Slobodna Bosna, 05.12.2003
Glavni i odgovorni urednik "SB", optužen da je pripremao državni udar,
otkriva da je iza ove monstruozne konstrukcije stajao ured Visokog
predstavnika Paddyja Ashdowna i prvi put otkriva svoja iskustva sa britanskim
diplomatama i špijunima u Bosni i Hercegovini i razloge zbog kojih je stavljen
na "crnu listu" nakon čega je uslijedila brutalna kampanja protiv njega i
"Slobodne Bosne" koja je trebala okončati najmračnijim staljinističkim
epilogom
"Crafword mi je rekao: Kad potrošimo Dodika, u
igru ubacujemo Ivanića!!!"
Kako je Nenad Kecmanović 80-ih godina alarmirao Britance protiv
"islamskog fundamentalizma" O Ambasador Charles Crafword: "Ja sam stvorio
Republiku Srpsku" O Jesu li Amerikanci BiH prepustili Britancima da bi dobili
Srbiju O Dolazak britanske svite na čelu sa Paddyjem Ashdownom promijenio tok
povijesti u BiH
Piše: Senad Avdić
Bivši britanski ambasador u BiH Charles
Crafword posjetio me je u redakciji Slobodne Bosne prvih
dana januara 1998. godine. Već u prvim minutama manje-više relaksiranog
razgovora britanski je diplomata potvrdio sve ono što sam o njemu znao u
prethodnoj deceniji: šarmantan, komunikativan, zabavan, riječju savršeno
opasan. Znao sam kako je 15 godina ranije kao činovnik ambasade svoje zemlje u
tadašnjoj Jugoslaviji isplatio doušničke usluge tadašnjem profesoru Fakulteta
političkih nauka dr. Nenadu
Kecmanoviću: bila je Olimpijada u Sarajevu a u Kecmanovićev se
golemi stan u centru Sarajeva tokom tih mjesec dana smjestila izvjesna
britanska televizijska ekipa. Na koncu je Olimpijade Kecmanoviću ovo više nego
solidno plaćeno: za novac koji je dobio od jednomjesečnog iznajmljivanja stana
(nekoliko desetaka hiljada funti) mogao je u Sarajevu kupiti još jedan takav
stan. Imao sam privilegiju čitati i transkripte razgovora koje su u Beogradu i
Sarajevu (najčešće u hotelu Bristol) osamdesetih vodili Kecmanović i
Crafword a koje su snimali "tonci" savezne i bosanskohercegovačke UDBA-e.
Tokom tih je razgovora u kojim je elokventno i lucidno analizirao političke i
nacionalne odnose u SFRJ, a posebno u BiH, Kecmanović britanskog diplomatu
upozoravao na opasnost od "zelene transferzale", odnosno eksplozije
muslimanskog nacionalizma i fundamentalizma ohrabrenog Homeinijevom medijsko-vjerskom revolucijom u
Iranu. I tako dalje. Uostalom, zbog njegovih je veza sa britanskom
obavještajnom agenturom u tadašnjoj SFRJ Kecmanoviću krajem osamdesetih godina
u posljednji trenutak onemogućen izbor u Predsjedništvo SFRJ a njegovu fotelju
u kolektivnom predsjedništvu zajedničke države zaposjeda Bogić Bogićević.
"DODIK JE EFIKASNIJI OD IVANIĆA"
Dakle, to je bio taj Charles Crafword. Svašta se važnog dešavalo tih
januarskih dana 1998. godine. Najvažnija i medijski najeksponiranija bila je
antikriminalna revolucija koju je nekoliko mjeseci ranije u Republici Srpskoj
pokrenula tadašnja predsjednica Biljana
Plavšić. Smijenjena je ratna politička, vojna, državna nomenklatura
a Plavšićka je uz ozbiljnu podršku tenkova SFOR-a i svekolike druge
međunarodne diplomatske logistike zauzimala dio po dio vlasti od Karadžićevih zlotvora. Nekoliko dana ranije
pokušaj Plavšićeve da instalira Mladena
Ivanića na funkciju predsjednika Vlade RS okončan je skupštinskim
debaklom. Napisali smo, nakon toga, da će vjerovatni premijer RS umjesto
Ivanića biti Milorad Dodik, lider
male opozicijske stranke koja je u Skupštini RS imala tek dva zastupnika (uz
Dodika je sjedio samo njegov komšija iz Laktaša, sada već pokojni Nenad Baštinac).
"Vidim da ste dobro informirani, samo ne znam od
koga", kazao je
ambasador Crafword a potom postavio pitanje ilustrovano gotovo zmijskim
pogledom. "Smatrate da je Dodik bolji izbor od
Ivanića?" Odgovorio sam potvrdno.
"I
ja se slažem da je u ovakvoj konfuznoj situaciji u RS Dodik mnogo praktičnije
i efikasnije rješenje od Ivanića. Dodik je po svojoj prirodi razbijač, fajter,
buldožer, a Ivanić je uglađeni, suptilni univerzitetski profesor koji nije u
stanju nositi se sa kriminalcima, zločincima, siledžijama".
A
potom je britanski ambasador kazao nešto što me tek nekoliko godina kasnije
uvjerilo koliko smo svi mi ovdje neopravdano uvjereni kako konce vlastite
sudbine držimo barem u nekoj mjeri u svojim rukama:
"Ivanića ćemo na neko vrijeme skloniti u Veliku Britaniju i vratiti ga
kad u RS sazrije vrijeme za političara takvog profila i manira. Predavat će na
jednom univerzitetu, a usput, dok educira druge, i sam će biti educiran. Ovo
nije vrijeme za Ivanića, ali njegovo vrijeme će sasvim sigurno uskoro
doći..."
Kroz
desetak dana, Milorad Dodik je na Skupštini RS nekom čudesnom glasačkom
alhemijom te robusnim prijetnjama stranih diplomata (koji su širom BiH hvatali
i u skupštinsku salu privodili odbjegle poslanike) postao premijer RS. Ivanić
je, na tragu najavljenog scenarija, nestao iz Bosne i Hercegovine a govorkalo
se da predaje ekonomiju na stanovitom fakultetu u Škotskoj, što nikada nije do
kraja potvrđeno. Uskoro je i ambasador Crafword počeo oproštajne posjete po
BiH jer je dobio novi posao u Foreign Officeu u Londonu: postavljen je
za trećeg čovjeka u kabinetu Robina
Cooka, tadašnjeg ministra vanjskih poslova u vladi Tonnyja Blaira. Tokom oproštajnih susreta u BiH,
odlazeći ambasador nekim se od sugovornika ponosno povjerio (pohvalio) kako
najvećim uspjehom u svojoj dvadesetogodišnjoj misiji na Balkanu smatra
formiranje Republike Srpske odnosno vlastiti doprinos u uspostavi ovog
zločinom uspostavljenog dijela Bosne i Hercegovine...
MONTGOMERY I CRAFWORD
I
nakon što je mjesto ambasadora u BiH prepustio Huntu i preselio se u London, diplomata Crafword
nastavio je svoju, ovoga puta mnogo drugačiju misiju na ovoj teritoriji: ovog
puta u funkciji priprema za bombardovanje Srbije i svrgavanje Slobodana Miloševića s vlasti. Ponovo mu je
trebala pomoć premijera RS Milorada Dodika koji je teritoriju ovog entiteta
pretvorio u slobodnu teritoriju srbijanske opozicije: Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica, Vladan Batić
neke od najvažnijih susreta održali su u aranžmanu diplomate Crafworda i
gostoprimstvo premijera Dodika. U sklopu iste operacije na rubnim, istočnim
dijelovima BiH instalirani su moćni radio predajnici preko kojih su građani
Srbije mogli pratiti antimiloševićevske i pacifističke programe stranih
stanica na srpskom jeziku. Zapravo je Velika Britanija u rušenju "balkanskog
kasapina" iz Republike Srpske djelovala komplementarno sa onim što su iz
Mađarske radile Sjedinjene Američke Države, ohrabrujući, brifujući i
finansijski bodreći Miloševićeve protivnike. Uz pomoć Dodika, Zapadna alijansa
je (a opet uz neposrednu intervenciju Charlesa Crafworda) nekoliko mjeseci
pred bombardovanje Srbije zadala jedan od presudnih udaraca Miloševićevom
režimu: u Republici Srpskoj jugoslovenski je dinar izbačen iz platnog prometa
čime je beogradskom diktatoru onemogućeno da astronomske tiraže svojih
bezvrijednih novčanica štancanih na Topčideru pretvara u konvertibilne valute
u Republici Srpskoj. Vojni ali i ekonomski analitičari, zapadni ali i
srbijanski, saglasni su da je na Miloševićevu kapitulaciju i gubitak Kosova
presudno utjecala činjenica da je napad Zapadne alijanse dočekao uglavnom
švorc! Naravno, nakon što je Milošević poražen i smješten u kućni pritvor i
američki ambasador Montgomery (šef
štaba za njegovo rušenje sa sjedištem u Budimpešti) i pomoćnik ministra
vanjskih poslova Velike Britanije Crafword (koji je koordinirao i "navodio"
demokratiziranje Srbije iz Republike Srpske) postali su ambasadori svojih
zemalja u Beogradu...
SRPSKI ZET JULIAN BRAITHWAITE
Iz
Beograda u vrijeme kada Charles Crafword preuzima ambasadorsku dužnost (2002.)
u Sarajevo stiže Julian Braithwaite.
Braithwaite je bio 4-5 godina prije toga najviše rangirani diplomata u
ambasadi Velike Britanije u SRJ a Milošević ga je lično protjerao iz zemlje
zbog toga što se ovaj britanski diplomata na Kosovu bavio stanovitim poslovima
(špijunaža i tako...) koji su izlazili izvan rubova diplomatskog mandata.
Bombardiranje Srbije Braithwaite je dočekao u Glavnom štabu NATO saveza u
Briselu gdje je u propagadnom ratu asistirao simpatičnom militantu Jamesu Shei. Stigao je u Sarajevo Braithwaite u
maju 2002. godine u prvom ešalonu goleme britanske ekipe živopisnih tipova
predvođenih novim visokim predstavnikom britanskim marincem Paddyjem Ashdownom. Znalo se da će Braithwaite
narednih godina biti posrednik između već pomalo olinjalog i devastiranog
britanskog lorda Ashdowna i nas novinara. Na brzinu sam se kod beogradskih
kolega raspitao s kim ćemo to mi u BiH imati posla. Iz desetak razgovora
zaključio sam sljedeće: sve što beogradski novinari (a raspitivao sam se u
širokoj idejnoj i žurnalističkoj lepezi, od žutog Telegrafa, preko
decentnog Vremena, pa do elitističkog Profila) imaju lijepoga
reći za Braithwaitea jeste "da ima lijepu ženu". Eh, sad, budući da nikad
nisam vidio damu, ne mogu ocijeniti da li je gospođa Braithwaite za srbijanske
medijske šmekere lijepa zbog toga što je lijepa, ili što je Srpkinja, rodom iz
Bratunca. Ali, to uostalom nije ni bitno, pogotovo iz razloga što je ljepota
prolazna a britanska politika i diplomatija nije. Umalo da zaboravim:
beogradski jataci su mi rekli i to da je diplomata Braithwaite u olovnim
miloševićevskim godinama organizirao najglamuroznije žurke u tom gradu, da mu
je najbolji drug Goran Svilanović, da
je osamdesete godine proveo u Moskvi gdje mu je otac bio britanski
veleposlanik u SSSR-u, kućni prijatelj Mihaila
Gorbačova, neobično zaslužan za raspad posljednjeg socijalističkog
carstva na svijetu.
Na
prvi susret sa Ashdownovim medijskim strategom Braithwaiteom junskog popodneva
prije dvije godine kasnio sam cijelih pola sata - nije mi se dalo ne dogledati
neku utakmicu Manchestera. Pili smo pivo u bašti restorana
Capuchino u sarajevskom naselju Grbavica stotinjak metara udaljenom od
zgrade OHR-a. Pola godine ranije na istom mjestu pio sam pivo sa tadašnjim
šefom OHR-a, austrijskim ljevičarem Wolfgangom
Petritshcem i njegovom medijskom promotorkom, dalmatinskom
Njemicom Alexandrom Stiglemayer. Taj
razgovor od prije pola godine bio je "radan" ali opušten, gotovo jaranski.
Petritsch je hvalio Sarajevsko pivo, ja mu pokušao objasniti povijest
te žućkaste tečnosti objašnjavajući zašto je stotinu godina ranije srbijanski
kraljevski dvor isključivo nabavljao pivo iz Pivare u sarajevskom naselju
Bistrik.
Ovo
sa Braithwaiteom je bilo nešto potpuno drugačije. Najprije sam uočio da ovaj
Britanac mnogo više pažnje, vremena i novca odvaja na svoj styling od Alex
Stiglemayer - potpuno je bilo evidentno da je on bio bolje našminkan,
počešljan, stiliziran... Dok je Stiglemaierova podsjećala na mediteranski
nemarnu Hannu Schygulu, Braithwait je
bio diplomatska replika na upicanjenog, besadržajnog ali na neki neobjašnjiv
način fatalnog Hugha Granta iz
Dnevnika Brigit Jones ili bilo kojeg filma u kojem glavni muški lik
ničim izazvan razvaljuje nečiji život.
NACIONALISTI ILI KRIMINALCI
Ali,
idemo dalje. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon što se u Bosni i Hercegovini
promijenilo sve, dakle ne samo vlast, službenik Ureda visokog predstavnika
Irac Moris Power reći će mi da
je uz šefa obavještajnog odjela Britanske ambasade u Bosni i
Hercegovini Alystera Sommerlada,
Julian Braithwaite najutjecajniji britanski obavještajac u BiH. "Julian svake nedjelje ide u Beograd na brifing kod
ambasadora Charlesa Crafworda gdje mu referira o prilikama u BiH, ali i o
držanju visokog predstavnika Paddyja Ashdowna", kazat će mi tokom
jednog ručka u restoranu u Ustikolini Moris Power, bliski suradnik Ashdownovog
zamjenika, Amerikanca Donalda Haysa.
O Morisu ćemo nešto kasnije.
Dakle, tog junskog popodneva Julian Braithwaite će mi pojasniti šta je
značio nastupni pledoaje njegovog šefa Ashdwna u kojem je ovaj poentirao da u
"današnjoj Bosni i Hercegovini nacionalizam nije glavni problem - centralni
problem BiH danas je kriminal", poručio je iz Londona Ashdown dok je pakovao
kofere pred dolazak u Sarajevo. "Naš problem
zbilja jesu kriminalci iz sva tri naroda koji se kriju iza navodnih
nacionalnih interesa", kazao je Braithwaite, posebno
apostrofirajući tri imena: Momčila Mandića, Antu
Jelavića i Hasana
Čengića: "Na primjeru njih trojice želimo
pokazati kako bogati kriminalci manipuliraju nacionalnim osjećajima svog
siromašnog naroda".
Ne
mogu reći kako nisam zagrizao za ovaj omamljujući parangal na kojem su visila
obećanja o pravnoj državi, procesuiranju kriminalaca, zavođenju reda u
manje-više svim državnim institucijama. Kazao sam spoksmanu Braithwaiteu da ne
samo da će novi Visoki predstavnik u ovom dijelu imati podršku "Slobodne
Bosne" nego da nudimo da o svakom konkretnom slučaju i primjeru kriminala
ponudimo vlastita saznanja, tekstove, analize, dokumente: "Prioriteti koji su Vaši, i naši su", kazao sam
pokušavajući biti diplomatski patetičan.
Za
naš sljedeći susret na istom mjestu kroz 15-ak dana obezbijedio sam poveliku
količinu dokumenata što ih je "Slobodna Bosna" prethodnih godina objavljivala
i koje tek kani objaviti dokazujući organiziran i politički dogovoren karakter
kriminala u Bosni i Hercegovini. Diplomata Braithwaite me je nakon što
je preletio preko ovog štiva upitao: "A odakle
tebi sve ovo?!" Poslovično glupi Bosanac pokušao je objasniti kako
su novinari u ovoj zemlji dostigli taj minimum slobode i zaštite da nisu dužni
otkrivati svoje izvore, da sam ja proteklih godina prošao kroz desetine
sudnica pritisnut stotinama tužbi ali i da naposlijetku nisam ni morao ni
želio denuncirati institucije i građane koji su nam pomagali da dođemo do
istine.
Samo
nekoliko mjeseci kasnije kada je smijenjen direktor FOSS-a Munir Alibabić, Paddy Ashdown je objasnio da je
razlog njegove smjene bilo "curenje informacija" a Dnevni avaz, već
uveliko pod kontrolom Juliana Braithwaitea, napisao da je "Alibabić smijenjen
zbog suradnje sa Slobodnom Bosnom". Nazvao sam Braithwaitea i pitao ga o čemu
se radi. Žurio je na sarajevski Aerodrom ali mi je u polusatnom razgovoru
rekao da on nije izvor informacije objavljene u "Dnevnom avazu". "Napiši ti to Juliane, ogradi se, znaš da to nije
tačno", rekao sam mu dok se sa Ashdownom nalazio u sarajevskoj
zračnoj luci. "Zašto ti, Senade, ne objasniš
odakle ti dokumenti koje si mi dao...", ukorio me britanski špijun,
diplomata Julian Braithwaite.
"Juliane, od ovoga časa idemo u rat protiv tebe i
tvog šefa", poručio
sam.
"Taj rat nećete dobiti, ali ćete vjerovatno sve
izgubiti", kazao je
bratunački zet, prije nego što se sa svojim šefom ukrcao na avion koji je
letio za Brisel.
Nekoliko dana kasnije, kada se OHR-ov stožer vratio u Sarajevo,
informiran sam, a to mi je kasnije tokom iste one turneje potvrdio i Morice
Power, da su Paddy Ashdown i njegov glasnogovornik Julian Braithwaite
konsultirali svoj personal oko toga kakve bi posljedice nastale ukoliko bi
Visoki predstavnik zabranio izlaženje "Slobodne Bosne". Korist od te zabrane
je manje-više svima bila očigledna, samo se nisu mogle predvidjeti dimenzije
eventualne štete.
(Nastavak u sljedećem broju)
![]()
SOMMERLAD TRAŽI DA SE U "SB" POŠTEDI MAFIJA
U
ljeto 2002. godine "Slobodna Bosna" na naslovnoj strani je najavila članak o
bošnjačkom "Beverly Hillsu" vilama, hotelima, poslovnim prostorima koje je
bošnjačka politička i druga mafija nakon rata sagradila u općini Ilidža.
Objavljene su fotografije kuća koje su sagradili novokompovani
bisnismeni Fahrudin Radončić, Bakir Alispahić,
Kerim Lučarević, Šefkija Okerić i desetine drugih znanih i neznanih
favorita Izetbegovićevog režima. Istog je dana šef britanske obavještajne
zajednice u BiH Alyster Sommerlad zajapureno utrčao u kabinet direktora
Federalne obavještajne službe Munira Alibabića. (Ovaj Britanac, inače, također
živi u rezidenciji koja se nalazi na Ilidži).
"Zaustavite pisanje "Slobodne Bosne" i njihovu
hajku na pojedine političare ili zahtijevajte od uredništva da pronađe vile,
kuće i poslovne prostore lidera SDP-a, NHI-a", urlikao je Sommerlad .
"Rekao sam mu da FOSS nema nikakve zakonske osnove
da utječe na medije da bilo šta objavljuju ili da bilo šta ne
objavljuju", kazati će
kasnije Alibabić.
"Sve informacije koje o tome mislite upućivati
Visokom predstavniku, morate prije toga dostaviti meni, pa ću ja procijeniti
treba li ih Ashdown dobiti ili ne treba", poručio je Sommerlad Alibabiću".
"Odgovorio sam mu da je i tu zakon protiv njega, i
da ne dozvoljava da se povjerljive informacije FOSS-a ne smiju upućivati
ambasadama bilo koje strane zemlje, pa tako ne Velike
Britanije", kaže
Alibabić.
