NACIONAL
Broj 294 -- 05.07.2001
Maroje Mihovilovic
Pozadina Miloseviceva izrucenja
Pod pritiskom Montgomeryja Dindic i Kostunica izrucili Milosevica Haagu
Trenutak kada Slobodana Milosevica strazari suda u Haagu sprovode u
zatvorsku celiju
Slobodana Milosevica u Haag su poslala dva covjeka, srbijanski
premijer Zoran Dindic i americki ambasador u Beogradu William
Montgomery. O Dindicevoj ulozi dosta se zna, ali o Montgomeryjevoj vrlo
malo. Montgomery se u zadnje vrijeme drzi u vrlo diskretno, no neke
pojedinosti pokazuju da je on igrao kljucnu ulogu. Ne samo u tome da se
Milosevica strpa u Haag, nego i u promjeni vlasti u Beogradu, koja je
posljednjih dana iz Kostunicinih ruku presla u Dindiceve.
Iako je naoko 5. listopada prosle godine usla u razdoblje
parlamentarne demokracije, gdje ce se - kako tvrdi predsjednik SR
Jugoslavije Vojislav Kostunica - postovati legalitet, SRJ prolazi kroz
revolucionarno razdoblje borbe za vlast, kojem se jos ne moze sagledati
kraj, a u kojoj i Amerikanci imaju posredno ulogu. Nosilac tog
revolucionarnog pokreta je srbijanski premijer Zoran Dindic, koji je
zajedno s istomisljenicima u vrhu DOS-a, barem kad je stav prema
demontiranju bivseg rezima u pitanju, iskoristio slucaj bivseg
jugoslavenskog predsjednika Slobodana Milosevica da u toj svojoj
revoluciji napravi jos jedan korak u potpunom prisvajanju vlasti.
Svjetski je tisak izrucenje Slobodana Molosevica Haagu komentirao
uglavnom samo sa stajalista Miloseviceve zlocinacke proslosti, a ne i iz
perspektive onoga sto se trenutacno dogada u Srbiji, sto pak odreduje
njenu politicku buducnost. Nije Dindic Milosevica poslao u Haag u prvom
redu stoga sto mu se zeli osvetiti zbog onoga sto je Milosevic i njemu
cinio u proslosti, a niti je njegov jedini motiv bio da dobije obecanih
1,2 milijarde dolara od donatorske konferencije u Bruxellesu, nego mu je
glavni cilj bio da poslavsi Milosevica u Haag preuzme svu vlast u zemlji
i predsjednika Kostunicu svede na marionetu bez ikakve vlasti, sto mu je
i uspjelo, a u tome mu je posredno pomogao i Montgomery.
Rat Dindica protiv Kostunice traje vec mjesecima, jos od razdoblja
prije 5. listopada, kad je gomila na beogradskim ulicama slomila
Milosevicev rezim i Vojislava Kostunicu, pobjednika na predsjednickim
izborima, koje Milosevic nije zelio priznati, ustolicila za novog
jugoslavenskog predsjednika. Dindic je sebe zelio vidjeti na tom mjestu,
ali se tu nije mogao naci iz objektivnih razloga. Kad je pocetkom ljeta
prosle godine Milosevic raspisao izbore, on je racunao da razjedinjena
oporba nece moci istaknuti dovoljno jakog kandidata, te da ce
podijeljena i posvadana izaci na izbore, pa ce on lako pobijediti.
Dindiceva proslost
No vecina oporbenih stranaka, bez Srpskog pokreta obnove hirovitog
Vuka Draskovica, ponajprije na inicijativu predsjednika Demokratske
stranke Zorana Dindica, slozila se da istakne zajednickog kandidata.
Dindic to nije mogao biti, jer su ga politicki analiticari smatrali
odvise ranjivim za Miloseviceve propagandiste, koji su ga mogli napadati
iz razlicitih razloga: na primjer stoga sto se za vrijeme bombardiranja
NATO-a sklonio u Crnoj Gori, sto je kao kratkotrajni gradonacelnik
Beograda bio svojedobno umijesan i u neke skandale, sto je podrzavao
Radovana Karadzica u Bosni protiv Daytonskog sporazuma, sto je odvise
kozmopolitskog uvjerenja. Zato je, na opce iznenadenje, za
predsjednickog kandidata opozicije odreden dotad malo poznati
predsjednik Demokratske stranke Srbije Vojislav Kostunica, povuceni
znanstvenik jakih religioznih i nacionalnih uvjerenja, koji ni u sto
mutno nije bio umijesan, pa su mu Milosevicevi propagandisti, kad su ga
htjeli ocrniti, jedinu negativnost nasli u tome sto ima - gomilu macaka.
Dindic je bio glavni organizator Kostunicine predizborne kampanje,
mnogo je ucinio da Kostunica bude izabran, pa je Kostunicina pobjeda i
velika Dindiceva zasluga. No cim je Kostunica izabran, Dindic je poceo
raditi na tome da ga smijeni.
Kostunica je poceo formirati vlast, oslanjajuci se na saveznu
birokraciju, te sklopivsi odmah nakon preuzimanja funkcije sporazum s
nacelnikom generalstaba Jugoslavenske vojske generalom Nebojsom
Pavkovicem, koji je odlucio podrzavati Kostunicu, dok je Kostunica
obecao da Pavkovica nece micati s njegova polozaja. Kostunica je imao
dosta vremena da stabilizira svoj polozaj, dok je Dindic pripremao
republicke izbore u Srbiji, gdje su jos na vlasti bili Milosevicevi
suradnici. Kad su potkraj prosle godine odrzani i srbijanski izbori, na
kojima je DOS pobijedio, Dindic je dobio mjesto premijera i mogao
formirati svoju vlast. Nije dirao predsjednika Srbije, bliskog
Miloseviceva suradnika Milana Milutinovica, koji je jos na vlasti, ali
je na razini vlade sve smjesta pocistio. Sastavio je vladu u koju je
imenovao energicne ljude antimilosevicevskog usmjerenja, mahom
visokoobrazovane. Tu su se nasli bivsi gradonacelnik Beograda Nebojsa
Covic, sef Nove demokratije Dusan Mihajlovic, bivsi generali Vuk
Obradovic i Momcilo Perisic, poznati vojvodanski intelektualac Dragan
Veselinov, nekoliko vrsnih ekonomista, svi s glavnim ciljem da sto prije
demontiraju sve ostatke Miloseviceve vlasti. Jedan od prvih ciljeva bio
im je borba protiv korupcije, donosenje zakona protiv Milosevicevih
bogatasa, a strateski cilj bio je povezivanje sa svijetom. Svi su
smjesta primijetili da je u srbijanskoj republickoj vladi vrlo slabo
bila zastupljena jedino Demokratska stranka Srbije Vojislava Kostunice.
Izmedu njih dvojice izbio je odmah tihi, a poslije i mnogo otvoreniji
rat, koji se najvecim dijelom vodio preko posrednika. Dindic je smjesta
poceo slamati stupove Kostunicine vlasti pa je na Dindicevo inzistiranje
jos potkraj prosle godine vodstvo vladajuce koalicije DOS, na kojem se
usuglasavaju strateske odluke, zakljucilo da Pavkovica treba smijeniti.
To bi - zbog svojih ingerencija - jedino mogao uciniti predsjednik
Kostunica, ali on to - naravno - nije ucinio jer bi tako sebe oslabio.
Uslijedile su zbog toga sve brojnije kritike na racun Pavkovica, ciji je
polozaj bitno oslabljen nakon sto ga je novi ministar policije Dusan
Mihajlovic pocetkom travnja optuzio da je pokusao sprijeciti uhicenje
Slobodana Milosevica1. travnja, a potom - u lipnju, nakon izbijanja
afere "Hladnjaca" - da je sudjelovao u zlocinima na Kosovu, u najmanju
ruku u njihovim prikrivanjima. Pavkovicev je polozaj zbog toga danas
bitno slabiji nego prije nekoliko mjeseci, a to znaci da je oslabio i
polozaj Kostunice, koji se oslanja na Pavkovica.
Sukob Dindica i Kostunice
Izmedu srbijanske vlade i Vojislava Kostunice zaostrio se sukob
kad se pocelo intenzivnije govoriti da bi Milosevic trebao otici u Haag.
Kostunica se tome od prvog trenutka protivio. On je veliki protivnik
Haaskog suda, pa je protiv njega govorio mnogo puta, tvrdeci da je to
nepravedan sud jer se ondje "sudi samo Srbima". Kad je lani 5. listopada
preuzimao vlast, sastao se s dotadasnjim predsjednikom Slobodanom
Milosevicem te mu je - tvrdilo se u beogradskim medijima - jamcio
sigurnost, pri cemu su to neki intepretirali i kao jamstvo da nece biti
uhicen i poslan u Haag.
Iako su na Zapadu slavili Kostunicinu pobjedu, iza kulisa u
diplomatskim krugovima nisu njime bili zadovoljni, posebno zbog stavova
o Haaskom sudu, stalnih napada na NATO koji je Kostunica okrivljavao za
dogadaje u vezi s Kosovom te njegova nazadnjastva. Davali su mu i razne
medunarodne nagrade, ali su razmisljali kako da ga razvlaste. Kostunica
je Zapadu postao posebno sumnjiv u vezi s Milosevicem. Takav je stav
prema Kostunici imao i Montgomery koji je prosle jeseni kao novi
americki ambasador stigao u Beograd.
Izvori bliski srbijanskoj vladi tvrdili su da se Kostunica protivio
Milosevicevu uhicenju 1. travnja, a u svakom slucaju u tim je burnim
danima bio vrlo suzdrzan i to uhicenje nije podrzavao. Stalno je tvrdio
da se treba ponasati legalisticki, da sve mjere treba provoditi u skladu
sa zakonom, postujuci i ono sto je prije odlucila Miloseviceva vlast.
Takav je stav zauzeo i kad je bila rijec o izrucenju Slobodana
Milosevica Haagu. Na konferenciji za tisak u Beogradu prije dva tjedna
on je zahtijevao da se donese jugoslavenski savezni zakon o suradnji s
Haaskim sudom, jer je - po njegovu objasnjenju - samo na temelju takvog
zakona izrucenje uopce moguce.
U Dindicevoj srbijanskoj vladi tvrdili su da je taj njegov stav samo
maska iza koje se krije namjera da se sprijeci Milosevicevo izrucenje.
Navodno je Kostunica izracunao da takav savezni jugoslavenski zakon ne
moze proci, i to barem na dvije instance. Kao prvo, protiv tog zakona u
saveznoj jugoslavenskoj vladi bili su ministri iz crnogorske
Socijalisticke narodne partije, koji su zaprijetili da ce izaci iz vlade
te izazvati krizu federacije, ako im zakon bude bio nametan. Uz to, ako
bi i bili preglasani u vladi, raspored snaga u jugoslavenskoj skupstini
bio je takav da zakon nije bez poslanika Socijalisticke narodne partije
Crne Gore mogao proci. To je bio razlog zasto se Kostunica zalagao za
savezni jugoslavenski zakon, jer je znao da ne moze proci.
Crnogorska uloga
Milosevicevi istomisljenici u saveznoj vladi pokusali su
pregovorima navesti Crnogorce da podrze zakonski prijedlog, a premijer
Zoran Zizic, clan crnogorske Socijalisticke narodne partije, glumio je
da pregovara i odugovlacio tvrdeci da treba vidjeti stavove svoje baze u
Crnoj Gori, ne bi li na kraju rekao da njegova stranka ipak ne moze
podrzati zakon. Sazvana je sjednica jugoslavenske vlade na kojoj je
trebalo glasovati o prijedlogu zakona, a ondje se dogodilo nesto
kuriozno. Clanovi Socijalisticke narodne partije Crne Gore na celu s
premijerom Zoranom Zizicem objavili su da se na toj sjednici nece
pojaviti. Bez njih na sjednici vlade ne bi bilo kvoruma. No u dvorani
gdje se odrzavala sjednica pojavio se ipak jedan ministar iz
Socijalisticke narodne partije, toboze da srbijanskim ministrima prenese
negativan stav Crnogoraca prema prijedlogu zakona. No njegova prisutnost
na sjednici ipak je bila dovoljna za kvorum, sjednica se mogla odrzati,
a na njoj su srbijanski ministri izglasali prijedlog zakona, stobez
prisutnosti tog jednog crnogorskog ministra ne bi mogli.
Zakon je potom trebao ici u skupstinsku proceduru, no tu je situacija
za predlagace bila jos gora, jer zakon ni uz pomoc nekog trika, ako
poslanici Socijalisticke narodne partije ne bi glasovali za njega, ne bi
mogao proci. Sve se to dogadalo proslog tjedna u velikoj nervozi, jer je
za kraj tjedna u Bruxellesu bila sazvana donatorska konferencija za SR
Jugoslaviju, s koje je SRJ ocekivala 1,2 milijarde dolara, a zbog
neizvjesnosti kako ce se rasplesti pitanje Miloseviceva izrucenja Haagu
Sjedinjene Drzave nisu zeljele doci na konferenciju.
Tada je Dindic odlucio presjeci stvar. Osjetio je da je nastupio
presudan trenutak, iz nekoliko razloga. Odgadanje Miloseviceva izrucenja
Haagu pokvarilo bi namjere novih beogradskih vlasti da brzo unaprijede
odnose sa Zapadom i cak uspostave s njim specijalne odnose, te ponovno
preuzmu ulogu glavnog politickog partnera na Balkanu. Dindic je pritom
procjenjivao i vlastiti polozaj u odnosima prema Zapadu. Njega su, s
jedne strane, na Zapadu procjenjivali kao najurbanijeg prozapadno
orijentiranog srbijanskog politicara, no i kao covjeka koji mijenja
stavove, politicara s nekim mracnim epizodama u biografiji, posebno kad
su u pitanju neki zapleteni zakulisni poslovi. Bilo je vidljivo da se
izvana na Dindica radi stanoviti pritisak, a tzv. duhanska afera dovela
ga je u posebno neugodan polozaj.
Dindic je, uz to, procjenjivao i svoj odnos snaga s Kostunicom, jer
drugih mocnijih politickih snaga na srbijanskoj sceni vise nema:
Miloseviceva Socijalisticka partija Srbije se raspada, a Vuk Draskovic i
Vojislav Seselj postali su marginalci srbijanske politicke scene. Nakon
sto je preuzeo vlast, Kostunica je imao znacajnu moc u rukama, jer je
imao podrsku vojske, veliku podrsku inozemstva, a postao je preko noci i
vrlo popularan u srpskoj javnosti, iako samo nekoliko mjeseci prije
gotovo nitko za njega nije cuo. No samo jednim potezom sve te
Kostunicine prednosti Dindic je sada mogao razbiti, samo ako hitno
isporuci Milosevica u Haag ne obaziruci se na ono na cemu je Kostunica
stalno inzistirao, na zakonitosti postupka i postovanju zakonskih formi.
Dindiceva revolucija
Dindic se odlucio na revolucionarnu metodu, pa je stvar oduzeo
jugoslavenskim saveznim organima i preuzeo u svoje ruke, te u srijedu
obznanio da je srbijanska republicka vlada donijela odredbu kojom ona
prihvaca status Medunarodnog kaznenog suda u Haagu kao pravni okvir za
cjelokupnu suradnju Srbije s Haaskim sudom u skladu s obavezama clanica
Ujedinjenih naroda. Ta je njegova odluka naisla na jako pozitivne
reakcije u diplomatskim krugovima u Beogradu. No posebno je bilo vazno
sto je napravio Montgomery. Do tog trenutka americka vlada jos nije
odlucila hoce li SAD sudjelovati na donatorskoj konferenciji. Kad je
doznao da Dindic preuzima izrucenje Milosevica u svoje ruke, te nakon
sto je od Dindica dobio uvjeravanja da ce raditi na izrucenju,
Montgomery je poslao u Washington depesu u kojoj je preporucio da SAD
dode na donatorsku konferenciju. Na temelju te Montgomeryjeve poruke
americki ministar vanjskih poslova Colin Powell obznanio je tu odluku
dva dana uoci donatorske konferencije.
No dan nakon sto je Dindiceva vlada donijela spomenutu uredbu o
suradnji s Haaskim sudom, Ustavni sud stavio ju je izvan snage dok ne
ocijeni njenu ustavnost, a tada su se dogadaji poceli razvijati
munjevito.
Odluka ustavnog suda
U srbijanskim medijima, koji sada listom podrzavaju Dindica,
odluka Ustavnog suda zestoko je osudena, a smjesta je obznanjeno da se
na tu odluku ne bi trebalo obazirati jer je taj ustavni sud sastavljen u
vrijeme Miloseviceve vlasti, jer je Milosevic osobno birao svoje
poslusnike, a taj se sud vec osramotio kad je podrzao Milosevica u sporu
o rezultatima predsjednickih izbora prosle jeseni.
U takvoj atmosferi Dindic je za 16 sati poslije podne u cetvrtak, 28.
lipnja, sazvao sjednicu srbijanske vlade na kojoj je predlozio da se
neovisno o odluci Ustavnog suda uredba pocne provoditi, te da se
Milosevic smjesta posalje u Haag. Svi prisutni clanovi vlade, osim
jednog predstavnika Demokratske stranke Srbije Vojislava Kostunice,
glasovali su za takvu odluku. Dindic je odmah nakon sjednice s
ministrima izasao pred novinare te objelodanio vladinu odluku o
izrucenju Milosevica Haagu. Na kraju priopcenja koje je sam procitao
rekao je da je izrucenje vec u tijeku.
A tako je i bilo. Rano popodne u Milosevicevu celiju u Centralnom
zatvoru u Bacvanskoj ulici stigao je drzavni tuzitelj te mu procitao
optuznicu Haaskog suda, koja mu je u celiju bila donesena vec nekoliko
tjedana prije, ali je Milosevic nije zelio niti pogledati nego je ostala
zataknuta medu resetkama celije gdje ju je ostavio sudski kurir. Nakon
sto mu je 25 minuta citao optuznicu, drzavni je tuzitelj otisao, ali je
nesto prije 18 sati u njegovu celiju stiglo nekoliko pripadnika
specijalne srbijanske policije. Oni su energicno odmaknuli Miloseviceva
zatvorskog strazara Miodraga Savica, zvanog Macak, s kojim se Milosevic
sprijateljio, te Milosevicu rekli:
"Spremi se da krenes!"
"A kamo to idem?", upitao je Milosevic.
"U Haag", rekli su mu, "pocni se pakirati."
Nakon sto je minutu razmisljao, Milosevic je ispod svojeg zatvorskog
kreveta izvukao koznatu torbu, poceo u nju stavljati stvari, medu
ostalima i dvije knjige o srpskoj povijesti i Bibliju. Navukao je plave
hlace, promijenio carape te izasao iz celije. Rukovao se s Mackom i
posao s policajcima. Bilo je tocno 18.17 kad je usao u policijsku
"maricu" te krenuo na sudbonosni put prema Haagu.
Najprije je odveden na aerodrom gdje ga je cekao policijski
helikopter AB-212. Dok se prekrcavao iz kombija u helikopter, trazio je
da mu dodaju njegovu jaknu, a potom je prisutnima rekao: "Znate li da je
danas Vidovdan?" Sjetio se da je 28. lipnja, datum tako vazan za
povijest Srbije, jer je 28. lipnja 1389. bila Kosovska bitka, 28. lipnja
1914. srpski nacionalist Gavrilo Princip izvrsio sarajevski atentat,
kojim je poceo Prvi svjetski rat, a 28. lipnja 1989. sam Milosevic na
Kosovu polju odrzao je govor kojim je najavio rat na tlu bivse
Jugoslavije. Potom je helikopter krenuo za Tuzlu u bazu SFOR-a kamo je
sletio u 20.37. Slijedilo je novo prekrcavanje u avion NATO-a, koji je
poletio u Nizozemsku, pa jos jedno prekrcavanje u nizozemski policijski
helikopter, koji je u dvoriste haaskog zatvora Scheveningen stigao nesto
nakon jedan sat nocu.
Dok se obavljao Milosevicev transfer u Haag, svi su se pitali sto na
to kaze Kostunica, sto jugoslavenska vojska. Prva je informacija glasila
da Kostunica na odlucivanje u srbijanskoj vladi nije mogao utjecati jer
uopce nije znao sto se na sjednici dogada. On je reagirao tek nakon sto
je za odluku i izrucenje doznao, te se stoga i obratio jugoslavenskoj
javnosti preko televizije malo prije ponoci 28. lipnja osudivsi i odluku
i izrucenje, koje je vec bilo zavrseno, jer je Milosevic vec letio u
Haag.
No dan poslije pojavile su se tvrdnje da je Kostunica ipak o
izrucenju nesto znao, te da je cak izrucenje podrzao. Na te je tvrdnje
reagirao sam Kostunica te obznanio da nije bio obavijesten o
Milosevicevu izrucenju. Objavio je priopcenje u kojem je ovako
obavijestio javnost: "Prva sluzbena informacija sa zakljuccima donesenim
na sjednici republicke vlade 28. lipnja u 16:00 sati stigla je u moj
kabinet u 19:15. Prva i jedina sluzbena informacija o izrucenju bivseg
predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Milosevica stigla je nesto poslije
20.30 sati."
U nastavku tog priopcenja Kostunica kaze da ni na jednom sastanku
DOS-a nije rekao da je za izrucenje Milosevica ili ma koga drugoga
Haaskom sudu, nego da ta "mucna suradnja treba imati pravni temelj da bi
se zastitila prava i dostojanstvo drzave i pojedinca", kao i da se
zalagao da se "na sve optuzenike, bez iznimke, primijeni odgovarajuci
pravni okvir koji podrazumijeva odredenu proceduru u odlucivanju".
Kostunica se tim priopcenjem zelio pokazati kao osoba koja u
izrucenju nije sudjelovala, koja ga nije podrzala, koja se s njim ne
slaze, koja cak za njega nije znala, a time je priznao, iako je to -
zapravo - za njega prilicna sramota, da svu vlast u zemlji sada ima
Dindic, koji moze sam donijeti takvu kljucnu odluku uopce se ne
obaziruci na Kostunicu. Drugim rijecima, sam je Kostunica priznao da je
ostao bez vlasti, no barem je zelio sacuvati obraz pred nacionalno
usmjerenim Srbima, prikazujuci se osobom koja se protivila izrucenju.
No tada se na srbijanskim kioscima pojavio izvanredni broj tjednika
Nedeljni telegraf, koji je na tu stvar bacio sasvim novo svjetlo. List
je tvrdio da je Dindic prije sjednice vlade otisao na sastanak s
americkim ambasadorom u Beogradu Williamom Montgomeryjem, da mu najavi
sto ce napraviti, a da se o tome - konzultirao i s Kostunicom. Nedeljni
telegraf objavljuje transkript njihova telefonskog razgovora, koji
pokazuje da je Dindic preuzeo svu kontrolu nad drzavom od Kostunice, te
kako je natjerao i Kostunicu da ga slusa. Dindic je na pocetku tog
telefonskog razgovora rekao Kostunici da ide Montgomeryja obavijestiti
sto ce napraviti s Milosevicem, hoce li ce ga izruciti:
Dindic: Sto da kazem Montgomeryju?
Kostunica: (nista ne odgovara)
Dindic: Pa dobro, onda cu ja podnijeti ostavku, ti uzmi svu vlast, pa
vladaj sam.
Kostunica: Dobro, de, nemoj tako. Nemojmo stvarati sukob.
Dindic: Pa sto onda da mu kazem o izrucenju - da ili ne?
Kostunica: Kazi mu "da", ali ja cu javno nijekati da sam to rekao.
Nekoliko beogradskih medija potvrdilo je da je taj razgovor zaista
ovako voden, a to znaci da se Kostunica slozio s izrucenjem Milosevica,
jer ga je Dindic na to natjerao. Kostunica je, dakle, znao da Milosevic
ide u Haag, mogao se tome verbalno suprotstaviti, mogao je i djelovati,
jer je mogao aktivirati vojsku, koja mu je jos vjerna. No nije to
ucinio, iako se Dindic, kako je sam priznao, plasio da bi vojska mogla
intervenirati. On je u intervjuu The New York Timesu otkrio da je
policija, koja je bila pod njegovom kontrolom i kontrolom njegova
ministra unutarnjih poslova Dusana Mihajlovica, "bila - u slucaju
potrebe - spremna za sukob s armijom". "Bili smo spremni preuzeti
odgovornost za posljedice. Imali smo troja kola: jedna su otisla na
aerodrom, druga na vojni aerodrom, a treca na helidrom. I nitko nije
znao u kojim kolima je Milosevic", opisao je Dindic akciju kojom se
trebalo zavarati vojsku, ako bi ona eventualno reagirala.
Helikopteri 'apache'
Vojska, medutim, nije reagirala, a postojao je i vazan, tajni
razlog zasto se to nije dogodilo. Doznavsi da je donesena konacna odluka
da se Milosevic izruci, Montgomery je stupio u akciju. On je o tome
obavijestio americke vojne snage u Bosni, koje su smjesta stavljene u
stanje pripravnosti. Nekoliko americkih borbenih helikoptera tipa
"apache" uslo je u prostore SR Jugoslavije te stiglo do Avale kad je
srbijanski helikopter s Milosevicem poletio, te su ga pratili do Tuzle.
Uz to, americki spijunski avioni pratili su sve aktivnosti jugoslavenske
vojske, sve aerodrome, da ne poleti neki avion, kako bi cijela operacija
bila dobro izvedena. General Pavkovic nije mogao, i da je htio, nista
poduzeti, jer bi dosao u sukob s Amerikancima. Tako su oni pomogli
Dindicu da izvede do kraja sto je planirao.
Dindic je politicki trijumfirao, Milosevic se nasao u Haagu, a u tome
je i Montgomery odigrao vaznu ulogu. Dindic sada vlada Srbijom, a to
znaci i Jugoslavijom. Kostunica, kojeg su jos lani toliko slavili u
Srbiji i u svijetu, postao je njegovom marionetom, pa sada Dindic moze
prema njemu biti velikodusan. Dindica su u nedjelju na Europskom
ekonomskom forumu u Salzburgu pitali za njegov odnos s Kostunicom, a on
je licemjerno rekao: "Nasa se veza od situacije do situacije stavlja na
probu, ali mislim da je vazno da i Kostunica i ja shvatimo da su u ovoj
situaciji potrebna oba koncepta, jedan Kostunicin stabilizirajuci i
jedan reformski, i da jedan bez drugog tesko mogu uspjeti. Meni i nama u
republickoj vladi treba jak predsjednik, nama ne treba slab Kostunica,
nama treba predsjednik koji ce preuzeti odgovornosti. Velika je zabluda
da Vlada ili ja preuzimamo nadleznosti drugih i da to rado cinimo. Mi to
nerado cinimo, ali to radimo kad se vise nema kud."
Srpska Informativna Mreza
[EMAIL PROTECTED]
http://www.antic.org/
