|
U Aleji velikana ubrazane pripreme povodom godišnjicu
smrti bivšeg premijera Ne prođe dan a da neko ne dođe na Zoranov
grob Kada je dolazila Karla del Ponte obezbeđenje
je zatvaralo prozore na zgradi udaljenoj sto metara Piše Marko Talijan BEOGRAD - U
Aleji velikana grob Zorana Đinđića zauzima centralno mesto.
Između zimom ogoljenog drvoreda i nešto četinarskog zeleniša crni se mramorna
ploča, velika fotografija i nezaboravljena misao prvog premijera posle
petooktobarske revolucije: "Oni koji su mislili da će... Fotografiju Đinđića
pridržava mala drvena ikona Bogorodice koja u ruci drži telo razapetog
sina. Nad grobom bdi dvadesetčetvoročasovna
straža, a posetioci i godinu dana posle atentata neprestano obilaze Aleju, samo
zbog njega. Otkad je Zoran Đinđić sahranjen na počasnom mestu na Novom groblju,
dvojica mladića tokom čitavog dana bdiju nad njegovim i ostalim grobovima u
Aleji velikana. Noću to radi policija. Blizu je plava policijska kućica sa
pogledom na Aleju. Dan uoči obeležavanja godišnjice smrti
Zorana Đinđića, Aleja se posebno sređuje. Nekolicina radnika popravlja kaldrmu,
drugi čiste. Očekuju dolazak najmanje hiljadu ljudi. Darko Manić, jedan od čuvara večnog sna onih
koji počivaju u Aleji velikana, kaže da nikada nije bilo nikakvih neprijatnih
scena i da nije bilo dana da neko ne dođe. - Najčešće se stalno smenjuju ljudi. Stoji
ih nekoliko, osluškuju tišinu pognutih glava i zapale sveću. Dolazi i Mila
Đinđić i uvek tugu krije dostojanstveno. Dođe i njegova žena Ružica i poznati iz
DS. Ne toliko često, ali ne prođe dan da neko ne dođe - priča Manić i priseća se
najuzbudljivije posete. - Kada je došla Karla del Ponte pratilo ju
je deset do grla naoružanih telohranitelja kojima su se samo oči videle. Ušao je
prvo jedan džip, pa drugi, pa treća kola i kola Hitne pomoći. Ko u filmu. Na
zgradi udaljenoj oko sto metara videli su jedan otvoren prozor. Prvo su otišli
da intervenišu da ga zatvore, pa je tek onda i ona izašla iz automobila - smeje
se Darko prepričavajući uzbuđenja sa posla. Prilazi zatim još jedna žena sa
prijateljicom, momak i devojka, porodica - majka i otac sa decom. Tiho, istim
redosledom prilaze i gledaju u grob. Kriju sveću rukama pokušavajući da je
zapale, još malo stoje i udaljavaju se. Čuju se crkvena zvona. Odzvanjaju u
dostojanstvenom ritmu. Jednolični zvuci dolaze od hrasta i divljeg kestenja koji
opasuju Aleju a glasni potpuno zaglušuju cvrkut koji je dotad podsećao da dolazi
proleće. Starija žena, teškim korakom prilazi grobu.
Razgrće razno mirisno cveće sa leve i desne strane grobne ploče, kao namešta.
Skuplja žute gerbere premešta s leva na desno, neke pomiče nagore. Izbledelo
cveće ne dira. Ispušta iz grudi duboki uzdah i gleda sveću koja se na vetru ne
da zapaliti. Ruke joj se tresu, ali ne odustaje. - Upaliće neko drugi već, kada vetar
prestane - polako izusti glasom koji više pišti u grlu nego što želi vani. -
Svaki put kada dođem na Novo groblje obiđem i Zorana, nastavlja gospođa. Nisam
član Demokratske stranke, niti sam iz njegove porodice, već veliki poštovalac
dela velikog čoveka koji je želeo nešto da promeni, kaže skrušeno. Odstoji još
malo pognute glave, oprosti se naglas sa onim koga je posetila i
ode. |
Title: Message

