|
|
| Tko je važniji –
šibenski konobar ili Ivo Brešan |
|
Rade DRAGOJEVIĆ |
 Kad se hrvatski novinar zadatkom nađe u Srbiji, njegova reportaža iz Beograda uglavnom bude 'našpikana' objekcijama o neprikrivenoj četničkoj ikonografiji na Knez Mihajlovoj ulici. Kad se kakvo domaće novinarsko čeljade zatekne u Bosni, praktički je red da se posjeti ili barem pošteno zgrozi nad mudžahedinskim jedinicama u Bočinji. Kad se pak kakav naš kolega uputi preko Sutle gotovo da i nema izvještaja iz dežele bez primjedbi o tamošnjem omalovažavajućem odnosu prema nekadašnjim sugrađanima iz iste zemlje. U sva tri spomenuta slučaja naš ceh, zapravo, pada na ispitu. Radi isto ono što je nedavno u »Guardianu« demonstrirala Julia Pascal, britanska dramatičarka koja je nekoliko dana gostovala na Šibenskom festivalu djeteta i napisala dnevnik s objekcijama o 'spaljenim selima samo zato da se Srbi nemaju kamo vratiti', o grafitnim slovima 'U' na svakom koraku i neprikrivenom šovinzimu naših konobara – piše s predrasudama. Dakako da se u Srbiji i četnikuje, da postoje i pokušaji islamizacije u BiH, da postoji i rasistički ispadi u Sloveniji prema, kako ih zovu, 'južnjacima', kao što i postoje spaljena sela, ustaše i šovinizam u Hrvatskoj. Stvar je samo u malicioznosti onoga koji piše. Želi li se potpiriti opća predrasuda prema Srbima, Bosancima, Slovencima ili Hrvatima, dovoljno je istaknuti samo radikalni diskurs. Stoga smo mi zadnji koji bismo trebali prigovarati engleskoj dramatičarki, budući da se u nas i danas prakticira predrasudno novinarstvo. Tek kad u Srbiji budemo htjeli vidjeti i tamošnju nemalu liberalnu inteligenciju, kad u Sarajevu budemo htjeli ući i u knjižaru 'Bybook', a ne samo u Bočinju, a u Sloveniji budemo razgovarali i s Alešom Debeljakom, a ne samo sa Zmagom Jelinčičem, onda možemo prigovoriti Juliji Pascal zašto u obzir nije uzela antifašističke stavove slavnog Šibenčanina Ive Brešana, a ne samo šoviniziranje šibenskih natkonobara. |
Title: Message
