standard.rs<https://standard.rs/2026/01/26/ravnoteza-pretnji-da-li-saveznici-napustaju-sad/> Ravnoteža pretnji: Da li saveznici napuštaju SAD? Стивен Волт 9–12 minutes ________________________________ Kada premijer Kanade odleti u Peking i objavi „stubove novog strateškog partnerstva“, jasno je da se tektonske ploče pomeraju. I evropski lideri, čini se, ponovo razvijaju otpor nakon decenija beskičmenjačkog kolebanja Da li konačno prisustvujemo tome da prijateljske države počinju da prave ravnotežu protiv „odmetnute“ Amerike? Takav zaokret predstavljao bi tektonsku promenu u međunarodnim odnosima. Ako se zaista dogodi, biće to u potpunosti posledica strateške kratkovidosti Trampove administracije i predatorskih nagona sve manje predvidljivog predsednika. Tokom otprilike poslednjih sto godina, uspon Amerike do globalne dominacije predstavljao je delimičan izuzetak od klasične teorije ravnoteže snaga, utoliko što njena nadmoć nije izazvala masovno udruživanje drugih država radi obuzdavanja Vašingtona. Iako su Sjedinjene Države tokom Hladnog rata bile suočene sa protivtežom u vidu koalicije predvođene Sovjetima, većina velikih i srednjih sila u svetu je doživljavala Ameriku kao vrednog saveznika, čak i kada se nije slagala sa pojedinim američkim odlukama. Ali, kako je na nedavnom Svetskom ekonomskom forumu u Davosu rekao<https://www.weforum.org/stories/2026/01/davos-2026-special-address-by-mark-carney-prime-minister-of-canada/> kanadski premijer Mark Karni, taj svet je prošlost. Danas, dodaje on, „u svetu rivalstva velikih sila, zemlje koje se nalaze između imaju izbor: ili će se međusobno takmičiti za naklonost, ili će se udružiti i stvoriti treći put sa realnim uticajem“. Pretnje i ravnoteža Neka mi bude oprošteno što ću se u nastavku teksta pozvati i na sopstveni rad, ali ovom temom – nastankom saveza i razlozima zbog kojih se države uravnotežuju<https://www.cornellpress.cornell.edu/book/9780801494185/the-origins-of-alliances/> – bavim se još od pisanja doktorske disertacije (i prve knjige) pre više od četiri decenije. Tada sam zastupao stav da države pre svega sklapaju saveze kao odgovor na pretnje, a ne isključivo kao odgovor na postojanje same moći. Moć jeste jedna komponenta pretnje (jer su, ako je sve drugo jednako, jake države opasnije od slabih), ali podjednako su važni i geografija i percipirane namere. Države koje su geografski bliže izazivaju veću zabrinutost od udaljenih, a one sa izrazito revizionističkim ambicijama posebno su opasne, naročito kada nastoje da prisvoje tuđu teritoriju ili da kontrolišu ko upravlja drugim državama. Iako slabe i/ili izolovane države ponekad pokušavaju da se prilagode pretećim silama strategijom „kačenja na vagon“ (bandwagoning) uz njih, daleko češći odgovor jeste balansiranje protiv pretnje, po mogućstvu u saradnji sa drugima. Države pre svega sklapaju saveze kao odgovor na pretnje, a ne isključivo kao odgovor na postojanje same moći Ova formulacija – koju sam nazvao „teorijom ravnoteže pretnje“ – između ostalog objašnjava zašto je američki saveznički sistem tokom Hladnog rata bio znatno veći i snažniji<https://www.jstor.org/stable/2538540> od Varšavskog pakta i mreže nesvrstanih klijenata Sovjetskog Saveza. Sjedinjene Države jesu raspolagale većom ukupnom moći, ali je Sovjetski Savez bio neposredni sused brojnim srednjim silama u Evropi i Aziji, imao je ogromnu vojsku prilagođenu za teritorijalna osvajanja, a njegovi lideri su otvoreno bili posvećeni širenju komunizma. Nasuprot tome, Amerika je od Evrope i Azije bila odvojena ogromnim okeanima i nije imala teritorijalne ambicije u tim regionima. Teorija ravnoteže pretnje takođe objašnjava i neuravnotežene saveze, poput koalicije koja je 1991. isterala Irak iz Kuvajta. U toj situaciji je grupa zemalja (inače teško udruživa), čije su ukupne sposobnosti daleko nadmašivale iračke, nastupila zajedno jer su sve smatrale da postupci Iraka predstavljaju ozbiljnu pretnju regionalnoj stabilnosti.
Gore naftna polja u Kuvajtu usred iračkog napada, 1991. (Foto: Wikimedia commons/United States Army/Public domain) Ista teorija pomaže da se razume i naizgled anomalija<https://www.jstor.org/stable/40060222> „unipolarnog trenutka“, kada su Sjedinjene Države stajale same na vrhuncu moći, a otvoreni pokušaji balansiranja <https://www.hks.harvard.edu/publications/keeping-world-balance-self-restraint-and-us-foreign-policy> bili su ograničeni na nekoliko slabih odmetničkih država. Američki saveznici iz Hladnog rata ostali su uz Vašington zbog: 1) institucionalne inercije („ako NATO nije pokvaren, zašto ga popravljati?“); 2) želje da se osiguraju od neizvesnosti; 3) svesti da je oslanjanje na američku zaštitu zapravo povoljan aranžman; i 4) činjenice da su najgori američki impulsi bili usmereni na druga područja. Evropski lideri su u više navrata dovodili u pitanje američke odluke, s pravom strahujući da će promašaji poput invazije na Irak 2003. godine imati negativne posledice i po njih, ali su se ograničili na „meko balansiranje<https://www.jstor.org/stable/4137458>“ i nisu pokušavali ni neko novo svrstavanje, niti sticanje autonomije. Ta odluka je bila olakšana činjenicom da su Sjedinjene Države i dalje pokazivale uzdržanost prema saveznicima, nisu imale teritorijalne pretenzije prema njima i u najvećoj meri su nastojale da konstruktivno sarađuju sa njihovim liderima. Nasuprot tome, Rusija, Kina, Severna Koreja i Iran preduzimali su aktivnije korake u pravcu uravnotežavanja američke moći, jer su imali više razloga da strahuju od potencijalnih pretnji iz Vašingtona. Novi svet Tako je bilo nekad. Sada stvari stoje drugačije. Od početka svog drugog predsedničkog mandata, Donald Tramp je učinio gotovo sve na šta teorija ravnoteže pretnje upozorava – sa predvidljivo negativnim posledicama. Više puta je otvoreno iskazivao ekspanzionističke ambicije prema Kanadi, Grenlandu, odnosno Danskoj, i Panami, a njegove želje se možda ni tu ne zaustavljaju<https://www.nytimes.com/2026/01/21/us/politics/trump-greenland-iceland-confusion.html>. On i njegovi najbliži savetnici deluju potpuno uvereni<https://edition.cnn.com/2026/01/06/politics/trump-greenland-venezuela-colombia-miller-analysis> u to da je međunarodno pravo – uključujući normu suvereniteta – beznačajno i da snažni mogu jednostavno uzeti šta god su sposobni da uzmu. Više puta je mahao pretnjom carina ili ih uvodio kako bi prinudio druge na ekonomske i političke ustupke. Koristio je vojnu silu protiv nekoliko zemalja, često na krajnje sumnjivim osnovama, i pretio njenom upotrebom čak i protiv lojalnih saveznika poput Danske. Prema drugim svetskim liderima odnosi se sa ogoljenim prezirom<https://www.ft.com/content/31763f10-62d0-480b-9d4e-76b234daa966> i odobrio je ubistvo<https://www.nytimes.com/interactive/2025/10/29/us/us-caribbean-pacific-boat-strikes.html> više od stotinu stranih civila bez pravnog postupka – što je još jedno grubo kršenje međunarodnog prava. A puštanjem s lanca odmetnutih državnih batinaša (poput Imigracione i carinske službe – ICE) po američkim gradovima, učinio je da druga društva Sjedinjene Države ne vide kao stabilno i uređeno društvo ili da spoljnopolitičke poteze SAD smatraju izuzetkom. I unutar zemlje i u inostranstvu, američka vlada se, ukratko, ponaša kao opasan siledžija i kompulsivni predator. U nekom smislu, ovakvo ponašanje je neobično. Vešti predatori nastoje da što duže prikrivaju svoje prave namere, kao što je Tramp činio 2016. godine i tokom većeg dela prvog mandata, delom i zato što su ga obuzdavali „odrasli u prostoriji“. Ali, nakon što je prošao nekažnjeno za događaje od šestog januara 2021, ponovo pobedio na izborima i popunio administraciju prijateljima<https://en.wikipedia.org/wiki/Steve_Witkoff>, lojalistima<https://en.wikipedia.org/wiki/Stephen_Miller>, ulizicama<https://en.wikipedia.org/wiki/Pete_Hegseth> i oportunistima<https://en.wikipedia.org/wiki/JD_Vance> bez ikakvih čvrstih principa<https://sr.wikipedia.org/sr-ec/%D0%9C%D0%B0%D1%80%D0%BA%D0%BE_%D0%A0%D1%83%D0%B1%D0%B8%D0%BE>, dao je odrešene ruke svojim najgorim nagonima. I svet je to primetio. Američki predsednik Donald Tramp sa svojim saradnicima Dž. D. Vensom, Markom Rubijom i drugima u Beloj kući, 9. januar 2026. (Foto: Official White House Photo by Molly Riley) Kako na to reaguju? Istina, najbliži američki saveznici sporo su pružali otpor Trampovoj agresivnosti, iz više očiglednih razloga. Smanjivanje nivoa veza sa Sjedinjenim Državama i okretanje protiv njih je skupo, a okupljanje dovoljnog broja država koje bi predstavljale značajnu protivtežu suočava se sa uobičajenim problemima kolektivnog delovanja. Stoga je razumljivo što su ljudi poput britanskog premijera Kira Starmera, generalnog sekretara NATO-a Marka Rutea i južnokorejskog predsednika Li Dže Mjunga pokušali da vide hoće li će kombinacija laskanja, simbolične podređenosti, poklona i manjih ustupaka sačuvati većinu koristi od bliskog partnerstva sa Vašingtonom. Možda je vredelo pokušati, ali se na koncu, očigledno, nije isplatilo. Trampove reči i dela ogolile su zabludu takvog pristupa: ne možete umiriti predatora koji veruje da su svi prethodni sporazumi u svakom trenutku otvoreni za ponovno pregovaranje i koji svaki ustupak tumači kao poziv da traži još. Donald Tramp je učinio gotovo sve na šta teorija ravnoteže pretnje upozorava – sa predvidljivo negativnim posledicama S tim u vezi, onako kako teorija ravnoteže pretnje i predviđa, sada gledamo kako se nekadašnji prijatelji udaljavaju, smanjuju zavisnost od nepouzdane i potencijalno neprijateljske Amerike i sklapaju nove aranžmane međusobno, a možda i sa nekim američkim protivnicima. Kada premijer Kanade – zemlje koja je decenijama bila najbolji sused kakvom se jedna država može nadati – odleti u Peking i objavi<https://www.pm.gc.ca/en/news/news-releases/2026/01/16/prime-minister-carney-forges-new-strategic-partnership-peoples> „stubove novog strateškog partnerstva“, jasno je da se tektonske ploče pomeraju. I evropski lideri, čini se, ponovo razvijaju otpor nakon decenija beskičmenjačkog kolebanja, jer im je ostavljeno malo izbora. Ed Lus iz Fajnenšel tajmsa<https://www.ft.com/content/dedebe06-bc23-4eba-a878-d36eaf5c6e21> to jasno formuliše<https://www.ft.com/content/dedebe06-bc23-4eba-a878-d36eaf5c6e21>: „Suprotstavljanje Trampu ne garantuje uspeh. Potčinjavanje, s druge strane, sigurno vodi neuspehu.“ Da li je već kasno da se zaustavi dalje urušavanje nekada izuzetne mreže američkih globalnih partnerstava i da se izgrade novi aranžmani primereniji svetu koji nastaje? Nije – ali samo ako Trampova administracija napusti svoj predatorski priručnik i počne da pokazuje da je Amerika spremna da sarađuje sa drugima radi zajedničkog dobra, a ne isključivo radi jednostrane koristi. Ko bi smeo da se kladi da je to verovatan scenario? Stiven M. Volt je profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard Naslov i oprema teksta: Novi Standard Prevod Mihailo Bratić/Novi Standard Izvor: Foreign Policy<https://foreignpolicy.com/2026/01/23/trump-threats-europe-greenland-balance-power/> Naslovna fotografija: World Economic Forum/Thibaut Bouvier<https://www.flickr.com/photos/worldeconomicforum/55056636190/in/photostream/> BONUS VIDEO: -- Srpska Elektronska Informativna Mreža - SIEM www.antic.org --- Ову поруку сте добили зато што сте пријављени на Google групу „Srpska Informativna Mreza“. Да бисте отказали пријаву у ову групу и престали да примате имејлове од ње, пошаљите имејл на [email protected]. Да бисте погледали ову дискусију, посетите https://groups.google.com/d/msgid/siem/PH0PR13MB544681BDBC094CC032927623AE93A%40PH0PR13MB5446.namprd13.prod.outlook.com.
