** Vreme otmica u Srbiji

*** I bogati plaču

** U Srbiji koja je smatrala da je u protekloj deceniji oguglala i na klasični i na 
organizirani kriminal, kriminalci su šokirali svojom novom "privrednom granom" - 
otmicama članova bogataških porodica. Razlog ove pojave treba tražiti kako u 
prestruktuiranju podzemlja, tako i dugodišnjem poslovnom praksom da se sve kupuje i 
prodaje isključivo za keš

AIM, Beograd, 20.9.2001.

Ljiljana Tošić - Jovanović (23), kćerka Aleksandara Tošića zvanog Aca Pekar, 
vlasnika više pekarskih radnji u Beogradu, provela je kao oteta, na nepoznatom 
mjestu, četiri dana. Drama je započela 12. septembra, oko osam sati: na uglu 
Petrinjske i Pljevaljske ulice zaustavio se metalik zeleni "rover" iz koga su su 
izišla dvojica mladića u policijskim uniformama, zaustavila nesretnu ženu, na silu 
je ubacili u vozilo i potom nestali u nepoznatom pravcu. Ni policija ni porodica nisu 
saopćili više detalja. Zna se samo da su otmičari zahtjevali otkup, ali ne i 
koliki. Ništa se više ne zna ni o tome kako je Tošić - Jovanović oslobođena 16. 
septembra. U medijima se navodi i da su je otmičari oslobodili bez isplaćenog 
otkupa. Da li su se predomislili - uplašili policije, suda i zatvora - pa odustali od 
krivičnog djela? Da li je posrijedi kakav misteriozni dogovor? Da možda otkup nije 
ipak isplaćen, a zarad interesa istrage i straha od osvete otmičara, sve zataškano?

Ljiljana Tošić - Jovanović dvadeset je i prva žrtva otmica u Srbiji od početka 
godine. Na meti su - logično - članovi porodica biznismena, ali i oni sami. Počelo 
je u velikom stilu 23. novembra 2000.otmicom osmogodišnjeg Stefana Živojinovića - 
sina folk dive Brene i nekadašnjeg vrhunskog tenisera, a sada poslovnog čovjeka, 
Slobodana  Živojinovića. Nakon nekoliko dana dramatičnih pregovora u koje se, na 
insistiranje roditelja, policija nije direktno mješala, isplaćena su dva i po 
miliona maraka i dječak je oslobođen. Sve poznate okolnosti ovog nedjela ukazuju da 
je bilo dobro isplanirano: dječak niti jednog trenutka nije ni vidio otmičare, oni 
su na različite načine dostavljali zahtjeve i uputstva, dok je otac u jednom dijelu 
Beograda predavao novac, majka je morala sjediti u atomobilu u drugom kraju grada na 
nišnanu snajpera...

Ovim je vreme otmica tek započelo da bi vrhunac bio dosegnut kada je 9. aprila otet 
Miroslav  Mišković, predsjednik Delta holdinga i kako se tvrdi, jedan od 
najbogatijih ljudi u Srbiji. I ovdje su, po svemu sudeći, glavnu riječ vodili 
profesionalci: dok je  Miškovićeva "alfa" skretala ka službenom podzemnom 
parkiralištu u Geneksovoj kuli u kojoj je sjedište kompanije, ispred nje se 
zaustavio "audi A6" sa zatamnjenim staklima. Iz automobila su iskočila trojica 
maskiranih otmičara sa automatskim puškama, primorala vozača da uđe u gepek, a 
samog Miškovića odvezla u nepoznato. Oko podneva je od porodice zatražen otkup - 
tvrdi se pet miliona maraka. Novac je isplaćen - ne zna kolika je točna cifra
- dan kasnije. Valja napomenuti i da je desetak dana ranije pokušana otmica 
Miškovićevog sina Marka. Kao direktna posljedica otmice Miroslava Miškovića, 
ministar unutrašnjih poslova u Vladi Srbije Dušan Mihajlović ponudio je ostavku  
ukoliko otmičari ne budu pronađeni i uhapšeni u roku od mjesec dana. Na samo 
isticanje tog roka, ministar je obznanio da je slučaj pred rješenjem, te da je 
policiji poznat identitet izvršilaca ovog nedjela.

Za Srbiju koja je u toku protekle decenije oguglala na različite oblike kriminala - 
običnog i organiziranog - narečene su otmice ipak nešto novo. Držanja ljudi u 
improviziranim privatnim zatvorima naravno, nije manjkalo ni ranije. No, riječ je 
bila o utjerivanju dugova - stvarnih ili pripisanih, svejedno - a žrtve nisu 
prevashodno članovi bogatih porodica. Objašnjenje za ovu novu kriminalnu pošast 
zato se traži na dva plana.

Prvi je prestruktuiranja ovdašnjeg podzemlja. Nakon smjene vlasti naime, presječen 
je niz kriminalnih djelatnosti - mada ne i u mjeri koju javnost očekuje. Pojedini 
gangovi pokušavaju  sada da se "legaliziraju", to jest da nezakonitio stečen kapital 
ulože u legalne poslove; drugi su pak izgurani iz švercerskih poslova ili su im oni 
drastično opali; treći, koji su izgubili zaštitu od vlasti, jednostavno nisu mogli 
da nastave sa svojim rabotama na dotadašnji način... U takvoj situaciji, dobar dio 
pobrojanih je pronašao svoju novu "privrednu granu" - otimanje bogatih i njihovo 
oslobađanje uz otkup. Zavisno od procejene stvaranog ili fiktivnog bogatstva žrtve, 
odnosno visine zahtjeva za otkup, raste profesionalizam otmičara: policija je poslije 
spektakularne jurnjave i pucanjave 21. marta na Novom Beogradu uhvatila otmičare 
Živka Galovića za čije su oslobađanje tražili 50 000 maraka; u Kragujevcu je 
oteti Milija Milosvaljević uspio pobjeći prije nego što su isplaćena dva miliona 
maraka; pobjegao je  Slobodan Mandić otet u Somboru, za čije su oslobađanje, 
kasnije uhapšena trojica otmičara među kojim i jedan radnika saveznog MUP-a, 
tražili trideset hiljada maraka; sam se spasio i izvjesni Zoran Panić otet u 
Aleksinuca čija je slobada, život i tjelesni integrite procjenjen na 5 500 maraka... 
Ovdje je poseben problem i korupcija unutra MUP-a, odnosno sprega sa organiziranim 
kriminalom, što se zapatilo za vrijeme režima Slobodna Miloševića, ali i 
nedovoljne obučenost i neopremljenost policije.Ne samo da joj nedostaju timovi 
iskusnih stručnjaka različitih profila poput psihologa i pregovarača, već je i 
svjesna da ima posla sa otmičarima u čiju brutalnost i spremnost na ubijanje, ni u 
jednom trenutku ne treba sumnjati.

Drugi plan učestalosti otmica u posljednje vrijeme jeste i priroda ovdašnjih 
bogatstava, kao i načini poslovanja. Srbija je zemlja u kojoj povjerenje u banke 
gotovo da nema nitko - keš se drži u slamarici ili u kakvom sefu, zavisno od 
količine. Na sličan način se i posluje: kad god se može plaća se na ruke, u 
kešu, a kako su mnogim poslovima ne samo nastoji izbjeći porez, već su i oni sami 
ako ne nezakoniti onda bar na rubu zakona, jasno je da značajne količine gotovog 
novca uvijek moraju biti na raspolaganju biznismenima. Jedan primjer. Sin Vlade 
Kovačevića Trefa ubijenog u Sava centru u martu 1987. opljačkao je, zajedno sa dva 
saučenisnika, dvije godine kasnije firmu svog pokojnog oca, a prilikom pljačke 
ubijene su dvije osobe. Pljen pljačkaša iznosio je oko jedanest miliona maraka... 
Zbog toga ne treba da čudi da su žrtve uvijek u stanju skupiti traženu ucjenu, kao 
ni to da kriminalci upravo na to račujaju.

Tu se negdje krug zatvara. Biznismenima različitih profila, ne preostaje ništa drugo 
nego da svoje kuće okružuju visokim ogradama sa kamerama, da sebi i članovima 
svojih porodica pronađu tjelohranitelje od kojih se nikad neće odvajati i, uopće da 
se maksimalno vode računa o svojoj bezbjednosti. To ih ne može apsolutno zaštititi, 
ali makar otmičarima otežava rabotu. Dok standard stanovništva ne dostigne barem 
neke osnovne egistencijalne minimume, država i njene institucije ne urede, a biznis 
započne ličiti na onaj u savremenom svijetu, prave pomoći im nema.

# Filip Švarm (AIM)






-
-- aim-pubs-beo: Regular Articles, Serbian/Croatian/Bosnian Language, Beograd --- DO 
NOT REPLY TO THIS MESSAGE To unsubscribe go to the URL 
http://www.aimpress.org/fix/maillist

                           Srpska Informativna Mreza

                                [EMAIL PROTECTED]

                            http://www.antic.org/

Одговори путем е-поште