"Glas Javnosti", 22. septembar 2001. Kosovski Srbi jos ne znaju da li ce glasati 17. novembra ALBANCI PRIPREMAJU PREMIJERA I MINISTRE Pise: Lj. Staletovic Beograd - Rok za registraciju stanovnistva za kosovske izbore zakazane za 17. novembar istice danas. Konacan broj registrovanih Srba znace se vec pocetkom naredne nedelje, ali je jos je neizvesno da li ce oni i glasati. Naime, ceka se odluka vlasti u Beogradu koje od medjunarodne zajednice traze ispunjenje odredjenih uslova: stvaranje bezbednosnih uslova za zivot Srba, omogucavanje povratka raseljenima i rasvetljavanje sudbine nestalih. Srbi, ako izadju na izbore, ne bi trebalo da budu u dilemi za koga da glasaju. Partije koje su se registrovale, kao sto nezvanicno saznajemo, nastupice kao koalicija. To im savetuje i ambasador Dan Everts koji porucuje Srbima da izadju na izbore i ne propuste sansu da ucestvuju u politickom zivotu Kosova. A kakve sanse imaju, polako se nazire. Dok srpski premijer Zoran Djindjic smatra da bi za Kosovo najbolja bila podela na dva pravna sistema, jer bi "nezavisnost Kosova bila samo recept za otvaranje novih rana", medjunarodna zajednica predlaze primenu principa "jedan predsednik i jedan parlament". Time bi Srbi postali etnicka zajednica na Kosmetu. Albanci se ne obaziru na ove price, vec rade po svome. Parlamentarni izbori ih interesuju samo iz jednog razloga : da sto pre dobiju drzavnost. Koja ce albanska partija dobiti vecinu i koliko ce Srba i ostalih nealbanaca biti u buducem parlamentu, manje je bitno. NJima je u ovom trenutku vaznije da se konstitutivna sednica odrzi 28. novembra, na Dan albanske zastave i da se toga dana izaberu predsednik skupstine i vlade. I, dok je, za sada, jedini kandidat za predsednika vlade Bujar Bukosi, o predsedniku skupstine jos se razmislja. Mada je nelogicno, kada se zna da je Albancima u ovom trenutku vaznije da obrazuju skupstinu, nego koja ce partija da cini vecinu, jasno je zasto se funkcije dele po nekadasnjim zaslugama. I, dobar deo posla je, kad je rec o Albancima, zavrsen. Usvojeni Ustavni okviri lako mogu da postanu ustav, odmah ce se obrazovati vlada, na cemu se uveliko radi, a Kosovski zastitni korpus prerasce u armiju. Ako im posle toga medjunarodna zajednica ne odobri nezavisnost, krenuce u borbu protiv nje, kao sto je nedavno najavio i komandant KZK Agim Ceku. Bukosi premijer? Izvori "Glasa" bliski Albancima tvrde da su se ovih dana pomirili lider DSK Rugova i nekadasnji predsednik "vlade Kosova u egzilu" Bujar Bukosi. Medju njima je postignut dogovor, s kojim se slozio i Hasim Taci, da buduci kosovski premijer bude Bukosi, koji je boraveci u inostranstvu dosta ucinio na prikupljanju para za "OVK". Bukosi je, saznajemo, za buduceg ministra trgovine i turizma, sto ce biti najvaznija privredna grana Kosova, predlozio Ahmeta Salju. "Politika", 22. septembar 2001. Ko su komandanti "Kobri" i "Crni Orlova" "Blanko isprave za Ibisija i Fadilja Sulejvica" Bivsi pripadnici MUP-a Srbije, major i inspektor, postali vodje teroristickih organizacija na Kosmetu Pise: M. Laketic Pristina, 21. septembra Tragom vesti da se albanske teroristicke grupe "Crni orlovi" i "Kobre", koje predvodi Nuredin Ibisi pripremaju za teroristicke napade na jug Srbije, Kosmet ali i u Beogradu, stize se do Vucitrna, tacnije do policijske akademije za obuku kosovskih policajaca formirane po ukazu Bernara Kusnera 1999. godine. Nuredin Ibisi, major Kosovske policijske sigurnosti, rodom iz Batlave kod Podujeva, jedan je od celnika u obuci kosovskih policajaca u policijskoj akademiji u Vucitrnu, bio je profesionalni policajac MUP-a Srbije. Policijsko obrazovanje on je stekao u Skoli unutrasnjih poslova u Sremskoj Kamenici, a zatim je zavrsio Vojnu akademiju Kopnene vojske na Banjici, u Beogradu. Nuredin pendreku Kao iskusan i obrazovan policajac, po ukazu RSUP-a Srbije 1987. godine imenovan je za komandira specijalne policijske jedinice stacionirane u Ajvaliji kod Pristine. Njegovi sunarodnici koji su demonstrirali tokom 1989, 1990. i 1991. godine pamte ga kao ljutog protivnika i zestokog batinasa. Zbog toga su ga Albanci prozvali Nuredin pendreku. Polovinom 1993. godine, pod izgovorom da se zbog inflacije ne isplati rad u drzavnim institucijama, napustio je MUP Srbije i odlazi u privatnike. U toku 1998. i 1999. godine predvodio je teroristicki pokret u podujevskom kraju, dakle u svom zavicaju. S jeseni 1998. konstrolisao je podrucje oko Batlavskog jezera - tromedju opstina Podujevo - Kursumlija - Medvedja. I medju albanskim analiticarima slovio je za ljutog protivnika policije i Vojske Jugoslavije. Posle dolaska Kfora na Kosovo i Metohiju civilna administracija UN poverava mu zadatke na formiranju policijske akademije u prostorijama bivse skole unutrasnjih poslova u Vucitrnu. Njegova desna ruka u teroristickim napadima u zimu 1998. i 1999. godine bio je Fadilj Suljevic, inspektor MUP-a Srbije za suzbijanje krvne i maloletnicke delikvencije u Pristini. Suljevic, rodom iz okoline Medvedje, pre nego sto se odmetnuo i pridruzio Ibisijevim teroristima, u podujevskom kraju novembra 1998. godine, inscenirao je teroristicki napad na sluzbeni "golf" s kojim je bio zaduzen. Rafalom ga je izresetao i polio ga krvlju ostavivsi ga na magistralnom putu Pristina - Novo Brdo. Pseudonim Kuscedetra Njegov navodni nestanak dugo se sa zaljenjem prepricavao u Sluzbi drzavne bezbednosti u Pristini, odnosno dok se nije javio svojim dotadasnjim kolegama da ih drzi na nisanu, uz opasku da je jedan od glavnih odmetnika u podujevskom kraju. Ime Kuscedetra tvrdi se da je pseudonim koji Suljevic koristi. Inace, da su najave koje je juce izrekao potpredsednik republicke vlade dr Nebojsa Covic o pripremi teroristickih napada verovatne, svedoci i podatak da su posebne jedinice Kfora, kako saopstava Informativna sluzba medjunarodnih mirovnih snaga u Pristini, u jednoj kuci u centru ovog grada pronasle vecu kolicinu laznih dokumenata medju kojima je bilo 80 blanko putnih isprava (pasos Jugoslavije). Zatim, vise desetina blanko legitimacija civilne policije UN, pasosa UN, Makedonije, zatim vozacke dozvole i dosta razlicitih slzbenih pecata MUP-a Jgoslavije, Makedonije, UN i ostalih drzava. Ovdasnji poznavaoci kosovske stvarnosti veruju da su "Crni orlovi" i "Kobre" medjusobno povezani a pomenute blanko putne isprave pripremali su za pripadnike svojih teroristickih formacija. Istice se da nije slucajno ni sto je bas u Livadici kod Podujeva postavljena eksplozivna naprava na koju je naleteo autobus "Nisekspresa" pun putnika februara ove godine, jer pomenuti putni pravac i dalje kontrolisu Ibisi i Suljevic. "Blic", 22. septembar 2001. Marina Kostic: Srpska mitologija djavolu pripisuje i dobra svojstva, samo zato da bi coveku ostala neka nada. Nas covek drzavu shvata kao djavolovu administraciju. Ko se izbori s drzavom, dodje mu kao da je pobedio necastivog KAD SE ZAVITLA POZAR STRASTI Razgovarala: Tatjana Njezic Nagon ljudi ovih krajeva za zblizavanjem mi je odavno poznat. Ovdasnji ljudi se dobro osecaju, kada se kao vukovi u coporu ukljuce u jedan krvotok. Drzanje po strani, po pravilu, lose se tumaci - napisala je Marina Kostic u romanu "Putnik plave krvi" koji je objavila "Narodna knjiga". Inace, ova spisateljica je nedavo obelezila dvadesetogodisnjicu bavljenja pisanjem objavljujuci u "Prosvetnom pregledu" svojevrsnu triologiju sacinjenu od njenih negdasnjih, ali dopunjenih zbirki pripovedaka "Kceri slatke i gorke", "Dolazi Vucica" i pomenutog romana. Komentarisuci sta je blize senzibilitetu danasnjeg citaoca ovih prostora Marina navodi da je bez obzira na razno-razne mode i trendove roman, zapravo uvek bio na ceni. "Jer, njegova forma daje priliku za bogatiju pricu, za vise tokova koji se preplicu i povecavaju citaocevo uzivanje. Ni pisac ne odoleva lako izazovu da uziva stvarajuci takvu literarnu gradjevinu. Po mome uvidu, pripovetku bira citalac s delikatnijim knjizevnim ukusom. To je citalac koji trazi oslonac u tradicionalnom. On veoma drzi do stila i izrice pouzdane sudove o napisanom kojih se nekad ne bi zastideo ni knjizevni teoreticar. U oba slucaja, savremeni citalac ceni pricu i tesko da ce ikad biti drukcije. Nezamislivo je da bi s toliko ljudskih usta na zemljinoj kugli prica mogla biti potisnuta, kad ljudi svakodnevno preko nje razmenjuju misljenja, ideje, osecanja. Prica je magicno ruho mnogih ideja, ona je vise od literature. Ona je dakle sam zivot. Sudbina. Sustinsko. Za mene su roman i pripovetka nedeljivi. Pripovedanje bi trebalo da bude dodir u sustinsko, a roman zivi zivot price". U novoj knjizi "Putnik plave krvi" kroz dvanaest prica prikazujete genezu svog dvadesetogodisnjeg stvaralackog puta. Da li je to slucaj ili literarna igra ? - Mislim da citaoca treba vaspitavati da ne bude iskljuciv. Kraj bogate trpeze ne biramo samo omiljeno jelo. U tom smislu treba shvatiti metaforicnu poruku prica, veoma razlicitih medju sobom. Iz skoro svake zraci drugi dragulj. Rubin, smaragd, dijamant, svejedno. Bitno je da je pravi, bio brusen, ili ne. Kroz razlicite price citaocu se pruza prilika da otkriva i svoju drugu prirodu. Vasim knjigama dominiraju zenski likovi, sto nije uobicajeno za nasu literaturu. Da li je to i osecanje duga prema svom polu? - Najbolje se pise o onom sto se dobro poznaje. Ni cuveni zenski likovi iz svetske literature nisu dovoljni da misterija zene bude iscrpena. Pokusavam da nadoknadim ono sto je propusteno kad nas i rezultat su: Danilka Saveljic, Selena Cicvaric, Mila Begovic, Vukosava Vlasic. Junakinje izabrane da predstave mentalni sklop i psiholosku strukturu zene ovog podneblja, u pokretu izmedju spoljnjeg i unutrasnjeg, izmedju svesnog i nesvesnog, obicnog i simbolicnog. A, nemaju li vase price izvesnu dozu bajkovitosti, jer u njima dobro uvek pobedi? - Svako ko uspe da sacuva u sebi elementarnu cistotu, on je sacuvao i dete u sebi, a samim tim i fenomen bajke. Bajka je osnova za zdrav, optimisticki pogled na zivot, to ogromno dzombavo brdo koje treba prepesaciti sa sto manje roptanja. Bajkovit okvir ne stiti radnju mojih prica od nepogoda kojima zivot obiluje. Nekad se svesno zalazem da moj junak ne potone ako cvrsto drzi vesla u svojim sakama. Nije ni pravo, ni prirodno da mu se to desi cak ni u postmodernom stivu. Medjutim, kad literatura ne bi obilovala iznenadjenjima, onda bismo citali uvek istu pricu, ili pak ne bismo morali da citamo nista, osim Biblije. Pisete o zivotima ljudi na ovim prostorima u negdasnjim vremenima i to povezujete sa ovim vremenima. Da li se nesto sustinski promenilo u ljudskom bicu u tom vremenskom rasponu? - S univerzalne tacke gledista nista se nije promenilo. Istorijska ponavljanja, ljubavni vrtlozi, zrtvovanje, patnja, smrt, sve je sustinski isto. Sa mikrokosmicke tacke gledista promenilo se i stalno se menja, mnogo. U prici "Isprosena" renesansno nezna Poljka od cijih noznih palaca do temena vitla pozar strasti, veoma se razlikuje od lika Bankarke u prici "Sedef" koja je na svemu spavala, osim na eksplozivu. Po ipak, za ovu drugu ne bi se moglo reci ni da je evoluirala, niti nazadovala zato sto kroz zivot ide muski. U pitanju je samo drugi psiholoski presek, i ona je cestica zivota Bogom danog, koji se rascvetao u vremenu koji mu je pisac odredio. U tome je lepota spisateljskog rada. On od istog materijala modelira razlicite varijante literarnih junaka. I da se vratimo vasoj prici "Sunadla" iz prve i dopunjene knjige "Kceri slatke i gorke", kad kazete na jednom mestu "mi mozemo sve sto drzava kaze, da bi nas djavo jednom ostavio na miru". Kako to treba shvatiti? - Pa, upravo onako kako drugi junak kaze - da je Djavo je srpski bog. "Srbi ga se mozda i plase, ali cene ga vise od Boga u koga ne veruju koliko treba. Ako je Bog taj koji ih kaznjava, oni misle da ih kaznjava djavo koji moze vise." Nas covek drzavu shvata kao djavolovu administraciju. Ko se izbori s drzavom, dodje mu kao da je pobedio necastivog. Ali, ni repati nije crn kao sto prica kaze. Srpska mitologija djavolu pripisuje i dobra svojstva, samo zato da bi coveku ostala neka nada. A znamo da je jedan od mitova o nadi i mit o Sizifu. Dakle, kamen, istrajnost, znoj, suze, psovka, predah, uzdah. I tako, sve u krug, dok traje. "NIN", 20. septembar 2001. OTKAZ NIJE KRAJ ZIVOTA Poslodavci koji dolaze u zemlje u tranziciji sve vise cene lojalnost i iskustvo pedesetogodisnjaka. Jednom izgubljen posao nije kraj sveta, ali tim ljudima za pocetak nije dovoljno dati samo otpremninu, oni treba da osete da nisu odbaceni, kaze strucnjak Svetske banke za trziste rada Razgovarala: TANJA JAKOBI Razgovor za NIN sa Arvom Kudom, strucnjakom za trziste rada Svetske banke, vodjen je u senci jednog mucnog dogadjaja. Proslog cetvrtka ubio se drugi radnik "Zastave", covek u zrelim godinama, koji je posto je dobio otkaz, pomislio da je to kraj sveta i zivota. Intervju je vodjen u senci gomile neraspakovanih kutija u novim prostorijama misije Svetske banke u Jugoslaviji i iz ta dva detalja mozda bi se mogla izvuci i neka nenategnuta simbolika. Vlada Republike Srbije tek je na pocetku gorkih zadataka tranzicije, koja je i sama jedno veliko raspakivanje i prepakivanje u kojem ce se desavati da otpustanje radnika, koje je u "Zastavi" na pocetku izgledalo relativno bezbolno, ima svoj danak. "U svim zemljama u tranziciji pa i onoj iz koje sam ja dosao, Estoniji, ljudi su navikli da rade za jedno preduzece celog zivota. Ali to nije slucaj sa zemljama u kojima vlada trzisna ekonomija. Svi moramo da se naviknemo na to i na cinjenicu da nikada vise nece biti kao sto je nekada bilo. Svetska banka ima puno iskustva o tom pitanju iz zemalja u tranziciji, ali ne i univerzalne recepte", kaze Kudo. Kokoska i jaje Koliko zrtava treba da podnese jedna zemlja u tranziciji, a da pri tom zadrzi ovakav Zakon o radu koji vi kao Svetska banka predlazete i koji ima veoma fleksibilan stav prema otpustanju ljudi? - Za svakoga ko radi 20 ili 25 godina u jednom preduzecu, otkaz je veliki sok, i zato nije dovoljno samo da se ljudima, kao sto je to ucinjeno u "Zastavi", da otpremnina, vec i da se stvori jedan program koji bi pomogao radnicima da se naviknu na novu situaciju. Jer oni ne gube samo prihode vec i drustveni status, licni ugled. To je psiholoski udar za svakog radnika. Nas predlog srpskoj vladi je da napravi program za situacije pre i posle otpustanja radnika. Taj program trebalo bi da se sprovodi odmah posto se objavi lista viskova radnika. Uobicajeno je da on ima dvadesetak stavki, a jedna od vaznih je i pomoc psihologa, upoznavanje radnika s njihovim pravima, asistencija u pronalazenju novog posla ili prekvalifikacija. To ne moze da bude neko opste resenje. Za svako preduzece mora se napraviti program koji ce odgovarati konkretnoj situaciji. Vasa zemlja i druge zemlje postkomunistickog bloka imale su pre tranzicije gotovo punu zaposlenost, i za njih otpustanje nije bio takav strahovit sok, kao sto bi to mogao biti ovde. U Srbiji je stopa nezaposlenosti gotovo 30 procenata, a na to treba dodati i sve ove viskove prividno zaposlenih. U vreme kada je vasa zemlja usla u tranziciju, na Zapadu je bila gotovo moda ulagati novac u Istok. Cini se da Srbija startuje sa otpustanjima u situaciji kad zemlja nema para ni za socijalne programe niti ima razvijen sektor malih i srednjih preduzeca? - To je pitanje kokoske i jajeta. U Estoniji je bilo stvoreno veoma fleksibilno trziste rada. Slovenacki ekonomista Milan Vodopivec uporedjivao je slovenacko i estonsko iskustvo i dosao do zakljucka da je u Estoniji veoma veliki broj radnih mesta ukinut, ali su isto tako stvorena nova, izmedju ostalog i zbog fleksibilnog trzista rada i ukupne investicione klime. Investitori nece doci ako stvari stoje suprotno. U vasem zakonu postoji obaveza isplate 24 plate za otpremninu otpustenim radnicima. Na prvi pogled cini se kao da je to velika zastita za radnike, ali je stvarno upravo suprotno. Nijedan investitor nece doci u zemlju ako zna da postoje tako skupe prepreke otpustanju. I sami znate da je ovde situacija takva, da s jedne strane imamo zakonsku regulativu koja prezasticuje radnike, a s druge strane privatni sektor u kome su radnici uglavnom bez ikakvih prava, a vrlo cesto i bez plate. Kako onda ocekivati da ce ljudi voljno napustiti drustveno preduzece i preci u privatno? - Ponekad se cini da vasi radnici nisu dovoljno zasticeni. Ako se pogleda zakonska regulativa, ona je dobra, ali se ne primenjuje i zato su radnici slabija strana u radnom odnosu. Svetska banka zeli da radnici budu zasticeni, zato mi i ne predlazemo vasoj vladi drasticna, vec realisticna resenja. Mi predlazemo da prava radnika budu cvrsto zasticena individualnim ugovorima i kolektivnim ugovorom. A ti ugovori kao i svi drugi poslovni ugovori moraju se rigorozno postovati i moraju postojati institucije koje ce kontrolisati njihovu primenu, kao sto su to, na primer, inspektorati rada. Svaka zemlja koja je ulazila u tranziciju smatrala je sebe zrtvom tog procesa. Da li je rumunsko, poljsko ili madjarsko nasledje bilo teze ili lakse od srpskog? - Svaka zemlja je razlicita, iskustva u regulaciji trzista rada su bila drugacija od slucaja do slucaja i zato je nemoguce jednostavno primeniti ovo ili oni iskustvo prethodnika i tvrditi da ce taj recept uspeti. Svaka zemlja mora da pronadje svoj recept sama. Sindikati se nisu bunili Da li je i tamo bilo masovnih strajkova, kakvi se ove jeseni najavljuju u Srbiji? - U stvari, strajkovi uopste nisu cesti u zemljama u tranziciji. Iako to zvuci iznenadjujuce, bilo ih je svega nekoliko vecih i to iz politickih, a ne ekonomskih razloga. Mislim da strajk nije najbolji nacin da radnici izraze svoje nezadovoljstvo. Oni treba da budu organizovani, ali ako mogu da sugerisem, na takav nacin da pritisnu vladu da brze ulazi u reforme i da stvara prostor da radnici sto brze nalaze posao. Jer vi strajkovima ne mozete prisiliti vladu da obeca da ce platiti ono sto ne moze i sto poreski obveznici ne mogu da izdrze. Tu sad imamo jedan problem. Ako vlada zeli da stvori povoljnu klimu u preduzecima, ona mora da insistira na velikim otpustanjima radnika, a ako zeli da obezbedi tim radnicima socijalnu zastitu, onda joj je za to potrebno bogatstvo. Kako jedna vlada i jedna siromasna zemlja mogu da istovremeno postignu ta dva cilja? - Vlada ne raspolaze svojim novcem, ona samo raspolaze novcem poreskih obveznika, a kod vas su porezi vec visoki i ne mogu biti visi. Ako zelite da imate veoma izdasan program zastite otpustenih radnika, onda biste morali imati vise poreze, a vi vec imate gotovo najvise poreze bas na plate u regionu. Definitivno, privreda ne moze da podnese tako nesto i moracete da nadjete nacina da ekonomisete. Uostalom, privatna preduzeca u Srbiji zato i rade u sivoj zoni jer ne mogu da izdrze takav teret. Zato cete morati da radite u okviru svojih mogucnosti, a to znaci da socijalnu pomoc usmerite samo tamo i samo onim porodicama koje su zaista ugrozene. Cak i programi za zaposljavanje moraju se usmeriti tako da odgovaraju tacno onim porodicama i onim ljudima koji su ostali bez posla. Da bi najbolja resenja mogla da budu nadjena, nisu samo dovoljna iskustva Svetske banke, ni sagovornici u vladi. Kakav ste utisak stekli u razgovorima sa nasim sindikatima? Neki od njih nisu se do sada uopste bavili zastitom radnika vec su bili neka vrsta priveska bivseg politickog sistema? - Imali smo veoma dobru saradnju sa sindikatima u vreme kada smo pripremali Nacrt zakona o radu. U toku tih razgovora nije bilo konfrontacija, ili prosto oni nisu zeleli da iznose svoje zamerke u tim razgovorima. Mislim da sindikati imaju veoma vaznu ulogu u trzisnoj ekonomiji. Jer poslodavci ne mogu sa svakim radnikom pregovarati o svakoj pojedinacnoj stavci ugovora o radu. Poslodavcima je potreban jedan "kolektivni glas" a to su sindikati. U Srbiji je bilo toliko malo direktnih investicija da iskustva ne vredi ni pominjati. Ali ako pogledamo iskustvo Niksicke pivare sa belgijskom pivarom "Interbru", vidimo da su radnici sa razlogom ili bez njega, veoma nezadovoljni i da smatraju da je partner prekrsio svako slovo ugovora. Da li vi zemljama u tranziciji predlazete takvu vrstu ugovora o radu koji na isti nacin stite radnika kao i u zapadnoevropskim preduzecima ili fleksibilnija resenja? Da li su prava "istocnih" radnika u zapadnim kompanijama manja ili ista kao njihovih kolega u Evropi? - Glavna razlika nije u tome sta pise u ugovoru, nego koliko se on postuje. U zapadnim zemljama ugovori se striktno postuju i nijedan radnik ili poslodavac ne bi ni pokusao da ih izneveri jer bi zavrsio na sudu. Zato zemljama u tranziciji nisu dovoljni samo dobri zakoni nego i snazne institucije koje ce osigurati da se ono sto je potpisano, postuje. Izgubljena generacija Bivsa srpska vlada, a i ova sadasnja, stavile su do znanja stranim investitorima da ce u procesu privatizacije posebno vrednovati socijalni paket i obavezu investitora da u odredjenom periodu nece otpustati radnike. Da li je to dobro, ili preskupo resenje jer veci socijalni paket najcesce nosi manji obim investicija u samo preduzece? - Takvo uslovljavanje je bilo cesto u zemljama u tranziciji. Uobicajeno je bilo da se od investitora trazi da zadrzi 70 odsto radne snage u preduzecu u periodu od tri do pet godina. Ali ne mozemo naterati novog investitora da zadrzi bas sve radnike, kad znamo da viskovi postoje i da preduzece ne moze efikasno da radi ako se nista ne promeni. Neki ljudi mogu da odu u penziju, ili da odu cak u prevremenu penziju, ali najveci broj njih morace da nadje novi posao. Ali sta da radimo s onom grupom ljudi od 45 do 55 godina, a takvih je u Srbiji mnogo, koji se osecaju prestarim da sami otpocnu neki privatan posao, koje nece nijedan privatnik jer nisu dovoljno mladi i ne mogu mnogo da rade, koji mozda imaju suvise godina da bi odjednom ucili neke nove poslove, koji pri tom cesce obolevaju a nemaju nikakav uslov da odu u penziju? - U mnogim zemljama u tranziciji, pre deset ili pet godina, svi oglasi za nove poslove bili su za plavuse, visoke i pametne i ne starije od 35 godina. Ali poslednjih godina situacija se znacajno promenila i poslodavci, pre svega u manjim privatnim preduzecima, shvatili su da su osecanja radne discipline, poslovnog morala i odnosa prema radu kod mladih i starijih radnika veoma razliciti. Uporedo sa tim saznanjem nestaju i diskriminativni uslovi iz oglasa za posao. Jer poslodavci shvataju da su stariji radnici daleko zainteresovaniji da zadrze posao od mladjih, da se vise trude, da se javljaju za mnoge veoma razlicite poslove i da nisu tako izbirljivi kao mladi ljudi koji zele samo one poslove koji su atraktivni i dobro placeni i koji ce im omoguciti da postanu bogati preko noci. U Estoniji je, na primer, poslednjih godina znatno opao procenat nezaposlenih, a istovremeno pomerio se i rok kada se ljudi penzionisu, jer je i ta generacija starijih, a dobro obrazovanih ljudi nasla nacina da opstane i nadje sebi odgovarajuce poslove. Situacija danas nije uopste tako teska, kao sto smo ocekivali na pocetku.

