Grobovi šute,
zločini vrište
Kao što se zločin
Bleiburga nije mogao definitivno zataškati, iako je desetljećima morao
čekati da bi postao općepoznata činjenica, tako se ni zločini iz
posljednjeg rata sigurno neće moći zauvijek sakriti. Eto, upravo kad se
javnosti ponovo pokušava prodati davno potrošena teza da u Oluji nije bilo
etničkog čišćenja, osvanu dokumenti koji to demantiraju. Ili se pojave
izjave koje dovode u pitanje uvriježeno uvjerenje da u Domovinskom ratu po
prvi put nije išao Hrvat na Hrvata.
U sklopu široke, s Pantovčaka pokrenute akcije
oslobađanja, bez suda, haškog optuženika, generala Ante Gotovine, državno
se rukovodstvo, rijetko složno – Mesić i Račan rame uz rame, obraz uz
obraz – stavilo u funkciju teze da u Hrvatskoj etničkog čišćenja nije
bilo. Pronađena je, navodno, neka dokumentacija koja dokazuje da su Srbi
sami ispraznili Krajinu. U tom se pogledu kao presudno reklamira
prošlotjedno svjedočenje bivšeg američkog ambasadora u Zagrebu Galbraitha,
koji je Haškom sudu rekao da Hrvatska vojska nije planski očistila
oslobođeni teritorij, jer je ušetala u napuštenu zemlju.
Ali novi broj Ferala
objavljuje stenogram, koji je u posjedu Haškog suda i koji pokazuje da je
Tuđman sa svojim doglavnicima neposredno nakon Oluje mozgao kako da
opustjelu Krajinu nakrca ljudskim mesom hrvatske krvi. Kako da joj
zauvijek promijeni etničku strukturu. Krajeve koje su dotad nastanjivali
Srbi planski je trebalo naseliti bosanskim Hrvatima. Promjena demografske
strukture kanila se inicirati posebno planiranim razmještajem vojnih
jedinica. Tako je smještanje gardijske brigade u Knin ciljalo da se taj
grad, kako je rekao Tuđman, »veoma brzo učini hrvatskim«.
Jedino su u sklopu
takvog projekta onemogućavanja povratka Srba imale smisla masovne
paljevine i egzekucije. Dvadesetak je tisuća kuća progutao oganj, ne iz
pojedinačne osvete, nego da se njihovi stanari nikako ne bi imali gdje
vratiti. Nekoliko stotina civila likvidiranih nakon Oluje također su
trebali obeshrabriti svaku ideju o povratku. Tim će činjenicama haško
tužiteljstvo poduprijeti svoj stav o etničkom čišćenju. Neki dosad u Haagu
okončani procesi pokazuju da se zločin etničkog inženjeringa razmjerno
lako dokazuje. Zato, bez obzira što Galbraith govorio, Tuđmanovu vrhušku
ne može osloboditi odgovornosti, jer je terete postolujni grobovi i
zgarišta.
Slično je i
s najnovijom aferom u Slavoniji, gdje se bivši župan osječko-baranjski
Ladislav Bognar i Branimir Glavaš, kao ratni capo tog kraja, međusobno
optužuju za sudjelovanje u likvidacijama građana i hrvatskih branitelja,
konkretno u nikad razjašnjenom ubojstvu Mate Šabića. Sada se otkriva da su
egzekutirani hrvatski vojnici odvlačeni na prve crte, kako bi se prikazalo
da su poginuli u borbama. Činjenica je da za ta ubojstva nitko nije
odgovarao. Sada se utvrđivanje istine, valjda, više ne može izbjeći.
Leševi se mogu premještati i sakrivati, grobovi šute, ali zločin vapi za
pravdom i kad-tad ipak će doći na naplatu.
Hrvatska stalno pokušava pobjeći od sastanka sa
svojom krvavom prošlošću, i stalno se sudara s potrebom da se to suočenje
ipak dogodi. Bolje danas, nego da se pod teretom tog naslijeđa svija i
muči godinama i desetljećima.
Title: Message
