reakcije država na ugroženost vitalnih
interesa? Region se prazni. Neverovatnu, neprirodnu migraciju svojih građana
na Zapad ovdašnje vlade nastoje da rešavaju tribinama i okruglim stolovima,
deklaracijama i akcionim planovima protiv bele kuge.

Kako objasniti besmisao podsticanja stranih ulaganja, ako vlasti stranom
investitoru plaćaju od tri do deset hiljada evra za otvaranje jednog radnog
mesta, a zaposlen na tom mestu će morati da radi za 200 evra? Da li se
razvojna ekonomija može bazirati na otvaranje pogona za „seckanje“ kablova,
kad taj posao svuda u svetu obavlja porodična manufaktura? Kako je, recimo,
moguće da region koji stremi Evropskoj uniji i danas protivgradnu odbranu
bazira na skupim, zastarelim i potpuno neefikasnim raketnim sistemima,
suprotno EU standardima? A to je važan uslov stabilne poljoprivrede. Da li
je, baš, ta „duboka država“ odlučila da su nakupci važniji od
poljoprivrednika, da su zarade na mini-hidrocentralama cena za uništenje
prirode? Zašto su „ljudi za kombinacije“ (a to je postala ugledna profesija)
važniji od inženjera, profesora i naučnika? Ili se namerno dopušta da se
nauka guši pod smećem kupljenih diploma? Koliko će vremena da prođe dok (i
ako) shvatimo da su kupljene diplome štetne kao osiromašeni uranijum i da su
kancer koji guši budućnost i racionalni i prirodni razvoj.

Gde se izgubio državni i nacionalni interes? U magli spinova i medijskih
prevara? Ili je žrtva burazerskih i kumovskih interesa? To što kolokvijalno
nazivamo „dubokom državom“ metastazira, regeneriše se, instrumentalizuje
političke sisteme, svuda instalira svoje ljude koji jedini interes vide u
bogaćenju pljačkom naroda. Ili je „duboka država“ samo sumnja? Mnogi
smatraju da je optuživanje imaginarne „duboke države“ samo alibi za secikese
u korumpiranim delovima činovničkog aparata, koji su često sukobljeni oko
podele plena. Svejedno je kako ih nazivamo, ali njihov poguban efekat se
vidi. Ti misteriozni neformalni centri moći se ne libe da koriste takozvano
obaveštajno podzemlje, kriminalne bande ili militantne navijačke grupe, kako
bi podigli temperaturu u društvu ili podstakle etničke netrpeljivosti.

Javnost je najveći neprijatelj neformalnih centara moći. Zbog toga su u
neprestanom ratu sa istinom i temelj njihove strategije je izazivanje
trajnog haosa. Ti centri moći, kao sive eminencije nominalnih vlasti, na
ovim našim prostorima su čitava društva uvukli u poseban vid zarobljeništva
i svi se, iako nekad ne želimo da vidimo, davimo u „plićaku dubokih država“.

 

-- 
Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM
--- 
Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska 
Informativna Mreza“.
Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, 
пошаљите имејл на [email protected].
Да бисте постављали у овој групи, пошаљите е-поруку на [email protected].
Посетите ову групу на https://groups.google.com/group/siem.
Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите 
https://groups.google.com/d/msgid/siem/010101d4fd11%2453441870%24f9cc4950%24%40gmail.com.
За више опција посетите https://groups.google.com/d/optout.

Reply via email to