Title: Message


PRIČA "POLITIKE": Ivan Ivanji


Paket iz Amerike


Prvi put posle više od četiri decenije profesor nije držao psa. "Nemam više ni snage ni para", govorio bi svakom ko bi pristao da ga sluša, ali gotovo da više nije imao s kim da razgovara. Neki stari prijatelji su umrli, drugi nestali iz njegovog vidokruga, pa je tužnu konstataciju mogao da ponavlja samo još svojoj ženi. "Čekaj da izračunam... Kad smo se ono venčali, pre četrdeset i dve godine? Odmah smo uzeli Astru, svoju prvu kokerku, je li?" I ženi i samome sebi obraćao se isuviše glasno, jer je bio nagluv. Ona ga više nije pažljivo slušala, nije marila za bespredmetne priče, a znala je šta će reći. Profesor je bio i ostao nespretan. Čak ni pregorelu sijalicu nije umeo sam da zameni, ali to nije bilo potrebno često, jer bi palili svetlost samo kad bi zaista bilo neophodno.

I nadalje se šetao najmanje tri puta dnevno, baš kao u vreme kada je morao da izvodi pse. Njegova odela od dobrog štofa ostarela zajedno s njim čudno su mu landarala oko tela. Omršavio je naglo, ali lekare nije hteo da pita zašto.

"Ljude mog doba u Srbiji danas inače otpisuju..".

Odavno više nije vezivao kravate. Dobri, stari šešir ukrašavao je čiviluk u predsoblju, a žena je jedanput nedeljno sa njega uredno brisala prašinu. Po lošem vremenu stavljao je na glavu beretku.

Rado je bio nastavnik. Teško se pomirio sa penzionerskim životom. Mlada, često radoznala, katkad preplašena, povremeno drska dečja lica bila su mu izazov i inspiracija. Nedostajala su mu, sanjao ih je. Za časove se uvek temeljno pripremao, razmišljao kako da objasni tajne nacrtne geometrije, izmišljao i pravio posebne modele, table na rasklapanje, kugle od plute bi nabadao na igle za pletenje, ne bi li pomoću njih jasnije prikazao veze jednih tačaka sa drugim, demonstrirajući kako da se proračunavaju senke. Studirao je arhitekturu, a ostao profesor srednje tehničke škole. Po njegovim planovima nikad ništa nije sagrađeno, ali neki njegovi učenici postali su dobri projektanti i na sve strane pričali da su od njega naučili da misle o prostoru.

Prastari mali "fijat" je hvatao rđu pred kućom. Inflacija početkom devedesetih godina poništila je ušteđevinu. Osim njegove penzije bračni par nije imao nikakvih prihoda. Kad bi platili kiriju i struju nije ostajalo mnogo. Telefon su odjavili, meso jeli retko, glavni obroci su se sastojali od kupusa i krompira sa nešto malo margarina.

"To je čak i zdravije u našim godinama. Nikad nisam shvatao zašto ljudi vole te slinave ostrige i presoljeni kavijar..".

Ranije je plata bila dovoljna da po mesec dana provedu na Jadranu, a za vreme zimskog raspusta dve nedelje na Zlatiboru ili Kopaoniku, već i da bi pas mogao malo da divlja po snegu.

Kada je Floki, njihov poslednji koker, imao šesnaest godina, a lift često bio u kvaru, tako da je uzdišući morao životinju da nosi tri sprata gore i dole, profesor je i sam nazebao, ali sa groznicom od trideset i osam stepeni svejedno i dalje morao da izvodi psa.

"Umrećeš.". kukala je žena. "Da bar imamo decu da nam sad pomognu!"

"Samo što nemamo..". odgovorio je profesor kroz kašalj.

"Ti si bar imao svoje učenike..".

Da li su im psi zamenili decu ili bi zbog dece pogotovu držali kućne ljubimce? Sad je bilo kasno da se o tome razmišlja. Sve ređe bi razgovarali o izgubljenim nadama. Čemu kopati po nezalečenim ranama? Ćutali bi, a svejedno uvek znali šta onaj drugi misli, pa se još i naljutili jedno na drugo zbog toga.

Jednog jutra se Floki više nije micao. Tek pošto se umio i obukao kaput profesor je shvatio da je uginuo u toku noći. Spas i za psa i za gospodara. Nisu više hteli da preuzmu odgovornost i da uzmu novog, možda da prime jednog od nesrećnih lutalica sa ulice.

Svakidašnja beda. Nikakve razonode, više ničeg radosnog u životu. Zimi slabo grejanje. Kad bi nestalo struje sedeli bi u mraku bez utehe televizije. Srećom, nigde više nisu imali posla, pa nisu patili zbog preopterećenih tramvaja i autobusa. Profesor je počeo da se brije svakog drugog, zatim samo svakog trećeg dana. I to je mala ušteda. Jednom ga je komšija upozorio da nosi sokne različite boje, ali on je samo odmahnuo rukom:

"To se događalo i Ajnštajnu!"

Možda je najgore to što odavno više nije bilo nikakvih iznenađenja. Uveče ugristi u krompir sa malo soli. Ići u krevet što je moguće kasnije, jer kosti bole od ležanja. Biti štedljiv čak i sa aspirinom. Temu za razgovor nudi samo još vreme, ako ujutro bude sijalo sunce biće prijatnije za šetnju, ako pada kiša neka pazi da ne nazebe.

Jednog dana ipak zazvoni na vratima. Žena je na pijaci. Zar je zaboravila da ponese ključ? Profesor je toliko iznenađen pa pali svetlost u predsoblju. Oprezno proviri. Mladić sa čudnom, žutom kapom.

"Ko je?" pita profesor sumnjičavo.

"Vorldvajd ekspres!" kaže mladi čovek ponosno, kao da je to nešto naročito značajno, pa izgovori profesorovo ime.

"Da, da, ali šta hoćete?"

"Imate paket iz Amerike! Mi prenosimo pošiljke od vrata do vrata širom sveta!"

Profesor nije znao da takva dostava funkcioniše i u Srbiji. Paket je srednje veličine, umotan u dobru hartiju mrke boje, prelepljen šarenim trakama, a njegovo ime je na njemu napisano korektnim, velikim slovima.

"Potpišite se ovde!" kaže kurir nestrpljivo.

Profesor se potpisuje. Mladić čeka još malo, najzad shvata da neće dobiti napojnicu i bez pozdrava zalupi vrata za sobom. Starac stavlja paket na trpezarijski sto i sedi pred njim. Zaboravio je čak i da ugasi svetlost u predsoblju. Posle četvrt sata žena ga zatiče u tom položaju i zabrinuto pita:

"Šta se dogodilo?"

"Vidi! Dobili smo paket iz Amerike. Hitna dostava. Nije ga doneo naš poštar, nego neki mladić sa žutom kapom.".

"Od koga je?"

"Nemam pojma!"

"Što ga nisi otvorio?"

"Čekao sam tebe".

"Sigurno piše ko ga je poslao!" Žena razgleda pečate. "Juče je poslat iz Čikaga, u toku noći je stigao u Frankfurt na Majni i odmah prosleđen dalje. Ovde je ime pošiljaoca, zar to nije bio jedan od tvojih najdražih učenika?"

Profesor namešta naočari i tek sada razgleda paket:

"Ama jeste! Dragi momak! Svake godine nam je čestitao Božić. Sigurno zna koliko nam je ovde teško..".

Žena ide u kuhinju po nož. Pažljivo otvara paket, možda će ta hartija još biti korisna. pod prvim omotom se nalazi drugi. Nešto šušti. Masna hartija, kutija od kartona. Onda vikne:

"To su kosti!"

"Kakve kosti? Daj da vidim..". Profesor zaćuti.

"Jagnjeće", konstatuje žena stručno. "Ovo su svinjska rebarca. Goveđa kolenica... Evo i pisma!" Toliko joj se žuri da nije obrisala ruke i pismo je sad masno. Čita uzbuđeno drhtećim glasom:

"Dragi gospodine profesore! Često mislim na vas i cenjenu gospođu, pa i na vaše slatko kučence. Kao se ono zvaše? Floki? Mnogo ste ga voleli. Možda više nije na ovom svetu, ali onda sigurno imate novog psa, ne mogu da vas zamislim bez kučeta. Sinoć smo imali roštilj na univerzitetu, kao što se sigurno sećate, ja ovde predajem urbanizam, pa sam pričao koliko sam vam zahvalan. A pošto je bilo pasa, setio sam se Flokija. Šta da učinim da vam posvedočim vernost i odanost i da vama i vašima pričinim malo radosti? Eto, šaljem vašem ljubimcu na najbrži mogući način sve kosti koje su preostale, tako da biste ih primili još relativno sveže... Vaš takođe već ostareli učenik..".

Profesor počinje da se smeje. Smeh prelazi u kašalj, on se zagrcne i samo što se ne uguši. Najzad uspe da progovori:

"Stvarno da umreš od smeha!"

Žena mu donosi čašu vode:

"Takva hitna pošiljka mora da košta đavo i po! Da nam je umesto kostiju poslao taj novac, danima bismo mogli da jedemo čestito meso. On ne može ni da zamisli kako živimo, sigurno veruje da bismo se uvredili. Da li bismo se uvredili da nam je poslao dolare?"

Profesor se umorio od kašlja i ćuti. Misli da je njegov učenik sigurno hteo samo najbolje. Žena brižno pere zamašćene ruke i zamišljeno kaže:

"Svejedno! Ima dovoljno kosti za čestitu čorbu. Zeleniš sam inače baš donela sa pijace..".


Beleška o piscu

Ivan Ivanji, rođen 1929. u Zrenjaninu. Studirao arhitekturu i germanistiku u Beogradu. Bio je nastavnik srednje tehničke škole, novinar, dramaturg i diplomata. Dela su mu prevođena na nemački, italijanski, mađarski, slovački i slovenački jezik. Najpoznatiji su romani "Dioklecijan", "Konstantin", "Na kraju ostaje reč", "Preskakanje senke", "Jedna mađarska jesen", "Barbarosin Jevrejin u Srbiji", "Guvernanta" i zbirke pripovedaka "Svako igra svoju ulogu" i "Druga strana večnosti". Prevodio je sa nemačkog i mađarskog na srpski, a sa srpskog na nemački jezik. Najnoviji roman "Balerina i rat" ove jeseni izlazi u izdanju "Stubova kulture".

Back

 
http://www.politika.co.yu/

Одговори путем е-поште