Ruzic Bojan
Banjaluka,
06. oktobra 2003.godine
Nemam nista protiv autora ovog teksta,
ali neki navodi iz istog
isprovocirali su me da sastavim ovu kracu reakciju.
Mozda je jednim
dijelom neprimjerena ili ne odgovara vasoj uredjivackoj
politici -
ostavljam vama na volju da o objavljivanju
odlucite.
(Reakcija na tekst MIrele Belosevic
"Zasto siromasan Svajcarac ne bi izdrzao u Srbiji")
Vec godinama imam priliku da slusam kuknjavu od raznih ljudi iz
Srbije.
Zale se na sve, od vlasti (od mjesne zajednice do predsjednika),
preko
komunalnih sluzbi, zdravstvenih ustanova, telekoma, elektroprivrede,
pa
do autoprevoznika, djece, roditelja, rodjaka, stranaca, i na kraju
se
samosazaljevaju nad svojom sudbinom i guse u opsesivnoj zudnji
za
Evropom - rajem na zemlji, tako blizu, a ipak nedohvatljivom.
Sjecam se 1992. godine, na nekoliko dana sam bio u posjeti
rodjacima u
Novom Sadu. Oni su bili relativno izdasni u kuknjavi, standardno
- sve
je skupo, tesko se zivi, nista ne valja i tako redom.
Dok su kod nas
mudzahedini igrali fudbal ljudskim glavama, oni su
jaukali zbog sankcija i
govorili 'ovo nije nas rat'.
Tamo sam imao priliku da prvi put nakon nekoliko mjeseci
osjetim sve
blagodeti moderne civilizacije. Jako me je impresionirao svjez
hljeb,
jer sam gotovo zaboravio kako isti izgleda i kakvog je okusa.
Odusevilo
me je i to sto je kod njih stalno bilo struje i sto nisu morali
da
ispred stambene zgrade u gradu cijepaju drva i nose ih na deseti
sprat
da se ogriju - plinsko grijanje je bilo instalirano i vrlo povoljno -
na
to se nisu zalili.
Par godina kasnije, 'braca' preko Drine su nam stavili
blokadu.
Jedina veza sa svijetom je bila zatvorena. Postao je problem da
se
nabavi hrana, odjeca, lijekovi, potrepstine, rezervni
dijelovi,
energenti... sve ono od cega kompletan narod i drzava u
nastajanju
ovise, kao dijete od majcine sise.
Stavili su blokadu jer 'to nije bio njihov rat'. Oni su jadni
(u svom
bezumlju i kratkovidosti) eto trpili zbog nasih 'nestasluka'. Zato
sto
mi nismo pristali da budemo porobljeni, da nas ubijaju kao prije
50
godina, da nas pokatolicavaju i od nas prave Hrvate i Bosance.
Smetali
smo njihovom blagostanju zato sto se nismo odrekli svojih prava i
nismo
htjeli da pokleknemo pred otimanjem nase djedovine, nismo pristajali
na
potiranje naseg identita i finaliziranje procesa koji dugo traje na
ovim
prostorima.
Na kraju su nam ta ista braca 'bratski' smjestila. U Dejtonu je
njihov
zakonski predsjednik potpisao dokument kojim smo osudjeni na ropstvo
i
stranu okupaciju, a sve nase zrtve i stradanja su ponisteni -
puj-pike.
Od tog trenutka proslo je gotovo 8 godina, a beznadje i bijeda sada
su
izrazeniji nego tada.
Ali sto da se zalimo, pa mi smo jos dobro prosli
- braca Krajisnici su
par mjeseci prije toga u zbjegovima nadirali ispred
ustaske puske i
kame. Dok su se Beogradjani setkali i suncali, njihova braca
su isli
putem bez cilja i bez povratka.
Tako je predsjednik odlucio, za
dobro naroda.
I 1999. godine nije bio 'njihov rat'. Iako su stvari nastavile
da se
krecu logicnim redoslijedom, neki su se i dalje odlucili za
strategiju
'glava u pijesak'.
I isto kako su se Srbijanci autisticki
ponijeli prema prekodrinskim
stradanjima, tako su se ponijeli - i dalje se
odnose - prema patnjama
brace sa Kosmeta.
Ni sada nema rata. Nema rata sve dok se srpski oficiri predaju
Hagu.
Nema ga ni dok se najperspektivnija preduzeca rasprodaju budzasto
-
bolje je reci poklanjaju strancima. Nema ga ni dok se ne pruza
otpor
tzv. denacifikaciji, tj. potiranju istorijskog, kulturnog
i
drzavotvornog kontinuiteta Srba i njihove kolektivne svijesti. Nema
rata
dok su neokomunisti, lopovi i narkomani na vlasti, dok se
unistavaju
srpska vojska i policija, dok se u Srbiju instaliraju strane
spijunske
agenture i pripremaju tudjinske vojne baze. Nema ga sve dok se
javni
natpisi na cirilici mijenjaju latinicnima - da se stranci lakse
snadju.
Nema ga i nece ga biti dok se nastavi redovno predavanje raporta
stranim
ambasadorima u zemlji, i dok se nastavi voditi pogresna politika u
vezi
sa Kosmetom.
A cega ima?
Ima kuknjave. Svi se na nesto zale. Svima nesto
ne valja. Vapije se za
savrsenom Evropom. Prosjecan Srbin danas je za saku
zrnevlja spreman da
zaboravi sve nepravde iz blize i dalje proslosti,
pogotovo ako su
ucinjene protiv drugih ('ovo nije nas rat'). Ja poznajem
Srbina koji je
odbio jedan veoma povoljan posao, zato sto je ponuda bila
ispisana na
cirilici.
Sada je glavni cilj po svaku cijenu omoguciti da
ponovo imamo ono sto je
bilo u komunizmu - blagostanje bez truda, neznanje,
neodgovornost,
otpadnistvo, bogoborstvo, otimacina od potomaka, drug Tito
i
petokraka...
U tom cilju i srpska politicka scena puna je reformisanih
komunista,
raznih socijaldemokrata i pobornika ljudskih prava. Sa takvim
vodjama
dobro nam se pise, brzo cemo postati dio Evrope.
Za razliku od Mirele, ja mislim da je trenutna raspodjela
sasvim u redu.
Narod nije zasluzio bolje! Stavise, narod je vjerovatno
zasluzio da mu
bude mnogo gore. Ova nasa Sodoma i Gomora jos nije zbrisana sa
lica
Zemlje vjerovatno zbog malobrojnih pravednika u narodu radi kojih
nas
Gospod u svojoj bezgranicnoj milosti stedi.
Ubjedjen sam da ti
pravednici ne kukaju, ne eksponiraju se, vec svojski
rade sve sto je u
njihovoj moci za dobro svoje i dobro bliznjih.
Vjerujem da se u
karakteristike njihove mentalne matrice ne ubrajaju
moralni i tjelesni
promiskuitet, samosazaljivanje, lakomost,
povodljivost, glupost, zavist,
bescasce, kukavicluk, nesposobnost,
ljenost... a za razliku od ostalih
grlatih Evropljana.
Ako zelimo da prezivimo kao narod, izgleda da cemo morati da
prihvatimo
ropstvo i nemastinu sto nam se uvode.
Moracemo, jer izgleda da
su nam grijesi toliki da ih ni novi vijekovi
ropstva nece moci okajati, a u
slobodi ocigledno nismo u stanju da
shvatimo nase greske, pokajemo se i
popravimo, spoznamo i prihvatimo
svoj ovozemaljski zadatak i uhvatimo se uske
i vrletne staze do vrha
mjesto sirokog i ravnog puta u ponor.
Zato braco Srbi i sestre Srpkinje, nista se ne bojte, samo
nastavite tim
kursom - vase zelje ce biti ispunjene i sigurno cete se naci
u
zasluzenoj Evropi.
Sve je dobro samo dok mi nismo u ratu. Bolji je
nepravedan mir, nego
pravedni
rat!