"Danas", 21. avgust 2001. 
Komentar 
Strah od hiljadarke

Do kraja septembra, najavio je prekjuce guverner Mladjan Dinkic, iz
stamparije u Topcideru izaci ce sveze odstampana novcanica od hiljadu
dinara. Nije mali broj onih koji su se odmah zapitali da li to znaci
posrednu najavu talasa poskupljenja za jesen? Takav nacin razmisljanja
nije samo posledica hiperinflacije iz 1993. godine. Decenijama pre toga
bila je uobicajena praksa da se sto je vise moguce odlaze stampanje
krupnih novcanica, jer je nekad neko od politicara zakljucio da se time
zapravo priznaje visoka inflacija i izaziva ogorcenje ljudi. Cesto se
zbog toga dogadjalo da su ljudima za neke krupnije kupovine bili
potrebni koferi para.

Nema, inace, nikakve sumnje da nam je krupnija novcanica od nedavno
emitovane dvestodinarke zaista neophodna. Uostalom i ova hiljadarka, pa
i novcanica od dve hiljade dinara najavljene su jos prosle jeseni kada
smo dobili prve nove novcanice zajedno sa - konvertibilnoscu dinara.
Tacno je, medjutim, i to da je ovih dana inflacija brza nego sto se to
najavljivalo i da ce umesto ocekivanih i obecavanih 30 odsto dostici do
kraja godine najmanje 50 odsto.

Direktne veze izmedju najavljene novcanice od hiljadu dinara i inflacije
koja nas ceka - ipak nema. Inflacija koju imamo nije posledica
neumerenog stampanja novca nego otklanjanja dispariteta cena. Drugim
recima, poskupljenje hleba, mesa, struje ili telefona nema nikakve veze
sa kolicinom novca u opticaju.

Koliki ce biti iznos najkrupnije novcanica stvar je procene potreba u
manipulaciji novcem. Pri cemu treba imati u vidu da dobrim rasporedom
sitnijih i krupnijih novcanica drzava i direktno stedi pare. Stampanje
novcanice od 1.000 kosta isto koliko i stampanje dvestodinarke, a samo
neznatno je skuplje (zbog holograma) od stampanja stodinarke.

Strah od reakcije ljudi kada platu ili penziju dobiju u samo nekoliko
novcanica - zapravo nije realan. Bez obzira na to koliko su novcanica
dobili ljudi vrlo dobro znaju koliko ta njihova primanja zaista vrede u
prodavnici i na pijaci, a i kada se preracunaju u marke. Uostalom, kada
je o markama rec, Nemcima ne smeta sto postoji novcanica od 2.000 maraka
veoma velika i za njihove plate, a ni Amerikanci se ne bune sto je kod
njih najkrupniji apoen cak 10.000 dolara.

Da je dinar stabilan, uprkos inflaciji koju imamo, pokazuje i podatak da
se za desetak proteklih meseci kurs dinara prakticno nije menjao, a da
uprkos tome devizne rezerve neprekidno rastu, tako da su sada vec
dostigle zavidnih 930 miliona dolara. Ta monetarna stabilnost je
prakticno i najveci ekonomski uspeh nove vlasti. Ono sto zaista moze da
nas raduje je cinjenica da nema bas ni najmanjeg nagovestaja da bi
stamparija u Topcideru mogla da se uposli da bi stampanjem novca
obezbedila socijalni mir. U vreme bivse vlasti svaki izbori su nam
donosili drasticne promene cena i kursa dinara. Ovoga puta prakticno
nema sanse da nam cak i moguci novi izbori obezvrede dinar i podignu
cene.

"Glas javnosti", 21. avgust 2001. 

Pise Natasa Jokic 

Evropska unija pod opsadom emigranata iz bivsih jugo-republika

Beograd-Strazbur u prtljazniku

Oglas bi mogao da glasi: "Putovanje u jednom pravcu u organizaciji
medjunarodne mafije na liniji Beograd, Novi Sad - Strazbur ili neki
drugi grad bilo koje zemlje EU. Detaljne informacije sa adresama o
pravima na socijalnu i novcanu pomoc, kao i na zdravstveno osiguranje i
smestaj u odabranoj zemlji. Cena po dogovoru. Trajanje putovanje
neodredjeno, u prtljazniku ili kamionu".

Prica iz ovog imaginarnog oglasa cesto se zavrsava u paklu umesto u raju
o kome sanja svetska sirotinja - ili u zatvoru neke od zapadnih zemlja,
ili u kosmaru robovlasnistva kakvo vlada u podzemlju.

Dvadsetpetogodisnji Tahir K, Rom iz jednog grada na jugu Srbije, dosao
je upravo na ovaj nacin u Francusku. Razgovaramo u jednom domu za
prihvat emigranata kod Strazbura. Po zanimanju je vulkanizer, kaze odmah
kao da se pravda. Skolovao se, nije od onih sto bi isli da prose i
kradu, ali dojadilo mu je sve - i mobilizacija, i beda i zivot bez
buducnosti. Platio je 4.000 DM i tri dna putovao u prtljazniku jednog
"opela" preko Austrije i Nemacke do Francuske. Sofer ga je istovario u
alzaskom gradu Kolmaru (pedesetak kilometra juzno od Strazbura) ispred
zgrade Prefekture (regionalne policijske uprave), gde bukvalno svakog
dana kamioni ili obicni automobili istovaraju svoju "robu".

Ovde u gradu na francusko-nemacko-svajcarskoj tromedji i Tahira su, kao
i tolike druge, iz policije uputili u jednu od asocijacija koje
finansira drzava, gde su se socijalni radnici pobrinuli za njegovo
privremeni smestaj, zdravstveno osiguranje, finansijsku mesecnu pomoc od
oko 1.000 DM.

Svake godine oko pola miliona ljudi stize podzemnim putevima u zemlje
Evropske unije preko "balkanske veze". Ovaj broj je, po svemu sudeci, u
znatnom porastu jer za medjunarodnom podzemnom linijom Balkan-Evropa,
ocigledno vlada velika potraznja. Ovim putem ne krecu samo stanovnici iz
republika bivse Jugoslavije, vec i Kinezi, Iracani (pretezno Kurdi),
Iranci i Avganistanci.

Gospodin Danijel Turnije, sef odeljenja za trazioce azila u asocijaciji
"Pasavan" u Miluzu, s mukom stize da odgovori na sve telefonske pozive.
Sve zgrade za smestaj koje asocijacija iznajmljuje, pa cak i hoteli za
hitan smestaj, popunjeni su vec mesecima. Malo je onih srecnika koji su
kao Tahir mogli odmah da dobiju krov nad glavom. Dok razgovaramo,
njegova asistentkinja mu ponavlja da na liniji ima zenu u devetom mesecu
trudnoce, sa muzem i troje dece - bukvalno na ulici. "Ne mogu nista da
ucinim", sleze ramenima Turnije.

- Ovo je najgore u poslu koji radim, kada moram ljude u ovakvoj
situaciji da odbijem. Svakog dana imamo ovakve slucajeve. U prvoj
polovini ove godine prosto smo bili preplavljeni talasom emigranata koji
ilegalno ulaze uglavnom sa Balkana. I to ne prestaje. Trenutno pokrivamo
smestaj 272 trazioca azila uglavnom iz bivse Jugoslavije i u manjem
broju iz Azerbejdzana, Avganistana i Afrike. Vise nemamo gde da smestamo
nove - kaze gospodin Turnije.

Iako Francuska ima reputaciju tranzitne zemlje kroz koju emigranti samo
prolaze na putu za Veliku Britaniju, on primecuje da poslednjih godina
gotovo svi emigranti dolaze u pogranicni deo Francuske s Nemackom, sa
tacnim adresama brojnih asocijacija kao sto je ova u kojoj on radi. Cim
dodju u zemlju, traze azil. Status trazilaca azila moze da traje od par
meseci do pet godina u krajnjem slucaju u zavisnosti od brzine drzavne
administracije. "Gotovo svi emigranti iz "balkanske veze" odlicno
poznaju zakonska prava na finansijsku pomoc i zdravstveno osiguranje
koje im pripada dok imaju ovaj status", kaze Turnije.

Oni koji i posle zalbe od francuske administracije dobiju negativan
odgovor na zahtev za azil uglavnom "nestaju" i niko vise nema kontrolu i
nad njima. Gospodin Turnije priznaje da nije mnogo odbijenih stranaca
koji se vracaju u zemlje iz kojih poticu. Da bi se dobila predstava o
kojem broju ljudi je rec, dovoljno je navesti podatak da je u Francuskoj
1999. godine vise od 24.000 stranaca trazilo azil, a dobilo ga samo njih
cetiri i po hiljade.

- Ilegalci "ostaju da rade na crno u krojackim ateljeima koje kontrolise
mafija, ili za bedne zarade u sezonskim poslovima u poljoprivredi i
restoranima. Cesto su prinudjeni da se okrenu podzemlju koje ponovo na
njima zaradjuje regrutujuci ih za prodaju droge, prostituciju i slicno.
Kako EU misli da zaustavi rastuci talas trgovine ljudima i ilegalne
migracije prema Starom kontinentu? To sto su imena odbijenih emigranata
registrovana u "centralnom kompjuteru" u Briselu nece iz spreciti da
ponovo pokusaju srecu. Mafija je zato i razvila aktivnosti trgovine
laznim dokumentima i prevozeci vise puta iste emigrante pod raznim
imenima uvisestrucila zaradu.

Ilegalni prevoz ljudi poslednjih godina postaje sve unosnija aktivnost
medjunarodnog podzemlja, jer je u pogledu zakonskih sankcija manje
rizican nego trgovina drogom, a donosi istu dobit. U EU se smatra da su
najaktivnije kineske, indo-pakistanska, albanska i kurdska mreza
trgovine i prevoza ljudi. Prema izvestajima Medjunarodne organizacije
rada, trgovina ljudima donosi medjunarodnoj mafiji izmedju 10 i 12
milijardi DM godisnje.

"Politika", 21. avgust 2001. 

Muzej prodao "jugo" za 6.300 dolara

Cena od 6.300 dolara nije velika za neke automobile iz 1990. godine ali
deluje skoro neverovatno da je tolika cena postignuta za "jugo
kabriolet" tog godista.

Prodavac Impirial palas automobil mjuzeum iz Kalifornije je odlucio da
proda ovaj kabriolet sa predjenih 220 milja (oko 350 kilometara).

Zuti "jugo" je reklamiran na aukcijskom Internet sajtu Ebau.com kao
potpuno nov jer je stajao u muzeju neregistrovan. Stoji i upozorenje da
potencijalni kupac iz Kalifornije mora da plati porez ako zeli da ga
registruje.

Prodavac je napomenuo da je "Zastava" prestala da isporucuje "jugo" u
SAD 1990. godine i dodao da je te godine isporuceno samo 500 komada, a
od toga je bilo sto kabrioleta.

Iz teksta oglasa se moze zakljuciti da se muzej nadao da ce privuci
kolekcionare automobila. Oglas napominje da ne postoji nijedan drugi
tako dobro ocuvan "jugo kabriolet" na trzistu i da je cena daleko niza
od drugih navodeci primer jos jednog "juga" koji se prodaje putem
Interneta za neverovatnih 20.000 dolara. Aukcija je trajala deset dana a
"jugo" je posle 18 ponuda prodat kupcu koji se potpisao samo kao
"Krajisnik". U "zlatnim" vremenima kragujevacke "Zastave", polovinom
osamdesetih godina, osnovana je firma "Jugo-Amerika", preko koje je za
nesto manje od pet godina plasirano na americko trziste oko 120.000
automobila tipa "jugo".

Posao je propao, a "Jugo-Amerika" je pala pod stecaj sa dugom od oko 50
miliona dolara.

"Blic", 21 avgust 2001. 

Intervju: Boris Komnenic

Taj covek, taj Dimitrije Nikic Kosik jeste ono sto se u nasem narodu
naziva dripac. Pa uceni ljudi, koje niko nije ni slusao ni uvazavao,
lepo su govorili da su nas dripci i doveli do ovde - rekao je Boris
Komnenic, govoreci o liku koji igra u komadu "Ivanov" Antona Pavlovica
Cehova u reziji Nikite Milivojevica, sto je bila poslednja premijera u
ovogodisnjoj produkciji festivala "Budva grad teatar".

Pricajuci dalje o toj predstavi, Komnenic navodi da on licno nema puno
simpatija ni za naslovnog junaka, to jest Ivanova.

"Mislim da ga cak ni Cehov nije voleo. Kao sto nije voleo ni ujka Vanju.
On ih je, svakako, razumeo, ali ih nije postovao. Ivanov je zagrizao
prevelik zalogaj, nije imao mere. A po mom sudu Cehov takve ne voli."

Zasto?

- Jer ti njegovi likovi puno toga rade motivisani sopstvenom ogromnom
sujetom. Znate, teorija o suvisnim ljudima nije tek tako nastala. Ivanov
je jedan od takvih. Njega je dotukla sopstvena sujeta. Po oceni mnogih,
odlicno ste odigrali tog dripca...

- Takvi likovi su jako simpaticni za gledanje. Vrlo su sarmantni!
Publika im se smeje grohotom. Ali ne dao im Bog da im neko takav udje u
zivot. Jer, onda zivot postaje pravi pakao.

Mislite li da je medju nama visok procenat dripaca?

- Pa to je logicno jer govorimo o rasirenoj pojavi. Sarmantni, losi
djaci su nam mnogo toga odradili (o glavi).

Govorite li o onima koji su sisli s drustvene scene ili o onima koji su
na nju stupili?

- Uvek ih je bilo i uvek ce ih biti. Kao po nekom naopakom pravilu uvek
se u tzv. elitu regrutuju mali privrednici, kriminalci, advokati i
politicari. Nadje se, istini za volju, medju njima i pokoji dobar tip,
ali, nazalost, vrlo retko. Znam mnoge ljude koji odlicno igraju pijance
a nikad se nisu napili.

A kako to da ste tako dobro odigrali dripca?

- Bitno je da covek prepozna to zrnce u sebi. Svi mi imamo u sebi puno
toga, ali je velika razlika kad covek nosi nesto u zrncima a nesto u
gromadama. Nego, da li vas grickaju muve? Nasi stari to objasnjavaju
nagovestajem kise...

A zasto me to pitate?

- Zato sto su me upravo dve muve ujele. Pa, ko velim, nije fer da vas ne
ujede nijedna a mene dve. Pogledajte mi ruke do lakata i potkolenice;
sve ujed do ujeda.

Pa, stariji takodje govore da muve ujedaju one koji imaju slatku krv i
koji su dobri.

- A takvi obicno na..., od muva pa nadalje. Uh, zar nije dripacki ovo
sto sam rekao (smeh). Ima li ljudi koji odgovaraju karakteristikama
dripaca na sadasnjoj politickoj sceni?

- Da. I toliko o tome. Cime me to pitate znaci da i vi znate da ih ima.

A ima li nama buducnosti s njima i kakve?

- Nema i nikakve.

Nego?

- Kada bih ja znao te odgovore, bio bih medju najpametnijima. A ja, eto,
umem samo da ih mrzim. I to je sav moj odnos prema njihovom delovanju.

Kakav je vas stav prema glumcima koji se bave politikom? Jeste li prema
njima nesto popustljiviji?

- Identican. Ne volim kada se glumci bave politikom. To je mozda dobro
za njih, ali sigurno nije ni za (njihovu) glumu, ni za (njihovo)
pozoriste. Znate, popularnost moze biti otrovna.

Pa niste li i vi bili popularni, na primer, dok ste igrali u TV
serijama?

- Bio sam samo poznat, a popularan nikad. Nisam voleo to sto radim,
gledaoci su to shvatali, jedino bi se moglo reci da su me prepoznavali.

Zasto ste onda to radili ako niste voleli?

- Zbog para, a ima i onog drugog - dala baba gros da udje u kolo, dala
bi dva da izadje, ali ne moze.

Da li biste ponovo zaigrali u nekom takvom projektu?

- Da. Glumci su uglavnom neprincipijelni i to, opet, uglavnom, zbog
para. Vidite, u martu ove godine, zarekao sam se sebi da necu nista
igrati do zime. Ubrzo potom prihvatio sam ovu ulogu. No, svi smo mi
alavi na nove stvari, na nove dozivljaje, pre svega zato sto ocekujemo
drugacijeg sebe.

Niste se valjda pokajali?

- Naravno da nisam. Ali sam ispao nefer prema sebi sto nisam odrzao
obecanje. Pri tom, moram vam priznati, pribojavam se da mi je
zovijalonost postala fah. To je vrlo opasno, ali na meni je da u tom
pravcu reagujem.

Zovijalnost nije bila odlika lika koji ste igrali u nedavno prikazanoj
TV drami "Tesla ili prilagodjavanje andjela". Jesu li vam poznate
reakcije publike?

- Bio sam veoma iznenadjen koliko je ljudi gledalo tu dramu. Posebno mi
je drago sto ih je, sudeci po njihovim pitanjima i komentarima,
zaintrigirala.

O kakvim to pitanjima i komentarima govorite.

- Neki su razumeli tu dramu, neki nisu, neki i jesu i nisu, ali ono sto
je bitna cinjenica jeste da ih zanima ta prica.

Zasto je, po vasem uverenju, bas to bitno?

- To je drama o stvarima koje je Tesla radio i koje jesu objasnjive, ali
ih mi ne mozemo shvatiti vec ih posmatramo kao svojevrsno cudo. Vidite,
primera radi, Tesla se nije slagao sa Ajnstajnom. Govorio je da Ajnstajn
gresi jer nije zakrivljen prostor, nego ljudski um. Rekao je da je
Ajnstajn vesnik buke i besa, sto se kasnije, nazalost, ispostavilo kao
tacno. Vidite, on je to sve znao a mi tek sada treba da ucimo, savladamo
i shvatimo tu pricu. E, zato mi je drago i cini mi se jako vaznim da su
ljudi to gledali i da ih je zaintrigiralo.


Одговори путем е-поште