http://www.patriotmagazin.com/media/006.htm
PATRIOT (Republika Srpska)
BROJ 170
23. 05. 2005.
Svedočenje Stojka Radovića iz Salt Lejk Sitija (SAD)
Vreme kada je (opet) opasno bilo biti Srbin
Količina i težina posla namijenjena pojedincu, dvojici ili grupi bila
je često izvan svakog razuma. Prema njihovim željama ili, kako su
vojne starješine govorile, potrebama, radilo se uglavnom deset,
dvanaest i više časova neprekidno, a jedne prilike na Igmanu smo
radili 36 časova bez odmora.
Poslije ovoliko sati napornog rada i nespavanja, vrativši se kući,
dobio sam tešku nesvjesticu i nisam mogao ustati na noge. Najnužnije
poslove po kući sam obavljao puzeći na koljenima. Odveli su me kod
ljekara, koji mi je napisao opravdanje da se naredna tri dana
oslobodim od poslova. Međutim, komanda je po mene poslala kurira, po
kojem je poručeno: "Ako ne može da hoda, donesite ga u ćebetu"
piše: Marko Ručnov
Pokojna Jelena Miljenović , Srpkinja iz Jasenovca, u svom izbegličkom
egzilu po stare dane u Beogradu, početkom "ovog rata" (za koji nam još
nisu rekli da je završen), svedočila mi je o svojim jasenovačkim
danima iz "onog rata". Gledajući strašna svakodnevna neverovatna zla
nad Srbima, pomešana sa još neverovatnijom mržnjom ustaških dželata,
ona nije mogla izdržati a da ne kaže svojoj komšinici, katolkinji,
kako se u Jasenovcu sve može biti, samo se ne može biti Srbin. "A
zašto bi se moralo biti!", kratko i osorno joj odgovara njena susetka,
inače redovni posetilac misa zloglasnog ustaše i fratra Brekala . Ta
neverovatno razrogačena mržnja i srbofobija gotovo preko noći se
pojavila u jednoj gotovo nekontrolisanoj formi i početkom inostrane
instalacije i ovog aktuelnog rata. Da se to desilo preko noći –
dovoljno je samo za neobaveštene. U prokazanom Prijedoru desio se
krajem 1989. ili početkom 1990. mali saobraćajni incident na izlaznom
putu prema Bosanskoj (Kozarskoj) Dubici i pri tom je srušena neka
stara drvena ograda.
Iz obližnje kuće je istrčala stara nana u dimijama i glasno uzdahnula:
"Ja mislila napali četnici!" Dakle, u džamijama se već obavljao
konkretan komitetski rad i priprema za "ono" što će doći dve ili tri
godine kasnije. Srbi u Prijedoru su u leto 1941. godine kasapljeni po
ulicama gde su uhvaćeni.
Vežbanje kolektivne mržnje
Krajem avgusta 1991. u belom gardu Zagrebu pojavio se letak –
"PSIHIOLOŠKI UDAR NA VOJNE ZLIKOVCE... Smrt JNA – Sloboda
Hrvatskoj...", na kojem su dane "upute braniteljima domovine". U tom
letku JNA je bila "SRPSKA OKUPATORSKA SOLDATESKA", iako Srbi u
kasarnama JNA na prostoru tadašnje Hvatske nisu bili većina. Što se
tiče komandnog kadra, čak je situacija bila u obrnutoj srazmeri. No,
ko pita šta je sa istinom i šta je istina. To se svojevremeno pitao i
Pilat. U tom letku stoji i da se svaki pripadnik JNA mora osećati
nesigurnim izvan "vojarne" (omiljeni termin tekućeg predsednika tekuće
hrvatske države, tada desne ruke bivšeg Brozovog generala sa
promašenom temom na ispitu za generala i doktora večernje povijesti
Franje Tuđmana ): "Tjedan dana po našem psihološkom udaru zlikovac se
treba ćutiti (osećati – prim. M. R.) poput odbačenog šugavog pseta
koje se boji svoje vlastite sjene. Strah ga treba proganjati pri
pomisli na možebitnu sudbinu njegovih najbližih..."
Dragica Tepić , supruga majora Milana S. Tepića , Sinđelića našeg
novog vremena, posvedočila je autoru ovih pretužnih redova kako su
njene (dotad ljubazne komšije) odjednom počele da teatralno okreću
glavu od nje i njene dece. Bilo je to "u prvoj fazi" jedno od pet
"područja djelovanja" (protiv " vojnih zlikovaca " ), kako pomenuti
letak "kaže" ( " 1. ulice, kojima se kreću vojni zločinci; 2. stambene
zgrade, u kojima stanuju vojni zločinci; 3 stanovi, u kojima stanuju
vojni zločinci; 4. osobna vozila vojnih zločinaca; 5. obitelji vojnih
zločinaca").
To vežbanje kolektivne mržnje uspešno je uvežbano i na prostorima
južno od Save. O toj mržnji nešto je već pripomenuo i Stojko Radović ,
Srbin iz Sokolović Kolonije, koji posle grotesknog Dejtona živi u Salt
Lejk Sitiju, u američkoj državi Juta.
Radni vod na "poljima smrti"
– Kada sam početkom aprila 1992. godine odbio da budem pripadnik
muslimanske vojske, počele su i prve torture. Zaprijetili su da moramo
biti pripadnici "Civilne zaštite", a odmah nakon njenog formiranja
mene i ostale Srbe iz moje ulice odvode na prve borbene linije da
kopamo rovove i bunkere.
Tako je ostalo tokom čitavog rata, s tim što smo odlukom nadležnih
muslimanskih vlasti od 20. aprila 1993. godine prebačeni u "Jedinicu
radne obaveze" ( " Radni vod " ), koju su sačinjavali uglavnom Srbi.
Ova "Jedinica radne obaveze" ili "Radni vod" rasformirana je tek 18.
decembra 1995. godine, kada smo praktično oslobođeni naših
svakodnevnih obaveza prisilnog rada i teškog maltretiranja. Sve ovo
vrijeme od 7. aprila 1992. do 18. decembra 1995. bio sam sa ostalim
Srbima, pripadnicima "Radnog voda", izložen nepodnošljivim torturama i
još gorem radu, maltretiranju i ponižavanju. Kopajući rovove i bunkere
na tzv. linijama razdvajanja, koje su na većini mjesta na lokacijama
Hrasnica, Skolović Kolonija i Butmir bile manje od 50 metara, bili smo
kao civili direktno izloženi opasnosti svakog trenutka rada i
strahovali za sopstvene živote. Kolikoj i kakvoj opasnosti smo bili
izloženi, govori i podatak da je za gorepomenuti period moga
zatočeništva na radovima u "Radnom vodu" izgubilo život 17 Srba. Sem
neposredne opasnosti od puščanih zrna, snajperskih hitaca i granata,
na ovim poslovima često smo bili izloženi brutalnom vrijeđanju i
psovkama i poniženjima od pojedinih muslimanskih vojnika na linijama,
kao i pripadnika tzv. Alijine vojne policije.
Na Igmanu 36 časova neprekidnog rada
– Količina i težina posla namijenjena pojedincu, dvojici ili grupi
bila je često izvan svakog razuma. Prema njihovim željama ili, kako su
vojne starješine govorile, potrebama, radilo se uglavnom deset,
dvanaest i više časova neprekidno, a jedne prilike na Igmanu smo
radili 36 časova bez odmora.
Poslije ovoliko sati napornog rada i nespavanja, vrativši se kući,
dobio sam tešku nesvjesticu i nisam mogao ustati na noge. Najnužnije
poslove po kući sam obavljao puzeći na koljenima. Odveli su me kod
ljekara, koji mi je napisao opravdanje da se naredna tri dana
oslobodim od poslova. Međutim, komanda je po mene poslala kurira, po
kojem je poručeno: "Ako ne može da hoda, donesite ga u ćebetu."
Dodajmo tome da se sve ovo na linijama radilo i danju i noću i da
nikakave vremenske nepogode nisu bile prepreka da nas ne izvode na
linije razdvajanja, kao što su bile visoke temperature, kiše, sniježne
oluje, ili vrlo niske temperature. Poslije svakog vraćanja sa ovih
prisilnih radova i svega što sam tamo preživio i preživljavao pitao
sam sam sebe zar je moguće da sam opet ostao živ i da li je moguće da
ljudsko biće može sve ovo da preživi i podnese.
(Nastaviće se) ________________________________
Podrum stambene zgrade u Hrasnici kao zatvor
– Jedne noći tokom 1994. godine poslije pola noći na dosta grub način
odveden sam u policijsku stanicu u Sokolović Koloniji i poslije
uzimanja mojih podataka odveden sam u zatvor pod policijskom pratnjom
sa još devet Srba oko dva sata poslije pola noći. Taj zatvor bio je
smješten u podrumu jedne stambene zgrade u Hrasnici. Svih nas deset
smo "smješteni" u malu prostoriju bez svjetla, prozora i, naravno,
ležali smo na podu. Obavljanje fizioloških potreba je zavisilo od
volje stražara: da li će i kada doći da nas odvedu do improvizovanog
WC-a.
Srpska Informativna Mreza
sim@antic.org
http://www.antic.org/
