Previse je vjerovao
U djetinjstvu je Miodrag Kovac slusao price o uciteljima i doktorima,
o uglednim i vaznim ljudima. I jos tada je zelio da bude vazan. Opredijelio se
za medicinu i postao prestizni vaskularni hirurg. Hipohondricni Crnogorci cekali
su u redovima za pregled kod dr Kovaca. To je bila dovoljna preporuka tada
jedinstvenom i svemocnom DPS-u da ga ukljuci u svoje redove. Nije se opirao.
Jer, politika mu je obecavala ono sto od medicine nije mogao ocekivati - moc,
privilegije i javnu scenu.
Racunao je: "Ako sam bolji strucnjak
od Mugose, valjda cu i u politici dogurati dalje od njega". Nije ni slutio da je
ovo politicko doba koje trazi mahere, a ne majstore, spretne, a ne sposobne,
beskrupulozne, a ne otmjene. Ubacen je u igru, da bi bio potrosen i, na kraju,
odbacen. Otud zakljucak: "Moja nepaznja i slaba procjena ljudi kojima sam
vjerovao uradili su da se nadjem tamo gdje nisam ni mogao sanjati."
Kao student, Miodrag Kovac je ucio, iz Psihijatrije, da jedan
od razloga za samoubistvo moze da bude "nemogucnost da se realnost shvati i
prihvati na racionalan nacin". Doktor nije mogao da pomogne ministru i epilog je
bio tragican.
U nesrecnom kraju doktora Kovaca preplicu se dvije
price - jedna o fatalizmu beogradskih sinekura, i druga o crnogorskoj lojalnosti
i sljedbenistvu svemu, a posebno zabludama. Kovac je imao dovoljno mudrosti da
shvati i jedno i drugo i dovoljno savjesti da se, nazalost tako surovo, suoci sa
konsekvencama: "Ovo je najmanje sto mogu da uradim za svoju porodicu, rodbinu,
moje prijatelje sirom Jugoslavije, za moj narod u Crnoj Gori, za pretke i
potomke", napisao je u svom oprostajnom pismu.
Nevjerovatno je
sa koliko neukusa, folklora i licemjerja njegova stranka i oni kojima je, kako
rece, pogresno vjerovao, manipulisu ovim tragicnim cinom. "Bio je sin Crne Gore
i srpskih zemalja", "nije docekao da vidi novu zajednicku drzavu", "ugradio je
citavog sebe u zajednistvo Srbije i Crne Gore"..., samo su otuzne politikantske
floskule koje u sebi ipak imaju jednu zakonomjernost - oni koji su svojom
politikom u protekloj deceniji uradili sve da obesmisle i poniste sam zivot - ne
mogu se drugacije odnijeti prema jednoj smrti.
Miodrag Kovac je
krocio na glavnu politicku scenu u nevrijeme -nakon rascjepa unutar DPS-a, on je
otisao na stranu "veceg zla" i postao ministar. Privatno i familijarno se cak
priblizio Momiru Bulatovicu i bio jedan od njegovih najodanijih ministara u
Milosevicevoj izolovanoj Vladi. Svi glavni projekti premijera isli su preko
doktora Kovaca i njegovog ministarstva - od finansiranja vodovoda u Herceg
Novom, do odrzavanja u zivotu tada posustalog dnevnog lista "Dan". Bulatovicev
radikalizam, koji zbog obaveza u Beogradu on sam nije mogao tako cesto da
demonstrira u Crnoj Gori, mnogi su tada prepoznavali u istupima, posebno
parlamentarnim, ministra Kovaca. Upozoravao je da nedovoljna kontrola uvezene
hrane ugrozava zdravlje stanovnistva. "Zbog trenutne politicke dobiti, Vlada
Crne Gore je usla u bioloski rat protiv sopstvenog naroda", tvrdio je doktor
Kovac. "Time se vlast kocka zdravljem svojih sugradjana, a najmladjim
narastajima uskracuje buducnost", katastroficno je porucivao zatecenim i
zabrinutim gledaocima malih ekrana. Kleo se u tvrdnje da se iz Amerike uvozi
stetno brasno iz '49, iz Bavarske "lude krave", iz Evrope jestivo ulje, smrznuta
riba i druge namirnice, "koje zbog loseg kvaliteta mogu uticati na genetske
mutacije kod ljudi". Preporucivao je da se obustavi uvoz hrane sa Zapada, da se
granice zatvore, a stocarske stale jednostavno spale! Na kraju, i pored rasirene
zebnje, cak panike, ministar Simovic je uspio da sacuva svoje projekte - doktor
Kovac se neobavljenog posla vratio u Beograd.
Tamo je, opet uz
Momira, na beogradskim mostovima prkosio NATO agresoru. Kao ljekar i humanista,
znao je da poruci "NATO kriminalcima" da su "gori i od samog Mengelea". Apelovao
je na Svjetsku zdravstvenu organizaciju "da ne izda Hipokratovu zakletvu" i da
se "usprotivi morbidnim delinkventima koji kreiraju danasnju svjetsku politiku".
"Obracam se vama, kao doktor svijeta, u ime nasih pacijenata, i ocekujem da
preduzmete sve potrebne korake kako bi zastitili zivot i sacuvali civilizaciju
od potpunog pada", pisao je ministar zdravlja svojim kolegama iz svjetske
asocijacije. Izolovana zemlja i njena Vlada tesko su dolazili do prijatelja.
Medju rijetkima su bili Iracani. I ta uloga je pripala doktoru Kovacu. Pronasao
je u Bagdadu svog kolegu, ministra zdravlja Mubaraka i sa njim potpisao sporazum
o saradnji, koji se temeljio na jednom nacelu -"odbraniti slobodu i nezavisnost
u borbi protiv hegemonisticke politike usmjerene ka unistavanju svih slojeva i
irackog i jugoslovenskog stanovnistva". Ni ovog puta, medjutim, doktorovo
zrtvovanje nije pomoglo. Mostovi su poruseni, Milosevic je potpisao
kapitulaciju, a NATO je, uprkos protivljenju Pedje Bulatovica, krocio na nase
tle.
Vremena za predah nije bilo - na red su dosli novi izazovi,
i nove pobjede. Milosevic je pao, trebalo je u nepovrat poslati i Momira,
dotadasnje zulumcare iz SPS-a zamijeniti novima iz DOS-a. Demokratama iz
Beograda trebao je novi Momir u Podgorici, ali bez brkova. Izbor je bio lak -
Predrag Bulatovic. "Umeren politicar sa smislom za realnost", kako bi rekao
doskorasnji dezerter i izdajnik Zoran Djindjic. Politika ne poznaje
prijateljstva. Miodrag Kovac je, umjesto Momirove Veruse i zaborava, odabrao
ostanak u Beogradu i na javnoj sceni. Cijena je bila visoka - nekadasnje NATO
kriminalce trebalo je uvaziti kao moderan i savremen svijet, a nepravedni Haski
tribunal kao nasu obavezu, propisanu od strane Ujedinjenih naroda. Pedja je opet
ostao u Podgorici. A najteze zadatke je trebalo obaviti u Beogradu. Zato je
poslao Zizica, ali se ovaj, kada je trebalo izgorjeti, povukao. "Spasio sam
drzavu, a sacuvao obraz", pateticno je zakljucio svoj mandat dotadasnji savezni
premijer.
Kada je DOS priprijetio raskidom koalicije, Pedja im
je obezbijedio kvorum - poslao je doktora Kovaca da kaze kako je njegova partija
protiv izrucenja Hagu, a u stvari da da legitimitet skoroj isporuci velikog
vodje. Iako je sam Kovac tvrdio da je na sjednicu Savezne vlade otisao nakon
sjednice Izvrsnog odbora SNP-a, "koji je jednoglasno odlucio da odem i saopstim
stav stranke", njegov lider Predrag Bulatovic izigravao je Engleza koji o svemu
tome nema pojma. "Sjednica Savezne vlade zakazana je bez znanja SNP-a i ja o
njoj nista nijesam znao", izjavio je Bulatovic. Kola su se opet slomila na
tudjim ledjima. Marija Milosevic, kci isporucenog vodje, uprla je prstom na
krivca: "Ime saveznog ministra Miodraga Kovaca bice upisano crnim slovima u
crnogorskoj istoriji, jer je svojim prisustvom obezbedio kvorum za donosenje
Uredbe koja je otvorila mogucnost da moj otac bude isporucen Hagu", zakljucila
je Marija u reviji "Istok".
Nakon svega, Dragisa Pesic, jos
jedan vjerni vojnik SNP-a, kaze:"Ovo je tragedija koja se ne moze povezati sa
bilo cim." Savezni premijer zaboravlja ili ne shvata, sta je sve, minulih
godina, cak deceniju, pregrmio doktor Kovac. Od Dubrovnika do Beograda, od
ustasa do NATO zlikovaca, od jedne do vise partija, od jednog do vise
beogradskih namjestenja, od "Nacionala" do "Publike". Tragicni kraj Miodraga
Kovaca sublimira svu promasenost crnogorske politicke elite, a njegove
posljednje rijeci, "previse sam vjerovao", oporo govore o zabludama, lutanjima i
posrtanju citave jedne generacije politicara koji su svoju misao i svoje djelo
kreirali spram Beograda, bilo da su mu sluzili, bilo da su sa njim koketirali,
bilo da su iz njega bjezali.
Kada bi svi oni, od Djukanovica do
Bulatovica, pravilno citali poruku jednog ovako tragicnog cina, onda bi trebalo
dici ruku -makar za svoje ostavke. Istu onu ruku koju su godinama dizali za
Milosevica, za izolaciju, za korupciju, za Hag, protiv Haga, pa opet ZA, za
dvije stolice, pa opet za jednu...
