IZ MOG UGLA
Iznevjerena
očekivanja
Piše:Dr Branko Kostić
U vrijeme oktobarsko-januarskih
događaja 1988-1989. bio sam potpredsjednik u Vladi Republike Crne Gore. Ta
zbivanja sam doživio kao šansu za novi demokratski iskorak u politici tada
vladajućeg Saveza komunista, koji je bio zapao u ćorsokak i nije pokazivao
spremnost da se prilagođava novim uslovima u društvu i u našem okruženju.
Očekivao sam da će novo mlado rukovodstvo, čiji pojedinci su (gotovo bez
izuzetka i u vladajućoj i u opozicionim partijama), iznikli iz redova Saveza
komunista, unijeti nove, svježe vjetrove, podstaći dalji razvoj demokratije i
ubrzati proces društvenih promjena. Nažalost, moja očekivanja su brzo
iznevjerena.
Danas, 13 godina, od tih događaja
od demokratije smo dalje, nego što smo bili tada. Naročito kada se radi o
pravima i slobodama građana. Grubo su i ponekad do besmisla narušene neke
osnovne moralne norme, koje su, takoreći do juče, predstavljale važan sastavni
elemenat tradicije ovog naroda. U ranijem, jednopartijskom sistemu, radnik i
građanin je imao gotovo neograničenu sigurnost radnog mjesta i veće pravo
na sopstveno mišljenje, makar
se ono i ne slagalo sa stavovima vladajuće partije. Danas, pripadnost vladajućoj
partiji ili obećanje da će joj na izborima dati glas, predstavlja, maltene, prvi uslov za očuvanje radnog mjesta, prijem na posao, stipendiju ili kredit, asfaltiranje
puta, dodjelu kredita za poljoprivrednike i sl. U početku, takve pojave su
nailazile na oštra reagovanja i protivljenje građana. Danas, takvo ponašanje je postalo dio naše
svakodnevice, kao da je to sasvim normalno.
Ovo ne znači da žalim za ranijim
jednopartijskim sistemom. Konkurencija je u politici jednako potrebna kao i u
ekonomiji. Ona je uslov napretka. Ovo treba shvatiti kao upozorenje. Raniji
sistem se nije održao, pored drugih razloga, i zbog toga što radnicima i
građanima uz obezbjeđenje velike sigurnosti i prava, nije uspio nametnuti i
obaveze koje iz toga proističu. Oslanjao se na poslušne, a ne na pametne i
sposobne. I ova vlast, bez obzira koja je stranka ili koalicija vrši, nema
perspektivu, ako se bude oslanjala na poslušne, umjesto na sposobne ili ako
pojam sloboda i prava bude mjerila dvostrukim aršinima, zavisno od stranačke
pripadnosti ili političkog mišljenja.
Najodgovorniji akteri sadašnje
vlasti u Crnoj Gori nalazili su se 27. aprila 1992. godine u velikoj sali
Savezne skupštine kada je konstituisana SR Jugoslavija. Toga dana u Saveznu
skupštinu nije došao niko od ambasadora zemalja Evropske unije, niti ambasador
SAD. Danas, najistaknutiji lideri tih zemalja čine sve da te iste aktere ubijede
da tu zajedničku državu treba očuvati. Prije 10 godina, najodgovorniji pojedinci
aktuelne crnogorske vlasti trpjeli su kritike od dijela domaće opozicije da guraju Jugoslaviju u
samoizolaciju, a danas, zajedno sa tim kritičarima čine sve da samoizoluju Crnu
Goru. Uporno ponavljaju da se bore za uspravnu Crnu Goru, a Crna Gora i njeni
građani nikada u svojoj istoriji
nijesu bili sagnutiji nego što su danas. Oni su ostali uspravni, ali samo u
tvrdoglavom nastojanju da provedu svoju opciju, zarad ličnih, a ne narodnih,
interesa, bezobzirno prkoseći i svojim građanima i međunarodnoj zajednici.
U mom zavičaju i danas se prepričava jedna istinita zgoda iz ranijih vremena. Mještani jednog sela, okupili se da zajedno idu na sahranu u susjedno selo. Običaj je bio da ispred kuće, pokojnika neko iz grupe ko je najvičniji tome, zaleleče i kroz to istakne vrline preminulog. Kada su se primakli kući žalosti, niko nije bio spreman da se prihvati te uloge, jer se o pokojniku nije imalo što reći. Pregoneći se tako, već su došli ispred same kuće i nekolicina iz grupe, dogovorno, izguraju jednog od svojih na čelo kolone. Ovaj, vidjeći da nema kud nazad, stane, razmisli, podboči ruke i zaleleče: "Lele mene Vukašine, a što za života ne razmišlja da će doći i ovaj dan".
