|
O Hagu i NirnberguGlavno suđenje u Hagu otvoreno je izlaganjem
optužnice čiju je okosnicu činila istorijsko-politička elaboracija
"zajedničkog zločinačkog poduhvata". Sam predsednik sudskog veća tokom
godinu i po dana dosadašnjeg toka suđenja nastojao je, kad god je mogao,
da eliminiše istorijsko-politička objašnjavanja, naročito kad je to činio
optuženi, pa i amicus curiae. Sad u završnici optužnog postupka tužilac
opet insistira na onom sa čim je krenuo. Svoje teze ponovo nastoji da
potkrepi i naučnim mišljenjem. Između ostalih, u pomoć je kao 215. svedoka
pozvao bivšeg američkog diplomatskog službenika u Beogradu, "taz" doktora
sa Harvarda (disertacija o srpskom nacionalnom pitanju u 19. i 20. veku).
A van haške sudnice, u približno isto vreme, doskorašnji ambasador
Ujedinjenog kraljevstva Velika Britanija i Severna Irska u Beogradu, u
diplomatski neuobičajenoj "oproštajnoj prezentaciji" svog viđenja zemlje u
kojoj je službovao, udarno (prema izveštaju u "Politici" 18. 7)
izjavljuje: "Vi ovde imate dva problema. Prvi je loš imidž, a drugi je
neshvatanje da postoji prvi"(!!) Na drugoj strani Atlantika, prvi
sagovornik srpskom premijeru u poseti SAD je tek ambasador u Stejt
departmentu i to zadužen u administraciji za pitanja ratnih zločina...
Upravo ovih dana u Njujorku i sam predsednik državne zajednice lično je,
među najvažnijim temama, obavestio američkog državnog sekretara za
inostrane poslove o toku saradnje sa Hagom "i šta je sve Srbija i Crna
Gora dosad uradila". Tako Hag, "pitanje svih pitanja", kako to retorički
poneseno predstavlja i naš ministar spoljnih poslova, ostaje determinišući
činilac "sve povoljnijeg" međunarodnog položaja zemlje i pored svih
činjenja nove vlasti.
Otuda, uporno insistiranje optužbe na istorijskim sadržajima, uprkos
očevidnim problemima s kojima se pritom suočava, vraćanje na njih i 19.
vek čak ("Načertanije" i sl.) nije greška Tužilaštva nego njegovo svesno
htenje da proizvede srpsku istorijsku odgovornost. A to je mnogo složenije
i ozbiljnije i po ukupnim posledicama značajnije i teže nego
individualizovanje moguće krivične odgovornosti bivšeg predsednika Srbije
i Jugoslavije.
Sa ovim u vezi važno je ukazati da je nirnberško suđenje kao istorijski
presedan za ustanovljavanje međunarodne krivične odgovornosti
predstavljalo samo segment, izvedeni momenat savezničkim konsenzusom
utvrđene odgovornosti države Nemačke za agresiju, ratne zločine i ostale
počinjene protivpravnosti. Zajednička svest o toj odgovornosti Nemačke
oblikovala se još u toku rata. Na Moskovskoj konferenciji 1943. usvojena
je posebna Deklaracija o nemačkim zverstvima, koju su potpisali Čerčil,
Ruzvelt i Staljin, i u kojoj je istaknuta rešenost tri velike sile da će
"goniti ratne zločince do na kraj sveta i predati ih njihovim tužiocima,
kako bi pravda bila izvršena". Ovo je potvrđeno i u Krimskoj deklaraciji
od 11. februara 1945, a po okončanju rata, na konferenciji u Potsdamu
jula-avgusta 1945. savezničke sile su još jednom manifestovale svoju
odlučnost da što pre pristupe ostvarenju te zamisli. Posebno je značajno
podvući da su potsdamski dokumenti utvrdili krivicu Nemačke za izazivanje
i vođenje Drugog svetskog rata, učinili je odgovornom za međunarodni
delikt agresije i odredili sankcije za sve protivpravnosti učinjene
izvršenjem tog delikta. Istovremeno, njima su utvrđeni i uslovi i postupak
stvaranja demokratske miroljubive Nemačke, koja nikad više neće doći u
mogućnost da ugrozi mir u svetu i koja jedino takva treba da nađe svoje
mesto među miroljubivim narodima Evrope.
U zajedničkim stavovima usvojenim u Potsdamu izričito je čak rečeno da
savezničke vojske drže pod okupacijom celu Nemačku i da je "nemački narod
počeo da ispašta za strašne zločine izvršene pod vođstvom onih kojima je u
časovima njihovog uspeha javno odobravao i koje je slepo slušao". Isto
tako, da "nije namera saveznika da unište ili porobe nemački narod. Namera
je saveznika da nemačkom narodu pruže mogućnost da se pripremi za moguću
obnovu svog života na demokratskoj i miroljubivoj osnovi". Ovakva izjava
velikih saveznika izražavala je raspoloženje milionskih masa niza zemalja
koje su iskusile fašističku okupaciju, kao i svih onih koji su na svojim
plećima osetili tegobe rata.
Samo nekoliko dana po završetku Potsdamske konferencije u Londonu je 8.
avgusta 1945. zaključen Sporazum između vlada SAD, Velike Britanije i
Sovjetskog Saveza u cilju gonjenja i kažnjavanja glavnih ratnih zločinaca,
kojim je predviđeno ustanovljavanje Međunarodnog vojnog suda. Sastav,
nadležnost i funkcije ovog suda određeni su Statutom koji je činio
sastavni deo Sporazuma (Sporazum je bio otvoren i za ostale članice UN i
njemu je pristupilo još 18 zemalja, među kojima i Jugoslavija). Statutom
su utvrđena dela (čl. 6) koja predstavljaju međunarodne zločine i za koja
se ustanovljava lična odgovornost. Istaknuta je odgovornost vođa,
organizatora, podstrekača ili saučesnika u izvršenju inkriminisanih dela,
i kao posebno značajno naglašeno da službeni položaj odnosno činjenica da
je okrivljeni radio po naređenju svoje vlade ili pretpostavljenog ne može
biti razlog za oslobađanje od odgovornosti. Isto tako, predviđena je i
mogućnost da Sud proglasi neku organizaciju zločinačkom.
Na procesu u Nirnbergu (20. 11. 1945–31. 8. 1946) optuženi su i osuđeni
nacistički vođi – između ostalih Gering, Hes, Kajtel, Ribentrop, Denic,
Reder, Jodl – individualno i kao članovi ustanova i organizacija kojima su
respektivno pripadali, a koje su takođe optužene kao zločinačke: vlada
Rajha, vođstvo nacističke stranke, SS, SD, SA, Generalštab i Vrhovna
komanda nemačkih oružanih snaga. U presudi izrečenoj 1. oktobra 1946.
izneta je, uz ostalo, i istorija nacističkog režima, nacističke zavere
protiv mira i nezavisnosti naroda, hitlerovskih ratnih pohoda i zverstava
i ratnih zločina koji su ih pratili. Po tome ona predstavlja svojevrstan
dokument – hroniku vremena u kojem su zločini bez presedana u istoriji
civilizacije ugrožavali svet. Istorijski značaj nirnberške presude izražen
je i Rezolucijom GS UN od 11. decembra 1946. kojom su potvrđena načela
Statuta i presude kao načela pozitivnog međunarodnog prava. Iza
nirnberškog suđenja i presude postojala je planetarna svest o zlu
počinjenom tokom Drugog svetskog rata, zasnovana na paćeničkom iskustvu
stotina miliona u Evropi 1939–1945. Vinovnik je bio opštepoznat i
nesporan. I to nikad nije bilo predmet sporenja ni tada ni kasnije.
(Kraj u sutrašnjem broju)
* Univerzitetski profesor i dugogodišnji ambasador
|


