pcnen.com 
<https://www.pcnen.com/portal/2022/10/05/sudnji-dan-za-eu-na-korak-do-katastrofe/>
  


‘Sudnji dan’ za EU: Na korak do katastrofe!


12-15 minutes

  _____  

Autor: Zoran Meter

Hoće li na njemačko mjesto sada zasjesti Poljska, posve je legitimno pitanje. 
Jer Varšava upravo za to ima potporu Washingtona – i to već od dugo, iako nema 
ni gospodarskih ni financijskih kapaciteta za predvodništvo tako složenog 
stroja kakav je EU. Boljim poznavateljima geopolitike već je početkom novog 
tisućljeća bilo jasno u kojem se smjeru procesi na europskom kontinentu 
razvijaju i što bi se moglo dogoditi ako izostane mudrosti. A ona je izostala

Europska unija prolazi tešku krizu u sferi energetike, kojoj se ne nazire kraj. 
Štoviše, prema mnogim analitičkim prosudbama i upozorenjima od strane 
stručnjaka koja se plasiraju diljem utjecajnih američkih i drugih zapadnih 
medija, ali ne manje i onih ruskih, koji su po tom pitanju, i to treba 
naglasiti, vrlo profesionalni – za EU predstoje još teža vremena i još dublja 
kriza.

Pri tom briselski politički mudraci stalno, poput mantre, ponavljaju kako će EU 
uspjeti pronaći alternativu za ruski plin i naftu. Naravno, u tom su u pravu, 
jer plina i nafte ima puno i svugdje po svijetu. Ali kako uvijek kažem, pitanje 
je samo po kojoj cijeni? Nije ga isto vući iz Australije ili Afrike, ili ga 
dobivati plinovodima iz Rusije po dugoročnim ugovorima. Ovi zadnji već su 
nekoliko godina prošlost (osim kod nekolicine pametnih zemalja koje su vodile 
računa o svojoj energetskoj sigurnosti) i koji su, prema preporuci Bruxellesa 
prepušteni spot tržištu iako je energetika strateški prevažan segment koji se 
nikako nije smio dati u ruke privatnih trgovaca koji su cijenama plina 
manipulirali, zbog čega su one, u konačnici, skočile u nebo i davno prije ruske 
intervencije u Ukrajini 24. veljače koja je čitavu stvar samo dodatno 
dimenzionirala.

Iako Bruxelles, kao i ključne prijestolnice europskih zemalja (ovdje dodajem i 
London iako Velika Britanija nije u EU ali je s njom itekako povezana u smislu 
osjetljivosti na devijacije, prije svega energetskog tržišta) postojano tvrde 
kako su napunili svoja podzemna skladišta prirodnog plina od 85-90 pa i više 
posto, i da bi im to trebalo biti dovoljno za prevladati ovu zimu uz uvjet 
pridržavanja uvedenih mjera štednje (koje, međutim, razorno djeluju po 
industrijski sektor i potiču bijeg kapitala iz EU pa i prebacivanje i same 
industrijske proizvodnje iz Njemačke u SAD gdje je stanje s cijenama energije 
još uvijek relativno povoljno i svakako puno bolje nego u EU), novi „hladni 
tuš“ došao je upravo jučer.

Naime, prema europskoj meteorološkoj organizaciji, Europu očekuje zima hladnija 
od prosjeka. Drugim riječima, ako se čelnici europskih država s navedenim 
zalihama plina nadaju izdržati do kraja veljače ili početka ožujka, već je sada 
jasno kako će te zalihe biti nedostatne, što je itekako znak za uzbunu.


Samoubilački nagon


Međutim, iz nekog, nazvat ću ga – samoubilačkog nagona, Europska komisija (za 
kojom se onda, poput ovaca, redovito povodi i većina prijestolnica) i dalje 
govori o potrebi uvođenja novih proturuskih sankcija u energetskoj sferi, poput 
smanjenja uvoza ruskog plina i nafte, a ne odustaje niti od nametanja gornje 
granice za izvoz ruskog plina, želeći provesti u djelo zacrtani prijedlog grupe 
G7 sa summita u Madridu početkom lipnja ove godine (ovaj se odnosi samo na 
rusku naftu).

Toj suludoj odluci, ako bude usvojena, Rusija suprotstavlja automatsko 
zaustavljanje isporuka svih energenata Europskoj uniji, koje su sada ionako 
dodatno i definitivno smanjene nakon prošlotjednih diverzija na plinovodima 
Sjeverni tok 1 i 2 (kroz ovaj drugi plinovod plin nikada nije ni potekao, a 
kroz onaj prvi, stariji, nedavno je zaustavljen zbog navodnih problema u 
remontu čije servisiranje Moskva povezuje s ukidanjem energetskih sankcija a 
Zapad ga smatra ruskom ucjenom u geopolitičke svrhe). Te isporuke sada se 
odvijaju isključivo preko Ukrajine (ali Gazprom sada prijeti i zaustavljanjem 
tih isporuka ako ukrajinski Naftogaz protiv njega ne obustavi sudski proces) i 
ruskim crnomorskim plinovodom Turski tok, koji je, međutim, namijenjen 
isključivo zemljama Jugoistočne Europe i Mađarskoj (naravno i Turskoj kroz 
zasebnu cijev), pa će ga Njemačka i ostatak EU teško moći dobiti. Taj plinovod, 
inače, radi svojim punim predviđenim kapacitetom.

Za sada ovu suludu želju EU za određivanje plafona cijena za ruski plin 
blokiraju, više ne samo Mađarska, već i Grčka, Cipar i Malta. Međutim, izloženi 
su velikim pritiscima pa je pitanje koliko će izdržati. Ostali za sad šute iako 
i njima „gori pod nogama“.


Veliki problemi u Italiji


Da je stanje u Europi kritično, svjedoče tekst u talijanskom mediju Il 
Giornale, i riječi zamjenika glavnog urednika Nicole Porra. On, naime, kaže, 
kako je došao „čas obračuna“ za nedjelovanje EU, raspravu o plafonu cijena i 
uvjetima za Rusiju. Tvrdi kako u ovoj energetskoj krizi treba pogledati 
realnost  i da nema potrebe da se zabavljate suludim iluzijama u duhu “sve će 
biti u redu”.

„Ako pogledate kako su se političari ponašali proteklih godinu dana, ne 
zbunjuje ih u bezvrijednosti toliko nedostatak strategije (bilo bi previše od 
njih to zahtijevati), koliko nedostatak razumijevanja onoga što im se događa 
ispred nosa“, navodi autor. Također konstatira kako Italija ne treba 29 
milijardi kubičnih metara plina, već 32 milijarde kubičnih metara plina kako bi 
zamijenila isporuke iz Rusije koje dolaze na mahove. „Sklopljeni su novi 
ugovori, što je svakako za svaku pohvalu (poput onog s Alžirom, oko čijeg se 
plina Italija uspješno natjecala protiv Njemačke!, op.ZM.), ali oni ne mogu 
zamijeniti ono što se ne može zamijeniti. Maksimalno što možemo učiniti sa 
solarnim panelima je pokrenuti autiće, i to tijekom dana.  Čak i kad bismo 
povećali broj solarnih panela za faktor deset, to još uvijek ne bi bilo 
dovoljno“, kaže autor u Il Giornale.

Pri tom konstatira kako je, „nažalost, za nas došao sudnji čas“ i da „fizički 
imamo manje plina nego što nam je potrebno“, dok će „nas volumen koji ćemo 
imati skupo koštati“. „Zatvaraju se čeličana Ilva (koja već ima monstruozan dug 
prema Eni-ju), tvornice papira, stakla, keramike i cementa. Bit će potrebno 
odlučiti koga spasiti“, krajnje je skeptičan zamjenik glavnog urednika uglednog 
talijanskog medija.


Američki trijumfalizam i ironija


Međutim, ako su se Europska komisija, Berlin, Pariz i druge europske 
prijestolnice nadale da će prinudnim uštedama energije uspjeti prebroditi 
krizu, čini se kako ni po pitanju tih ušteda ne ide sve prema planu. Već od 
ranije znamo za otpor njemačkih građana (i ne samo njih, već i mnogih diljem 
Europe, poput Češke i Velike Britanije) da plaćaju astronomski visoke komunalne 
režije uz „privilegiju“ da se zauzvrat smrzavaju u svojim domovima ne smijući 
ih zagrijavati onoliko koliko bi im bilo potrebno.

Da je upravo taj problem velik upozorava jučer i američki Bloomberg u tekstu 
Javiera Blasa, koji piše kako je EU povećala potrošnju energenata, što je u 
suprotnosti s njezinom glavnom zadaćom – preživjeti zimu. Europa ima vrlo malo 
vremena da uvjeri potrošače u potrebu štednje, navodi autor.

Usprkos porastu uvoza ukapljenog prirodnog plina – LNG, koji je zamijenio 
isporuke iz Rusije, Europa mora znatno smanjiti potrošnju kako bi preživjela 
zimu. Dodatne zalihe za to nisu dovoljne. Štednja energije postaje apsolutna 
potreba, navodi Bloomberg.

U američkim se medijima sve češće teško prikriva cinizam, kako prema Njemačkoj 
tako i EU u cjelini. Ukazuje se na propuste, nesnalaženje, pogreške Europljana, 
ali se pri tom redovito prikriva činjenica da se europske elite u čitavoj ovoj 
priči zapravo ponašaju upravo onako kako od njih traži „centrala“ u Washingtonu.

Paradoks je, međutim, u tome, što su američki demokrati tijekom mandata Donalda 
Trumpa postojano upozoravali na njegovu grubu politiku prema EU, prije svega 
prema Njemačkoj, čime su jačale simpatije europljana upravo prema demokratima. 
Upravo su zbog toga i Bruxelles, i više-manje sve zemlje članice Unije s 
oduševljenjem dočekale Bidenov ulazak u Bijelu kuću kao svojevrsnu relaksaciju 
od Trumpove „slonovske“ i nediplomatske politike, što je i dovelo do odluke 
Bruxellesa o potpunom stavljanju vanjske i energetske politike EU u ruke 
Washingtona (ona sigurnosna to je bila već od ranije, u sklopu NATO saveza), u 
vjeri da će EU, kasnije, kada se „srede stvari“ s Rusijom, lakše osigurati 
svoju toliko željenu globalnu geopolitičku autonmiju nego da se sada upire u 
vlastite snage.

O kakve li zablude i naivnosti, kako da ih povijest ničemu naučila nije!

I što sada Europska unija ima: gotovo ratno stanje sa svojim velikim istočnim 
susjedom Rusijom i vrlo vjerojatnu degradaciju odnosa s Kinom, kao svojim 
najvećim ekonomskim i trgovinskim partnerom; nikad viđenu energetsku krizu s 
nesagledivim gospodarskim, socijalnim i sigurnosnim posljedicama kojima se ne 
nazire kraj; devastiranu njemačku industriju lišenu jeftinih energenata; 
razorene baltičke plinovode za koje mnogi smatraju da su djelo „anglosaksa“ 
iako dokaza za to, naravno nema, ali u takvim tezama polaze od pretpostavki 
kome to najviše odgovara. Jer radi se o konačnom uništenju europske (i 
njemačke) strateške energetske infrastrukture u koju je uložen i ogroman novac, 
zbog koje ona pada u potpunu ovisnost o američkom ukapljenom plinu.

Paradoks je i u tome što njemačke elite i stručnjaci sve ovo jako dobro znaju 
ali ne poduzimaju ništa. Zapravo su se predale. A histerične “zelene” elite, u 
svojoj ideološkoj zaslijepljenosti ionako ne vide ništa drugo osim ekoloških 
problema.


Je li Poljska „hijena Europe“ ili ima zadaću i osiguranu nagradu?


Zato previše i ne čudi što je jučer poljski ministar vanjskih poslova odlučio 
potpisati zahtjev za reparaciju tj. nadoknadu šteta počinjenih u Poljskoj od 
strane Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata. Kako se tu radi o trilijunima 
eura jasno je u kom bi smjeru sve to trebalo ići. Berlin je nedavno ove 
zahtjeve Varšave odbacio kao neosnovane, ali neosnovano je danas puno toga pa 
to ništa ne mijenja na stvarnosti.

Koristi li Poljska, poput „europske hijene“ kako ju je svojedobno nazvao bivši 
britanski premijer Winston Churchill, nastalu globalnu geopolitičku bitku, i 
nastoji li preuzeti ulogu Njemačke unutar EU?

Jer Njemačkoj su američki demokrati na čelu s Bidenom odredili sudbinu, davno 
zacrtanu, prema kojoj velika njemačka gospodarska moć prijeti političkom i 
svakom drugom osamostaljenju Njemačke na globalnoj razini i njenom izlasku iz 
američke „sjene“, što je po SAD i njihove globalne interese krajnje opasno. Tu 
je operaciju, to treba otvoreno priznati – Bidenova administracija odigrala 
savršeno.

Cijenu gluposti i naivnosti europskih elita sada ćemo plaćati i svi mi, jer 
Njemačka je bila „lokomotiva“ Europske unije. Ta je lokomotiva ne samo 
posustala, već i krenula unatrag.

Hoće li na njezinom mjestu sada zasjesti Poljska, posve je legitimno pitanje. 
Jer Varšava upravo za to ima potporu Washingtona – i to već od dugo, iako nema 
ni gospodarskih ni financijskih kapaciteta za predvodništvo složenog stroja 
kakav je EU. Rekao bih čak od prvog desetljeća 21. stoljeća, kada su se stare 
članice EU protivile američkoj intervenciji u Iraku, ali ne i Poljska i tzv. 
nova Europa ili „mlada EU“. Boljim poznavateljima geopolitike već je tada bilo 
jasno u kojem se smjeru procesi na europskom kontinentu razvijaju i što bi se 
moglo dogoditi ako izostane mudrosti.

Ali zdrave analitičke misli Europska unija već se odavno odrekla. Sve je u 
Bruxellesu već odavno svedeno na kvote i planiranja, na PR i ideologiju. A od 
toga se ne živi, što je dokazano i raspadom SSSR-a koji se služio sličnim 
metodama djelovanja i uvjeravanja u svoju ispravnost. I jedni i drugi su se u 
svojim temeljnim dokumentima odrekli i Boga i kršćanskih temelja na kojima su 
izgrađena njihova društva, bez potrebe i stvarnog razloga barem kada je riječ o 
EU koja ipak nije komunističko društvo pa da bi se time mogla pravdati. Sramiti 
se svojih korijena, pa makar ih se svodilo samo na povijesne činjenice (ako se 
već ne žele uvažavati vjerski osjećaji svojih domicilnih građana u ime tzv. 
globalizacije) nije ništa drugo nego put u propast – jer negacija samog sebe ne 
vodi dobru.

Sve to skupa, zato, vrlo destruktivno djeluje i na europsku unutarnju koheziju. 
Gorke plodove svog (ne)djelovanja Europska unija upravo sada žanje.

Geopolitika.news 
<https://www.geopolitika.news/analize/z-meter-sudnji-dan-za-eu-na-korak-do-katastrofe-detronizacija-njemacke/>
 

Pratite nas na Fejsbuku <https://www.facebook.com/prve.crnogorske/> , 
Instagramu <https://www.instagram.com/_pcnen_/>  i Tviteru 
<https://twitter.com/PcnenN> . Ako imate predlog teme za nas, javite se na 
[email protected] 

 

-- 
Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM
www.antic.org
--- 
Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska 
Informativna Mreza“.
Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, 
пошаљите имејл на [email protected].
Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите 
https://groups.google.com/d/msgid/siem/0a6c01d8d8be%244def8bc0%24e9cea340%24%40gmail.com.

Reply via email to