pcnen.com <https://www.pcnen.com/portal/2023/11/06/svjetski-poredak-i-moral-su-mrtvi/>
Svjetski poredak i moral su mrtvi - PCNEN PCNEN 25–32 minutes _____ Autor: Zoran Meter Ne bez razloga, The New York Times prošli tjedan piše kako Rusija postaje glavni dobitnik palestinsko-izraelskog sukoba, usprkos svom ograničenom utjecaju. “Uz minimalni napor, Moskva žanje plodove regionalnog kaosa koji Izraelcima i Palestincima prijeti pustošenjem. U tri ključna područja – vojnoj kampanji protiv Ukrajine, planovima na Bliskom istoku i globalnom ratu narativa (vrijednosti, op.a.) sa zapadnim državama – Rusija će imati koristi od dugotrajnog sukoba. Ne poduzimajući mnogo, gospodin Putin dobiva ono što želi.” – piše NYT Kada je savjetnik američkog predsjednika Joe Bidena za nacionalnu sigurnost, Jake Sullivan, svega desetak dana prije Hamasovog terorističkog napada na Izrael gotovo pa izjavio da je Bliski istok konačno postala regija stabilnosti, i kada je u svom izvornom tekstu za američki Foreign Affairs, objavljen prošloga tjedna (https://www.foreignaffairs.com/united-states/sources-american-power-biden-jake-sullivan), između ostalog hvalio uspjehe Bidenove administracije u tom dijelu svijeta – vjerojatno nije ni sanjao da će se ta regija u tren oka pretvoriti u potpunu suprotnost onome što je kazao, isto kao i napori i uspjesi Bidenove administracije. Strateški previd Ali najprije pogledajmo što je to Sullivan po ovoj temi točno napisao: „… S obzirom na Bliski istok općenito, predsjednik (Biden, op.a.) je naslijedio regiju koja je bila pod velikim pritiskom. Izvorna verzija ovog članka, napisana prije terorističkih napada Hamasa u Izraelu 7. listopada, naglašava napredak na Bliskom istoku nakon dva desetljeća obilježena masivnom vojnom intervencijom SAD-a u Iraku, vojnom kampanjom NATO-a u Libiji, bijesnim građanskim ratovima, izbjegličke krize, uspon samoproglašenog terorističkog kalifata, revolucije i kontrarevolucije te raspad odnosa između ključnih zemalja u regiji. Opisuje naše napore da se vratimo discipliniranom pristupu američke politike koji daje prioritet odvraćanju od agresije, deeskalaciji sukoba i integraciji regije kroz zajedničke infrastrukturne projekte, uključujući između Izraela i njegovih arapskih susjeda. Bilo je materijalnog napretka. Rat u Jemenu je došao do 18. mjeseca primirja. Ostali sukobi su se smirili. Regionalni čelnici otvoreno su surađivali. U rujnu je predsjednik najavio novi gospodarski koridor koji povezuje Indiju s Europom preko Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije, Jordana i Izraela.“ Drugim riječima, iz teksta proizlazi kako je Washington, iz nekog razloga (pretpostavljam, predizbornog karaktera, namijenjenog prije svega domaćoj publici), očekivao gotovo pa idilu u regiji, koja je, povijesno gledano, od raspada Osmanlijskog carstva nakon Prvog svjetskog rata izvor trajnih sukoba i nestabilnosti vjerskog i etničkog karaktera, poglavito nakon formiranja moderne izraelske države. Naravno, ona je to, ne manje, i zbog bogatih energetskih resursa za čije su se ovladavanje i nadzor borile i još se uvijek bore i razne vanjske silnice – dakle zbog geopolitike. Tim više, što je Bliski istok, zbog svog geografskog položaja, svojevrsna „odskočna daska“ u ključne svjetske regije – Europu, Srednju i Jugoistočnu Aziju i Afriku. Zanimljivo je da se u navedenom Sullivanovom citatu najprije primjećuje svojevrsno „posipanje pepelom po glavi“, gotovo pa kajanje zbog prethodnih američkih poteza (uporabe sile) u bliskoistočnoj regiji (skoro sve što je na početku teksta nabrojao posljedica su najvećim dijelom američkog projekta „Arapskog proljeća“ (Obamina administracija) ili još prije toga pokrenute borbe protiv terorizma nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001. (Bushova administracija). Prema Sullivanu, Biden je svojim vizionarstvom i odlučnošću (o čemu je govorio u uvodnom dijelu teksta) odlučio napraviti otklon od dotadašnje američke politike u regiji i okrenuti se miru, prosperitetu, razvoju, investicijama, ljubavi i čemu sve ne. O čemu je riječ, i tko je smjestio Bidenu? Teško mi je reći što je tu posrijedi, jer jednostavno ne mogu vjerovati da je Bidenova administracija toliko naivna i da ne zna što u svojoj biti predstavlja (i današnji) Bliski istok, sa svim svojim dubiozama. U njegovoj su administraciji najvažniji predstavnici američke „duboke države“ (jedan od njih je i osobno Jake Sullivan, kao i Victoria Nuland, sadašnja pomoćnica državnog tajnika Antonyja Blinkena za politička pitanja), koji teško stvari prepuštaju slučaju, a još su manje naivni ili sentimentalni. Jer ako to nije tako, ako griješim, i ako je sve ovo što se sada događa u Izraelu i oko njega vezano uz Hamas Bidenovoj administraciji izmaklo kontroli – Sjedinjenim Državama se ne piše dobro u njihovoj borbi za novo vodstvo svijeta, o kojem primarno i govori navedeni Sullivanov tekst u utjecajnom Foreign Affairsu, ali o kojemu je nedavno govorio i sam Biden (o čemu više kasnije). Jer činjenica je da je Biden stvarno ponudio Saudijskoj Arabiji, osim vojne zaštite i pomoć u razvoju njenog civilnog nuklearnog programa i štošta drugog u zamjenu za uspostavu i normalizaciju njenih diplomatskih i ukupnih odnosa s Izraelom. Time ju je sigurno želio i „izvući“ iz sve čvršćeg zagrljaja s Kinom. Normalizacijom odnosa Rijada i Tel Aviva Washington je jednim udarcem namjeravao i poništiti normalizaciju saudijskih odnosa s Iranom koja je postignuta uz posredništvo Pekinga i time smanjiti rastući ugled i utjecaj potonjeg u regiji. Jer Iran je ključni izraelski suparnik, pa takav Rijadov potez (pomirba s Tel Avivom) Teheran sigurno ne bi prihvatio s oduševljenjem. Drugim riječima, otvorio bi se prostor za nove opasne trzavice između dviju ključnih zaljevskih zemalja, kao i na relaciji šijiti-suniti na razini čitave regije. A da će Kinu teško potjerati s Bliskog istoka, osim slanja kineskih vojnih brodova u bliskoistočnu regiju i u Sredozemno more paralelno s povećanjem rizika od proširenja rata (što je presedan da Peking na jednu opasnu krizu, tako daleko od tradicionalne zone kineskih interesa usmjerene na „svoje dvorište“ šalje svoje brodove), svjedoči i slijedeća vijest, pristigla u trenutku pisanja ovoga teksta. U Rijadu je održan sastanak između kineskog vladinog predstavnika za bliski istok Zhai Juna i zamjenika ministra vanjskih poslova Saudijske Arabije Walida Abdel Karima el-Khereijija. “Kina je voljna surađivati sa Saudijskom Arabijom u provedbi važnog konsenzusa koji su postigli čelnici dviju zemalja i kontinuirano poboljšavati razinu sveobuhvatnog strateškog partnerstva Kine i Saudijske Arabije”, – kazao je tom prigodom Jun, naglasivši kako je Kina spremna “održavati koordinaciju sa Saudijskom Arabijom, udružiti snage u promicanju mira i promicanju sveobuhvatnog i poštenog rješenja palestinskog pitanja što je prije moguće. …Nastavak palestinsko-izraelskih mirovnih pregovora temeljenih na rješenju dvije države jedini je stvarni način da se prekine začarani krug palestinsko-izraelskog sukoba,” – kazao je kineski diplomat. Dakle, očito je, ako su pomirba i razvoj regije bile stvarna a ne fingirana intencija Bidenove administracije, da je onda netko Bidena u njegovoj namjeri želio sabotirati i da je u tome očito uspio (Biden, podsjećam, osim moćnih vanjskih protivnika ima itekako snažne protivnike i u SAD-u, u vidu republikanaca, a i Židovi ga nisu voljeli zbog njegove politike pokušaja približavanja Iranu.) Jer u ovakvim okolnostima, kakve su sada, govoriti o normalizaciji odnosa Izraela i Saudijske Arabije je (barem kratkoročno) potpuno nemoguće. Bidenu je, prema svemu sudeći, netko opako smjestio i zapravo ga primorao na novu, posve suprotnu politiku onoj koju je vodio i čijim je ciljevima težio. Odjednom se, od pomirljivog Bidena prema Teheranu i oštrog kritičara izraelskog premijera Benjamina Netanyahua (konzervativca i bliskog suradnika Bidenu omraženog Trumpa u vrijeme njegove administracije) prometnuo u goropadnog kritičara Irana, velikog zaštitnika Izraela i Netanjahuovih odlučnih poteza vojne prirode u Gazi. Izgubio popularnost i među demokratima i u arapskom svijetu Takav otklon morao je rezultirati negativnim posljedicama u smislu Bidenove popularnosti. Prema najnovijem Gallupovom istraživanju, Bidenov rad kao predsjednika ne odobrava rekordno visokih 75% ispitanika, što je porast od čak 11 posto u odnosu na mjesec dana ranije. Istodobno ga podržava također rekordno niski broj ispitanika, njih svega 37%, što je pad od 4 posto u odnosu na rujan. Američki portal Axios navodi kako Bidenova “bezuvjetna potpora Izraelu” u palestinsko-izraelskom sukobu gura demokrate od njega. Pritom podsjeća na Gallupovu godišnju anketu, provedenu u veljači ove godine, koja je pokazala da po prvi put u 20 godina članovi Bidenove stranke više simpatiziraju Palestince nego Izraelce. Ali, što je još neugodnije po SAD u smislu geopolitičkih interesa, Bidenova administracija gubi ugled i u islamskom, i uže – u arapskom svijetu. Osim što je definitivno, poput prethodno Trumpa izgubio pozicije unutar palestinskog naroda i vrha Palestinske samouprave, Bidenu je uslijedio pravi šamar i od jednog od najvećih američkih bliskoistočnih partnera – Jordana, koji nije dozvolio njegov najavljeni posjet Ammanu koji je trebao uslijediti odmah nakon onog Jeruzalemu. Tradicionalno proamerički vrh Hašemitskog kraljevstva, čijeg više od 50 posto stanovništva čine izbjegli Palestinci, sada je otvoreno kazao kako je Biden zauzeo proizraelsku stranu. U prošlotjednom ekskluzivnom intervjuu za američki CNN, jordanska kraljica Rania al-Abdullah optužila je zapadne čelnike za “očigledne dvostruke standarde” jer nisu osudili smrt civila u izraelskom bombardiranju Pojasa Gaze, što je nazvala „šokantnim za arapski svijet“. “Ljudi diljem Bliskog istoka, uključujući Jordan, jednostavno smo šokirani i razočarani odgovorom svijeta na katastrofu koja se razvija. … “Ovo je prvi put u modernoj povijesti da postoji takva ljudska patnja, a svijet čak i ne poziva na prekid vatre. Dakle, šutnja je zaglušujuća – i za mnoge u našoj regiji čini zapadni svijet sukrivcem.” Primoran na „salto mortale“ Biden je, jednostavno, morao izvesti svoj „salto mortale“ nakon Hamasovog krvavog terorističkog napada jer je bio pritisnut snažnim republikanskim zahtjevima za bezuvjetnu pomoć Izraelu koliko god to bude trebalo (sigurno ne slučajno, prema identičnim Bidenovim riječima u svezi Ukrajine kojoj potpora od strane republikanaca opasno kopni, što nikako ne znači da oni zauzimaju prorusku stranu u sukobu. Od ovog zadnjeg nema ništa i neće biti još godinama ma tko u SAD-u bio na vlasti i oko toga će još dugo vladati dvostranački konsenzus). Biden bez republikanske potpore u Kongresu ne može progurati niti proračun, a poglavito ne planiranu potporu za Ukrajinu koju toliko želi i koju je predložio u paketu s onom za Izrael i Tajvan u visini od čak 105 milijardi dolara, misleći da će je zbog republikanskog sentimenta prema Izraelu lakše progurati. Na čelu Kongresa Trumpov štovatelj Međutim, nakon što je 25. listopada i konačno izabran novi predsjednik Zastupničkog doma Mike Johnson nakon neočekivane smjene Kevina McCarthyja prije mjesec dana, Biden neće lakše spavati. Johnson je veliki Trumpov štovatelj, konzervativac koji teži tradicionalnoj Americi, uvođenju molitve u škole, homoseksualizam smatra bolešću koja je izlječiva i štošta drugo. Gotovo sigurno će, kao i republikanci u Senatu, tražiti razdvajanje proračunskog paketa za Izrael od onog za Ukrajinu, a kao preduvjet za dogovor tražit će rješavanje problema ilegalne migracije na granici s Meksikom, što je republikancima, uz pomoć Izraelu ključni prioritet, uz onaj o smanjenju državne potrošnje. A kada je riječ o ovom potonjem, to automatski podrazumijeva i kresanje sredstava za Ukrajinu, jer ih republikanci sigurno neće kresati smanjenjem pomoći Izraelu, Dakle, pred Bideom i demokratima je sve više problema, a zadovoljan ovim razvojem stanja definitivno može biti Trump. Međutim, Bidenova „politizacija sudstva“, kako je mnogi među republikancima i široj američkoj javnosti sada nazivaju, i čvrsto stezanje pravosudne omče oko Trumpovog vrata pokrenutim, krajnje neugodnim sudskim procesima ne mogu mu jamčiti da će do izborne utrke za svoj drugi predsjednički mandat uopće i stići a kamoli u njoj pobijediti. Ali to je već druga tema, a mi se vratimo onoj središnjoj. Novi globalni raskol, sličan onom po pitanju Ukrajine O onome, tko je imao najviše interesa i tko je, moguće, stajao iza brutalnog Hamasovog terorističkog napada na Izrael 7. listopada opširno sam pisao u prethodnoj tjednoj analizi pa to sada nema smisla ponavljati. Dodao bih samo kako trenutačno postoje dva ključna stava po tom pitanju: 1. Ono, koje se već kao poluslužbeno proteže američkim medijima – a to je, da iza napada Hamasa nedvojbeno stoji Iran; 2. I ono, koje zastupaju islamske zemlje, Rusija i Kina – koje tvrde da je Hamasov teroristički napad posljedica gnjeva samih Palestinaca zbog nanesene im povijesne nepravde i patnji zbog nemogućnosti dobivanja vlastite države koja im je bila obećana od strane UN-a. Te dominantne teze sada predstavljaju i novu globalnu razdjelnicu, vrlo sličnu onoj koju čine stavovi svjetskih država prema ukrajinskom ratu i Rusiji. U potonjem je, s jedne strane združeni Zapad na snažnoj proturuskoj platformi, a s druge Globalni jug, koji se ili ne želi opredijeliti (većim dijelom) ili podržava Rusiju (manjim dijelom), ali koji u cijelosti nastavlja i političku i gospodarsku suradnju s Rusijom. Uz jednu iznimku: nova podjela svijeta oko Izraela je puno jasnije omeđena, bez tzv. kolebljivih država. Dok je Zapad, predvođen SAD-om u cijelosti odmah stao uz Izrael, dotle su se čitavom islamskom svijetu u osudi brutalnih izraelskih napada na civile u Gazi priključile Kina, Rusija (one pritom nedvojbeno osuđuju Hamas i njegov terorizam) i mnoge druge zemlje svijeta – od Latinske Amerike do Afrike i Azije. Ljaga bačena na Hrvatsku i Hrvate! Ništa čudno i spektakularno oko nove podjele svijeta nema! Jer izraelski državni vrh, nedvojbeno, u obračunu s teroristima čini teške ratne zločine protiv civila koji podliježu kaznenoj odgovornosti sukladno međunarodnom pravu – i tu činjenicu nitko ne može osporiti. Čak je i španjolska ministrica za socijalna prava prošli tjedan pozvala na podizanje optužnice protiv Netanjahua pred Međunarodnim kaznenim sudom – ICC. Vjerojatno se pritom rukovodila podignutom optužnicom istog suda i protiv ruskog predsjednika Putina zbog ratnih zločina u Ukrajini. Štoviše, pozvala je europske države da prekinu diplomatske odnose s Izraelom te da mu uvedu ekonomske sankcije i embargo na oružje. Tu je i sramotno glasovanje svega 14 svjetskih država protiv rezolucije UN-a o prekidu sukoba u Gazi i omogućavanju dostave humanitarne i druge pomoći tamošnjim civilima. Na žalost, netko je namjerno smjestio i Hrvatsku među ovu malu grupu svjetskih pseudomoralista – preciznije, licemjera, lažova, hipokrizije, a da hrvatski narod o tome nitko ništa nije pitao. Ljaga je bačena na čitav narod u ime neviđenog beskičmenjaštva i dodvorništva bez presedana njegovih političkih vođa. Što reći? Za rezoluciju, ili su pak ostale suzdržane bile su i brojne zemlje – ne manji prijatelji SAD-a od Hrvatske, poput Poljske, Velike Britanije, Njemačke, Italije, Albanije, Japana, Južne Koreje, … pa su se ipak izdigle iznad dnevne politike i sveprisutnog dodvorništva „Velikom bratu“! Dno dna! Međutim, međunarodno pravo je već odavno i pogaženo i mrtvo. Ono što je od njega još ostalo služi isključivo kao poluga moćnih država za discipliniranje i kontrolu malih i slabih (vjerojatno je takvo uvijek i bilo, ali nikada nije bio ovako monstruoznih moralnih „previda“). Previdjeli su i nedavni egzodus Armenaca Koliko je međunarodno pravo erodiralo i koliko se sve češće zatvaraju oči pred očitim kršenjima ljudskih prava i činjenjem ratnih zločina, svjedoči i činjenica da zapadni svijet, osim što službeno šuti o masakru i zločinima u Gazi, iz nekog razloga nije želio vidjeti niti nedavni masovni egzodus više od 110 000 Armenaca iz Nagorno Karabaha nakon kratkotrajne vojne operacije azerbajdžanskih snaga u toj regiji. Šutnja je i tada bila zaprepašćujuća: nigdje nije bilo slika uspaničenih majki koje s malom djecom u naručju bježe glavom bez obzira, pucnjave u njihovoj pozadini, kilometarskih kolona automobila ljudi koji plačući ostavljaju svoje dosadašnje živote i sve što su imali i odlaze u nepoznato, slika „gradova duhova“ i td. Podsjetimo se samo s kojim je žarom i licemjerjem djelovala tadašnja međunarodna zajednica koja je Hrvatsku (njen vojni i državni vrh), kroz Međunarodni kazneni sud u Haagu optužila za „prekomjerno granatiranje Knina“ u VRO Oluja 95, a da je sam grad, osim vojnih i ponekih obližnjih objekata, zapravo ostao gotovo neoštećen! A Knin je bio središte srpske vojne pobune i od svih u svijetu nepriznate državne tvorevine RSK, za razliku od Gaze koja i nije dio Izraela već Palestinske samouprave! Usporediti Knin i Gazu po pitanju žrtava i razaranja je kao dan i noć. A noć se, sada – i to ona duboka, nadvila upravo nad Gazu zbog „prekomjernog granatiranja“ (u stvarnosti potpune dehumanizacije) od strane Izraela. Ali optužnica i kaznenih prijava od strane onih koji bi zbog toga morali prvi reagirati – nema. Razlog je, naravno, geopolitika, preciznije – geopolitički interesi moćnika. Oni bez imalo stida i straha spremno prkose onoj Kristovoj, iz Evanđelja, da je lako gledati trunku u tuđem oku a ne vidjeti balvan u svome. Druge su uvijek spremni oštro napast i za puno manje (loše) stvari od onih koje sami čine. Mali i slabi ne smiju ništa, a veliki i moćni mogu sve! Biden konstatirao: dosadašnji međunarodni poredak je mrtav I tako, po povratku iz jednodnevnog posjeta Izraelu predsjednik Biden je u svom obraćanju američkoj javnosti konstatirao da je međunarodni poredak, kojeg smo poznavali već nekoliko desetljeća nakon završetka Hladnog rata mrtav i da je vrijeme za novi – pod američkim vodstvom. Kao i da ovaj prethodni to nije bio. Iz ove se konstatacije daju zaključiti tri stvari: 1. Još je u svom čuvenom govoru 2007. g. na Minchenskoj sigurnosnoj konferenciji ruski čelnik Putin jasno dao do znanja da je dotadašnji međunarodni poredak srušen i da je vrijeme za novi, zbog čega Biden zapravo kasni sa svojom konstatacijom punih 15-ak godina; 2. Ruska invazija na Ukrajinu je, prema gotovo svim svjetskim analitičarima bila i najveći katalizator potpunog urušavanja starog poretka, jer nakon nje više ništa nije i neće biti isto. I to je svima jasno, kao što je i jasno da će pobjednik u istom ratu biti onaj kojeg će se najviše pitati kako će izgledati budući svijet; 3. Kada imamo u vidu činjenicu da je Bidenova administracija nakon početka ruske invazije nebrojeno puta upozoravala kako Putin njome želi srušiti sadašnji međunarodni poredak i da mu se to ne smije dozvoliti jer želi svijet uvesti u kaos, nije teško zaključiti da je Biden sada bio primoran javno potvrditi već dugo svima jasnu činjenicu o zastarjelosti dosadašnjeg poretka. Drugim riječima, Amerika nije stvarni pokretač njegove promjene, već ju prihvaća kao stvarnost i njoj se prilagođava. I to na način, da opet, kao i u vrijeme prvog Hladnog rata, sada uz istaknutu ideološku komponentu borbe demokracija protiv diktatura (umjesto ranije komunizma) definira novu „os otpora“. Tj. one zemlje i organizacije koje teže prijelazu iz unipolarnosti tj. američke dominacije prema multipolarnosti koja je zapravo već na djelu. Druga je stvar što nisu definirani mehanizmi prema kojima će taj novi svijet djelovati, a da ne bi završio u kaosu. A te mehanizme dao je naslutiti sam Biden, kazavši kako se novi poredak mora temeljiti na poštivanju pravila i demokraciji, suradnji čitavog svijeta na razvoju novih tehnologija, zaštiti okoliša, borbi protiv klimatskih promjena, gdje Amerika može imati ulogu predvodnika i financijera u brojnim projektima i td. Pritom je upozorio na novu „osovinu“ Kina-Rusija-Sjeverna Koreja-Iran, kao onu protiv koje će se slobodarski svijet sada morati zajednički boriti. Dakle, Biden u svojoj viziji novog svjetskog poretka naglasak stavlja na borbu, vjerojatno i onu oružanu, s obzirom kako se mahnito najavljuje nova masovna proizvodnja naoružanja s ciljem obuzdavanja protivnika, a taj se zadatak delegira na sve saveznike. Drugim riječima, Biden promovira Hladni rat 2.0 i to će, htio to netko ili ne – na kraju i biti realnost. Utjecajni američki medij vrlo pesimističan Međutim, nova osovina koju Biden navodi mogla bi na kraju biti prevelik zalogaj. Ne samo što je ona nešto puno snažnije i po Zapad i njegove interese kudikamo opasnije u odnosu na osovinu koju su SAD-e do ne tako davno isticale kako ključnu protiv koje se treba boriti, poput one Sjeverna Koreja-Irak-Sirija-Libija, već se i toj novoj osovini priključuje i čitav niz važnih zemalja, kako s Bliskog istoka tako i drugih dijelova svijeta (primjer BRICS i njegovo proširenje). Nije bez razloga prodemokratski The New York Times prošli tjedan napisao kako Rusija postaje glavni dobitnik palestinsko-izraelskog sukoba, usprkos svom ograničenom utjecaju. “Uz minimalan napor, Moskva žanje plodove regionalnog kaosa koji Izraelcima i Palestincima prijeti pustošenjem. U tri ključna područja – vojnoj kampanji protiv Ukrajine, planovima na Bliskom istoku i globalnom ratu narativa (vrijednosti, op.a.) sa zapadnim državama – Rusija će imati koristi od dugotrajnog sukoba. Ne poduzimajući mnogo, gospodin Putin dobiva ono što želi.” – piše NYT. Navodi kako događaji na Bliskom istoku odvlače pozornost zapadnih političara i javnosti od rata u Ukrajini i da će nastavit rasti zabrinutost da je zapadno društvo sve umornije od Ukrajine Drugo, kako navodi dalje NYT, Kijev ima problema sa streljivom, ali Izraelu će trebati oružje koje Ukrajini trenutno nedostaje, poput jurišnih dronova i topničkog streljiva. Kao treće, navodi se dalje u tekstu, rat u Gazi prijeti odgoditi, ako ne i poremetiti napore Bijele kuće da normalizira odnose između Izraela i Saudijske Arabije. Čak i prije rata, Washington se suočio s herkulovskim zadatkom: pomiriti različite zahtjeve strana vezane uz američka sigurnosna jamstva, civilni nuklearni program Saudijske Arabije i sudbinu Palestinaca. No najveći dobitak Rusije, prema NYT, mogao bi doći u smislu svjetskog javnog mišljenja jer su izjave Moskve o sukobu sukladne javnom raspoloženjem u većem dijelu Bliskog istoka. “Dok Izrael i Hamas tonu u nasilje, Zapad je daleko od pobjede u borbi narativa. Rat u Ukrajini je izblijedio u pozadini, diplomacija predvođena SAD-om na Bliskom istoku je u rasulu, a Zapad i drugi stoje licem u lice nad ponorom međusobnog nerazumijevanja.” – zaključuje, ni malo optimistično utjecajni američki medij. Slijede nova savezništva i Treći svjetski rat Sjedinjene Države su i dalje globalna velesila broj jedan ali s nedvojbenim padom utjecaja i ubrzanim sustizanjem njihove dominacije od strane Kine. Kao takve, ranjene, itekako su u mogućnosti rasplamsati čitav niz novih kriznih žarišta diljem svijeta, od Bliskog istoka, do Jugoistočne Azije ali i Europe, a o Africi i da ne govorimo. Ni jedno carstvo ne pada bez ispaljenog metka pa neće ni ono američko. Uvlačenjem svijeta u kaos, koji bi zapravo bio Treći svjetski rat, i koji bi Washington, kako tamo neki misle mogao promatrati iz daleka i sigurnosti, SAD može (vjerujem i hoće) prouzročiti potrese, koji, nakon paklene vatre, mogu primorati sve druge iscrpljene zemlje da opet od SAD-a moraju zatražiti pomoć da bi preživjele. Najveća briga za Washington je kako osigurati da i same SAD na kraju ne budu opečene tom vatrom. Jer, za razliku od nekih prošlih velikih ratova, danas značajan broj svjetskih država barata nuklearnim oružjem od kojih brojna mogu bez problema dosegnuti i geografski izoliran američki kontinent. Ovakav crni scenarij (oružanog a ne hibridnog koji je već odavno u tijeku) Trećeg svjetskog rata vjerojatno će se dogoditi u idućih deset godina, kada kumulativna energija svih lokalnih ratova prijeđe granicu prerastanja u globalni. A kada je to tako, samo je pitanje vremena i kad će Kina i Rusija svoje sveobuhvatno strateško partnerstvo („veće i od savezništva“) i formalno pretvoriti u vojno savezništvo, a ne samo zajedničke vojne i strateške vježbe i zajednička zračna i pomorska patroliranja (iako ni to nije ni malo beznačajno). Na to će ih, prije ili kasnije primorati američka politika. Netanyahu citira proroka Izaiju Vjerojatno ne bez razloga, ovih dana izraelski premijer otišao je i korak dalje. Naime, nakon što je prošli tjedan čitav slobodarski svijet pozvao na borbu s Izraelom protiv „sila tame“ prema obrascu iz Drugog svjetskog rata tj. borbe protiv Holokausta, svoj pokrenuti rat protiv Hamasa (a zapravo Palestinaca u cjelini jer se akcije izraelskih komandosa već odvijaju i na Zapadnoj obali gdje Hamas ne postoji) izdigao je i na vjersku, eshatološku razinu! Javno je citirao apokaliptične riječi proroka Izaije o potpunom uništenju izraelskih neprijatelja, time želeći dodatno homogenizirati Izraelce za predstojeću borbu koja će uslijediti, ne samo u Gazi. Hezbollah će se nakon kopnenog napada na Gazu moguće i sam uključiti u rat, a to je onda i jasan signal i da Iran neće moći ostati po strani. Do sada se sve zemlje regije primjetno suzdržavaju od miješanja u izraelski obračun s Hamasom, iako krajnje oštro osuđuju izraelsku operaciju, ali to neće moći činiti vječno, poglavito ako Izrael proširi svoja vojna djelovanja. Pritisak arapske i iranske „ulice“ sve je veći i njega njihove elite neće moći dugo ignorirati. Slično je i s Turskom gdje je Erdogan prošlog tjedna čak izjavio da Hamas nije teroristička organizacija, dok njegov ključni koalicijski partner Devlet Bahçeli, čelnik turske nacionalističke stranke MHP, poziva i na tursku vojnu intervenciju u Gazi. NATO treba puno više oružja za novi vrli svijet I za sam kraj nekoliko crtica. Prošli je tjedan glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg na forumu predstavnika vojne industrije u Stockholmu kazao: “Potrebne su nam ili ogromne zalihe oružja ili ogromni slobodni proizvodni kapaciteti za brzu proizvodnju i nabavu. NATO-u je potrebna snažna vojna industrija kako bi se osigurali mir i sloboda.” Istodobno je novi slovački premijer Rober Fico donio odluku o obustavi daljnje vojne pomoći Ukrajini i time se pridružio svom mađarskom kolegi Viktoru Orbanu, koji je pak odbio prijedlog EU-e za dodjelu nove financijske pomoći Kijevu. Sve to ukazuje na sve veće „pukotine“ i nervozu među zapadnim saveznicima, o čemu svjedoče i neoprezne riječi talijanske premijerke Georgie Meloni u razgovoru s dvojicom ruskih prankera, kada im je kazala da je Europa umorna od rata u Ukrajini i da traži modalitete za njegov završetak pregovorima. Veliki cirkus se nastavlja, pa se izgled novog vrlog svjetskog poretka prema zamislima onih koji ga takvim najavljuju čini kao fatamorgana. Puki privid, gonjen nagonom za opstankom ili egoističnim i nezasitnim porivom za željenim umjesto mogućim. TJEDNA ANALIZA: Svjetski poredak i moral su mrtvi; ljaga nad Hrvatskom; Netanyahu citira proroka Izaiju; Bidenov „salto mortale“ <https://www.geopolitika.news/analize/tjedna-analiza-svjetski-poredak-i-moral-su-mrtvi-ljaga-nad-hrvatskom-netanyahu-citira-proroka-izaiju-bidenov-salto-mortale/> -- Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM www.antic.org --- Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska Informativna Mreza“. Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, пошаљите имејл на [email protected]. Да бисте видели ову дискусију на вебу, посетите https://groups.google.com/d/msgid/siem/024501da10b9%24da4ffbc0%248eeff340%24%40gmail.com.
