Title: Message

 

 

Gorana Takača, sina Artura Takača koji je nestao na Kopaoniku nije napustila nada, ali tvrdi

Moj otac je otišao u svom stilu

Teško je reći da li je moj otac živ. Sve realne pretpostavke ukazuju na to da nije, ali ja trenutno ne želim da razmišljam na taj način. Sve što je moglo da bude urađeno - uzrađeno je

 

Sport je Arturu Takaču bio i ostao na prvom mestu, a porodica je da bi mogla da ga prati u životu morala da zavoli sport

Piše Petar Latinović

Snimci Petar Pavlović i album porodice Takač

 

Kada je nedavno na Kopaoniku jedan čovek pronađen prvo što je rekao spasiocima bilo je da mu je volju za životom davala misao na Artura Takača.

- Misao na tog čoveka davala mi je dodatnu snagu - rekao je on pripadnicima Gorske službe.

Artur Takač, naš proslavljeni sportista, nestao je na Kopaoniku 28. januara. Potraga traje do danas. Tačno 44 dana.

Njegov sin Goran vratio se pre par dana sa planine u Beograd.

- Moj otac je otišao u svom stilu. Ostao je pri tom dosledan sebi i svojim životnim principima. Ako se može uopšte tako reći - otišao je na najlepši mogući način - kaže Goran u razgovoru za Centar.

Samo je na tren napustio potragu za ocem koja se prekida samo kada vremenski uslovi to ne dozvoljavaju. Ni Goran ni njegova porodica nisu izgubili nadu da će Artura pronaći. Članovi najuže porodice se stalno smenjuju. Uvek je neko na Kopaoniku, dok ostali u Beogradu čekaju bilo kakve vesti. Bilo kakav trag. Ali za sada ništa.

Gorska služba daje sve od sebe ali je ovo za njih jedinstven slučaj jer im se do sada nije dogodilo da jedna potraga traje tako dugo. Nada postoji dok se nestali ne nađe.

- Teško je reći da li je moj otac živ. Sve realne pretpostavke ukazuju na to da nije, ali ja trenutno ne želim da razmišljam na taj način. Sve što je moglo da bude urađeno - urađeno je. Problem je što je broj mogućnosti onoga što je moglo da se desi zaista veliki. Znate, on je bio u odličnoj formi sa svojih 85 godina, ali ipak nije bio toliko dobar skijaš koliko je bio veliki zaljubljenik u taj sport. A ni Kopaonik nije poznavao najbolje - kaže Goran.

Kopaonik je ćudljiva planina, treba je se plašiti i poštovati je. Ali Artur Takač se ničega nije plašio. Mnogima je predstavljao zvezdu vodilju.

- Jednostavno - bio je takav. Nepopravljivi optimista čiji je vedar duh bio i više nego zarazan. Svemu se radovao. Ako bi padala kiša bio je srećan, ako je sijalo sunce opet je bio zadovoljan. Deo tog duha je preneo i na nas - objašnjava Goran Takač.

Tog dana, kada je Artur Takač krenuo u još jednu avanturu na snegu, vreme nije išlo na ruku skijašima. Ipak, on se odlučio da stane na skije i da sebi dokaže da je i dalje u dobroj formi. Uveliko se spremao za svetsko prvenstvo veterana pa je konstantno skijao trudeći se da nijedan slobodan trenutak ne propusti za što kvalitetnije pripreme.

- Nikada nije odustajao. Sport mu je i dalje bio i ostao na prvom mestu. Svi smo mi, da bi uopšte mogli da ga pratimo, morali da zavolimo sport. Od svoje 50. godine on je svakog jutra radio gimnastiku po pola sata. Takvim svojim odnosom prema životu on ga je učinio kvalitetnijim i zato je i doživeo tako duboku starost - priseća se Goran.

Porodica je savetovala Artura da bude obazriv i da više vodi računa o sebi. Barem da ponese mobilni telefon koji ga je uvek nervirao.

- Znao je da kaže da su tipkice suviše male i da ne može da ih vidi bez naočara. Valjda mu je zato suviše bilo komplikovano da bi se snašao. Moram priznati da je tog dana otišao potpuno nesmotreno. I to sam. Kada je nestanak prijavljen problem je bio u poštovanju jednog nepisanog pravila - da kada neko nestane da se prvo nekih dva sata traži po kafanama pa da se onda krene u opsežniju potragu. To se desilo i u slučaju moga oca. Ali pravila su tu da bi se ponekad i menjala. Ne treba mnogo da bi se zaključilo da čovek ima 85 godina i da ne ide po kafanama. Zato se zbog pravila izgubilo najvažnijih dva sata. Vremenski uslovi su se pogoršali a potrebna oprema na Kopaoniku za ovakve slučajeve nije postojala - priča Goran.

U tom trenutku pripadnici Gorske službe imali su tri lavinske sonde od kojih se jedna razbila. Nisu imali izdresirane pse ni detektore toplote. Ni sledećeg jutra nije bilo ništa bolje, tvrdi Goran Takač.

- Svaka čast ljudima iz Gorske službe ali mislim da je policija ovoga puta zakazala. Potpuno neorganizovano se pristupilo slučaju, ko zna šta bi bilo da su se organizovali drugačije - kaže Goran.

Posle nekog vremena porodica Takač je uspostavila kontakt i sa glavnokomandujućim nemačkih snaga u sastavu Kfora. Nemački general im je rekao da treba da se obrate Šveđanima, ali ni od njih nije bilo neke pomoći. Šveđani su rekli da nemaju helikopter sa termo-kamerama i tu se priča o angažovanju Kfora u potrazi završila.

Goran Takač u trenucima nekog svog mira priseća se oca, njegove upornosti, doslednosti, volje za životom i ljubavi prema sportu.

- Verovali ili ne, on je svoju operaciju kuka tempirao tako da se oporavi za narednu ski sezonu. Prošlog leta je imao moždani udar kada su mu ugradili pejs-mejker. Bio je potpuno oduzet, ali je pored svega uspeo da se oporavi u potpunosti u roku od 24 sata. Već narednog jutra se svađao sa bolničarkama što nije dobio doručak na vreme - kaže Goran osmehujući se gotovo neprimetno.

Na kraju kaže da je oca toliko dobro poznavao da bi - uveren je - kada bi vreme mogao da vrati u nazad isto uradio. Artur Takač bio vodio svoj život kao do sada, i tog januarskog dana ponovo bi otišao na skijanje.

- Koliko ga ja poznajem ništa ne bi promenio. Uvek je bio dosledan sebi. Sada se samo nadam da ćemo ga pronaći i da ćemo svi mi izvući nauk iz onoga što nam je on poput nekih poruka ostavio iza sebe.

 

Одговори путем е-поште