pcnen.com <https://www.pcnen.com/portal/2025/05/19/tko-je-u-poplavi-egoizama-vodja-u-europi-kojeg-u-svako-doba-moze-nazvati-trump/>
Tko je u poplavi egoizama vođa u Europi kojeg u svako doba može nazvati Trump - PCNEN PCNEN 24–30 minutes _____ Autor: Zoran Meter Svatko od nas o svemu može imati svoje mišljenje – i to je legitimno. Ali svatko od nas ne može imati svoje činjenice! One mogu biti samo jedne, a sve je ostalo manipulacija. U Europi se uistinu ne zna „tko pije a tko plaća“. Tko je stvarni vođa kojeg u kritičnom trenutku može nazvati Trump ili neki drugi moćni svjetski lider? Samo poplava osobnih egoizama i različitih političkih formata – E3, E5, Višegradske, ili ove ili one grupe najvažnijih država EU-a i sl. gdje se vjerojatno ni oni sami više ne snalaze. A opasna geopolitička kliješta oko Europe sve se jače stišću, pri čemu se svi u njoj tako olako odriču ključnog saveznika – Sjedinjenih Država. Najčešće u ime nekih ispraznih ideologija i čudnih vrijednosti koje to ionako za mnoge nisu Unutarnji svijet američkog predsjednika Donalda Trumpa izuzetno je bogat. On u njemu vidi Sjedinjene Države i „ostatak svijeta“ u potpuno novom obliku i ustroju. Vidi ga kroz prizmu sebe, kao ključne figure koja mora ostati upamćena u kolektivnoj svijesti Amerikanaca i svih drugih naroda kao jedini i istinski „svjetionik“ u mračno doba ljudske povijesti, u kojem se svijet – to treba priznati – nedvojbeno i nalazi. I to predugo! Trump u svom unutarnjem svijetu sebe vidi kao povijesnog vođu – začetnika novog američkog carstva koje će prije ili kasnije predvoditi i čitavi svijet. Vojna parada na Trumpov rođendan Jedan od najnovijih Trumpovih poteza koji jasno ukazuje na njegovu viziju Amerike je i njegova prošlotjedna objava o nužnosti organiziranja velike vojne parade u Washingtonu, 14. lipnja, povodom 250. godišnjice osnutka američke vojske. Zanimljivo – tom će se prigodom proslaviti i Trumpov 79. rođendan koji pada upravo na dan osnutka američke vojske. Ako to nije simbolika, što onda je? Vezano uz navedenu vijest, američki liberalni mediji ovih dana podsjećaju kako je Trump, po uzoru na tradicionalnu veliku rusku vojnu paradu na moskovskom Crvenom trgu u čast Dana pobjede nad Hitlerovom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu – namjeravao istu organizirati u Washingtonu i u svom prvom mandatu, nadahnjujući se modelom vladanja „ruskog cara“ Vladimira Putina ili pak sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una. Naravno da takve medijske ocjene proizvoljne i neistinite (barem ne potpuno, jer su Trumpove simpatije prema Putinu poznate od ranije). Naime, ključni razlog je taj što Trump jednostavno ne može razumjeti zašto se u SAD-u ne obilježava vojna pobjeda nad fašizmom i nacizmom na jedan tako dostojanstven način, tim više što vojne parade tim povodom (istina ne svake godine) održavaju i Sjedinjenim Državama savezničke francuske oružane snage u Parizu, ili pak one britanske u Londonu? Liberalni mediji nesmiljeno tuku po Trumpu Tako liberalni američki mediji i danas (istina znatno umjerenije nego tijekom prvog mandata, jer vremena su se u međuvremenu ipak promijenila) pokušavaju obezvrijediti ovu Trumpovu inicijativu iako bi se parada održala u čast stvaranja američke vojske što bi trebalo biti na ponos svim Amerikancima (ako im već do Drugog svjetskog rata nije toliko stalo jer im je pao u zaborav). Tako navode da je organiziranje parade preskupo, da će američki vojnici koji bi na njoj sudjelovali morati spavati u vladinim zgradama, da će tenkovi i druga teška vojna vozila oštetiti asfalt na prometnicama američke prijestolnice i slične floskule. Primjerice, američki NBC piše slijedeće: „Pojedinačne vojne postrojbe snosit će konačne troškove parade, rekla su tri dužnosnika. U nekim slučajevima, postrojbe bi morale potrošiti više od milijun dolara za sudjelovanje. To bi moglo utjecati na sredstva korištena za obuku, rekli su dužnosnici. „Može li parada potencijalno utjecati na obuku? Apsolutno“, rekao je jedan od obrambenih dužnosnika.“ Ovdje bih se stoga zapitao: je li moguće da svjetska supersila broj jedan ne bi imala sredstava za obnovu oštećenih kolnika nakon vojne parade u svom glavnom gradu (pri čemu se tenkovske i druge gusjenice u takvim prigodama oblažu gumom kako bi se smanjila oštećenja), ili da bi obuka vojnika u američkim bazama mogla patiti zbog sredstava utrošenih u paradu koja se procjenjuju na oko 45 milijuna dolara u uvjetima kada vojni proračun američke vojske za iduću godinu doseže nevjerojatnih i rekordnih bilijun dolara što je daleko više od zbirnog iznosa proračunskih troškova za obranu svih država svijeta? Odgovor se, naravno, nameće sam od sebe, pa je jasno kako se i u ovom slučaju, kao i u svemu drugom u SAD-u sada – radi prije svega o političkoj i ideološkoj borbi Trumpove konzervativne i liberalne Amerike. Ova potonja, nakon detronizacije Joea Bidena i izbornog debakla na sva usta favorizirane Kamale Harris još uvijek nije uspjela iznjedriti svog novog vođu iako joj Trump svojim potezima u prvih 100 dana svoje vladavine, neočekivano, za to itekako daje mogućnost. To samo ukazuje koliko su demokrati teško uzdrmani Trumpovom pobjedom i da će njihov oporavak trajati jako dugo. Barem do predizbora za Kongres koji se održavaju ujesen iduće godine i o kojima će definitivno i ovisiti. Trump: SAD je najzaslužniji za pobjedu u 1. i 2. Svjetskom ratu Koliko je Trumpov unutarnji svijet bogat svjedoči i još jedna njegova prošlotjedna izjava. Ona, prema kojoj su Sjedinjene Države najzaslužnije za pobjedu u Prvom i u Drugom svjetskom ratu. Iako u prvom gotovo da i nisu sudjelovale do pred njegov sam kraj zbog službene politike američkog izolacionizma. U Drugom je pak stanje bilo nešto drukčije, pa je SAD itekako zaslužan za vojni poraz militarističkog carskog Japana kao dijela Sila osovine na prostorima Indopacifika. Međutim, što se Drugog svjetskog rata u Europi tiče, teško da si SAD može preuzeti ulogu ključnog igrača u slamanju nacističke Njemačke. Svi se ozbiljni svjetski povjesničari, ukoliko izuzmemo one ideologizirane i u službi aktualnih geopolitičkih politika i strategija, slažu u jednom: Sovjetski je Savez imao ključnu ulogu u pobjedi saveznika nad nacizmom u Europi. Na tlu zapadne Europe saveznici su tijekom rata uništili 60-ak njemačkih divizija, dok ih je Crvena armija na sovjetskim, i na bojišnicama Istočne Europe sve do konačnog pada Berlina, uništila preko 600, pri čemu su ljudske žrtve na strani SSSR-a iznosile nestvarnih 27 milijuna. Za usporedbu, Sjedinjene Države su u Drugom svjetskom ratu ukupno (na Pacifiku i u Europi) izgubile oko 140 tisuća vojnika, britanske oko 380 tisuća što uključuje i vojnike iz britanskih kolonija poput Indije. Da, slao je SAD Sovjetskom Savezu vojnu pomoć brodskim konvojima preko Arktika, preko Irana i preko Aljaske na ruski Daleki istok – i to nitko ne može niti smije negirati! U određenom trenutku sovjetska vojska je koristila čak oko 15% američkih i britanskih zrakoplova i tenkova od svog ukupnog broja. Ali isto tako ne treba zaboraviti činjenicu da su Amerikanci te isporuke Sovjetima naplatili, a prethodno račun ispostavili još 40-tih godina prošloga stoljeća. Taj je dug nakon dugotrajnih pregovaračkih procesa SAD-u na kraju platila Rusija 2006. g. – kao pravna nasljednica SSSR-a. Također ne treba smetnuti s uma da su američke naftne kompanije Hitlerovoj vojnoj industriji isporučivale naftu sve do kraja 1942. godine. Sve prema onoj pragmatičnoj: riječ je samo o biznisu! I sigurno je bilo tako, jer Amerikanci definitivno nisu bili Hitlerovi saveznici ni ideološki istomišljenici, iako je i uoči samog WW2 u SAD-u djelovala jaka američka nacistička stranka, slično kao i u Velikoj Britaniji. Sve su ovo povijesne i lako provjerljive činjenice. Što bi bilo sa savezničkim ključnim iskrcavanjima u Europi? Osim toga, samo se može nagađati – i na to pitanje nikad nećemo moći dobiti odgovor – bi li Sjedinjene Države (skupa s Engleskom) uopće uspjele svoje vojske iskrcati na europsko kopno u veličanstvenoj operaciji Dan D kroz desant u Normandiji u lipnju 1944.g., ili pak u savezničkom iskrcavanju na Siciliji početkom srpnja 1943., da Crvena armija na sebe nije vezala tako goleme njemačke postrojbe i postrojbe njemačkih saveznika (svaki 6.-8. vojnik (prema različitim procjenama) u Wermachtu na Istočnom frontu nije bio izvorni Nijemac). Do tada je Wermacht već bio pretrpio goleme gubitke u bitci za Moskvu koja je trajala do kraja travnja 1942., pa u staljingradskoj bitki koja je trajala do veljače 1942., ili pak u onoj kod Kurska koja se odvijala u ljeto 1943., baš nekako u vrijeme pokretanja savezničke invazije na Siciliju i koja je zapravo bila prijelomna za odluku zapadnih saveznika o nužnom aktivnom kopnenom vojom djelovanju protiv Njemačke (ne samo kroz savezničke zračne napade koji su se do tada intenzivno odvijali po ključnim ciljevima i gradovima nacističke Njemačke gotovo od samog početka rata). Možemo samo pretpostaviti što bi po američke i britanske kopnene snage značilo da je golemi njemački ratni stroj, umjesto što je bio vezan na istoku kontinenta, sve vrijeme ostao braniti Zapadnu i Južnu Europu? Osim toga, kada sagledamo povijesno, u skladu s raspoloživim činjenicama, i velika britanska pobjeda pod generalom Bernardom Montgomeryjem u Sjevernoj Africi kroz čuvenu bitku kod egipatskog El Alameina (kasnije su im se pridružile američke snage) je ipak pobjeda nad jednim jedinim njemačkim – Afričkim korpusom, koji je brojao 100 000 vojnika i djelovao pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela (nadimak „Pustinjska lisica“). Za usporedbu, samo u bitci za Staljingrad Crvena armija je na kraju opkolila 300 000 vojnika njemačke 6. Armije pod zapovjedništvom generala Friedricha Paulusa koji je na kraju i potpisao predaju. Dakle, Trump teško može biti u pravu kada govori o ključnoj ulozi SAD-a u pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Omalovažavati sovjetsku ulogu kroz činjenicu o nedvojbenoj američkoj pomoći u hrani i vojnoj tehnici bilo bi isto kao da se sada omalovažava uloga ukrajinskih vojnika u borbama protiv ruskih snaga s obzirom da dobivaju veliku američku i europsku vojnu i financijsku pomoć. Jer ukrajinski su vojnici oni koji najviše zaslužuju i hvalu i slavu za njihov otpor na terenu. Bez ljudske hrabrosti i vojne čizme na terenu nijedan rat se nije i neće moći dobiti, koliko god tehnika bila važna (naravno, ako isključimo onaj nuklearni). Trump je „gospodar svojih riječi“ K tome, svi koji malo bolje prate dnevnopolitička zbivanja u svijetu, a prije svega u SAD-u, vrlo lako će se sjetiti kako je Trump još ne tako davno – nedugo nakon što je preuzeo vlast u Bijeloj kući – rekao da je Rusiju nemoguće pobijediti u ratu. Rusi su, kazao je američki vođa, pobijedili Napoleona i Hitlera u Drugom svjetskom ratu (to je govorio u kontekstu nužnosti otvaranja pregovora s Putinom o političkom završetku ukrajinskog rata). Dakle, Trump opet sam sebi „skače u usta“ kada prošli tjedan govori o ključnoj američkoj ulozi u slamanju Hitlera. Ali Trump je „gospodar svojih riječi“. Jedini on može danas reći jedno, a sutra nešto posve drugo – i preko toga prijeći kao da se ništa nije dogodilo. Svatko od nas o svemu može imati svoje mišljenje – i to je legitimno. Ali svatko od nas ne može imati svoje činjenice! One mogu biti samo jedne, a sve je ostalo manipulacija. Ukoliko bi svatko imao vlastite „činjenice“ ne bismo mogli pravilno razumjeti povijesne procese tj. prijelaze iz jednog povijesnog razdoblja u drugo. Sve bi izgledalo „izmrvljeno“, nepovezano – kao kada gledamo kroz koledoskop, što smo često činili kao djeca i kada smo uživali u različitim oblicima i igri svjetlosti. Taj efekt je naravno puki privid i nema nikakve veze s opipljivim tvarima tj. fizičkim svijetom oko nas. Tako će biti, nažalost, i ako se počnemo poigravati i s povijesnim činjenicama – stvorit ćemo svoje „paralelne svjetove“ koji će se prije ili kasnije međusobno sukobiti. Jer istina će tražiti svoj put i izlaz na vidjelo, kao što ga traži i pronalazi voda koju nitko ne može zaustaviti. A „paralelni svjetovi“ u sklopu globalnih geopolitičkih borbi već se stvaraju! Dok u Europi slave Dan pobjede, Indija pokrenula vojnu operaciju protiv Pakistana Kao što sam naglasio u prethodnoj analizi kazavši kako će Indija morati odgovoriti napadom na Pakistan nakon nedavnog brutalnog terorističkog napada na autobus s indijskim turistima u Kašmiru od strane islamističkih radikala za koje New Delhi optužuje Islamabad da ih ima pod kontrolom jer je to pitanje nacionalne časti, i da će taj rat biti kratkotrajan i teritorijalno vrlo ograničen na kampove terorističkih organizacija s obzirom da su obje države snažne vojne sile, a uz to i nuklearne te da zbog toga ni jedna ne želi totalni međusobni rat – upravo se to i dogodilo. Indija je u prošlu srijedu pokrenula operaciju „Sindoor“ usmjerenu, kako je službeno obrazložila, na pakistansku terorističku infrastrukturu. Napala je zrakoplovima i dronovima po pakistanskim ciljevima, a u zraku se odvijao veliki daljinski boj između indijskih i pakistanskih zrakoplova s obzirom kako ni jedni ni drugi nisu prelazili državnu granicu već su ispaljivali rakete s udaljenosti od cca 160 kilometara. Svaka od strana pritom je naglašavala svoje vojne uspjehe. Kako je to opisao CNN, “ukupno 125 borbenih zrakoplova borilo se više od sat vremena, a nijedna strana nije napustila svoj zračni prostor.” Pritom američki medij konstatira da je to bila jedna od “najvećih i najdugovječnijih bitaka u modernoj povijesti zrakoplovstva”. Pakistanska strana tvrdi da je oborila pet indijskih zrakoplova ratnog zrakoplovstva, dok je indijska strana potvrdila obaranje samo dva. ‘Pilot indijskog ratnog zrakoplovstva oboren u Pakistanu i prikazan na televiziji prije nego što je vraćen u Indiju’ – zaključuje CNN. U vrijeme pisanja ovoga teksta stav je većine analitičara, s kojima se i osobno slažem, da će Pakistan na spomenuti napad odgovoriti svojom operacijom, ali da će i ona biti ograničenog karaktera – vjerojatno kroz ispaljivanje nekoliko svojih raketa. Na tome bi se navodno sve trebalo i završiti, jer – kao što rekoh – potpuni i veliki rat najmanje je što dvama južnoazijskim vojnim (u slučaju Indije i gospodarskim) divovima sada treba – u uvjetima oštre globalne geopolitičke konfrontacije triju velikih supersila i Trumpovih pokrenutih carinskih i trgovinskih ratova koji ionako dovoljno destabiliziraju svijet. Ali nikada se s potpunom sigurnošću ništa ne može i ne smije tvrditi. Sam teroristički napad na indijske turiste netko je s nekim ciljem nedvojbeno dobro isplanirao i organizirao. Nadajmo se da je to ipak bila samo jedna „neovisna“ teroristička skupina, a ne tajne ili specijalne službe nekih vanjskih igrača, kakvih kroz povijest, prije svega ovu modernu – nažalost ne nedostaje. Europa stiješnjena u kliješta koja se zatvaraju Europa se, točno 80. godina nakon pobjede nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu – ponovo nalazi na velikoj i sudbonosnoj prekretnici. Na Starom kontinentu, nažalost, upravo se događa ono što sam spomenuo u gornjem dijelu teksta: stvaraju se „paralelni svjetovi“ tj. moderna se povijest – prije svega ona o Drugom svjetskom ratu – tumači različito i instrumentalizira u (geo)političke svrhe sukladno aktualnim krajnje složenim i opasnim geopolitičkim procesima. Ti su procesi zahvatili ovaj ključni kontinent, koji je – koliko ga se god htjelo geografski i prije svega politički izolirati – ipak samo dio goleme Euroazije koja u sebi uključuje dvije nuklearne velesile (Rusija i sve brže i Kina) i čak pet nuklearnih sila (Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Indija, Pakistan, Sjeverna Koreja). Svaka od tih država ima svoje nacionalne i strateške interese, a svaka od njih stvara ili pokušava formirati savezništva i strateška partnerstva s ciljem njihovog ostvarenja – pri čemu je najveći problem u tome što se ti interesi često ne podudaraju u ključnim elementima tj. na globalnim i regionalnim kriznim žarištima. Od ukrajinskog rata, preko tajvanskog pitanja, korejske krize ili pak Irana, palestinskog pitanja i Bliskog istoka općenito. Rusija slavi svoj Dan pobjede onako kako ga uvijek slavi, ali ovoga puta uz vidljivo naglašeni dodatni patriotizam zbog svog geopolitičkog sukoba sa Zapadom i ukrajinskog rata koji je još daleko od konačnog i trajnog završetka. Pritom ruski državni vrh na čelu s Putinom uporno ustrajava na tome da je u Europi ponovo na djelu fašizam i da ključne europske države „rade Rusiji o glavi“. S druge strane Velika Britanija, Francuska i Poljska slave pak svoj Dan pobjede u 2. Svjetskom ratu iz kojeg se vidljivo izostavlja uloga SSSR-a, a na njegovo se mjesto postavlja Ukrajina (iako je bila dio tog istog SSSR-a i u to vrijeme nije činila ništa drugo u odnosu na službenu politiku Moskve i Staljina). Zanimljivo je da se u pojedinim medijima postojano navodi kako je vojnik Crvene armije s čuvene fotografije i snimke, koji stavlja sovjetski stijeg na zgradu njemačkog Reichstaga u Berlinu bio Ukrajinac (kao da to ima ikakve veze s tadašnjim kontekstom događaja niti itko i u današnjoj Rusiji negira ulogu Ukrajinaca kao boraca u sastavu tadašnje Crvene armije što bi bilo potpuno apsurdno). Istodobno je u prošloga tjedna održanoj britanskoj svečanosti simbolično sudjelovalo i desetak ukrajinskih vojnika koji se obučavaju u toj zemlji, s ukrajinskim stijegom – koji su, na žalost, što su objavili pojedini britanski mediji i što se vidjelo na TV snimkama – morali marširati po izmetu kraljevske konjice koja je prodefilirala ispred njih. „Simbolika“ onog što ukrajinski vojnici upravo prolaze na frontu – pomislili su mnogi. S druge strane na velikoj vojnoj paradi na moskovskom Crvenom trgu marširali su, između ostalog i kineski vojnici. I sve je to još donekle dobro, da ove simbolične poteze obiju sada suprotstavljenih strana na tlu Europe ne prate i oni politički – ali puno zlokobnijeg karaktera ma kako i sama simbolika bila važna jer ukazuje ne samo na trendove, već i na dugoročne strategije koje se temelje na sukobljavanju umjesto težnji za razumijevanjem i stabilnosti na našem kontinentu. Prvo, u Moskvu je, u četverodnevni posjet prošli tjedan stigao kineski vođa Xi Jinping, pri čemu je ipak od sekundarne važnosti bila njegova nazočnost na moskovskoj vojnoj paradi. Primarna je ona koja se odnosi na službeni – državnički dio njegovog posjeta koji se odnosio na sastanke s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom i na potpisivanje niza novih međudržavnih dokumenata različitog karaktera, kao dio još u veljači 2022. godine u Pekingu potpisanog sveobuhvatnog dokumenta o strateškom partnerstvu dviju država – tri tjedna prije ruske invazije na Ukrajinu. Promjena u Njemačkoj i reperkusije na Ukrajinu I dugo, u Njemačkoj je prošloga tjedna teškom mukom (tek u drugom krugu glasovanja što je povijesni presedan) u Bundestagu potvrđen novi kancelar Friedrich Merz, što je jasan znak buduće nestabilne vlade. Već je idući dan stigao u Pariz kod svog domaćina – predsjednika Emmanuela Macrona, i s njim dogovarao zajedničku suradnju u formiranju novih europskih politika, između čega i onih koji se odnose na jačanje vojnih snaga i gdje Merz ne isključuje mogućnost dogovora o mogućem francuskom nuklearnom kišobranu i za njegovu zemlju. Pritom je zanimljivo da je Merz tom prigodom odustao od davanja jasne njemačke potpore sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu. U Europi se uistinu ne zna „tko pije a tko plaća“. Tko je stvarni europski vođa kojeg u kritičnom trenutku može nazvati Trump ili neki drugi moćni svjetski lider? Samo poplava osobnih egoizama i različitih političkih formata – E3, E5, Višegradske, ili ove ili one grupe najvažnijih država EU-a i sl. gdje se vjerojatno ni oni sami više ne snalaze. A opasna geopolitička kliješta oko Europe sve se jače stišću, pri čemu se svi u Europi tako olako odriču ključnog saveznika – Sjedinjenih Država. Najčešće u ime nekih ispraznih ideologija i čudnih vrijednosti koje to ionako nisu – usudio bih se reći – ni za većinu građane Europe. Iako su stvarni razlozi puno dublji i tiču se, kao i obično, krupnog biznisa odnosno novca (to je ipak tema za posebnu analizu). U međuvremenu, Ukrajini se, po nalogu Washingtona (o tome se službeno ne govori ali to je tako), kao svojevrsna kompenzacija za sada već potpuno sigurnu nemogućnost službenog ulaska u NATO savez – nudi još uvijek nejasna perspektiva članstva u Europskoj uniji. Kijev ovih dana podsjeća i tvrdi kako je već ispunio preko 80 posto uvjeta za članstvo, da je spreman na postupno smanjenje uporabe dolara u korist eura vezano uz svoje financije i deviznu politiku i td., a predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen konstantno potvrđuje da će ukrajina postati članica Europske unije. Problem je jedino što se ne zna kada će se to dogoditi. Naime, nije tajna da se pojedine zemlje ne slažu s tom mogućnošću – neke iz pragmatičnih razloga, poput onih da će jeftini ukrajinski proizvodi, prije svega oni poljoprivredni preplaviti europsko tržište i uništiti domaću konkurenciju, a druge pak (poput Poljske) zbog straha da će ulazak Ukrajine u EU preusmjeriti europske fondove, umjesto za razvoj poljskog poljoprivrednog sektora kako je to sada, na obnovu i razvoj Ukrajine. Nije nikakva tajna niti da se pojedine europske metropole, između ostalih i Berlin, ne žele dovesti u položaj da postanu jedini financijeri Ukrajine i u vojnom i u svakom drugom smislu ukoliko se Sjedinjene Države povuku iz svojih obveza koje su prema Kijevu preuzele još u vrijeme administracije Joea Bidena kroz njegovu čuvenu sintagmu „o pomoći Ukrajini dokle god to bude trebalo“. A prema svemu sudeći, i što je zapravo već svršen čin, Trumpova administracija definitivno se povlači iz tih obveza, i ostavlja Ukrajinu na teret Europi, dok se sama okreće se Bliskom istoku i Indopacifiku – prije svega obračunu s velikom i moćnom Kinom koji je već poprimio i strateški karakter. Naravno, to ne znači da se Washington povlači iz posredničke uloge u traženju mirnog rješenja ukrajinskog rata. Upravo suprotno! Trumpu se više toliko ne žuri, kako je to bilo prije proteka prvih 100 dana njegove vladavine jer je u tom roku obećao zaustaviti taj rat. Trump je naime postigao svojevrsno polovično rješenje – dovoljno da mu se omogući još sto novih dana za mogući potpuni završetak rata. Sada je, naime, prema vlastitom mišljenju (bolje rečeno u propagandne svrhe) postigao to da se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski navodno pomirio s njegovim mirovnim planom jer je prošli tjedan konačno potpisao sporazum o ukrajinskim prirodnim bogatstvima sa SAD-om, što je u četvrtak jednoglasno potvrdio i ukrajinska Verhovna rada. To znači da ga na određeni način prihvaćaju i ključni američki europski saveznici koji u međuvremenu, čini se – sve više zaboravljaju na „koaliciju voljnih“ za razmještaj svojih postrojbi u Ukrajini. Sada je Trumpu navodno potrebno novih sto dana da u svoj mirovni plan uvjeri i ruskog vođu Vladimira Putina koji na njega ima određene primjedbe. Koliko su one velike ne znam, ali znam da se o nužnosti „određenih korekcija“ službeno govori u ruskom državnom vrhu i među ključnim analitičarima bliskima Kremlju. Trump će, ukoliko Putin ostane „tvrd“ u svom protivljenju, vjerojatno biti pod pritiskom uvođenja novih sankcija protiv Rusije, prije svega onih u energetskom sektoru poput uvođenja visokih sekundarnih carina svim zemljama koje nastave uvoziti rusku naftu, o čemu se dosta piše posljednjih tjedana i što navodno plaši Moskvu. Ali prije toga Trump se ipak odlučio na sigurniju metodu, jer nove sankcije mogu rezultirati potpunim povlačenjem Moskve iz pregovaračkog procesa i time čitavu stvar vratiti na početak tj. na nastavak rata bez mogućnosti dogovora, s visokim rizicima i po same američke interese i Trumpovu iskrenu želju izvlačenja iz tog visokorizičnog rata kojeg smatra Bidenovim i nepotrebnim. Naime, slučajno ili ne OPEC+ kojeg čine najveće zemlje izvoznice nafte i čija je najutjecajnija zemlja Saudijska Arabija (članica istog kluba je i Rusija) donijele su odluku o povećanju proizvodnje nafte i time odmah dovele do snižavanja njene cijene na svjetskom tržištu. Nafta je, bez obzira na ubrzanu diverzifikaciju ruskog gospodarskog sektora i smanjenja njezinog udjela u ukupnom ruskom prihodu od izvoza, i dalje najvažnija karika u formiranju i ispunjavanju državnog proračuna. Meni se osobno čini da nikakve nove američke sankcije neće biti uvedene i da se približava dugo iščekivani summit između Trumpa i Putina u nadolazeće vrijeme. To iščitavam i iz prošlotjednih riječi američkog predsjednika JD Vancea, kada je rekao jednu vrlo važnu stvar: da se SAD udaljava od ideje o prekidu vatre, budući da se ta ideja Rusiji ne sviđa, i da se namjerava koncentrirati na pitanja dugoročnog rješavanja ukrajinskog sukoba. Dakle, na ono, na čemu Moskva inzistira od samoga početka – ne želeći zamrznuti sukob i neprijateljsku Ukrajinu „na steroidima“, s moćnim zapadnim oružjem na svojim granicama, već trajni mirovni sporazum. Novi papa U ovom potpuno sluđenom svijetu nedvojbeno će nam trebati i Božja pomoć s obzirom kako je vidljivo da se ljudi i narodi usprkos suvremenim komunikacijskim tehnologijama međusobno sve teže sporazumijevaju i dogovaraju, a najviše upravo kada je riječ o (geo)politici. Štoviše! Mržnja među ljudima i narodima nikad nije bila veća. U tom kontekstu sigurno će nam dobro doći i izbor novog pape. Po prvi put Amerikanca! Nadajmo se da se zbog toga neće, poput ostatka svijeta, amerikanizirati i sam Vatikan koji je tome desetljećima odolijevao – te umjesto središta katoličke vjere postati odredište za Fast Food i Coca-Cola turizam. Neka papi Gospodin udjeli snage i blagoslova, neka se odmakne od visoke i prljave politike koliko god može, i nek’ mu je sa srećom – skupa sa svima nama! Jer sigurno će nam trebati. Tjedna analiza Zorana Metera: Tko je u poplavi egoizama vođa u Europi kojeg u svako doba može nazvati Trump <https://www.geopolitika.news/analize/tjedna-analiza-zorana-metera-tko-je-u-europi-u-poplavi-egoizama-vode-kojeg-u-svako-doba-moze-nazvati-trump/> -- Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM www.antic.org --- Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska Informativna Mreza“. Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, пошаљите имејл на [email protected]. Да бисте погледали ову дискусију, посетите https://groups.google.com/d/msgid/siem/02d701dbc8cd%246704a490%24350dedb0%24%40gmail.com.
