"VELIKA IGRA" HENRIJA KISINDZERA 17.6.2005.
11:52
KISINDZEROVA "VELIKA IGRA" Vladimir MAKSIMENKO, stariji naucni saradnik
Instituta za Istok Ruske akademije nauka (Moskva, RIA "Novosti")
Nedavna izjava Henrija Kisindzera o novom izdanju "Velike Igre", tojest o
tome da borba za dostup energoresursima moze postati "pitanje zivota i smrti
za mnoga drustva", a konflikti zbog marssruta naftovoda "savremeni
ekvivalent kolonijalnih bitaka XIX veka", ima smisao kako sama po sebi, tako
i zbog onog ko ju je izrekao - licnosti Kisindzera i njegovim aluzijama s
tim u vezi. "Ponovo se zahuktava Velika Igra" - objavio je Kisindzer
pocetkom ovog meseca na zasedanju Americko-indijskog poslovnog saveta -
organizacije koja promovise interese SAD u Indiji. Lik "Velike Igre",
preciznije - "Velike Igre Imperije", The Great Game of Empire, pripada R.
Kiplingu i uzet je iz njegovog romana "Kim" u kome se odslikava borba
patriota Britanske Indije protiv ruskih agenata koji upadaju u engleske
posede. "Veliku Igru" obicno dessifruju kao sukob dve imperije - Britanske i
Ruske - za dominaciju nad Srednjom (Centralnom) Azijom. "Rusko-englesko
pitanje", kako je dogadjaj iz kraja XIX veka - geografski dodir Engleza i
Rusa u Srednjoj Aziji - oznacio indijski kralj Kerzon, odslikan je od strane
engleskih savremenika Kiplinga kao opasnost od prodora u Indiju iz
srednjeazijskog pravca. No, nije stvar u tome sto je stvarnost izgledala
drugacije. U drugoj cetvrtini XIX veka Britanija je, koristeci prevashodstvo
na morima, snagom oruzja "otvarala" jedno za drugim trziste Japana, Kine,
Sijama, Burme i Persije. Kada su engleski topovi gadjali Kabul, a londonska
stampa bila preplavljena naslovima "Rusi krenuli na Indiju", britanska
Ost-Indijska kompanija koja je nastupala kao drzava u drzavi, osvajala je
srednjeazijske pozicije jednu za drugom. U takvim uslovima pokoravanje
Srednje Azije od strane Rusa postalo je odgovor na stalnu opasnost koja se
nadvijala nad Rusijom sa Juga. Odgovor na mitologiju "Velike Igre" su
poznate reci generala Mihaila Skobeljeva: "Mi. ne trazimo tudje zemlje u
engleskim kolonijalnim predelima, koji se prostiru u Aziji od Teherana do
Pekinga, ali necemo dozvoliti ni da svetluca engleski bajonet u kotlini
Fergana i Kokande". Zapravo, odgovor nisu bile samo reci, vec i delovanje
generala u navedenim kotlinama. Obracanje Kisindzera na lik "Velike Igre" u
izvesnom smislu moze se smatrati reklamom koja je propratila izdanje na
Zapadu 2003. godine knjige reportaza nemacko-americkog novinara Luca
Klevemana "Nova Velika Igra. Krv i nafta Centralne Azije". Godinu ranije taj
isti autor objavio je knjigu "Borba za sveti plamen. Takmicenje velikih
drzava za Kaspijsko more". Kleveman je prikazao pet prikaspijskih drzava -
Rusiju, Kazahstan, Azerbajdzan, Turkmenistan i Iran - kao sahovsku tablu
"Nove Velike Igre", ciji se glavni ucesnici SAD, Rusija, Kina, Iran, Turska
i Pakistan bore za najpogodnije marsrute naftovoda za kaspijsku naftu.
Postoje cetiri moguca pravca, po kojima nafta iz Kaspija, okruzenog
kontinentalnim masivom, moze dospevati do morskih terminala - preko
teritorije Rusije u pravcu crnomorskih luka, preko Azerbajdzana, Gruzije i
Turske do Sredozemnog mora, najkracim putem - preko teritorije Irana ka
Persijskom zalivu i preko teritorije Avganistana i Pakistana prema
Arabijskom moru. Za SAD, apostrofirao je Kleveman, prihvatljive su jedino
marsrute koje "zaobilaze Rusiju i Iran", dakle,
azerbajdzansko-gruzijsko-turska i avganistansko-pakistanska. Za razliku od
Klevemana, koji je operisao mitskim ciframa o rezervama kaspisjke nafte -
110 milijardi barela (a sredinom 90-ih godina u cilju podgrevanja kapsijskog
naftnog buma Amerikanci su koristili cak i cifru od 200 milijardi barela),
Kisindzeru je poznato da rezerve Kaspija ne premassuju 17-33 milijarde
barela. To jeste mnogo, ali niposto nije "drugi Persijski zaliv". Zasto je
onda potrebna "Velika Igra"? I zasto zapravo Kisindzer poziva da se svetska
politika sagledava kroz termine velikodrzavne ekspanzije? Zasto to cini
obracajuci se indijskom auditorijumu? Od treutka kada je krajem 60-ih godina
on uz potporu Nelsona Rokfelera izvucen iz akademske sredine i ubacen u
veliku politiku, on je postao ne prosto jedan od clanova globalne elite -
clan Saveta za spoljnu politiku, Bilderbersskog kluba, Trostrane komisije i
joss sstossta - vec i svojevrsni covek-misija, cije su izjave bile
znacajnije od svih drugih. Upravo je Kisindzer posle sovjetsko-kineskog
oruzanog konflikta na Damanskom pripremio istorijsko zblizavanje SAD i Kine,
koje je oznacilo pocetak promene balansa snaga u hladnom ratu americke i
evroazijskih supersila, koje su okoncane dezintegracijom SSSR. Sada
Kisindzer transparentno podseca na to novinare: "Mene znaju u SAD kao tvrdog
pristalicu i jednog od arhitekata tesnih odnosa sa Kinom. Misljenaj sam da
sam danas isto tako tvrda pristalica tesnih odnosa sa Indijom". Podvukavsi
da on, kao prvo, "prihvata" Indiju kao nuklearnu drzavu, a kao drugo, ne
smatra da ona treba da ucestvuje u "krstaskom pohodu za demokratiju (obe
teze otvoreno protivurece spoljnopolitickom kursu Dzordza Bussa), Kisindzer
je jasno stavio do znanja da Bussovi dolaze i prolaze, a veciti interesi
globalne elite ostaju. Kisindzer u ulozi kriticara Bussa - to je kazna koja
ne podlezze zalbi za neokonzervativce Perla, Vulfovica i druge, koji brkaju,
kako smatraju mnogi, lojalnost Sjedinjenim Drzavama sa svojom lojalnoscu
Izraelu i koji pokusavaju da teznje ka kontroli nad svetskim energoresursima
preodenu u ideoloske kostime "globalnog rata protiv terorizma", a zatim u
"globalnu demokratsku revoluciju". Medjuprostor tog kursa je poznat: u
iranskom drustvu uspostavljen je cvrst konsenzus svih drustveno-politickih
snaga oko pitanja atomskog programa Irana, a izvoz demokratije u susedni
Irak uz pomoc americkog oruzja doveo je do znacajnog pojacanja uticaja na
Bliskom Istoku od strane ssiitske hijerarhije Kuma i Nedzefa. I najzad,
aktivna spoljna politika novog indijskog premijera Manmohana Singha, koji je
dosledno oznacio zblizavanje Indije sa najvecim azijskim drzavama - Kinom,
Pakistanom, Iranom, a takodje sa Rusijom, danas predstavlja ociglednu
demonstraciju da se kroz mitolosku maglu "jedinstvene globalne drzave"
probija dobro poznata klasicnoj diplomatiji realnost "visepolarnog", i sto
je jos znacajnije, beskonacno raznovrsnog sveta. Kisindzer, koji oseca tu
realnost kao riba u vodi dobro zna da iako su nafta i geopolitika
isprepleteni, geopolitika se ni u kojoj meri ne moze identifikovati sa
naftom niti svoditi na nju. - 0 - Moskva, 17.06.2005. RIA "Novosti"
Srpska Informativna Mreza
sim@antic.org
http://www.antic.org/
