Tranzicija je samo drugo ime za definitivni gubitak nase slobode
Vizija nase bolje buducnosti u vidu slobodnih, demokratskih, suverenih naroda, recimo Srba, Hrvata i ostalih, koji u svojim demokratskim, suverenim drzavama slobodno odlucuju o svojoj sudbini, ta vizija koja predstavlja normativni princip tranzicije, cista je iluzija
Hrvatski filozof, publicista, politicki esejista i prevodilac Boris Buden, kao dosledni kriticar balkanskih nacionalizama 90-ih, zivi i radi u Becu od kad se njegov “kompleks koji se zove domovinom - srusio”. Svojevremeno urednik u zagrebackom Arkzinu, glasilu antiratne kampanje u Hrvatskoj, autor je dve zbirke politickih eseja - “Barikade” (1996) i “Kaptolski kolodvor” (2001). Vrsni poznavalac teorije psihoanalize i prevodilac Frojda, ucesnik je simpozijuma sirom sveta koji su za teme imali kulturu, politiku i medije. Trenutno priprema vecu teorijsku publikaciju o odnosu takozvanog kulturnog prevodjenja i drustvene emancipacije. U Beogradu je poslednji put boravio 2001. godine, kada je u Muzeju savremene umetnosti odrzao predavanje “Istina i pomirenje? Ne hvala”.
Kako biste ocenili novu drzavnu zajednicu Srbije i Crne Gore?
- Srbija i Crna Gora kao nova zajednica samo su jos jedan politicki provizorij koji nespretno pokusava nadoknaditi tragicni gubitak bivse Jugoslavije. Kao takva, nije ni puno bolja ni puno gora od rezima protektorata koji je takozvana medjunarodna zajednica proglasila nad Bosnom i Kosovom. Kao sto se, takodjer, bitno ne razlikuje od kvazisuverenih drzava kao sto je, na primjer, Hrvatska. Suverenost danas ne vrijedi vise ni pisljiva boba, pa je na koncu svejedno na koji nacin narodi bivse Jugoslavije nisu suvereni. Pozitivna strana SCG je da je napokon oslobodila pojam Jugoslavije koji je od pocetka devedesetih uzurpirala. Sada covjek napokon moze reci da je Jugoslaven iako nije Srbogorac. Uostalom, Jugoslavija je ionako hrvatska ideja. Pozitivno je, takodjer, sto ta nova drzavna konstrukcija ima u sebi stanoviti saljivi karakter. Mozemo se smijati na njezin racun onako kako je Robert Musil cinio s Austrougarskom. Tako mozemo onu formulu kojom je on objasnio polozaj Austrije u dvojnoj monarhiji primijeniti danas na Srbiju: Sto je Srbija? Srbija je plus Crna Gora minus Crna Gora.
Kako vidite Srbiju i Hrvatsku za deceniju, dve?
- Zapravo me uopce ne zanima sto ce biti sa Srbijom i Hrvatskom za 10 ili 20 godina. Bas me briga hoce li Srbija ponovo imati suverenitet nad Kosovom i da li ce hrvatski narod doista biti “svoj na svome”, kao sto to navodno zeli vec tisucu godina. Ni jedni ni drugi to zapravo niti ne zasluzuju. Puno vise mi je stalo do toga da se na ovim nasim prostorima nadje dovoljno ljudi koji ce ponovo, mimo svih nacionalnih granica i takozvanih kulturnih i etnickih identiteta, znati politicki artikulirati interes slobode, bratstva, solidarnosti, interes koji cemo moci podijeliti s bilo kojim covjekom na svijetu bez obzira iz koje kulture, rase ili nacije on dolazio. Bilo bi divno kada bismo, umjesto da kao zadnja sirocad povijesti moljakamo uokolo da nas se udomi u taj takozvani normalni svijet, sami nesto ponudimo tom svijetu, sami postanemo nesto, neka ideja, neko dobro koje ce tom svijetu nesto znaciti. Otprilike, kao sto smo svojedobno nesto znacili tom svijetu sudjelujuci u njegovoj herojskoj borbi s nacifasizmom.
Da li su Hrvatska i Srbija presle u visi razred ili su i dalje u prvom “pacje skole”, takozvane tranzicije?
- Ja uopce ne vjerujem u taj pojam tranzicije. Za mene je to ideoloska konstrukcija iza koje se kriju novi oblici dominacije. Uopce, nije li to zalosno da odrasli ljudi pristaju da ih se tretira kao djake prvake, da cijele nacije koje za sebe tvrde da postoje tisucu godina i ponose se svojom kulturom, svojom slavnom povijescu, sjede u skolskim klupama i cekaju da im se netko drugi smiluje i pripusti ih u visi razred. Biti u tranziciji znaci da nam netko drugi ne samo propisuje kriterije po kojima cemo zivjeti nego i odlucuje o tome jesmo li ih zadovoljili ili ne. Naravno, prema vlastitim interesima. Tranzicija je ime za definitivni gubitak slobode. Njezin cilj, demokraciju, moci cemo uzivati onda kada ona nece vise imati nikakva efekta, kad narod vise nece imati o cemu odlucivati, jer ce se o gotovo svim bitnim uvjetima, ekonomskim, politickim itd., njegova zivota odlucivati drugdje. Kad danas radnici traze od hrvatske vlade da im se poboljsaju uvjeti rada i place, onda vlada odgovara da ona ionako nema utjecaja na to, da o tome odlucuje Medjunarodni monetarni fond. Kome onda da se oni obrate? Vizija nase bolje buducnosti u vidu slobodnih, demokratskih, suverenih naroda, recimo Srba, Hrvata i ostalih, koji u svojim demokratskim, suverenim drzavama slobodno odlucuju o svojoj sudbini, ta vizija koja predstavlja normativni princip tranzicije, cista je iluzija. Ne vjerujem da se nacija i sloboda mogu ponovo spojiti. Tudjman i Milosevic su vjerovali u to, pa smo vidjeli kako je to zavrsilo.
Koliko je opravdan ovdasnji skepticizam prema okoncanju tranzicije i ulasku u “normalni svet”?
- Ne znam zasto ljudi vjeruju da ih na kraju svih ovih procesa ceka neka normalnost. Rat, rasulo, osiromasenje, progonstvo, zlocinstva, sve to je vec odavno postalo nasa normalnost. Sto bi ljudi htjeli zapravo kad kazu da ce uci u normalni svijet? Britanski parlamentarizam? Svedsku socijalnu drzavu? Njemacku produktivnost? Francusku kulturnu infrastrukturu? Ili je normalnost u Srbiji na primjer to da se ponovo postigne stupanj razvoja koji je Srbija uzivala u bivsoj Jugoslaviji prije rata? Koliko nam godina treba da se vratimo na ono sto smo vec imali? A gdje ce biti drugi kad nam to napokon uspije? I sto je u svemu tome normalno? Ako ljudi doista vjeruju da zive nenormalno, onda je krajnje vrijeme da se sada i ovdje zapitaju kako su dosli u tu nenormalnost, sto su, prije svega, sami skrivili da dodju u nju i sto trebaju sada odmah promijeniti da napokon postanu normalni, a ne da cekaju da se stvari odviju tako kako se odvijaju sve dok jednoga dana ne postanemo normalni “kao sav normalan svijet”. Po toj logici je jedina normalnost koja nas ceka normalnost zagrobnog mira, kad cemo normalno lezati po grobovima nakon sto smo potratili nase nenormalne zivote. Normalnost je Godo i nema smisla cekati na nju.
Postoji li zaista na Zapadu vizija buducnosti balkanskih zemalja, promisljena dugorocna politika?
- Ne postoji nikakva jedinstvena politicka vizija Zapada osim one banalne fraze da ce liberalni kapitalizam i parlamentarna demokracija po sebi donijeti srecu i blagostanje. To negdje doista funkcionira, a negdje ne. Nakon 150 godina kapitalizma i 50 godina demokracije - vise nego u Spanjolskoj ili Portugalu na primjer - polovica stanovnistva Indije zivi ispod nivoa dostojnog covjeka, u bijedi koju je Engels jos u 19. stoljecu na primjeru engleske radnicke klase opisao kao neizdrzivu. Kapitalizam ne donosi nuzno razvoj, nego proizvodi i nerazvijenost, unistava ili degradira vec postignute razine kulturnog, socijalnog i ekonomskog razvoja, produbljuje stare i stvara nove nejednakosti. Tako vec jest kod nas i tako ce jos vise biti u buducnosti. Razlika izmedju bogatih i siromasnih, kako unutar pojedinih nacija tako i medju nacijama bivse Jugoslavije, danas je veca nego prije. To ce prije ili kasnije dovesti do novih politickih proturjecja i sukoba. Slicno je i s projektom ukljucivanja u Evropsku zajednicu. On je danas politicki provizorij, tip komesarskog odlucivanja koje nema veze s demokracijom. Bivsi jugoslavenski federalizam je politicki bio na visem nivou od danasnjeg projekta evropskog ujedinjenja.
Koje su glavne politicke karakteristike vladajucih struktura u Srbiji i Hrvatskoj i da li se njihove vizije mikropolitike i mikroekonomije uklapaju u makrodesavanja?
- Sto znaci to da se uklapaju u makroprocese? Da se pokoravaju zahtjevima medjunarodnih ekonomskih institucija, koje ne samo da imaju vlastite interese nego te interese namecu sasvim nedemokratskim sredstvima, politickim diktatom, na primjer. Pokorno slijediti taj diktat negdje moze pospjesiti razvoj, ali negdje, kao u Argentini, na primjer, moze odvesti i u propast. Da li ce se dogoditi jedno ili drugo, to nije u nasim rukama. Ulazak stranog kapitala, odnosno prelazak nasih tvornica, banaka, hotela, medija, zemlje, nacionalnih bogatstava, u ruke stranih vlasnika mozda ce negdje otvoriti nova radna mjesta i mjestimice podici standard zivota, ali visak rada nasih ljudi sigurno nece zadrzati ovdje. Utoliko vladajuce strukture nasih zemalja imaju samo jednu generalnu opciju, zazmiriti, reci da medjunarodnom kapitalu i cekati da se vidi sta ce se dogoditi. U okviru toga moguce je, na primjer, privatizaciju organizirati bolje, kao sto su napravili Slovenci, ili gore, kao sto je to napravio Tudjman u Hrvatskoj. Ali jedno je iskljuceno. Da se otpor toj novoj dominaciji ponovo pokusa organizirati u ime nacije.
Koliko u tim zemljama ima politicko-ekonomskih opcija, koje su preovladjujuce, napredne ili retrogradne, i ko su njihovi nosioci?
- Ne vidim vise bitnih opcija. Mozda da jedni vide vecu sansu u medjusobnoj ekonomskoj, politickoj i kulturnoj suradnji medju zemljama bivse Jugoslavije, a ti su u manjini, a da drugi nastoje na neki nacin, kako se to govori, “direktno” uci u Evropu i na medjunarodno trziste. To su ujedno i razlicite politicke pozicije. Sto cemo se vise povezivati, to ce se vise delegitimirati postojece politicke strukture u nasim zemljama sve dok se jednog dana ne nametne pitanje cemu nam one uopce sluze i zasto smo se uz toliko zrtava i toliko razaranja uopce izborili za to da budemo “svoji na svome” kad to nikome ne donosi nikakvu korist.
Ko je danas prava mafija na Balkanu?
- Pravi izvor mafije kod nas je u sprezi politicke vlasti i procesa promjene vlasnistva. Ne vjerujem da je vlasnistvo milijuna ljudi moguce pretvoriti u vlasnistvo nekolicine odabranih na neki drugi nacin osim kriminalnog. Onog trenutka kad je Tudjman vlasnistvo hrvatskih samoupravljaca nad njihovim sredstvima za proizvodnju podijelio na nekih par stotinjak familija, naravno po logici politicke podobnosti, on je sebe pretvorio u velikog kuma hrvatske privatizacije, stvorio je sivu strukturu ovisnosti i moci koju je spretno koristio za odrzavanje svoje vlasti i koja nije bila ni pod kakvom zakonskom ili demokratskom kontrolom. To je prava mafija. A ovi takozvani revolverasi, mali egzekutori i kokosari, to su sitni crvi u talogu privatizacijske pljacke stoljeca, koji se hrane njezinim otpacima. Oni cijelo vrijeme otimaju siromasnima da bi dali bogatima i utoliko je tragicniji kult nekakvog herojstva koji se oko njih stvara. Oni su tek bijedna lumpenmafija i ne zasluzuju nista vise osim prezira.
Javnost se u Srbiji, bar se tako cini, oslobodila “teorija zavere” iz prethodne decenije. Da li su vama neke od njih i danas ocigledne?
- Imam dojam da su teorije zavjere simptom nekog specificno srpskog ludila, svi ti vatikani, kominterne, zelene transverzale i ostale gluposti koje su se kao kosti za glodanje dobacivale srpskim masama da bi ih se sto vise zaglupilo i instrumentaliziralo. Ne mogu se sjetiti da je u Hrvata vladala neka teorija zavjere. Naprotiv, uvijek sam imao dojam da se kod njih - da ne kazem kod nas - radilo o jasno artikuliranom nacionalnom cilju, jasno definiranom neprijatelju, precizno usmjerenoj mrznji, itd. Rat koji u bivsoj Jugoslaviji vodis protiv takozvane jugo-srbo-cetnicke soldateske, kako se to pocetkom devedesetih govorilo u Hrvatskoj, takav rat mozda i mozes dobiti, ali kako si mogao pobijediti u ratu protiv Kominterne i Vatikana? Zelja hrvatskog naroda za samostalnom, suverenom - usput i etnicki cistom - drzavom ocigledno se mogla politicki realizirati, ali kako zadovoljiti zelju nebeskog naroda? Mozda jednim tragicnim porazom? Sto se i dogodilo. Zapravo, ne vidim teorije zavjere kao temu. Naprotiv, cini mi se da se politicka situacija kako kod nas, tako i u svijetu moze artikulirati sasvim racionalno i da je ta artikulacija plauzibilna, a da su razlike u tome kako vidimo svijet i zbivanja kod nas, u stvari, politicke razlike medju nama.
Kako vi definisete globalni kontekst nastojanja SAD da zapocne rat s Irakom, odnosno pokusaja Nemacke, na primer, da se taj rat izbegne po svaku cenu?
- Iracki rat, koji moze izbiti svakog trena, vec je podijelio svijet na dva tabora. Ne naprosto na pacifiste i ratnohuskace ili na antiamerikance i proamerikance, nego na one koji su se usprotivili daljnjem rusenju postojeceg sistema medjunarodne sigurnosti i na one koje to rusenje ili uopce ne brine, ili ga sami provode. Na kocki je onaj stari kantovski ideal vjecnoga mira koji se uspostavlja pravnim usavrsavanjem svijeta, zajednickim radom na nekoj vrsti svjetske vlade, svjetskih institucija pravde i sigurnosti. Ljudi osjecaju da je to danas dovedeno u pitanje, da se prostor bezakonja, samovolje, odnosno volje jacega sve vise siri. Zato su odlucili braniti autoritet postojecih medjunarodnih institucija, u prvom redu Ujedinjene narode. U njima oni vide jedinu branu globalnom kaosu. I taj protest nema veze s nacijama. Milijuni ljudi izasli su na ulice upravo u Londonu, Rimu, Madridu i Americi, u zemljama koje oficijelno zastupaju ratnu politiku. Ali ljudi ne samo da nisu uvjereni u neizbjeznost tog rata, nego znaju da on ne donosi politicka rjesenja. U tome je i iskustvo kosovske intervencije. Milosevic je pobijedjen, ali za Kosovo, uostalom kao ni za Bosnu i Hercegovinu, jos nema adekvatnog politickog rjesenja. Vlada neka vrsta permanentnog izvanrednog stanja koje nema veze s demokracijom. Naprotiv, medjunarodna je zajednica i svojom vojnom intervencijom samo potvrdila rezultate etnickog ciscenja na nasim krajevima. Nista bolja sudbina ne ceka ni Irak.
Kakav ce uticaj taj rat imati na dogadjaje na Balkanu?
- Svaki rat u svijetu, bez obzira gdje se odigrava, ima utjecaj na citav svijet. Zato nije dovoljno reci da bombe ovaj puta nece padati na nase glave. Rijec je o odgovornosti za svijet, o tome da ne mozemo vise biti ravnodusni prema pitanju kamo taj svijet ide. Veliki dio nasih nevolja u posljednjih petnaestak godina je i proizasao iz toga sto smo zaboravili da smo dio svijeta i da se to sto se kod nas dogadja tice i drugih. Tako su danas dijelovi bivse Jugoslavije, odnosno danasnje Srbije pod direktnom vlascu tog svijeta u liku takozvane medjunarodne zajednice. Bilo bi zato dobro da mi koji imamo neposrednog iskustva s globalnim vojnim intervencionizmom zauzmemo o tome i nekakav politicki stav, a ne da gledamo hocemo li od nekog novog rata imati vise koristi ili stete, hoce li benzin biti skuplji ili jeftiniji.
Zauvek potrosena stvar
- Bivsu Jugoslaviju napustio sam ujesen 1990, prije svega zato sto za mene u njoj vise nije bilo posla. Bio sam, naime, slobodnjak, slobodni prevodilac i povremeno sam pisao za novine, magazin Start, na primjer, odnosno suradjivao u casopisima i na radiju. Godine 1990. vise nisam imao nikakav ugovor za prijevod, a i spomenuta medijska scena pocela se naglo raspadati.
Kao prevodilac Frojda (objavio sam do tada dvije knjige prijevoda njegovih spisa), imao sam prijatelje iz psihoanalitickih krugova u Becu, tako da sam otisao onamo.
U Becu sam se izdrzavao razlicitim poslovima. Uglavnom sam financirao svoj rad u zagrebackom Arkzinu, u kojem sam pisao, bio kolumnist i jedan od urednika od 1993. do 2000. Danas radim u casopisu za kulturu i umjetnost Springerin u Becu. Zbog mojih javnih stavova u Hrvatskoj nisam imao nikakvih problema s hrvatskom drzavom, nego s prijateljima, kolegama, susjedima i dijelom familije, odnosno s jednim dijelom onoga sto danas nazivamo civilnim drustvom.
Moj otac, koji potjece iz jedne haesesovske (HS - Hrvatska seljacka stranka), radicevske, antiklerikalne ali i antijugoslavenske familije - ne i antisrpske (od njega nisam nikada cuo nijednu ruznu rijec na racun bilo koje nacije ili rase) - napustio je cijeli taj traumaticni kompleks hrvatstva tridesetih godina - kad se prikljucio komunistickom pokretu - i nikada se vise nije vratio “korijenima”. U partizane odlazi 1941, 1948. uopce nije u Partiji (iskljucen 1945-1949). Ni “71, ni od 1990 do 2001. nije ni u jednom trenutku nasjeo hrvatskoj euforiji. Premda je to hrvatstvo jako dobro poznavao, ono je za njega bila jednom zauvijek potrosena stvar.
BLIC NEWS
www.pcnen.cg.yu/
