PATRIOT (Rewpublika Srpska)
 
BROJ 109
22. 3. 2004.
 
 
http://www.patriotmagazin.com/media/005.htm
 

Razmišljanja povodom knjige Žarka S. Krstanovića: Zločin bez kazne

Ko su sledeći putnici u Hag

Izvrtanje istorijskih činjenica od strane Haškog tribunala motivisalo je Krstanovića da organizovanu satanizaciju srpskog naroda proglasi za "beskrvni genocid". On se, uz to, pita: da li putem S uda u Hagu Zapad nastoji da izvrši reviziju hrvatskog nacizma i nacizma uopšte? A na osnovu tajnih optužnica , Tribunal poredi s i nkvizicijom i konstatuje da "Haški sud predstavlja političku a ne pravnu instituciju"

piše: Predrag Lazarević

Ima knjiga čiju objektivnu vrednost možemo sagledati samo ukoliko ih tretiramo u okviru izdavačke produkcije istog tematskog kruga. Takva je, neosporno, i knjiga Žarka S. Krstanovića: Zločin bez kazne, čiji značaj možemo odrediti ako se setimo kakav su odnos srpska politika i srpska nauka imale prema žrtvama sopstvenog naroda u ratnim previranjima XX veka. Za razliku od Jevreja , koji su genocidu nad svojim sunarodnicima u Drugom svetskom ratu prišli krajnje ozbiljno i pedantno – uvereni da se samo na taj način mogu zaštititi od potencijalnog antisemitizma – Srbi su pokazali krajnji nemar prema svojim žrtvama, dok su neprijateljima i zločincima benevolentno opraštali, zbog čega im je – nakon Prvog svetskog rata – ozbiljno zamerio poznati kriminolog i publicista Arčibald Rajs, jedan od retkih iskrenih prijatelja srpskog naroda, koji je 1914. obavestio svet o austrougarskim zločinima u Mačvi i do kraja života ostao vezan za Beograd. To ih, naravno, nije opametilo.

Srbi ne samo da nisu popisali i tako egzaktno utvrdili broj poginulih vojnika u Prvom svetskom ratu, koji je za njih bio odbrambeni rat, već su prepustili zaboravu i zverstva austrougarske soldateske nad srpskim starcima, ženama i decom po Mačvi i u koncentracionom logoru Doboj, čije je prećutkivanje, neosporno, ohrabrilo lidere Trećeg r ajha i njihove satelite da u Drugom svetskom ratu naprave lanac koncentracionih logora za obračun sa svojim protivnicima. Odnos srpske javnosti prema Dobojskom logoru za Srbe motivisao je i Nezavisnu Državu Hrvatsku da za etničko čišćenje od nehrvatskog življa, prevashodno Srba, formira u Jasenovcu najsvirepiji logor smrti. Naravno, ni te žrtve srpskog naroda njegova nauka nije popisala. Pristala je na paušalnu ocenu o broju poginulih, koja je približno zadovoljavala činjenično stanje, i tako omogućila hrvatskim političarima i istoričarima da, posle raspada druge Jugoslavije, počnu sa licitiranjem broja srpskih žrtava u Jasenovačkom logoru i na ostalim stratištima širom Hrvatske.

Srbi nisu popisali čak ni žrtve nemačkih i savezničkih (čitajte: američkih i engleskih) bombardovanja u Drugom svetskom ratu, iako je jedna od prvih bombi , koje su Amerikanci na pravoslavni Uskrs 1944. bacili na Beograd, pogodila porodilište locirano na uglu ulica Kneginje Perside i Braće Nedića (nazivi ulica su iz vremena bombardovanja). Takav odnos srpske javnosti prema sopstvenim žrtvama osokolio je Zapadnjake da u ratu izazvanom raspadom Titove Jugoslavije satanizuju Srbe i tako ih izjednače sa Hrvatima, Muslimanima i Albancima, koji su u Drugom svetskom ratu – pod okriljem Trojnog pakta – izvršili nad njima genocid. Pošto Srbi nisu popisali ni civilne žrtve zločinačkih akcija Nasera Orića – izvođenih iz Srebrenice kao bezbedonosne , dakle demilitarizovane ( sic!) zone Ujedinjenih nacija – niti su se zainteresovali za sudbinu oko 8.000 srebreničkih Srba, kojima se između 1941. i 1991. gubi svaki trag, Muslimani su, uz saglasnost Klintonove administracije, iskoristili tu njihovu nebrigu da ih optuže da su nakon zauzimanja Srebrenice pobili preko 7.000 Muslimana, što je paušalno proglašeno za najmasovniji zločin posle Drugog svetskog rata. Naravno, pri tome su prećutane Orićeve žrtve po srpskim selima oko Srebrenice, likvidacija desetak hiljada sarajevskih Srba i brojni logori za Srbe širom Muslimansko-Hrvatske Federacije.

Žrtve Velike Laži

Ali, i pored nemara oficijelnih srpskih krugova prema stradanju svoga naroda, istina se ne može sakriti. Pokušaj nosilaca i sledbenika još uvek zvanične politike Zapada da se – u ime izjednačavanja Srba sa narodima jugoistočne Evrope, koji su (izuzimajući Grke) bili dosledni članovi Trojnog pakta – događaji iz minulog versko-etničkog rata, izazvanog rasturanjem multietničke Jugoslavije, tretiraju izvan konteksta događanja, sve više se i na Zapadu stavlja pod znak pitanja. Najaktuelniji primer takvog ponašanja je svedočenje generala Moriona u procesu protiv Slobodan a Milošević a pred Haškim tribunalom. On je u svom iskazu doveo u uzročno - posledičnu vezu zločine Nasera Orića po srpskim selima oko Srebrenice sa ubistvom oko 7.000 muslimanskih zarobljenika nakon ulaska srpske vojske u Srebrenicu.

Atipična razmišljanja pojedinih Zapadnjaka srećemo i u knjizi Žarka S. Krstanovića: Zločin bez kazne , čiju stvarnu vrednost možemo sagledati samo ako je posmatramo u okviru već tradicionalnog odnosa oficijelne srpske javnosti prema vlastitim žrtvama. Zato je, možda, i dobro da razmišljanja o njoj počnemo pismom profesora lingvistike (u Americi su, izgleda, lingvisti najprogresivniji) sa Northeastern Illinois University-a John-a Peter-a Maher-a (Amerikanci njegovo prezime, verovatno, izgovaraju: Meier) Čikago tribjunu , u kome Srbe već ranih devedesetih godina XX veka tretira kao "žrtve Velike Laži", pa bi to pismo, objavljeno u knjizi Zločin bez kazne, moglo da posluži kao ishodište kazivanja o njoj.

Profesor Meier, koji izvanredno poznaje balkanske prilike, u pismu Čikago tribjunu konstatuje da "Srbi nemaju želju da žive u neofašističkoj Hrvatskoj druga generala Tuđmana, a ni u Izetbegovićevoj islamskoj zemlji iz snova. "Pre ovog rata", tvrdi profesor, "Srbi su naseljavali šezdeset posto Bosne" i dodaje da su "pre 1941. Srbi bili većina u Bosni i trećina stanovništva u Hrvatskoj". On u svom pismu ističe da je "etničko čišćenje ponovo počinjeno protiv Srba u Titovoj Hrvatskoj neposredno posle Tuđmanovog dolaska na vlast, pedeset godina nakon što je prva ' nezavisna Hrvatska ' ubila milion Srba". Džon Piter Meier ne propušta šansu da pre američke agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju istakne da se "etničko čišćenje protiv Srba primenjivalo i u srpskoj pokrajini Kosovo, gde su Musolinijevi albanski panduri u Drugom svetskom ratu i Josip Broz u vreme hladnog rata sveli njihov broj sa pedeset posto na deset posto stanovništva" i da svoje izlaganje završi konstatacijom: "To je etničko čišćenje . "

Svoj obračun s urednikom Čikago tribjun a Longvortom i njegovim karikaturistom Mek Nelijem – koji je u januarskom broju lista 1993. objavio karikaturu na kojoj je Srbe prikazao kao svinje – profesor Meier zaključuje: "Mek Neli nema hrabrosti da nasrne na ruski narod, čuvajući svoju gromoglasnost za mali, hrabri narod na koji se okomila istinski prljava banda. Mek Nelijeve svinje su", piše profesor, "u istom rangu s radovima Gebelsovog čoveka Eberharda Tauberta, koji je autor onog filma gde se Jevreji prikazuju kao pacovi u kanalizaciji . "

Iako je svoje izlaganje zasnovao na dobrom poznavanju balkanskih prilika , profesor Meier nije precizirao kada će se njegova poruka antisrpski raspoloženom Čikago tribjunu ispuniti: "Pre ili kasnije", piše on, "moraćete svoje reči polizati . " Njegov oprez je razumljiv, jer američke agencije za odnose s javnošću, koje su u minulom versko-etničkom ratu radile za Muslimane i Hrvate, nisu krile da su "vešto obmanule tri velike jevrejske organizacije" da se svrstaju u antisrpski tabor. Džejms Harf, direktor jedne od njih, drsko je poručio onima koji su se ponašali poput profesora Meiera: "Ako možda želite da dokažete kako su Srbi (...) nevine žrtve, samo napred – bićete sami!" I sve to, naravno, možemo pročitati u knjizi Žarka S. Krstanovića: Zločin bez kazne.

Dakle, u ovoj fazi svetske amoralnosti, Srbi su se, izgleda, trgnuli iz vekovne letargije i krenuli da individualnim akcijama svoje sunarodnike otrgnu od zaborava i sa sebe speru laži. U sklopu te aktivnosti, koja je pretežno usmerena na zločine izvršene u razdoblju od 1941. do 1945. godine, posebno mesto pripada pomenutoj knjizi Žarka Krstanovića, koja aktuelna srpska stradanja posmatra andrićevski: u okviru endemske mržnje , koja na prostoru bivše Jugoslavije traje vekovima.

Zločin bez kazne

U knjizi Zločin bez kazne Krstanović istražuje stradanje srpskog življa u bivšoj opštini Bosanski Brod, s posebnim osvrtom na selo Sijekovac, gde je na samom početku devedesetih godina XX veka izvršen prvi masovan pokolj nad Srbima, koji je nagovestio da se razdoblje 1941. do 1945. može ponoviti. Naravno, u fokusu Krstanovićevog interesovanja bila je Posavina u celini, jer je od nje zavisio opstanak zapadnih Srba, kojima su Muslimani i Hrvati, na samom početku ratnih dejstava, presekli komunikaciju sa Srbijom, što je , pre probijanja opsade, na Akušerskoj klinici u Banjaluci prouzrokovalo smrt 12 beba, jer im je bila uskraćena dostava kiseonika. Pokušaj muslimansko-hrvatske koalicije da na samom početku rata opsadom primora zapadne Srbe na kapitulaciju, imao je za posledicu okruženje Sarajeva, čak i nakon raspada koalicije, koja će, na štetu Hrvata, biti obnovljena 28. februara 1994. godine u Vašingtonu.

U knjizi Zločin bez kazne Krstanović je pedantno popisao 229 civila i 25 regruta, koji su nakon upada vojske Republike Hrvatske u bivšu opštinu Bosanski Brod poubijani samo zato što su Srbi. On, razumljivo, nije propustio da navede da je u pomenutoj opštini formirano 10 logora za Srbe i da tačno popiše njihove lokacije, kao i podatak da je u njih, prema izjavama svedoka i sačuvanim dokumentima, za vreme kratkotrajne hrvatske okupacije internirano "više od 2.000 civila (djevojaka, žena, ljudi i staraca)". Krstanović je u knjigu uvrstio i 72 izjave svedoka na osnovu kojih je, uz kon s ultovanje sa sačuvan om dokumentacij om , formirao spiskove osumnjičenih naredbodavaca i neposrednih izvršilaca genocida i drugih krivičnih dela protiv srpskog naroda . Na tim spiskovima nalaze se 364 osumnjičena, a za 140 osumnjičenih date su čak i fotografije, što pokazuje maksimalno ozbiljan odnos prema građi.

Krstanović nije propustio da precizno popiše i 59 svojih Šamčana "ubijenih granatiranjem ili na drugi način" i da istakne kako je Šamac permanentno granatiran u toku celog rata, ali se granatiranje Šamca, za razliku od granatiranja Sarajeva, na Zapadu ne pominje. Zabeležio je Krstanović i imena 17 civila "srpske nacionalnosti iz bivše opštine Bosanski Šamac", koji su od aprila do avgusta 1992. "internirani i ubijani u logorima" za Srbe.

Iako je autor maksimalno posvećen istraživanju zločina izvršenih nad Srbima u versko-etničkom ratu devedesetih godina, knjiga Zločin bez kazne nij e samo dokumenat vremena u kome je nastala nego i replika na nastojanje oficijelnog Zapada da se zbivanja u Titovoj Jugoslaviji na kraju drugog milenijuma posmatraju izvan istorijskog konteksta, što je, u suštini, nasilje nad istorijom. Krstanović aktuelna događanja posmatra u kontekstu istorije, ukazujući na antisrpska raspoloženja, koja u kriznim situacijama rezultuju u genocid nad srpskim civilima. Autor ističe da se genocidna ideja Hrvata, ili tačnije: srpskih renegata (prim. P. L.), javila vrlo rano i, kao primer, navodi Izveštaj Ambroza Kuzmića, upravnika imanja Z agrebačke biskupije, od 13. novembra 1700. godine, u kome piše "da bi bilo bolje ` Vlahe vsze poklati nego ztaniti` (čitaj: nastanjivati)".

Krstanović srbomržnju u Hrvatskoj prati od Ante Starčevića, preko Ante Pavelića, do Franje Tuđmana, ukazujući kako je Starčević za rešenje istočnog pitanja preporučivao "istrebljenje Srba, 'žertvovat pasminu koja se u Europi preživela ' ". Autor napominje da su se za vreme Bosansko-hercegovačkog ustanka (1875 – 1878) u hajku protiv Srba uključili i Hrvati, "posebno oni u Pakracu, Karlovcu, Osijeku i Daruvaru". Razlog uključivanja Hrvata u antisrpsku kampanju objasnila je mis Irbi, koja je 31. marta 1878. zapisala: "Jedini motiv tome gonjenju nalazi se u nečovečnoj mržnji Hrvata sproću Srba. Kao god što katolici u Bosni idu na ruku Turcima protiv Srba, tako Hrvati u Slavoniji (sva isticanja P. L.) idu na ruku Mađarima. Opet protiv Srba. "

Krstanović je, naravno, vrlo iscrpno prikazao i odnos Nezavisne Države Hrvatske prema Srbima, a svoje izlaganje završio je saopštenjem Bajera, "političkog vođe u komandi V SS brdskog korpudsa" , koji kaže da je "hrvatska partijska trupa ustaše katolička, nedisciplinovana, sa slabom obukom, u pogledu borbenosti djelimično nepouzdana, a poznata i po tome što je oko 6 00 – 700.000 vjerski i politički drukčije nastrojenih ' zaklala' po balkanskim metodama". Čini mi se, ipak, da je odnos Nezavisne Države Hrvatske prema Srbima najadekvatnije prikazan u iskazu jednog italijanskog generala, koji glasi: "Jevreje su ubijali rutinski, a Srbe sa strašću . " Pošto su ustaše, po pravilu, bili bivši Srbi, moramo se setiti Karla Sforce, takođe Italijana, jer je u knjizi: Neimari savremene Evrope tačno primetio kako je "ljudima u prirodi da mrze one koje su izdali".

I pored svih negativnih iskustava, i pored zaveštanja koja im je ostavio Ivo Andrić, Srbi su se, kao jedan od tri konstitutivna naroda u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, poslednji organizovali pred prve višestranačke izbore 1990. godine, a kada je versko-etnički rat već bio u punom zamahu i kada je, nakon brojnih zločina nad srpskim življem u okolini Srebrenice, postignut sporazum o demilitarizaciji te varošice – gde su Srbi do 1941. imali apsolutnu većinu (50,5%) – tada aktuelni predsednik Republike Srpske dr Radovan Karadžić oglasio se rečima: "Tražimo od Muslimana u Srebrenici", beleži Krstanović, "ne da predaju oružje nama, jer mi ne želimo da trijumfujemo, nego da predaju oružje UNPROFOR-u. Mi želimo da sa našim komšijama živimo u miru dok se ne nađe političko r j ešenje . "

"Beskrvni genocid"

Tako nije razmišljao Alija Izetbegović. On je u Islamskoj deklaraciji nedvosmisleno poručio da "Islam jasno isključuje pravo i mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području". Slično razmišljaju i tvorci Nezavisne Države Hrvatske. U Zakonskoj odredbi za odbranu naroda i države NDH , koja je u Zagrebu proglašena 17. aprila 1941. godine, možemo pročitati da "u Hrvatskoj i hrvatskom narodu mora umrijeti za uvijek i zadnja misao i zadnja klica bilo kakvog kompromisa (...) hrvatske narodnosti, s bilo kojom drugom narodnosti, koja nije potpuno hrvatska, koja nije danas ustaška".

I pored ovih jasnih poruka, i pored činjenice da je Tuđman smatrao da je Nezavisna Država Hrvatska ostvarenje vekovnih težnji hrvatskog naroda, i Izetbegoviću i njemu – kunktatorstvom Haškog tužilaštva – omogućeno je da umru kao "pravednici" i budu sahranjeni uz najviše državne počasti, a u prisustvu oficijelnih predstavnika Zapada, dok se Radovan Karadžić i pre suđenja proglašava za ratnog zločinca broj jedan. Takav odnos Haškog tribunala prema liderima versko-etničkog rata u bivšoj Jugoslaviji, motivisao je Žarka Krstanovića da dokumentarni deo knjige završi poglavljem: Haški tribunal politička ili pravna institucija. Naravno, on nije propustio priliku da u spisak osumnjičenih naredbodavaca i izvršilaca genocida i drugih krivičnih dela nad srpskim narodom uvrsti i imena Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana.

U nevelikom poglavlju o Haškom tribunalu Krstanović se zadržao samo na optužnici protiv Dušana Tadića, iz Prijedora, da bi pokazao da je Tribunal od početka rada usmeren "u pogrešnom pravcu", odnosno da mu cilj nije bio utvrđivanje "stvarne istine ko je agresor i zločinac a ko žrtva". On ističe da su odluke Haškog tribunala "dalekosežne po istorijsko biće srpskog naroda" i to, pored ostalog, ilustruje sledećim stavom iz optužnice protiv Dušana Tadića: "Koncept države Južnih Slovena, koji imaju zajednički jezik i zajedničko etničko porijeklo" – piše u poglavlju optužnice pod naslovom: Kontekst u kome se odvijao sukob – "potekao je od hrvatskih intelektualaca u 19. stoljeću, paralelno sa razvojem koncepta Velike Srbije među Srbima". Naravno, ovu krajnje proizvoljnu tvrdnju Tribunala Krstanović pobija činjenicama da su u opticaju bila dva tipa jugoslovenstva: u Hrvatskoj, ono se javlja u sklopu ideje o trijalističkom preuređenju Austro-Ugarske, koje je zagovarao i slovenački političar Anton Korošec, a u Srbiji se zanose idejom stvaranja nezavisne države Južnih Slovena, u koju su Srbi bili spremni da participiraju dve svoje suverene države: Kraljevinu Srbiju i Kraljevinu Crnu Goru.

Izvrtanje istorijskih činjenica od strane Haškog tribunala motivisalo je Krstanovića da organizovanu satanizaciju srpskog naroda proglasi za "beskrvni genocid". On se, uz to, pita: da li putem S uda u Hagu Zapad nastoji da izvrši reviziju hrvatskog nacizma i nacizma uopšte? A na osnovu tajnih optužnica , Tribunal poredi s i nkvizicijom i konstatuje da "Haški sud predstavlja političku a ne pravnu instituciju".

Iako raspolaže svim relevantnim podacima o srpsko-hrvatsko-muslimanskim odnosima, Krstanović začuđeno uzvikuje: "Zar je moguće da se ne oglasi savjest zapadne civilizacije? " A na samom početku svoje obimne knjige od 743 strane demonstrirao je da danas na Zapadu perspektivu imaju podobni (čitajte: prilagodljivi) a ne sposobni, jer je taj tzv. slobodni svet preuzeo sve postulate Sovjetskog Saveza koje je aktuelna Rusija odbacila. U vezi s tim, na 22. strani knjige on ističe da je američki ambasador u Beogradu Voren Cimerman prvo tvrdio da su rat na tlu bivše Jugoslavije započeli Slovenci, a zatim je, bez griže savesti, po želji nove američke administracije, krivicu prebacio na Slobodana Miloševića.

I u poglavlju o Haškom tribunalu, verovatno najsumornijem segmentu knjige, postoji jedna svetla tačka. Naime, Krstanović ga je poentirao razmišljanjem Karla Bilta o zločinima počinjenim u minulom ratu, ukazavši da on u knjizi: Misija mira piše : "Za mene zaključak o Srebrenici nije značio da treba da ćutimo o drugim prestupima . " U vezi s tim Krstanović navodi da Bilt u pomenutoj knjizi, koja je kod nas objavljena 1998. godine, nagoveštava "da će Haški tribunal, pre ili posle, ispitati odgovornost za granate upućene na Knin isto kao što su to radili sa projektilima na Zagreb". Svedoci smo da se njegova pretpostavka ostvarila. Generali Čermak i Markač su u Hagu. Dakle, ostaje nam da – uz napomenu kako se imena dvojice hrvatskih generala nalaze na Krstanovićevom spisku osumnjičenih naredbodavaca i izvršilaca genocida i drugih krivičnih dela nad srpskim narodom – vidimo da li su na redu Bošnjaci ili ih i dalje štiti strah od Al Kaide.

Одговори путем е-поште