10. 5. 2004.
Intervju: Momir Bulatović, bivši predsednik Crne Gore i bivši premijer Savezne Republike Jugoslavije
Ne odričem se Miloševića
Mislim da mogu da pomognem i Slobodanu Miloševiću i svima nama iznoseći istinu. Bez obzira na naše prijateljstvo, ne bih u čitavom procesu učestvovao da ne vidim koliko je besmislena ta optužnica. Znam da to za šta ga terete apsolutno ne može biti tačno, jer cilj naše državne politike u ono vrijeme nikada nije bilo rušenje, maltretiranje, progoni po rasnoj, etničkoj ili bilo kakvoj osnovi. To se najbolje pokazuje činjenicom da je Srbija jedina država koja ima zaista istinski multietnički karakter i dan-danas, nakon svih ovih turbulencija i poremećaja
razgovarao: Nenad M. Stevanović
Posle više od tri godine bivši predsednik Crne Gore i premijer Savezne Republike Jugoslavije Momir Bulatović izašao je iz anonimnosti i objavio knjigu Pravila ćutanja . Prema sopstvenom kazivanju, odlučio je da javnosti ispriča mnogo nepoznatih detalja o pregovorima o miru u Dejtonu i čuvenom sporazumu o podeli Bosne i Hercegovine u vojnoj bazi "Rajt Paterson", NATO-bombardovanju Jugoslavije 1999. godine i drugim događajima koji su obeležili domaću političku scenu u poslednjoj deceniji 20. veka.
Bulatović i dalje živi u Podgorici, ne bavi se politikom, ali je aktivan, kako sam kaže, "u borbi za istinu o stradanju našeg naroda na Kosmetu, u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u toku mučke agresije NATO-a na Saveznu Republiku Jugoslaviju". Tu borbu Bulatović vidi i nastavlja odbranom svog nekadašnjeg političkog mentora i bliskog saradnika Slobodana Miloševića.
"Patriot":Da li se sada, s ove vremenske distance posmatrano, Momir Bulatović kaje što je svojevremeno bio izuzetno blizak saradnik Slobodana Miloševića?
Bulatović : Period od 1990. do 2000. godine, koji sam opisao u knjizi Pravila ćutanja , jeste period stalne saradnje sa Slobodanom Miloševićem, početnog oduševljenja koje su dijelili građani Srbije i koji smo dijelili mi u Crnoj Gori. To je bio jedan period našeg povremenog sukobljavanja, čak i otvorenog neprijateljstva povodom Haške konferencije i prvih predsjedničkih izbora u Crnoj Gori, a kasnije period našeg jedinstvenog nastupa pred spoljnim iskušenjima u pregovaračkom procesu koji je donio mir u Bosni. Na kraju, poslije mnogih godina saradnje stvoreno je iskreno prijateljstvo prema tom čovjeku, koje posebno osećam sada kada je završio svoju političku karijeru. U meni postoji jaka želja da pomognem u njegovoj odbrani, a time i u odbrani srpskog naroda u cjelini, i Savezne Republike Jugoslavije, jer mislim da je Milošević za mnogo stvari kriv, ali ne za bilo šta za šta ga je optužio Haški tribunal. Smatram da bi trebalo i u našoj zemlji ostaviti političke emocije po strani i shvatiti da se tamo ne sudi čovjeku po imenu i prezimenu, nego predsjedniku jedne države. Presuda Haškog tribunala protiv njega može da obavezuje veoma mnogo cio naš narod i državu.
Često se možete videti u Beogradu na skupštini Udruženja "Sloboda", koje na sve moguće načine želi da pomogne još uvek aktuelnom predsedniku SPS-a Slobodanu Miloševiću i najpoznatijem optuženiku pritvorske jedinice u Ševeningenu. Priča se da ste odlučili da se prihvatite posla savetnika odbrane Slobodana Miloševića pred Haškim tribunalom. Kako vi njemu u ovoj situaciji možete pomoći?
Mislim da mogu da pomognem i Slobodanu Miloševiću i svima nama iznoseći istinu. Bez obzira na naše prijateljstvo, ne bih u čitavom procesu učestvovao da ne vidim koliko je besmislena ta optužnica. Znam da to za šta ga terete apsolutno ne može biti tačno, jer cilj naše državne politike u ono vrijeme nikada nije bilo rušenje, maltretiranje, progoni po rasnoj, etničkoj ili bilo kakvoj osnovi. To se najbolje pokazuje činjenicom da je Srbija jedina država koja ima zaista istinski multietnički karakter i dan-danas, nakon svih ovih turbulencija i poremećaja. Mislim da bi bilo veoma korisno ukoliko bi se taj krug ljudi koji se bore ne za Slobodana Miloševića, nego za istinu o prethodnim vremenima, proširio, a da li će to imati nekog efekta, zavisi isključivo od suda i od sudija u Hagu. Na to ni mi, izgleda, ne možemo da imamo uticaja, ali to za mene nije razlog da se odustane.
Posle 5. oktobra doživeli ste politički debakl, potpuni fijasko. Od nekadašnjeg predsednika Crne Gore i saveznog premijera postali ste žrtva novog sistema koji je došao na vlast. Kako ste doživeli odlazak sa funkcije premijera Jugoslavije i taj strahoviti politički pad?
Bilo je stvarno dosta da se čovjek bavi politikom. Inače, mislim da narod ima pravo na sve, pa čak i na grešku. Smatram da su se 5. oktobar i razračunavanja pokazali kao potpuna greška i da se niko neće ponositi time što se dogodilo. Ja sam sve to relativno lako podnio. Politička karijera ipak mora da ima svoj kraj. Kao relativno mlad čovjek dosegao sam vrh tih vrhova politike, baš sam se svega toga zasitio i sada, kada govorim o politici, pričam u svojstvu one ljepše uloge kafanskog političkog analitičara, bez ikakvih obaveza da moja riječ može nešto da promijeni ili da bude pažljivije saslušana.
Zašto je došlo do potpunog razilaženja sa dugogodišnjim prijateljima i partijskim drugovima Predragom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđom Božovićem, vašim najbližim saradnicima i nekada potpredsednicima Socijalističke narodne partije Crne Gore, čiji ste bili predsednik? Posle toliko godina političke borbe protiv Mila Đukanovića otišli ste iz partije i napustili politiku. Da li je istina da je Predrag "zabio nož u leđa" Momiru?
Nisam ja otišao iz SNP-a, oni su mene istjerali i to je jedinstven primjer da jedna partija koja je pobijedila na septembarskim izborima 2000. godine za savezne organe i koja je dala u 95-postotnu birača podršku Slobodanu Miloševiću na teritoriji Crne Gore, ista partija koja je osvojila 28 mandata u jednom, a 19 od 20 u drugom vijeću, odrekne se prvo svog predsjedničkog kandidata i poslije ga spremi da ode u Hag, a onda u okviru tog istog posla i mene smijeni na kongresu kome nisam ni prisustvovao. Glavna zamjerka meni bila je da sam dugo, predugo sarađivao sa Slobodanom Miloševićem, što je notorna činjenica i velika istina, a SNP je pokušao da primijeni onu taktiku: "nek se spasava ko može".
U Crnoj Gori kolaju priče da Momir Bulatović, i pored mnogo "grehova", ipak nije stvarno "stradao" jer je navodno ponovo blizak sa premijerom Milom Đukanovićem, nekada velikim prijateljem, sve do cepanja DPS-a na dve frakcije, marta 1998. godine. U kakvim ste odnosima sa njim?
Ti odnosi apsolutno ne postoje dugi niz godina, ja tom čovjeku ne želim nikakvo zlo, nikakve odnose nismo imali mnogo vremena unazad. Priče se, naravno, množe, to je sastavni dio politike. Prema tim istim pričama, mnogi ljudi koji imaju nečistu savjest u odnosu na mene, tvrde već godinama da sam se teško razbolio, nedavno su proturili priču u Nikšiću da sam čak i umro... Ništa se na političkoj sceni Crne Gore nije promijenilo, a kamoli da dođe do političkog ili nekog drugog približavanja između Momira i Mila. Raspolućenost Crne Gore, nažalost, traje i danas, a bojim se da će trajati još mnogo više jer Momir i Milo postali su samo simboli. Tamo, u Crnoj Gori, ne razgovara brat sa bratom, članovi najuže porodice, dan-danas, kada ta podjela između nas dvojice više nije aktuelna.
Da li je Momir Bulatović definitivno završio svoju političku karijeru? Predsednik ste jedne partije?
Pri ovoj pameti jesam. Čak je i osnovni savjet u mojoj knjizi: "Nemojte." To je moto knjige i odnosi se na sve one koji su u dilemi da li da se u ovim balkanskim prilikama i na ovim prostorima posvete politici, koja je mnoge ljude koštala života, zdravlja i slobode. Ja nisam osnovao partiju već sam prihvatio da budem počasni predsjednik jedne male, ali čestite partije koja se zove Narodna socijalistička stranka. Nju je svega nekoliko desetina glasova dijelilo od statusa parlamentarne stranke na posljednjim parlamentarnim izborima. Čak da su u tome i uspjeli, ja ne bih bio poslanik nego bih samo podržavao tu partiju, koja se faktički otcijepila od SNP-a i ostala dosljedna visokim moralnim načelima koja su nekada i dovela do formiranja SNP-a Crne Gore.
U SNP-u su iskoristili jedno vrijeme i ušli u jednu krajnje neprirodnu i neprincipijelnu koaliciju sa DOS-om na federalnom nivou, iskoristili neke sitne, smiješne i male privilegije, od toga da budu ambasadori oni ljudi koji ne znaju nijedan strani jezik do toga da budu direktori nekih saveznih institucija. Sve je to veoma brzo potrošeno, danas je SNP tek blijeda senka nekadašnje partije i gotovo bez ikakvog političkog uticaja, ne samo u Crnoj Gori. Mene to niti raduje niti posebno rastužuje, prestao sam o tome da mislim. Polako sve zaboravljam i mnogo se ljepše osjećam.
