** Afera Perišić
*** Loš, dobar, špijun
** U sukobu DOS-a sa DSS-om i obrnuto , afera prijeti da preraste u
direktan obračun između saveznog predsjednika Vojislava Koštunice i
srpskog premijera Zorana Đinđića,od kojih samo jedan može politički
preživjeti
AIM,Beograd,18.3.2002.
Da li je u pravu Uprava bezbjednosti Vojske Jugoslavije (VJ) i njen
Generalštab? Da li je potpredsjednik Vlade Republike Srbije, general
pukovnik u penziji Momčilo Perišić zaista američki špijun? Ako Vojska
uspije dokazati svoje optužbe, onda će na svoje doći svi koji su
vjerovali i vjeruju propagandi bivšeg režima da je Demokratska opozicija
Srbije (DOS) skup stranih plaćenika i domaćih izdajnika. I ne samo to:
aktualna vlada u Srbiji suočiće se sa dubokom krizom samih osnova svog
kredibiliteta - ma koliko da premijer i ministri provedu na točkovima
obilazeći Srbiju, ići će im kud i kamo teže nego do sada u ubjeđivanju
da su na pravom putu.
Ispostavi li se pak da je posrijedi namještena afera čiji je cilj
rekompozicija ovdašnje vlasti, ne samo od vojne bezbjednosti, nego ni od
Vojske Jugoslavije ovakve kakva je, neće ostati ni kamen na kamenu. A
kako stvari stoje i predjednik SR Jugoslavije Vojislav Koštunica sve sa
svojom Demokratskom strankom Srbije (DSS), kabinetom i savjetnicama,
nema se čemu dobrom nadati. Najmanje što im se može desiti jeste da u
predstojeće izbore uđu kao glavni izazivači kriza i kaosa.
U sukobu DOS-a sa DSS-om i obrnuto naime, afera prijeti da preraste u
direktan obračun između Koštunice i srpskog premijera Zorana Đinđića.
Dok prvi smatra da se Vojska prilikom hapšenja u osnovi držala domaćeg
zakonodavstva, drugi čitavu stvar naziva prvorazrednim skandalom koji
cijelu državu izlaže opasnosti da bude gledana kao taoc nekoliko
oficira. Ukoliko obojica istraju u svojim ocjenama - jedan neće moći
politički da preživi. Važna ograda: gotovo nikad ovdje stvari nisu
onakve kakve izgledaju, povlačenje krajnjih konzekvenci stvar je
političarima strana i nepoznata, a - u posljednjem trenutku - nagodbe su
uvijek moguće, pogotovo kad je vlast i sve ono što ona nosi sa sobom u
pitanju.
O značaju američkog faktora u cijeloj ovoj fertutmi, tek ne treba
trošiti riječi. Niti jedna zemlja na svijetu ne voli da joj diplomate
privode zbog špijunaže; SAD i to u trenucima krstaškog pohoda protiv
terorizma, najmanje. Osnovano je zato pitanje koliko država poput Srbije
- kaljava, bijedna, poslije decenije ratova i sankcija i u aktualnom
statusu poluprotektorata - može sebi priuštiti ovakav špijunski spektakl
i pripadajuće mu posljedice.
Kronologija događaja se odvijala filmskom brzinom.
U motelu "Šarić", udaljenom od Beograda petnaestak kilometra, pripadnici
Vojne policije u civilu priveli su Perišića i jednog člana američke
ambasade sa diplomatskim statusom u 19.35. sati 14. marta; nije pouzdano
utvrđeno da li su im stavili crne kese na glavu - zna se da su odvedeni
sa lisicama na rukama. Cijele noći nitko, sem Vojske, to navodno nije
znao. Tek u deset sati slijedećeg dana, potpredsjednik Perišićevog
Pokreta za demokratsku Srbiju (PDS) Mladen Savić obavjestio je
potpredsjednika vlade Srbije Nebojšu Čovića što se dogodilo. Dok su se
ministri okupljali, Vojna policija je dovela Perišića u Vladu Srbije
radi pretresa njegovog kabineta. Bez pertli i kaiša, Perišić je pri
kratkom susretu sa Đinđićem rekao da je sve namještaljka i da "sakuplja
sve o vojsci, jer ga to zanima, da ima punu fioku toga, ali to ne daje
nikome, a naročito ne strancima". Negdje u to vrijeme, oslobođen je
američki diplomat nakon petnaestosatnog zadržavanja.
Savezna i Vlada Srbije održale su potom zajedničku sjednicu. Javnosti su
se obratili Đinđić, Čović i ministri unutrašnjih poslova i pravde,
Dušan Mihajlović i Vladan Batić. Saznalo se, pored ostalog da nitko od
saveznih i republičkih funkcionera nije bio obavješten o hapšenju
Perišića što po Đinđićevim riječima predstavlja "još jedan dokaz da nema
nikakve kontrole VJ"; da je Perišić najmanje četiri mjeseca praćen; da
je načelnik Uprave bezbjednosti general major Aleksandar Aca Tomić odbio
da se pojavi na sastanku vlada; da je na najgrublji način prekršena
Bečka konvencija; da vojni organi nisu nadležni za hapšenje civila što
je u ovom trenutku Perišić koji, povrh svega, uživa još imunitet člana
republičke Vlade i saveznog poslanika i da, kako je rekao Mihajlović,
"sve izgleda kao loše režiran film, a naša saznanja ukazuju da je ceo
slučaj sumnjiv jer je tašna bez ikakvog osnova oduzeta diplomatu i
vraćena mu posle nekoliko časova koji je tada utvrdio da mu je sadržaj
tašne promenjen i da su mu ta dokumenta, po njegovoj izjavi, naknadno
ubačena". Koliko je Uprava bezbjednosti ogrezla u samovolju, Batić je
kao primjer naveo i to da je načelnik Generalštaba general pukovnik
Nebojša Pavković rekao da mu je ona izuzeta na volšeban način iz
jurisdikcije, a da sastancima njenog kolegijuma prisustvuje Koštuničin
savjetnik za nacionalnu bezbjednost Rade Bulatović.
U tom trenutku, dakle 15. marta po podne, Vojska je i dalje ćutala, ali
kako će se ispostaviti, radila i dalje. U 18.45, naime izvršen je
pretres Perišićevog stana.
Na aerodromu, po povratku iz Barcelone, Koštunica je izjavio da je samo
ovlaš upoznat sa slučajem, a američki ambasador u Beogradu Vilijam
Mongomeri, uložio je krajnje oštar usmeni protest Ministrastvu vanjskih
poslova, nagalašavajući da je riječ o napadu Vojske Jugoslavije na SAD,
DOS i demokratski poredak u zemlji.
Oko 21 sat počela je sjednica najviših državnih funkcinera u Palati
federacije - Koštunica, Đinđić, savezni premijer Dragiša Pešić, ministar
obrane Vladimir Radojević, ministar vanjskih poslova Goran Svilanović,
Čović, general Pavković, vojni tužilac Petković i ranije nedostupni šef
vojne bezbjednosti general Tomić. Nekako u isto vrijeme, Vojni sud je
izdao saopćenje da su pored Perišića zbog "osnovane sumnje da su
počinili krivičan dela špijunaže i odavanja vojne tajne" privedeni
vojnom istražnom sudiji potpukovnik Miodrag Sekulović i civil iz
Obrenovca Vladimir Vlajković. Kršeći opet Bečku konvenciju, Vojska je
objavila i ime američkog diplomate (AIM je neće prekršiti).
Inače, sastanak je okončan - priča se da se odvijao u krajnje nervoznoj
atmosferi - Koštuničinom ocijenom da je akcija Uprave bezbjednosti ipak
bila u okviru domaćih zakona. Svilanović se još iste večeri i formalno
izvinio Mongomeriju zbog privođenja i zadržavanja člana njegove
ambasade.
Dan poslije, 16. mart, donio je slobodu Perišiću i ostalim uhapšenicima.
Vojni istražni sudac je ocjenio da nema zakonskih razloga za određivanje
pritvora. U izuzetno kratkim izjavama medijima, Perišić je ponavljao da
nije kriv. Saznalo se i da mu nikakv papir nije dat - ostaje sad na
vojnom tužiocu da ustanovi da li postoje elementi za podizanje optužnice
ili ne postoje. No, istog dana oglasio se Generalštab VJ. U ovom
saopćenju stoji da je potpukovnik Sekulović "neovlašteno predavao
dokumenta od značaja za obranu zemlje Momčilu Perišiću" koji je "neka od
njih dostavljao stranom državljanu", te da neki od tih dokaza, po odluci
Vojnog suda, mogu biti stavljeni na uvid javnosti. Biće da je na ovaj
način dezavuiran general Pavković koji po Batiću nema nikave ingerencije
nad Upravom bezbjednosti.
Ono što je izvjesno je da je se ova Služba prilikom cijele ove afere
ponašala kao bahat i arogantan slon u staklenoj radnji; petnaestočasovno
zadržavanje američkog diplomate nije moguće ni sa čim suvislim opravdati
sve i da je potpredsjednik srpske Vlade već i morao biti hapšen na tako
dramtičan način. Jasno je, poslije svega i da je civilna kontrola
oružanih snaga samo još jedna od lijepih želja. Uostalom javnost ne zna
ni što radi, koliko košta porezne obveznike i tko u stvari kontrolira
Jedinicu za specijalne operacije MUP Srbije koja je prije dva mjesca
svojom oružanom pobunom smijenila načelnika Resora državne bezbjednoti
Gorana Petrovića, a sve zbog hapšenja i izručenja Haškom tribunalu.
Konačno, ako se izuzetna briga Vlade Srbije za zakonitost i proceduru u
slučaju hapšenja Perišića i ostalih može pravdati međunarodnim
reperkusijama, dva pitanja ipak ostaju otvorena: što to u zemlji Srbiji
još predstavlja vojnu tajnu i da li ju je general u penziji, načelnik
generlštaba VJ od 1993. do 1998. ipak predavao Amerikancima.
Kada je riječ o prvome, sve se svodi na nagađanja - pominju se dokumenti
interesantni Haškom sudu, veze Vojske sa skrivanjem i obezbjeđivanjem
bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske generala Ratka Mladića i
ratnog lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića, ali i aktualne
aktivnosti i operacije prema susjednim državama, Kosovu posebno. Motivi
samog Perišić za odavanje vojnih podataka također su u nivou
špekulacija. Pominje se pokušaj pranja biografije i nagodba sa Haškim
sudom zbog učešća u ratovima 1991. i 1992. u Hrvatskoj (osuđen u
odsustvu na dvadeset godina zatvora zbog granatiranja Zadra) i Bosni i
Hercegovini, neopjevan i nesavladiv animozitet prema generalu Pavkoviću
, ali i naprosto stav da on lično određuje što je špijunaža, a što ne...
Novi dan, 17. mart, bar za javnost nije donio ništa posebno sve do 21
sat; savezni ministar unutrašnjih poslova Zoran Živković napustio je
tada veoma gledanu kontakt emisiju na Studija B "Utisak nedelje" da bi
stigao na sastanak najviših državnih funkcionera posvećenih slučaju
Perišić. Tada su im, kako se saznaje, predočeni dokazi koji teško terete
potpredsjednika srpske Vlade i afera je ušla u novu fazu.
Na konferenciji za štampu 18. marta Koštunica je ponovno stao iza
Uprave bezbjednosti, ocijenio da je riječ o >špijunskoj aferi neslućenih
razmera<, te izrazio da očekuje, zbog težine krivičnog djela, ostavku
Perišića, kao i da se sve dalje prepusti pravosudnim organima; što se
pak tiče prozivanja ljudi iz njegovog kabineta, on stoji iza njih i neka
sve ubuduće kritike budu upućene njemu. Njegova DSS-a se tu ne
zaustavlja - traže i ostavku Đinđića zbog odgovornosti za rad Vlade.
Iz vojnog tužilaštva saopćeno je da se Perišić pozvao na imunitet. A
gradom kruži informacija da Uprava bezbjednosti ima audio i video
snimke njegovih inkrimnirajućih djelatnosti.
Đinđić je na konferenciji za štampu koju je održao odmah poslije
Koštunicine, rekao da je tražio ostavku od Perišića, ali i da zahtjeva
od saveznog predsjednika da smjeni generala Tomića i savjetnika
Bulatovića. Srpski premijer je također ocijenio da se preko rečene afere
pokušava oboriti njegova Vlada - svaka odgovornost mora biti
individulana. Sam Perišić, 18. marta uvečer, kaže da će još vidjeti dali
će dati ostavku...
# Filip Švarm (AIM)
Srpska Informativna Mreza
[EMAIL PROTECTED]
http://www.antic.org/
