Title: Message
 
 
 
EKSKLUZIVNO
Intervju dr Radovana Karadzica, "Svedok" prenosi deo razgovora sa najtrazenijim Srbinom, koji ce u celosti biti objavljen u novom mesecnom magazinu "Novi identitet"
HAG ME NIKAD NECE UGOSTITI,
HOLBRUK I AMERIKANCI OBAVEZNI
DA ME ZASTITE OD TRIBUNALA
@ Stevo GRKINIC

       Ovaj, do sada neobjavljeni intevju sa Radovanom Karadzicem radjen je posle svih glavnih desavanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, posle Dejtonskog sporazuma, i sto je najvaznije, posle Karadzicevog povlacenja u anonimnost. Intervju je nekad i negde radjen u Bosni i Hercegovini, a za potrebe dokumentarnog filma o nastanku i nestanku Republike Srpske Krajine, ciji je autor sada urednik emisija o kosovskoj krizi na jagodinskoj televiziji "Palma plus" Stevo Grkinic, koji je za potrebe ovog filma razgovarao sa Radovanom Karadzicem i Milanom Marticem. Stevo Grkinic je i pokretac i glavni i odgovorni urednik novog mesecnika "Novi identitet", koji ce u celosti objaviti neobjavljeni intervju sa Radovanom Karadzicem.
       Stevo Grkinic: Hag?
       Radovan Karadzic: Holandska prestonica nece imati tu privilegiju da me ugosti. Ja ljudima verujem na rec. Ricard Holbruk mi je ponudio nagodbu, da se potpuno povucem u anonimnost u zamenu za americku zastitu po pitanju Haskog tribunala. Ja sam svoj deo nagodbe ispostovao, a do sada to cine i Amerikanci. Kako saznajemo iz izvora bliskih tadasnjoj americkoj administraciji, Holbruk se na ovaj potez odlucio posto mu je Alija Izetbegovic rekao: "Skloni Karadzica i Bosna ce biti resena".
       S.G: Posle svega sto se desilo na Balkanu u poslednjoj deceniji 20. veka, da li bi, iz ove perspektive, vukli iste poteze ili bi nesto promenili u vodjenju srpske politike zapadno od Drine?
       R.K: Ono sto se nama desilo osamdesetih i devedesetih godina 20. veka, su plodovi sedamdesetogodisnje antisrpske politike, koja nije bila nimalo slucajna i koja je bila strucno vodjena iz Kominterne i Vatikana. Ono sto je najgore, je to da su u toj politici ucestvovale sve generacije srpskih politicara. Mi smo svojim ocima gledali kako je Jugoslavija, tokom tih 70 godina pogubna po srpski narod, i kako se na tlu Jugoslavije na stetu srpskog naroda ostvaruju strateski interesi malih etnickih grupa, koje se proglasavaju narodima, i kako se prave njihove nacionalne drzave.
       Toga smo bili svesni svi - narod, intelektualci, akademici, istoricari, i tokom svih tih godina dolazilo je do pogroma onih koji su ukazivali na taj prolem. Njih su proglasavali nacionalistima i kaznjavali.
       Padom jednog cvrstog, gvozdenog komunistickog rezima, posle Brozove smrti, a posebno 1990, sve te stvari izlaze na videlo. Izlazi na videlo politika Hamdije Pozderca i njegovih muslimanskih celnika, koja je bila zamaskirana komunizmom, ali je u interpretaciji Alije Izetbegovica postala svima jasna. Izetbegovic i Tudjman su dosli da poberu plodove dugogodisnjeg Bakaricevog rada na stvaranju velike nacionalne hrvatske drzave, a Izetbegovic je dosao da pobere plodove onoga sto je dugo radjeno, od Hasana Brkica, pa i pre. Znajuci to, mi smo samo mogli da izaberemo izmedju dve opcije. Jedna je bila da cutimo i da prihvatimo neprijateljske rezime, koji nisu nimalo krili da su neprijateljski. Njihova retorika je bila fasisticka, tu mislim na HDZ i SDA, njihovi amblemi, namere, zastave, pominjanje Drine kao istocne granice Hrvatske, sve je bilo fasisticko.
       U toj opciji cutanja i mirnog predavnaja, za dve do tri godine potpuno bi se iselili iz Hrvatske i BiH. Medjutim, ni takva Srbija ne bi bila spokojna, jer apetiti srpskih neprijatelja nisu bili samo da se Srbi proteraju iz Hrvatske i BiH, vec da se od Srbije odvoji Kosovo, Vojvodina i Sandzak, i mi bismo se sabili u uzu Srbiju. Tu varijantu su zagovarale lijeve snage, koje su zastupale srpski narod u Hrvatskoj i BiH, ali mi nismo bili za opciju prepustanja sudbine, vec smo izabrali drugu varijantu i, pre svega, politickim sredstvima se suprotstavili cijepanju Jugoslavije. Pojavile su se nacionalne snage olicene u SDS-u, koje su radile na zastiti srpskog naroda u slucaju raspada SFRJ mimo volje Srba.
       Znajuci sve to, nista ne bih menjao u politici koju smo vodili od stvaranja SDS-a. Mozda bismo bili ostriji u ukazivanju na to da se Jugoslavija razbija mimo nase volje, i vise bih radio na srpskom zajednistvu, jer na kraju se pokazalo da je veci deo srpstva prepustio onaj manji na milost i nemilost, i zato smo doziveli poraze u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nasa je duznost da radimo ono sta mozemo, ni Bog od nas ne trazi da radimo ono sto ne mozemo. Ali smo radili ono sto smo mogli. Svi nasi potezi bili su iznudjeni odbrambeni potezi. Drugacije nije moglo.
       Kljucna stvar tokom svih sukoba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini je cinjenica da je Jugoslavija bila garant Vensovog plana, a da nije reagovala ni na jednu hrvatsku oruzanu akciju - od Miljevackog platoa, Medackog dzepa, preko Ravnih kotara, pa do "Oluje". Strane diplomate su nam potvrdile da znaju da se Jugoslavija ni u kom slucaju nece vojno mesati. To je tada bila najskuplja informacija na svetu, koju je neko iz Beograda dao besplatno. To je bilo zeleno svetlo za "Bljesak" i "Oluju". Podseticu vas, da su Srbi u Bosni dizali mnoge ustanke, a najveci je bio 1875/76, kada su Srbi oslobodili veci deo Bosne i doneli odluku, jednostranu, naravno, kao i mi, o prisajedinjenju Srbiji. Odgovora iz Sribje nije bilo. Naprotiv, Srbija je doprinela slamanju srpskog ustanka u BiH i predaji Austrougarskoj.
       Nesto slicno se desilo 1995, kada je pao Knin i delovi zapadne Bosne. Ponovo su srpske teritorije uz blagoslov Beograda date pod medjunarodni protektorat. Ishod rata odlucio je slucaj Bihac. Jos postoji u dokumentima moja odluka da se 5. korpus Vojske BiH unisti, a teritorija Carzinske krajine pacifizuje.
       To se nikada nije desilo zahvaljujuci politickim intervencijama na relaciji Fikret Abdic-Sarajevo-Beograd. Oni koji su ucestvovali u tim politickim mahinacijama, na dusi nose ishod rata ovakav kakav jeste, potpuno poguban po Srbe.
       Mi nismo nista imali protiv muslimana, za sta je dokaz Velika Kladusa, odnosno zapadna Bosna. U medjumuslimanskom sukobu izmedju Fikreta Abdica i Alije Izetbegovica, medjunarodna zajednica je stala na stranu militantnog fundamentalistickog islama u odnosu na proevropsku varijantu islama Fikreta Abdica. Abdic je dokaz da smo mi mogli mirno da zivimo sa muslimanima kao dobre komsije. To nije tada odgovaralo Zapadu, kao sto mu sada ne odgovara militantni islam, koji mu je tada odgovarao.
       Medjunarodna zajednica je pripremila agresiju na Republiku Srpsku Krajinu - operacije "Bljesak" i "Oluja". Hrvatska vojska je napala teritorije obelezene bojom Ujedinjenih nacija, a rat u BiH se produzavao sve dok Hrvatska ne ojaca i postigne svoj cilj. Kada je doslo do toga i potpunog etnickog ciscenja u Hrvatskoj, medjunarodna zajednica je isla na redukciju srpske teritorije, i u BiH za to upotrebila hrvatsku vojsku. I nakon toga, svet je ekspresno isao na medjunarodnu konferenciju u Dejtonu. Ja sam sa Ricardom Holbrukom i Robertom Ovenom ucestvovao u kreiranju Dejtona, i uspeli smo da izmenimo mnoge prvobitne namere Amerikanaca. Najtuznije ponasanje u Dejtonu je bilo ponasanje jugoslovenske delegacije, koja je posluzila kao instrument kontrole bosanskih Srba. Beograd se u Dejtonu pojavio kao zastitnik muslimana i Hrvata u BiH, i mi, osim Boga, nismo imali pravog saveznika.

Одговори путем е-поште