Mina na daljinski, presuda
direktno
Branko
VLAHOVIĆ 13.03.2005, 18:23:10
Od stalnog
dopisnika
NEDAVNO senzacionalno pisanje zagrebačkog “Globusa” o tome da
su hrvatske tajne službe znale da je Ivica Rajić, zapovednik - “Zbornog područja
Kiseljak” bio odgovoran za granatiranje muslimanskih delova Sarajeva, te da je
nerazjašnjena njegova odgovornost za granatiranje pijace na Markalama, bio je
povod da posle deset godina od tog masakra potražimo ruskog pukovnika Andreja
Demurenka, koji je još tada tvrdio da su Srbi neopravdano bili optuženi samo
zato da bi to bio povod da ih napadne NATO.
Pukovnik Demurenko, koji je bio
načelnik štaba jednog sektora mirotvoraca u Sarajevu i komandant ruskog
mirotvoračkog kontingenta (bataljona), nije više aktivni starešina već je postao
jedan od direktora brodogradilišta u Sankt Peterburgu, pa nam je trebalo dosta
vremena da ga pronađemo.
Prema pisanju “Globusa”, svojevremeno je Franjo
Turek, rukovodilac Protivobaveštajne službe Hrvatske, naveo u izveštaju da su
“izvori ukazivali na nerazjašnjenu odgovornost Rajića za granatiranje tržnice
(pijace) Markale kada je stradao veći broj civila”. Nas je zanimalo jesu li u
vreme kad se dogodio masakr mirotvorci imali bilo kakvu informaciju o tome da su
Hrvati granatirali Markale.
NIGDE TRAGOVA
ANDREJ Demurenko je sačuvao
kompletnu dokumentaciju koja se odnosi na Markale. Pokazao nam je analizu koju
su napravili francuski oficiri u saradnji sa Holanđanima i Dancima. U toj
analizi se samo dokazuje da su granate ispaljene sa srpskih položaja a nikakve
druge hipoteze se ne spominju.
Dakle, pod pritiskom Amerikanaca, dokazivala
se samo tvrdnja da su Srbi krivci, a ni jedna druga verzija se nije analizirala.
Tek kasnije, pukovnik Andrej Demurenko je dokazao oficirima, koji su napravili
tu analizu, da su oni nepravedno požurili da optuže Srbe za masakr koji se
dogodio u avgustu 1995. godine, jer sa njihovih položaja nikako nisu mogle biti
ispaljene granate.
- Krenuo sam, na osnovu analize koju su napravili
Francuzi, do mesta odakle je trebalo da navodno, gađaju srpski minobacači. Na
površini od sto metara, gde je trebao biti taj zlokobni minobacač, nije bilo
apsolutno nikakvih tragova na travi. Vojnici odlično znaju da tamo gde se
fiksiraju minobacači mora da ostane trag. Drugo mesto, gde su po francuskim
proračunima trebali biti srpski minobacači, bilo je šumovito. Dobro je poznato
da minobacači ne mogu da gađaju iz šume, jer grane mogu da zaustave granatu.
Osim toga, zbog zgrada koje okružuju Markale, ni slučajno nije mogla stići
granata sa srpskih položaja. Svakome ko barem malo zna nešto o artiljeriji jasno
je da granata ne može da šeta. Osim toga, bilo je nelogično da jedna granata
pobije i rani tolike ljude a dve ostale nisu nikoga ni ogrebale, seća se
Demurenko.
Kad je ruski pukovnik dokazao da su Srbi ekspresno i bezrazložno
optuženi i sve to saopštio brojnim dopisnicima listova i agencija, Amerikanci su
pobesneli i odmah su počeli da traže da se Demurenko pod hitno vrati. Kasnije su
se, ipak, ohladili i odustali od teranja Demurenka, da se ne bi pravio veliki
skandal...
- Čak i Amerikanci sa kojima sam bio dobar, jer smo istu školu
završili u Americi, bili su besni na mene. To me nije uzbuđivalo, bilo mi je
stalo da se sazna istina, priča Demurenko.
NI HRVATI
ŠTO se tiče
pisanja “Globusa” i tvrdnji kako su bosanski Hrvati mogli granatirati
muslimanske delove Sarajeva, pa tako i pijacu Markale, Demurenko je
skeptik.
- Sa položaja oko Kiseljaka na kojem su bili, Hrvati nisu mogli
pogoditi Markale. I tada sam bio uveren da nije pala granata, nego da je neko
postavio u korpu za otpatke minu koju je neko aktivirao, najverovatnije,
daljinskim upravljačem, kaže Demurenko.
Simptomatično je da se nije
analizirala niti jedna druga varijanta, osim one da su Srbi krivi.
- Po meni,
bilo bi logično da se analiziraju sve mogućnosti. I sada sam uveren da je bila
podmetnuta mina. Ako nam je stalo do istine i pravde, morala bi se analizirati i
ta varijanta. Međutim, o tome se sa Amerikancima i ljudima iz NATO-a uopšte nije
moglo razgovarati. Ispada da su Amerikanci odmah imali svoju istinu i krivca. Ne
mogu drugačije da objasnim da su u roku od jednog sata od eksplozije već bili
optuženi Srbi, kaže Demurenko.
Ruski pukovnik dodaje da su Francuzi,
Holanđani i Danci u privatnim razgovorima sa njim priznavali da je njegova
analiza preciznija i bolja. Bez obzira na francuski vojnički ponos, bilo je
vidno da je reč Amerikanaca presudna, tvrdi Demurenko.
On kaže da ne želi ni
da brani ni da napada Hrvate, ali moralo bi da se govori stručno. Sada je rat
završen, pa neka balističari utvrde odakle se zaista moglo gađati. Ako hrvatska
tajna policija ima podatke da je HVO granatirao Markale, trebali bi objasniti
kako su to učinili - ističe Demurenko.
- I dalje sam ubeđen da je neko
namerno postavio tempiranu minu da bi isprovocirao napad NATO-a na srpske
položaje. Ko je to napravio, ja ne znam. Meni je žao ljudi koji su poginuli u
tom apsurdnom ratu, bez obzira koje su nacionalnosti. Duboko sam ubeđen da će se
jednog dana, ipak, saznati istina ko je to uradio, tvrdi Demurenko.
On odmah
i objašnjava zašto misli da će se istina doznati. Što više vreme prolazi kod
jednog dela ljudi jača želja da kažu i drugima kako se dogodio neki događaj koji
će biti zapamćen u istoriji. Nije isključeno ni da neko od učesnika te akcije
smatra da njegova uloga nije dovoljno vrednovana, pa u ljutnji može sve da
ispriča. Postoji i još jedan faktor - posle takvih, krvavih akcija, u ratu,
jednom broju ljudi se sve češće nameće pitanje: je li to uopšte moralo da se
dogodi? Zbog potrebe da očiste dušu, takvi ljudi mogu i da ispričaju pravu
istinu.
DOĆI ĆE ISTINA
PO povratku u Moskvu, pukovnik Demurenko kratko
je ostao u armiji, jer, generalski čin, ipak, nije mogao da dobije. Bez obzira
na sve čuvene škole koje je prošao. Demurenka nije čekala nova zvezdica jer se
“promenila klima u Generalštabu” pa više nisu imali poverenja prema onima koji
su se školovali u Americi. Tako je 1997. godine, u 42. godini, još uvek pun
energije, otišao u penziju. Danas je uspešni biznismen i u njegovoj priči nema
nikakve gorčine.
Pukovnik Andrej Demurenko vrlo slikovito priča o surovosti i
kontrastima rata u Bosni.
-U svim ratovima, pa i u ovom u Bosni, jedino
vojnici koji stoje ili sede u rovovima veruju da se bore za pravdu i spremni su
poginuti. Svi rovovi, bez obzira gde se ratuje su isti. Puni su straha i smrada.
Sve ostalo liči na nestvarno i pomešano je sa političkim licemerstvom. Na mene
je užasan utisak ostavio tunel kroz koji su prolazili ljudi u Sarajevu. Na
ulazima su stojali banditi i naplaćivali to što je neko hteo da prođe. Osim
toga, i za vreme tog krvavog rata u Bosni, jedan broj političara se bavio svojim
biznisom. U kafićima su u Sarajevu mlađi ljudi slušali muziku. Zamislite koliko
su ih mrzeli oni koji su bili u rovovima, spremni da ginu. Kad se sve to vidi,
onda je jasno koliko su sva ta ratovanja bila apsurdna. Što sam stariji, sve sam
veći pacifista, bez obzira što sam pukovnik a i otac mi je bio oficir, kaže
Demurenko, zaključujući da taj rat nije nikome doneo sreću, osim grupi ratnih
profitera, svi ostali su izgubili.
AMERIČKI “CIKLONI”
POZNATI
moskovski istoričar, Konstantin Nikiforov, koji je jedno vreme radio i kao
“spičrajter” (pisac govora) - Borisa Jeljcina, u svojoj knjizi piše i o
masakrima na Markalama.
Nikiforov tvrdi da su oficiri ruskog bataljona, koji
se nalazio oko Sarajeva, kategorički tvrdili da Srbi nisu mogli granatirati
Markale. Taj istoričar je došao do informacija da u avgustu 1995. godine Markale
nisu gađane iz minobacača, već su, po scenariju zapadnih obaveštajnih službi, tu
krvavu akciju obavili Muslimani, sa jedne od susednih
višespratnica.
Nikiforov je uveren da su i u februaru 1994. godine zapadne
službe organizovale akciju pod nazivom - “Ciklon-1” kada je na Markalama
poginulo mnogo ljudi. I tada su krvavu akciju izveli Muslimani. Cilj oba
“ciklona” je bio da se stvori povod da NATO napadne srpske
položaje.
ORDEN ZA POŠTENJE
U malom stanu pukovnika Demurenka, na
zastakljenoj terasi, on čuva svoje ordenje, suvenire i sve što ga podseća na
vojničku karijeru. Na vidnom mestu nalazi se i orden koji su mu, posle povratka
u Moskvu, dali predstavnici Republike Srpske.
- Taj orden mi je drag, jer se,
ipak, neko setio ruskog pukovnika koji je želeo da svet sazna pravu istinu o
Markalama, kaže Demurenko i dodaje da posle njegove analize nije bilo nikakve
reakcije ni u Moskvi, ni među vojnicima, ni među
diplomatima.
http://www.novosti.co.yu/

