Title: Message

 

U Aleji velikana ubrazane pripreme povodom godišnjicu smrti bivšeg premijera

Ne prođe dan a da neko ne dođe na Zoranov grob

Kada je dolazila Karla del Ponte obezbeđenje je zatvaralo prozore na zgradi udaljenoj sto metara

Piše Marko Talijan

BEOGRAD - U Aleji velikana grob Zorana Đinđića zauzima centralno mesto. Između zimom ogoljenog drvoreda i nešto četinarskog zeleniša crni se mramorna ploča, velika fotografija i nezaboravljena misao prvog premijera posle petooktobarske revolucije: "Oni koji su mislili da će... Fotografiju Đinđića pridržava mala drvena ikona Bogorodice koja u ruci drži telo razapetog sina.

Nad grobom bdi dvadesetčetvoročasovna straža, a posetioci i godinu dana posle atentata neprestano obilaze Aleju, samo zbog njega. Otkad je Zoran Đinđić sahranjen na počasnom mestu na Novom groblju, dvojica mladića tokom čitavog dana bdiju nad njegovim i ostalim grobovima u Aleji velikana. Noću to radi policija. Blizu je plava policijska kućica sa pogledom na Aleju.

Dan uoči obeležavanja godišnjice smrti Zorana Đinđića, Aleja se posebno sređuje. Nekolicina radnika popravlja kaldrmu, drugi čiste. Očekuju dolazak najmanje hiljadu ljudi.

Darko Manić, jedan od čuvara večnog sna onih koji počivaju u Aleji velikana, kaže da nikada nije bilo nikakvih neprijatnih scena i da nije bilo dana da neko ne dođe.

- Najčešće se stalno smenjuju ljudi. Stoji ih nekoliko, osluškuju tišinu pognutih glava i zapale sveću. Dolazi i Mila Đinđić i uvek tugu krije dostojanstveno. Dođe i njegova žena Ružica i poznati iz DS. Ne toliko često, ali ne prođe dan da neko ne dođe - priča Manić i priseća se najuzbudljivije posete.

- Kada je došla Karla del Ponte pratilo ju je deset do grla naoružanih telohranitelja kojima su se samo oči videle. Ušao je prvo jedan džip, pa drugi, pa treća kola i kola Hitne pomoći. Ko u filmu. Na zgradi udaljenoj oko sto metara videli su jedan otvoren prozor. Prvo su otišli da intervenišu da ga zatvore, pa je tek onda i ona izašla iz automobila - smeje se Darko prepričavajući uzbuđenja sa posla.

Prilazi zatim još jedna žena sa prijateljicom, momak i devojka, porodica - majka i otac sa decom. Tiho, istim redosledom prilaze i gledaju u grob. Kriju sveću rukama pokušavajući da je zapale, još malo stoje i udaljavaju se.

Čuju se crkvena zvona. Odzvanjaju u dostojanstvenom ritmu. Jednolični zvuci dolaze od hrasta i divljeg kestenja koji opasuju Aleju a glasni potpuno zaglušuju cvrkut koji je dotad podsećao da dolazi proleće.

Starija žena, teškim korakom prilazi grobu. Razgrće razno mirisno cveće sa leve i desne strane grobne ploče, kao namešta. Skuplja žute gerbere premešta s leva na desno, neke pomiče nagore. Izbledelo cveće ne dira. Ispušta iz grudi duboki uzdah i gleda sveću koja se na vetru ne da zapaliti. Ruke joj se tresu, ali ne odustaje.

- Upaliće neko drugi već, kada vetar prestane - polako izusti glasom koji više pišti u grlu nego što želi vani. - Svaki put kada dođem na Novo groblje obiđem i Zorana, nastavlja gospođa. Nisam član Demokratske stranke, niti sam iz njegove porodice, već veliki poštovalac dela velikog čoveka koji je želeo nešto da promeni, kaže skrušeno. Odstoji još malo pognute glave, oprosti se naglas sa onim koga je posetila i ode.

 

Одговори путем е-поште