|
Svjedočenje Danila Orašanina,
logoraša iz "Viktora Bubnja"
Čovjek, kako to gorko
zvuči
"Uopšte nisu evidentirali da
se nalazim u Državnom okružnom vojnom zatvoru 'Viktor Bubanj' u Sarajevu
do momenta kada je u zatvor smješten Okružni vojni sud i Okružno vojno
tužilaštvo. Predstavnici ovih organa prvi su me evidentirali. Nisu htjeli
da me puste iz zatvora niti da me razmijene, tj. puste na slobodu na
srpsku teritoriju. Neko se iživljavao na meni i htio je da istrunem i
umrem u zatvoru u velikim mukama"
piše: Mirjana
Miljanović
Danilo Orašanin, diplomirani pravnik iz
Sarajeva, penzionisani radnik MUP-a BiH (od 1991. godine), danas bez
penzije kao izbjeglica živi u Ljubljani s porodicom. U Sloveniju je iz
Sarajeva 1994. godine otišao na liječenje, nakon "posebnog tretmana" u
zloglasnom logoru "Viktor Bubanj".
Iako je na liječenje u Ljubljanu
otišao uz odobrenje nadležnih organa, vlasti Federacije su mu, kršeći sve
konvencije o ljudskim pravima, 1996. godine oduzele stan u Sarajevu
proglasivši ga napuštenim, a njemu i njegovoj supruzi ukinule isplatu
penzije, oduzimajući im na taj način svako ljudsko
dostojanstvo.
Orašanin se više puta za pomoć obraćao različitim
institucijama u Sarajevu –Helsinškom odboru za ljudska prava, Domu za
ljudska prava, Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i
izbjeglica, UNHCR-u u Sarajevu, Ministarstvu za socijalna pitanja,
izbjeglice i raseljena lica i obdusmanu Federacije BiH, ali očekivana
pomoć nije stigla.
Podnio je tužbu protiv Bosne i Hercegovine, odnosno
Federacije BiH.
Od Federacije traži naknadu neimovinske i imovinske
štete (zbog šest mjeseci provedenih u logoru "Viktor Bubanj", čime mu je
zdravlje potpuno urušeno), ukidanje i poništavanje rješenja-odluke kojom
je njegov stan u Sarajevu proglašen napuštenim (a zatim i dodijeljen na
korištenje drugom licu), kao i poništavanje rješenja-odluke kojim se njemu
i njegovoj supruzi zabranjuje isplata penzije.
Golgota
Iako je bio civilno lice (prije dvadeset godina
oslobođen je od vojske zbog bolesti), Danila Orašanina je 25. maja 1992.
godine u Sarajevu nezakonito uhapsila vojna policija. Zatvorili su ga u
bivšu kasarnu"Viktor Bubanj", odnosno Državni okružni vojni zatvor (kako
su ga oni zvali).
"U Državnom okružnom zatvoru 'Viktor Bubanj' u
Sarajevu proveo sam pola godine. Bio sam smješten u prostoriji veličine
6,5 m2 (bivša samica) sa još 12 zatvorenika, što znači da smo pojedinačno
za život, i danju i noću, imali samo oko 0,55 cm2 prostora", kaže
Orašanin.
Prema njegovim riječima, uhapsili su ga kao potpuno nevinog
čovjeka, što su kasnije i utvrdili nadležni državni organi BiH. Vojna
policija ga je u logor "Viktor Bubanj" odvela bez rješenja bilo kakvog
državnog organa (civilne ili vojne policije, suda ili tužilaštva). U
zatvoru su ga, kaže, držali do 10. novembra 1992. godine.
"Moja supruga
Nada i ja smo za vrijeme rata od legalnih organa vlasti doživjeli i
pretrpjeli strašne psihičke i fizičke traume. Ostali smo bez cjelokupne
pokretne i nepokretne imovine. Kuća nam je spaljena, MUP nam je oduzeo
stan, Zajednica PIO BiH – Filijala Sarajevo oduzela nam je i ukinula
penzije, vojna policija nam je oduzela automobil marke "golf", dizel,
pištolje za koje sam imao odobrenje za držanje i nošenje ("CZ" 99,
"Special Colt" 38 i "bereta" 6,35 mm), kao i mnoge druge vrijedne stvari.
Čak su mi oduzeli i zlatni ručni sat marke "helvecija" i muštiklu za
pušenje od slonove kosti", sjeća se Orašanin.
Kako kaže, u logoru je
doživio i preživio strašna psihička i fizička zlostavljanja, vrijeđanja,
omalovažavanja, ponižavanja, glad, žeđ... U nezamislivo lošim uslovima za
život, bez ikakve ljekarske pomoći i lijekova, teško je obolio.
U prva
dva i po mjeseca Orašaninove golgote ni njegova porodica nije znala gdje
ga je vojna policija odvela, a ni kad je sestra njegove žene napokon
saznala istinu, nije mu bilo dozvoljeno da se vidi s porodicom. "Dva i po
mjeseca proveo sam u istom vešu i nisam se brijao. Za pola godine samo su
nam jednom dali komadić sapuna za veš da se okupamo, i nikada više. Kada
bi nam dozvolili kupanje, nas 50 zatvorenika morali smo se u roku od deset
minuta skinuti, okupati bez sapuna i obući. A, imali smo samo 17 ispravnih
tuševa. Vaške su se toliko nakotile, toliko ujedale, da se nije moglo
živjeti od njih. Prašak koji su nam davali da se posipamo nije ih uopšte
uništavao", priča Orašanin o tragičnoj sudbini logoraša iz "Viktor
Bubnja". Kaže da su tokom 24 sata "obroke" dobivali dva puta, i to –
ujutro u 10 časova, oko šest dekagrama hljeba i jedan decilitar čaja, i
poslije podne u 16 časova, opet oko šest dekagrama hljeba i jedan
decilitar "nekakve supe". Radi poređenja kaže da su čak i logoraši u
Aušvicu dobijali više (25 dekagrama hljeba dnevno). "Ako bi neko u toj
supi našao dva do tri zrna graha, svi bismo mu zavidjeli jer je dobio
dobru porciju. Dnevno smo dobivali, na tri do četiri zatvorenika, jednu do
dvije litre vode, koju smo koristili i za piće i za umivanje", kaže on.
Koliko je strašno bilo iživljavanje nad ovim ljudima, dovoljno kazuje i
primjer što su izgladnjele logoraše njihovi mučitelji jednom mjesečno
tjerali da kamion ubuđalog hljeba iz logora odvezu i bace u
Miljacku.
"U zatvoru sam strašno smršao, imao sam 48 kilograma, a visok
sam 187 centimetara. Prije zatvora imao sam 83 kilograma. Zaista je veliko
čudo da čovjek može preživjeti u takvim uslovima, ali zato nije čudo da
sam obolio od teških hroničnih i drugih oboljenja. Šećerna bolest mi se
strašno pogoršala, ležeći na betonu obolio sam od prostate, koju sam
operisao. Od nekretanja u zatvoru žučna kesica mi se napunila pijeskom i
to moram da operišem jer imam česte napade. Obolio sam od generalne
arterioskleroze, slabe snabdjevenosti mozga krvlju, angine pektoris,
teških psihičkih poremećaja, depresije, nesanice praćene velikim
strahom... I sve mi je gore kako vrijeme prolazi. Imam česte i teške
napade glavobolje, teške bolove u kičmi, rukama, nogama i drugim
dijelovima tijela...", kaže Orašanin.
Prema njegovim riječima, bez
obzira na to što je ovako teško obolio, nikome u logoru nije ni na pamet
palo da mu da bilo kakav lijek. Tek nakon tri mjeseca, priča on,
dozvoljeno je da mu supruga donese tablete za šećer, koje su mu kasnije i
davali, ali uz poseban tretman – slomljeno mu je više rebara na lijevoj
strani pluća. Nisu potrebni posebni pregledi i snimci da bi se uočili
ožiljci od udaraca po cijelom tijelu i fleke po grudnom košu. Tragovi su
neizbrisivi.
O tristotinjak zatvorenika, koliko ih je tada bilo u
"Viktor Bubnju", "brinuo" se samo jedan "ljekar", koji je po zanimanju
(još jedno poniženje), u stvari, bio veterinarski tehničar. Kako kaže
Orašanin, tog čovjeka su mnogi zarobljenici poznavali još prije rata, a on
se uvjerio da "ljekar nije ljekar" kada ga je jedne prilike zamolio da mu
da neki lijek za prostatu jer je teško i često mokrio. "On mi je
odgovorio: 'Kakve veze ima ima prostata s mokrenjem'", sjeća se Orašanin.
Poseban tretman
Prema kazivanju Danila Orašanina, u vrijeme
njegovog robovanja bio je jedini zatvorenik koji od nadležnih organa nije
dobio nikakvo rješenje o pritvaranju, protiv njega se uopšte ni istraga
nije vodila, niti je bio izvođen pred sud. Ne treba ni da se govori o tome
da mu nije bilo dozvoljeno da uzme advokata da bi utvrdio šta se to s njim
događa, odnosno da bi saznao ko ga to drži u zatvoru bez ikakvog rješenja
nadležnog organa. (Ali, ko zna da li bi mu u to vrijeme i to pomoglo.) "Ja
sam u zatvoru imao poseban tretman u psihičkom, fizičkom, zdravstvenom i u
svakom drugom pogledu", nastavlja priču Orašanin. Prema njegovim riječima,
za pola godine niti jedan put mu nije bilo dozvoljeno da razgovara sa
suprugom, nisu mu dopuštali ni da joj napiše da je živ, a kamoli da joj se
javi telefonom. "Govorili su mi: 'Šta će te posjećivati supruga, šta imaš
razgovarati s njom, ti si svoju nafaku pojeo. Šta će ti advokat, pametnije
ti je da šutiš i ne trošiš snagu u praznu priču; piši nešto kao Kardelj,
jer mnogo znaš, naravno, ako ikad izađeš iz zatvora živ i
zdrav!"
"Uopšte nisu evidentirali da se nalazim u Državnom okružnom
vojnom zatvoru 'Viktor Bubanj' u Sarajevu do momenta kada je u zatvor
smješten Okružni vojni sud i Okružno vojno tužilaštvo. Predstavnici ovih
organa prvi su me evidentirali. Nisu htjeli da me puste iz zatvora niti da
me razmijene, tj. puste na slobodu na srpsku teritoriju. Neko se
iživljavao na meni i htio je da istrunem i umrem u zatvoru u velikim
mukama", kaže Orašanin.
Prema njegovom pričanju, 28. septembra 1992.
godine Okružni sud u Sarajevu je, na zahtjev okružnog vojnog tužioca,
donio rješenje kojim je napokon utvrđeno da on nije dobio nikakvo rješenje
o pritvaranju iako su ga saslušali radnici Centra službe bezbjednosti
Sarajevo i pripadnici vojne policije. Utvrđeno je i da Danilo Orašanin
nije ratni zarobljenik i da se protiv njega ne vodi krivični postupak.
"Međutim, bez obzira na to što protiv ovog rješenja nije bila
dozvoljena žalba i što je ono bilo pravosnažno i izvršno, vojna policija i
komanda državnog zatvora su me, umjesto da me istog momenta puste na
slobodu, držali u zatvoru još mjesec i po dana, tj. do 10. novembra 1992.
godine", kaže Orašanin.
To je potkrijepljeno i potvrdom koju mu je na
dan puštanja na slobodu izdao štab Teritorijalne odbrane Sarajevo (pri
Ministarstvu za narodnu obranu Republike Bosne i Hercegovine). Ova potvrda
je ujedno i dokaz da je s Orašaninovim nelegalnim hapšenjem (vjerovatno
samo jednim u nizu, jer je logor "Viktor Bubanj", prema iskazima ovog
svjedoka, bio prepun civila) bio upoznat i državni vrh tadašnje Republike
BiH. Zanimljivo je i da u potvrdi nije navedeno kad ga je vojna policija
lišila slobode , "već samo da me 10. novembra otpušta iz navodno nekakvog
Centralnog sabirališta u Sarajevu, a ne iz Državnog okružnog vojnog
zatvora". "To je svojevrsna mahinacija", uvjeren je Orašanin.
"Ovakav
drastičan slučaj kršenja međunarodnih konvencija, međunarodnog prava,
Ustava i zakona sopstvene države nije zabilježen ni u teoriji ni u praksi
međunarodnog pravosuđa i međunarodnog prava", kaže on.
Lukava, primitivna i
beskrupulozna rabota
Ni nakon što je pušten iz zatvora, stradanje
ovog čovjeka nije bilo okončano. Primljen je na na Gastroenterološku
kliniku Koševo, ali u bolnici mu policija nije dala odmora. "Nakon sedam
dana ležanja na klinici, policija koja je bila smještena u krugu bolnice
došla je u moju bolesničku sobu i odvela me u policijsku stanicu koja je
oko 100 metara bila udaljena od zgrade u kojoj sam ležao. To je bilo 3.
decembra 1992. godine, u pola jedanaest uveče. Tamo su me držali u
prizemnim prostorijama na temperaturi od minus deset stepeni, naravno, pod
specijalnim tretmanom. U bolesničku sobu su me vratili drugog dana u 12
časova", priča Orašanin. To mogu potvrditi, kaže on, i dežurni ljekari
Ismet Bratović i Zora Bijedić-Vukobrat. Zbog posebnog tretmana u bolnici
(supruga mu nije mogla doći u posjetu a da se prethodno nije prijavila u
policijskoj stanici, dok je ostalim bolesnicima posjeta bila slobodna;
njihovim razgovorima uvijek je prisustvovao po jedan bolesnik da bi pratio
šta pričaju) dva dana nakon noćnog odvođenja u policiju, Orašanin je bio
primoran da prekine liječenje i napusti bolnicu.
"Nakon svega
proživljenog, najviše me pogađaju izjave najviših dužnosnika Federacije
BiH koji vide samo jednu stranu, a drugu uopšte neće da vide, nego čak
osuđuju one koji je vide. Zaklinju se u multi, multi i multigrađansku i
pravnu državu", naglasio je Orašanin. Nije im bilo dosta, kaže on, nego su
mu čak oduzeli stan nakon što je otišao da nastavi liječenje u Ljubljani.
Na liječenje je Orašanin otišao tek 28. maja 1994. godine. Trebalo je,
kaže, da ode i ranije jer su mu još u martu 1993. godine dvojica ministara
iz Vlade BiH obezbijedili da ga UNPROFOR iz Sarajeva preveze do Lukavice,
da bi se lakše mogao prebaciti do inostranstva. Ali, policija to nije
dozvolila iako "u odobrenju za liječenje u inostranstvu stoji da mi je
nadležni organ dužan obezbijediti odlazak".
"Naravno, za odlazak na
liječenje dobio sam odobrenje od Sekretarijata za NO opštine Centar,
Sarajevo. Otišao sam u pratnji supruge jer je Gastroenterološka klinika u
Sarajevu predložila obaveznu pratnju", kaže Orašanin.
Nakon njihovog
odlaska uslijedile su i nove povrede osnovnih ljudskih prava. I Orašaninu
i njegovoj supruzi oduzeta je i ukinuta prenzija, "navodno dok se ne
vratimo u Sarajevo, što predstavlja pravu ironiju i cinizam, jer gdje da
se vratimo i živimo kada su nam stan proglasili napuštenim i dali ga na
trajno korištenje radniku MUP-a Sinanu Šedi"? "Mislim da je time meni,
bivšem radniku, a sadašnjem penzioneru MUP-a, i mojoj porodici, MUP
Federacije BiH de facto zabranio povratak u Sarajevo", rekao je Orašanin
naglasivši da mu državni organi u Sarajevu nikada nisu dali rješenje o
oduzimanju stana (kada su ga proglasili napuštenim), a nisu mu uručili ni
rješenje o zabrani isplate penzija. "Tako postupaju iz razloga da se ne
bih mogao žaliti bilo kome. To je lukava, primitivna i beskrupulozna
rabota u sprovođenju beskrupuloznog etničkog čišćenja", kaže
Orašanin.
Nema tačnog podatka na koliko mjesta u Sarajevu su zatvarani
i mučeni Srbi. Upućeni se slažu u činjenici da ih je bilo preko 80. Niko
ne zna ni koliko je u ovom gradu bilo tzv. privatnih zatvora za Srbe.
Međutim, za razliku od privatnih, zatvor koji se nalazio u bivšoj kasarni
"Viktor Bubanj" nosio je naziv "državni", što samim tim ukazuje na
činjenicu da je sve što je u ovom zatvoru rađeno, rađeno pod
pokroviteljstvom državnog vrha tadašnje Republike BiH sa muslimanskim
liderom Alijom Izetbegovićem na čelu. Ali, ni ovaj podatak, kao ni pedeset
kilograma dokaznog materijala protiv Izetbegovića, koji je Biro Vlade
Republike Srpske za odnose sa Haškim tribunalom dostavio Hagu, izgleda da,
prema ocjeni haških moćnika, nisu dovoljni za podizanje optužnice. I ne
samo to – po svemu sudeći, prema njihovom mišljenju, za stradanje Srba u
logoru "Viktor Bubanj", kao ni u bezbroj drugih mučilišta, niko nije
kriv.
Nažalost, priči Danila Orašanina, kao i mnogih drugih
stradalnika, još uvijek se ne nazire kraj.
Civili u logore
Državna komisija Republike BiH za kontrolu
zakonitosti postupanja pripadnika Teritorijalne odbrane i policije 29.
januara 1993. godine zaključila je da je "nezakonito lišenje slobode
Orašanin Danila iz Sarajeva, koje su izvršili pripadnici vojne policije
25. maja 1992. godine, i njegovo držanje u pritvoru bez odluke nadležnog
suda do 10. novembra 1992. godine". O ovom stavu komisija je pismeno
obavijestila Nadu Orašanin (na čiji zahtjev je i vršila ispitivanje
zakonitosti postupanja pripadnika vojne policije), ali i Ministarstvo
odbrane RBiH.
Ovo je neoboriva činjenica koja ukazuje na to da je
tadašnji vrh vlasti u Sarajevu dobro znao za hapšenja i maltretiranja
srpskih civila.
Centralni logor za
Srbe
Danilu Orašaninu je 10. novembra 1992. godine
izdata potvrda u kojoj piše da je on pušten iz "Centralnog sabirališta,
jer nisu postojali dalji zakonski razlozi za njegovo zadržavanje". Državni
okružni vojni zatvor "Viktor Bubanj" je, dakle, bio Centralno sabiralište,
iz koga su zatvorenici slani u druge logore.
Orašaninu je potvrdu
izdao štab Teritorijalne odbrane Sarajevo u cilju, kako stoji dalje u
dokumentu, "dokazivanja da je to lice bilo lišeno slobode od strane
nadležnih organa RBiH".
|
