Politika, 19. avgust 2001. Ekonomsko stanje kao upozorenje Drze se jedino pice i duvan Pise: Radojka Nikolic Ovoga leta jugoslovenska industrijska proizvodnja registruje jedan od tezih razvojnih perioda i prosiruje listu neslavnih rekorda: sadasnji nivo proizvodnje nizi je za oko 70 odsto od onoga sto je ostvarivano 1989. godine. A da sve moze da ima i crnohumornu dimenziju pokazuje i sledece. U toj slici o stanju u ekonomiji zemlje, isti nivo proizvodnje kao pre 12 godina zadrzale su samo dve grane: proizvodnja duvana i pica! Dobar materijal za aforisticare - nista nam nije preostalo vec da povecamo proizvodnju i potrosnju "narkotika" da bismo preziveli sve sto nas je snaslo! Medjutim, uvazavajuci pouku da je "smeh najbolji lek", ekonomska stvarnost, ipak, ume da pokaze i svoje surovosti. Ovoga puta, govor statistickih brojki vise je nego upozoravajuci. Dok je proizvodnja duvana i pica sredinom ove godine priblizna nivou koji je ostvarivan pocetkom devedesetih godina, dotle su vitalne industrijske grane, prakticno, nosioci ekonomskog i privrednog razvoja prema nekadasnjoj strukturi jugoslovenske privrede, kao sto su proizvodnja saobracajnih sredstava, masinogradnja, i metalopreradjivacka delatnost, svedene na nivo od jedva pet do deset odsto onoga sto je ostvarivano 1989. godine! Raste samo potrosnja Sa druge strane, cak i ako se zeli promena strukture privredjivanja, odnosno orijentacija na prehrambenu ili hemijsku industriju, sadasnje prilike ne pruzaju mnogo povoda za optimizam. Naime, prehrambena industrija, prerada hemijskih proizvoda i industrija gradjevinskog materijala za sada jedva dosezu do polovine nivoa proizvodnje koja je postojala pocetkom devedesetih godina. Sa takvim stanjem slaze se jos jedan pokazatelj koji samo pojacava dramatiku sadasnjih ekonomskih prilika: dok je 1990. godine ucesce industrije u potrosnji elektricne energije u Srbiji iznosilo 47 odsto, sada je jedva stiglo do 20 odsto. Istovremeno, domacinstva su pocetkom devedesetih godina trosila oko 46 odsto ukupno proizvedene energije a sada je njihovo ucesce u potrosnji povecano na oko 61 odsto! Sve izgleda kao u tragikomicnom vicu: vise se pije i pusi, trosi struja po kucama a niko nista ne radi. U takvim prilikama, siroka javnost ocekivala je brze reforme i uspeh pre svega, na ekonomskom planu: vise rada, bolji zivot i vise para. Ocekivalo se da je, najzad, dosao trenutak kada ce politika postati tema broj dva a ekonomija zauzeti prvo i neprikosnoveno tranziciono mesto. Mi, medjutim, kao da nemamo srece da konacno dozivimo prevlast ekonomije nad politikom. U tom smislu, dodatni "hladan tus" koji ovoga puta uopste nije prijao iako je srucen u vreme najvece zege, usledio je iz najnovijih projekcija Svetske banke o tome kako su procenili nas razvoj u narednoj deceniji. Zavisni od inostranstva Naime, sveobuhvatnu studiju Svetske banke nedavno je u Institutu G-17 predstavio istrazivac Vladimir Gligorov, a prema toj projekciji stranih eksperata SR Jugoslaviji je za narednih deset godina odredjen privredni rast od samo cetiri odsto godisnje. Prevedeno na realan zivot to znaci da bi 2010. godine Jugosloveni trebalo da zive sa nacionalnim dohotkom po stanovniku od 2.500 dolara, odnosno bruto drustveni proizvod SRJ iznosio bi 80 odsto nivoa koji je postojao 1989. godine. Ocenjujuci da je rec o "sporom povratku u buducnost", ekspert G-17 Vladimir Gligorov je, govoreci nedavno o ovoj studiji, prokomentarisao da je to neuobicajeno skroman rast u poredjenju sa drugim zemljama u tranziciji. Situacija je tim gora sto je i tako "puzajuci" rast uslovljen stalnom medjunarodnom finansijskom pomoci koja bi samo do 2004. godine trebalo da iznosi oko cetiri milijarde dolara. Takva dinamika trebalo bi da bude nastavljena tokom cele sledece decenije. Kao jedan od zakljucaka koji bi mogao da proistekne povodom projekcije iz pomenute studije, Gligorov je naveo mogucnost da, mozda, postoji precutna ocena o tome kako je Jugoslavija sklonija zavisnosti od strane pomoci nego sto je spremna za radikalnu tranziciju. Tako su procenili analiticari i kreatori programa Svetske banke. Mi imamo svoje vizije i sadasnju realnost. Svako bi pozeleo da precizno sazna sta nas ceka. Za sada je izvesno da ekonomija jos nije uspela da istisne politicke teme sa prvog mesta na listi dogadjaja. Danas, 18. - 19. Avgust 2001. Profesor Mira Markovic, supruga zatvorenika broj 39 u Seveningenu Mozda sam umrla onda kad su ga uhapsili Pise: Dragan Bisenic Zivim, kao i do sada. Odlazim u JUL, srecem mnogo ljudi u partiji, u kuci, na raznim sastancima, citam, pisem. Jedino sa mnom nije moj muz sa kojim sam delila svaki trenutak svog zivota, koji je znao sve sta radim i koji je razumeo sve sto je u vezi sa mnom. Sad mi njegovo razumevanje i podrska stizu izdaleka. Ovako je dr Mira Markovic odgovorila na pitanje o svom svakodnevnom zivotu, u intervjuu za vikend izdanje telavivskog Haareca i Danasa. Gde ste bili i kako ste ziveli u vreme bombardovanja? Kako i zasto ste se odlucili da napisete pismo britanskom ministru Robinu Kuku? - Za vreme bombardovanja ziveli smo u rezidenciji predsednika Jugoslavije. Noc smo provodili na drugom mestu. U noci kada je rezidencija bombardovana napustili smo je nesto pre osam sati uvece, a rakete su je raznele oko pola cetiri ujutru. Otvoreno pismo ministru inostranih poslova Velike Britanije Robinu Kuku sam napisala zato sto je, kako sam od drugih cula, u nekoj prilici rekao da moja deca i ja nismo u zemlji. A moja deca su ne samo bila u zemlji, vec su se u njoj hrabro drzala. Moj sin je bio u dobrovoljcima citavo vreme. Moja cerka je noci provodila u Radiju i TV stanici Kosava, za koju se moglo pretpostaviti da je meta. Radio i TV Kosava su unisteni do temelja. A ona je nastavila sa svojim kolektivom da se sastaje svake noci na drugom mestu i aktivirala je Kosavu nesto kasnije, stavljajuci je u funkciju odbrane zemlje. Sto se mene tice ja sam citavo vreme bila u zemlji. Svakoga dana sam bila u sedistu JUL-a. Neprekidno zasedanje Direkcije Jugoslovenske levice za vreme bombardovanja pratili su svi mediji u zemlji i gradjani su mogli nekoliko puta nedeljno da me vide u vecernjim vestima. Vreme koje nisam bila u Direkciji Jugoslovenske levice, provodila sam sa muzem. O tome kako stvari stoje u porodici Slobodana Milosevica napisala sam u otvorenom pismu Robinu Kuku, da ga procita ceo svet i da ceo svet zna da je on optuzujuci nas, najverovatnije projecirao sebe. Da li je istina da ste u nekoliko navrata bili skoro kao beskucnici: da ste ostali bez odece kada je NATO srusio rezidenciju, ali i kasnije, kada su Vam iskljuceni voda i struja? - U bombardovanju rezidencije izgubili smo skoro sve licne stvari, osim mojih knjiga i rukopisa. Plaseci se zla odnela sam ih na pocetku rata iz rezidencije. Dvadeset drugog aprila ujutru, posle noci u kojoj su tri rakete raznele rezidenciju, mi nismo imali skoro nista. I ono sto smo posle nasli pod rusevinama ili u vrtu izmenilo je potpuno strukturu zbog visoke temperature i bilo je neupotrebljivo. Naravno, ne pominjem da je pored fizickog razaranja rezidencije ostao i problem moguceg osiromasenog uranijuma ili neke druge hemijske sodome, koja bi mogla da bude pretnja preko predmeta koji je preziveo a stigao do nas. Sto se tice dana i noci kada je moj muz uhapsen, odnosno ucenjen - ili on u zatvor ili ce biti pobijeni svi koji su sa njim bili u rezidenciji (a bilo je mnogo drugova i saradnika, osoblja iz rezidencije, cerka i ja), sto se tice tog vremena, dakle, tu se radilo o produzenom nasilju iz vremena bombardovanja. Moj muz je ucenjen i sam je otisao u zatvor da ne bi nastradali drugi i potpuno neduzni ljudi. A ja sam ostala u rezidenciji bez vode, koju nismo imali prethodna 24 sata i kasnije jos dva dana posle njegovog odlaska u zatvor. U vezi sa tim dobili smo otvoreno obrazlozenje od strane vlasti da je to bio oblik prinude nad nama. Secate li se sta ste tacno pomislili kada je Vas suprug usao u Hasku sudnicu? - Nisam nista pomislila jer ga nisam videla u Haskoj sudnici. Nisam mogla da gledam te dogadjaje na TV, ali sam i ne gledajuci znala kako se drzi, kako izgleda, sta ce otprilike reci. I govorila sam u sebi - nasa deca i ja, mi smo sa tobom i volimo te i znamo da si ti najbolji covek na svetu. Da li ste ikada razgovarali o tome kako da se ponasa ako se nadje u zatvoru? - Ne. Novinarima u sali dopao se njegov odgovor "To je vas problem". A Vama? - I meni. Da li ste ocekivali da ce Vas suprug biti uhapsen krajem marta, a onda i krajem juna isporucen Hagu? - Izgleda da nisam. Nove vlasti u Srbiji objasnjavaju da su bile prinudjene da to ucine jer, u suprotnom, ne bi bilo nikakve medjunarodne podrske, ni pomoci. U svetskim medijima taj potez se objasnjava kao "trgovina u kojoj je Slobodan Milosevic razmenjen za 1,3 milijarde dolara". Da li Vam to pomaze da shvatite motive nove vlasti za izrucenje Vaseg supruga? - Odavno se ljudi ne prodaju. Odavno je prestala ta trgovina. Ili se bar ne odvija javno. A, pogotovo se ne tretira kao nesto sto je legalno. A, onda, onda, odjednom, u sred Srbije, na pocetku nove epohe, od strane domacih i stranih zastupnika demokratije i ljudskih prava, dugogodisnji sef drzave, samo pola godine posto mu je istekao mandat, prodaje se za novac kojim nova vlast treba da obezbedi vreme u kome ce i dalje da traje. Retko ko to moze da shvati. A niko ne moze da prihvati. Ne, naravno, niko normalan i prosecno moralan. Kada ste saznali da se priprema hapsenje i kako ste se osecali kad ste uvideli da ce Vas suprug biti odveden u Centralni zatvor? - Nisam nista osecala. Mozda sam tada umrla. Da li je Vojislav Kostunica dao neke i koje garancije Vasem suprugu u pogledu buducnosti kada su razgovarali 6. oktobra i da li su te garancije ponovljene u noci hapsenja? - Moj muz od Vojislava Kostunice 6. oktobra nije nista trazio. Samo mu je rekao da je prethodne noci nasem sinu opljackano i unisteno sve u Pozarevcu i da to nije dobar pocetak za novu vlast. A u noci izmedju 31. marta i 1. aprila predstavnik vlasti je doneo dokument koji su potpisali Vojislav Kostunica, Milan Milutinovic i Zoran Djindjic, u kome oni garantuju da je hapsenje vezano iskljucivo za poslove u vezi sa Carinom, da nema nikakve veze sa Hagom i da nikada nece biti isporucen inostranom sudu, bilo kom sudu izvan svoje zemlje. Mi smo oboje verovali u te garancije. Sve sto je obecao, a pogotovo sto je garantovao, moj muz je ispunjavao, pa je verovao da ce se tako ponasati i oni koji su dosli na vlast posle njega. Ali, prevario se, oslanjajuci se na rec, na moral. U jednom od Vasih tekstova Vi ste se pitali da li u svakoj generaciji neko iz Vase porodice mora da bude ubijen, odnosno, da bude zrtva politickih prilika. Na koga ste mislili tada i da li ste tada imali u vidu neku savremeniju pretnju Vasoj porodici? - Imala sam u vidu, pre svega svoju majku koja je streljana od strane okupatora, nemackih fasista, u 23. godini kao partizanka i kao studentkinja Filozofskog fakulteta Beogradskog univerziteta. Imala sam u vidu cinjenicu da je u svim ratovima za slobodu moja porodica tesko nastradala. I eto, sada kada sam mislila da je to definitivna proslost, ponovo se nadvilo nasilje nad mojom porodicom. Svima nama - mom muzu, deci i meni, vec deset godina neprekidno prete svim oblicima smrti. S tim sto je sada nasilje nad mojim muzem i ostvareno. Od 1. aprila do 28. juna on je bio u Istraznom zatvoru u Beogradu. U njemu se nasao tako sto se u noci izmedju 30. i 31. marta okupio veliki broj neidentifikovanih lica i policije, opkolili su rezidenciju u kojoj smo bili, a predstavnik vlasti obavestio mog muza da mora u zatvor, ukoliko ne zeli da svi u kuci nastradaju. U kuci je, kao sto sam Vam malocas rekla, bilo mnogo nasih prijatelja, saradnika, osoblja rezidencije, a bile smo u njoj i moja cerka i ja. Sada je u Hagu optuzen za ratne zlocine od strane onih koji su ih vrsili. On, koji treba da je nosilac svih ordena za slobodu, koje jedan narod moze da da. Zasto ste izasli iz senke supruga i poceli svoju politicku karijeru, da li je to bila Vasa autenticna zelja ili ste hteli da sa svoga supruga skinete teret paznje i animoziteta? - Ja nisam znala da sam bila u senci svog supruga. Celog zivota sam bila politicki aktivna. Redovni profesor Univerziteta sam bila pre nego sto je on postao "mega zvezda" ove zemlje. Pisala sam od kad znam da pisem. I to objavljivala, razume se. Kako sam to onda i kada bila u senci, pa iz nje izasla, na svetlost da me Vi i ostali vidite. Ali, ako sam svojim prisustvom u politickom i javnom zivotu, doprinela da njemu nesto bude manje tesko, onda sam srecna. Gotovo u svim partijama u Srbiji, od krajnje desnice, do partije Vaseg supruga izrazeni su veoma snazni animoziteti prema Vama. Vi i Vasa stranka opisivani ste kao zla strana vlasti u Srbiji, da ste vi Elena, a Vas suprug Nikolae Causesku, da je Vasa politicka uloga vrhunski dokaz diktatorske prirode rezima u Srbiji? - To nije tacno. Animozitet desnice prema levici je opravdano usmeren ka onima na levici koji je najbolje zastupaju. U tom smislu ja ne zameram ljutim desnicarima sto imaju animozitet prema meni. Zato taj animozitet desnice prema meni nikoga ne bi trebalo da cudi. Ja sam taj animozit zasluzila, jer sam bila ubedljiva u kritici konzervativizma i verujem jos ubedljivija u afirmaciji ideje levice, pre svega, nove levice. A sto se tice SPS, nema tog animoziteta u stranci, u clanstvu, iako ga nastoje da proizvedu neki iz rukovodstva stranke. Generator tog animoziteta u SPS-u je, pre svega, zavidljivost, sa kojom sam se ja odavno srela i koja me je mnogo kostala kroz sve ove godine i koju sam se pravila da ne vidim. A, zatim, generator tog animoziteta su i potkupljeni i ucenjeni funkcioneri te stranke, koji su, kao potkupljeni i ucenjeni, dobili zadatak od politickih protivnika levice da proizvode i uvecavaju taj animozitet prema meni ne bi li tako oslabili front levih snaga, u kome ja nisam bitna, ali sam korisna. I tako, do ociju i usiju drugih ljudi dopire atmosfera koja je nasilno i zlonamerno proizvedena, sa ciljem da se siri i dobija pravo gradjanstva. I onda, kad ta atmosfera postane javno mnjenje, kolektivna svest, moje sanse da objasnim stvari bi trebalo da su male, takoreci, nikakve. To je koncepcija. A ja imam samo samu sebe da se borim protiv te koncepcije. Jer drugi, mnogi drugi, koji znaju ovo sto sam Vam sada rekla, ocekuju da vreme samo od sebe resi taj nesporazum, da otkloni neistinu i sve postavi na svoje mesto. Ali, samo vreme ne moze to da uradi. Potrebni su ljudi, sadasnji, da pomognu. Inace, sto se tog "rezima" Slobodana Milosevica tice, on je bio mozda sve samo sigurno nije bio diktatorski. Da je bio diktatorski, ne bi preko 90 odsto medija bili u rukama opozicije i ne bi u tim medijima glavni sadrzaj bili napadi, intrige i neistine vezane za predsednika drzave i njegovu porodicu, a da pritom niko iz tih medija za to ne odgovara i ne snosi bilo kakve posledice. To je, naravno, samo jedan od argumenata protiv tvrdnje da je "rezim" Slobodana Milosevica bio diktatorski. A upotrebila sam argument vezan za medije, jer je Vama taj primer najblizi. Razume se, da ih imam bezbroj, u svim sferama drustvenog zivota koji mogu lako da demantuju neistinu da je Slobodan Milosevic vlast vrsio nedemokratski. Stvarnost je srecom, sasvim drugacija. U vremenu u kome se on nalazio na celu Srbije i kasnije na celu Jugoslavije, ova zemlja bila je jedna od najdemokratskijih u Evropi. Cime objasnjavate nesporazume Vase porodice sa medijima i sta im zamerate. Novinari su ocekivali da cete biti otvoreniji i pristupacniji, posebno u doba krize koja je potresala jugoslovensko drustvo u poslednjoj deceniji. Zasto niste bili prilagodljiviji prema medijima koji imaju izuzetno vaznu ulogu u donosenju politickih odluka? - Mediji, vecina njih u ovoj zemlji i u svetu, u protekloj deceniji su imali zadatak da demonizuju nasu porodicu. Razlog za tu demonizaciju bio je u politici koju je Slobodan Milosevic vodio, a koja je bila usmerena ka zastiti interesa zemlje i naroda, srpskog naroda i svih gradjana - zastiti slobode i nezavisnosti zemlje, njenog integriteta, identiteta naroda i formiranju uslova za uspesan i savremen ekonomski, politicki i kulturni razvoj. Takvi interesi su bili predmet agresije pojedinih velikih sila sa Zapada. Suprotstavljanje tim silama podrazumevalo je odmazdu prema onome ko personifikuje to suprotstavljanje. Moderan i uspesan vid odmazde u danasnje vreme se odvija kroz sredstva informisanja. Zato su ona u ovom slucaju, u slucaju moje porodice, stavljena u sluzbu demonizacije glavne licnosti, koja se suprostavila organizovanom nasilju nad svojom zemljom i svojim narodom. Nema, dakle, nesporazuma izmedju nase porodice i medija, vec je u pitanju specijalni rat od strane nekih politickih i finansijskih centara na Zapadu, usmeren prema subjektu koji se tim centrima odbio da pokori. A sto se mene tice, ja sam imala vrlo zivu komunikaciju sa medijima u tom periodu. Verovatno sam gradjanin Jugoslavije koji je dao najvise intervjua i stranim i domacim medijima. Deo tih intervjua objavljen je u moje dve knjige pod naslovom "Odgovor I" i "Odgovor II", odnosno u knjizi "Dekatlon". Moj muz je, medjutim, kada je rec o medijima, vodio racuna da svoje prisustvo u njima svede u okvire koji su bili potrebni, da ne bude nametljiv, da ne zloupotrebi svoju funkciju i poziciju. Sta ocekujete da ce se desiti na sudjenju Vasem suprugu i kako ce se to po Vasem osecaju okoncati? - Ne mogu da govorim o Hagu, a jos manje javno. Kakav je utisak na Vas ostavio Vas suprug u seveningenskom pritvoru? - Izgledao je lepo i bio je veoma srecan sto sam dosla. Kako se on oseca i da li se na nesto zali? - Nije se zalio ni na sta, iako nasem unuku Marku nije bilo dopusteno da dodje, iako sam ja dobila vizu samo za tri dana boravka u Hagu, iako smo nas dvoje za ta tri dana razgovarali po sedam sati sa staklom izmedju sebe i preko mikrofona od kojih je jedan, moj, bio sva tri dana u prilicnom kvaru, pa me on nije dobro cuo, zbog cega sam morala svaku trecu recenicu da ponavljam ili da govorim veoma poviseno, iako ni sa tim staklom izmedju sebe nismo bili sami, bez posmatraca. Ne, nije se zalio, zaista, a ni ja, ruku na srce. Bili smo srecni sto smo se videli, makar i u tim okolnostima. Hoce li Vas suprug i dalje da ostane pri stavu koji je izneo na prvom pojavljivanju da on ne priznaje Tribunal i da nece uzimati nikakve advokate za odbranu pred sudom? - Verujem da ce ostati pri tom stavu. U medjuvremenu je izasla knjiga o njegovim danima u beogradskom zatvoru. Da li ju je video i kakav je njegov, ali i Vas komentar te knjige? - On tu knjigu nije video. Ja jesam, povrsno. Vece pre nego sto sam krenula za Hag predlozila sam mu, u telefonskom razgovoru, da je ponesem, ako zeli. Rekao je da ne zeli. Ja sam je, kao sto sam Vam rekla, videla na brzinu. Ona se sastoji od neistina i poluistina. Sve je u toj knjizi, ako se to uopste moze nazvati knjigom, sporno. Osim da sam cesto plakala prva dva meseca, i da sam poslednjih dana pred Hag, dolazila u zatvor sa povredjenom nogom i da mi je on nogu previjao. I da sam, razume se, dolazila sa decom - cerkom Marijom, snahom Milicom i malim unukom Markom. Sve ostalo je netacno ili pretezno netacno. Ali, i kad bi bilo sve tacno, sa aspekta prava i morala, potpuno je nedopustivo da se snimljeni razgovori sa pritvorenikom, pogotovo kada se radi o politickom pritvoreniku i o coveku koji je samo nekoliko meseci ranije prestao da bude sef drzave, potpuno je, dakle, nedopustivo da se ti snimljeni razgovori objave, ucine dostupnim najsiroj javnosti nekoliko dana posto je on zatvor napustio. Mislim da bi to bilo nedopustivo i da je upravnik zatvora dobio odobrenje ili nalog od "pretpostavljenih" organa u drzavi, cak i od samog sefa drzave. U ovom slucaju, ja, naravno, ne znam da li je takvo odobrenje dato ili takav nalog dobijen i od koga, a i mnogo me ne zanima, da budem iskrena. Ko god da je ideolog te moralne izopacenosti podjednako je povredio narod kao i nasu porodicu. Jer je sramota za narod da ga u bilo kom pogledu zastupaju, a narocito da ga zastupaju u stvarima morala, ljudi sa moralom toliko sukobljeni. Buduci da ste u mnogo navrata izrazili osudu Tribunala najtezim recima, kako objasnjavate njihovu odredjenu predusretljivost prema Vama, ali i Vase "ukljucivanje" u njihov rezim samom posetom. Da li ste imali nekih kontakata sa zvanicnicima Tribunala? - Ja sam prihvatila sve uslove koji su mi u vezi sa posetom muzu postavljeni i nisam stavljala primedbe na prilike pod kojima smo se videli. Ponasacu se tako i dalje. A, oni, oni, zaista, zasto ne bi u odredjenoj meri bili predusretljivi prema jednoj tako kulturnoj i tolerantnoj gosci. Kako ste doziveli to sto je glavni tuzilac Tribunala Karla del Ponte izjavila da mozete slobodno da dodjete i da je, iako sama kaze da je to zabranjeno, rekla da niste ni na kakvoj listi optuzenih? - Nisam bila upoznata sa tom izjavom glavnog tuzioca Tribunala, dok nisam cula Vase pitanje. Ali me, naravno, ne iznenadjuje to sto je izjavila. Pa i vrapci znaju da sam ja bila protiv rata na prostoru nekadasnje Jugoslavije, da sam osudila sve nacionaliste, narocito nacionaliste u svom narodu, jer smatram da je svako duzan da osudjuje negativne pojave kod sebe, a tek onda kod drugih, da nikada nisam osecala netrpeljivost, a pogotovo ne mrznju, prema drugim narodima u nekadasnjoj Jugoslaviji. Naprotiv, sve sam nas smatrala bracom, istina ludom i nedokazanom. Verovala sam i pre i sada verujem u ideju jugoslovenstva i mogucnost zajednickog zivota svih juznoslovenskih naroda. Zbog tih svojih uverenja, imala sam mnogo neprilika sa nacionalistima i antijugoslovenima. Kao jednom od osnivaca Jugoslovenske levice rugali su mi se da hocu da obnovim "bratstvo-jedinstvo".Da sam mogla, da sam mogla... sve bih dala da se ne mrzimo, da se volimo, da smo ponovo zajedno. Prema tome, zasto bih ja bila u Haskom zatvoru. Doduse, zasto je u njemu moj muz. On nije nacionalista. Veoma se zalagao da se sacuva nekadasnja Jugoslavija, bio je protiv svakog rata na svetu, a pogotovo protiv rata medju jugoslovenskim narodima. Ja znam koliko je nastojao da smiri sve ratnicke strasti i nacionalisticke ispade sa kojima je imao prilike da se sretne. Pa valjda ja bolje od drugih znam sta je mislio i za sta se zalagao. A sto je prilikom raspada Jugoslavije, kao predsednik Srbije, stitio interese Srbije i srpskog naroda, doduse nikad na stetu drugih naroda i gradjana druge nacionalnosti, to mu nije valjda mana. Koliko ja znam istoriju i etiku, to mu je vrlina. Njegovo mesto nije u zatvoru, razume se. Njegovo je mesto na slobodi, udzbenicima i pesmama o slobodi. I tako ce i biti. On je vec sada velika inspiracija svakom coveku i svakom narodu u njihovoj borbi za slobodu, za dostojanstvo, za pravdu. Za kratak spisak velikih ideala kojima su hrabri i plemeniti ljudi u svim vremenima posvecivali svoj zivot. Sta kazete onima koji Vas optuzuju za odgovornost za zlocine gotovo kao Vaseg supruga? Da li se brinete za Vasu licnu bezbednost? - Zaista, ne znam sta bih rekla. Prvo, ne znam da li me neko optuzuje za zlocine u nacionalnim i etnickim sukobima na prostoru nekadasnje Jugoslavije. A, drugo, i vaznije - ja nemam bas nikakvu ni formalnu, ni neformalnu, ni direktnu ni indirektnu ulogu i vezu sa tim sukobima. Ja sam se prema tim nacionalnim i etnickim sukobima odredila pre nego sto su oni poceli, imala sam isti stav i kada su poceli i dok su trajali i kada su bili okoncani. A taj stav je sledeci - bila sam protiv tih sukoba, smatrala sam da su se mogli izbeci, da nista dobro ne mogu doneti ni jednom narodu, ni jednoj etnickoj grupaciji, da ce posle tih sukoba svi biti gubitnici i da je najveci gubitnik sirotinja - srpska, muslimanska, hrvatska, albanska, makedonska... da ce najveci gubitnik biti siromasni ljudi - jedan ogroman esalon bivseg jugoslovenskog naroda, onog naroda u koji su spadali svi koji su ziveli na prostoru nekadasnje Jugoslavije i koga vise nema kao sto nema vise ni zemlje u kojoj je taj narod ziveo. Skoro citavu deceniju sam bila izlozena neprijatnostima, cesto podsmehu, zbog svog zalaganja za mir, zbog svog poverenja u princip nacionalne tolerancije, zbog svog strasnog uverenja da je zajednicki zivot moguc - i mozda - nuzan. Da mene slucajno ne optuzuju ponovo isti ljudi? Jednom, za preterano jugoslovenstvo i pacifizam, drugi put za nasilje zasnovano na nacionalnoj mrznji. Ja sam, naravno, u svim svojim opredeljenjima ostala ista, i ta su opredeljenja dostupna kroz moju naucnu, politicku i publicisticku aktivnost svakoj javnosti. Ono sto nije isto, sto je vrlo varijabilno, su gledista mojih kriticara. Pocetkom devedesetih godina su bili nacionalisti ili toboznji nacionalisti. Tada je nacionalizam bio u "modi". Sada, kada vise nije, oni su odjednom postali pristalice jugoslovenske orijentacije. U jugoslovenskom odelu, na brzinu obucenom, ne osecaju se dobro, smetaju im oni koji su ga lako i lepo i svojom voljom nosili citavog zivota, kao ja na primer. U jugoslovenskom prostoru oni su strano telo, ali bi hteli da ga nasele. Tesko ce u njemu ziveti dok su u njemu stvarni Jugosloveni, dok sam u njemu ja. Zato bi da me prognaju, mene Jugoslovenku, iz jugoslovenskog prostora. Ali, kako kad je on moje rodno mesto, a oni divlji dosljaci u njemu. Verovatno misle tako sto ce me optuziti da nisam ono sto jesam, da sam ono sto nikad nisam bila, da sam ono sto su oni bili i sto bi zeleli da nisu bili i sto bi zeleli da se zaboravi. U ovoj zemlji i povodom nje u ovom svetu doslo je do jedne tragicne inverzije - bivsi nacionalisti optuzuju za nacionalizam jugoslovenski orijentisane ljude, ratni huskaci pripisuju ratne zlocine i nasilje ljudima koji su se zalagali za mir i toleranciju, a ratni dezerteri sude za izdaju rodoljuba, borcima za slobodu i herojima. Sto se moje brige za moju bezbednost tice, koju pominjete, brinem se za zivot svog muza, za zivote svoje dece. Nema mesta u mojoj brizi za moj zivot. Ne brinem se za sebe, brinem se za njih. Takmicenje za novog Slobu * Da li Vi destabilizujete SPS? - Ja, naravno, ne destabilizujem SPS. Ja nemam nikakvu ulogu u SPS-u. Ni formalnu i direktnu - nisam clan SPS, a ni neformalnu i indirektnu, jer sam okupirana svojim porodicnim i licnim brigama i obavezama i ostaje mi malo vremena i malo energije za obaveze i u stranci ciji sam clan i u kojoj se nalazim u njenom vrhu kao predsednik izvrsnog organa - Direkcije. Ni jedan normalan covek ne moze verovati da u okolnostima u kojima se nalazi moja porodica, u kojim se odvija moj zivot, ja mogu imati interesovanja za politicki rad bilo gde, osim tamo gde sam obavezna i tamo gde sam svojom voljom izabrala da budem. Neki monstruozni um u SPS-u ili van SPS-a, ne znam, naravno, smislio je tu morbidnu pricu da ja hocu da "preuzmem" SPS. Valjda ce se vremenom saznati autor te nakazne, cudovisne price. I zelim mu da svi saznaju za tu gnusnu laz i razloge zbog kojih je tu laz lansirao. Sto se tice destabilizacije SPS-a ona je posledica, pre svega, cinjenice da im je sef u zatvoru. Njegovo odsustvo postaklo je karijeriste da se medjusobno takmice ko ce od njih da bude Sloba, iako nece niko, naravno, mislim, da bude Sloba. Istovremeno, njegovo odsustvo je mobilisalo ulizice usmerene ka jednom objektu da se upute ka drugom. Ohrabrilo je kukavice da se oglase kao toboznji samosvesni subjekti. I, naravno, to odsustvo dosadasnjeg sefa dalo je nadu ponekoj nistariji da veruje da to nije. Ali, destabilizaciji SPS-a mnogo je doprinela i cinjenica da nije vise partija na vlasti, a da je na vlasti bila vise od deset godina. Pa se tako liseni vlasti, u kojoj su dugo ucestvovali, mnogi osecaju nezasticeni i imaju potrebu da se nadju uz skute, bilo koje, uz koje ce se kriti, da bi nastavili da zive u svojoj malogradjanskoj sigurnosti a, mozda, i da bi dosli makar i do malo vlasti. Istovremeno, kandidati za moguci sukob sa zakonom, da bi izbegli taj sukob, pristaju da budu opozicija sopstvenoj i politickoj i licnoj biografiji, spremni da se odreknu svega, i politickog i licnog, iz cega se sastojao njihov dosadasnji zivot. Mislim dakle, da SPS destabilizuju, pre svega, cinjenica da im sef nije tu, a zatim i nesposobnost za opoziciono ponasanje. Jedan deo rukovodstva ne moze da se izmesti iz sfere vlasti u sferu opozicije. Nisu u stanju opoziciono da misle, nisu u stanju da se opoziciono ponasaju. Ne zele da budu opozicija. Zele da budu vlast, pa makar i sasvim mala. Nisu spremni ni na kakve rizike. Izbori, koji bi mogli da ih dovedu na vlast, makar bili i iduce nedelje su za njih daleko. Oni bi da se nadju u vlasti odmah, makar i tako sto ce ponuditi da sluze novu vlast, dosadasnju i dugogodisnju opoziciju. Zato oni nisu imuni na strah, potkupljivanje, ucenjivanje i druge nacine kojima se vlast sluzi da oslabi opoziciju. To su, po mom misljenju, dva glavna razloga koji destabilizuju SPS. Ne znam, naravno, detalje, bezbroj onih cinjenica kojima se ovo uverenje moze empirijski dokazati. Ne znam i nemam prilike ni da ih saznam, a nemam ni motiva, naravno. Ja nikada nisam bila dalje od SPS-a, a istovremeno, nikada nisam bila toliko u centru njihove paznje. Doduse, da u rukovodstvu SPS-a svi imaju potrebnu cast i odgovornost, ja, sa svojom decom, trebalo bi da sam veoma mnogo predmet njihove paznje. Ali, ne kao statusni konkurent, vec kao supruga njihovog sefa, koju su snasle sve brige na ovom svetu. Pokvareni mikrofon u Hagu Dok razgovaramo u zgradi iz koje je njen suprug krajem marta odveden u beogradski zatvor, nasa sagovornica ne krije da joj je tesko. Iako se trudi da bude vedra i dobro raspolozena, na trenutak kao da nestane iz razgovora, da bi se odmah potom zivo ukljucila u njega. Kuca u kojoj zivi, ista je ona u kojoj su ostali nakon sto je doslo do prevrata u Beogradu. To je zapravo radni prostor gradjen za bivseg predsednika SFRJ Josipa Broza Tita, sa ogromnim radnim salonima i prostranim holovima, ali apsolutno nepodesna za stanovanje. Privatna kuca porodice Milosevic je ostecena tokom NATO bombardovanja i sada se jos popravlja, a u ovoj ona zivi sa snahom Milicom i unukom Markom. "Holandske vlasti bile su predusretljive prema meni. Njihovi policajci su me pratili i stitili sve vreme mog boravka u Hagu. Ja sam koristila sve vreme posete. Moj suprug i ja bili smo razdvojeni staklom, sto nije slucaj sa ostalim pritvorenicima, a mogli smo da pricamo samo preko mikrofona, od kojih je moj bio pokvaren", opisuje ona svoj boravak u Seveningenu. Pred staklom koje deli nju i njenog supruga provodila je svih sedam sati. Na nasu opasku da je to tesko i naporno i pitanje zasto nije odlazila da se malo odmori, ona kaze da je strasno tesko sedeti toliko sati pred staklom, ali "da joj je bilo tesko da ostavi supruga". Odnela mu je brda knjiga, laku literaturu, krimi-romane (Milosevic to zove, kako ona kaze, "aerodromskom knjizevnoscu"), ali i celokupna Sekspirova dela na engleskom. Njen utisak je da se Milosevic u haskom zatvoru oseca bolje nego u beogradskom, da su tamo uslovi humaniji i da se prema njemu pazljivije postupa. "Cim sam se vratila ja sam odmah trazila novu vizu. I snaja Milica i unuk Marko. Ja bih tamo bila svakog dana", kaze ona.

