Moglo se, iz mnogo razloga pretpostaviti da će petooktobarska koalicija imati teškoća oko svoje unutrašnje koordinacije, ali ni veliki pesimisti nisu mogli da predvide da će, tri godine kasnije, glavni akteri biti tako beznadežno posvađani. Podeli, koja je vrlo brzo nagoveštena, na DS i DSS, danas se pridružio i G17 plus, tih petooktobarskih dana ekspertska organizacija a danas stranka koja ravnopravno sa prvima dvema želi da pretenduje na vlast u Srbiji.
Male stranke DOS-a, tada važne zbog svoga “sinergetskog dejstva”
(izborni fenomen u kome koalicija dobija više birača nego što je zbir glasova
svih stranaka da su se na izborima pojavile pojedinačno) danas su faktor
konfuzije i opterećenje za političku scenu u Srbiji, a da će biti tako moglo se
sasvim lako pretpostavljati i pre Petog oktobra. Zato su bivši koalicioni
partneri danas na dve strane fronta: sa jedne su oni koji žele izbore kojim bi
se, između ostalog, raščistila situacija i priliku da odlučuju dobili oni koji
ZAISTA uživaju podršku građana, na drugoj oni koji misle da se izborima, ukupno
uzev, odnos snaga ne bi suštinski promenio, a da bi se propustilo vreme i
prilika da se još malo odmakne u nadaleko čuvenim reformama.
Zbog toga, u Srbiji su tri vrste političkog raspoloženja - verovatno najrasprostranjenije, ono koje se iskazuje kao razočarenje, najpre ponašanjem glavnih aktera u koaliciji DOS (nekima više, nekima manje, zavisi od sklonosti); zatim, svakako znatno manje rašireno, raspoloženje onih koji su procenjivali, imajući svest o tome da tranzicija ne može da ide glatko, da će se sve odvijati otprilike onako kako se i dogodilo; i najzad, onih, koji su Petog oktobra bili “na pogrešnoj strani istorije”, koji su i onda i sada bili razočarani onim što se toga datuma dogodilo.
U NIN-u, u bloku posvećenom trogodišnjici Petog oktobra, o trogodišnjem bilansu, iz svog ličnog ugla, govore akteri koji su tada bili na različitim stranama.

