http://www.patriotmagazin.com/media/008.htm
PATRIOT (Republika Srpska)
BROJ 176
04. 07. 2005.
Svedočenje Milana Pavića i Slobodana Zurovca
Paklene muke u "Lori"
Četiri i po mjeseca, proljeća i ljeta 1992. godine, bio sam sužanj u
logorima u Ljubuškom, u zapadnoj Hercegovini, odnosno u Metkoviću i
Splitu, u Hrvatskoj. U Splitu sam bio u zloglasnoj " Lori " , u još
zloglasnijem bloku "C", u kojem sam proveo trideset i osam dana.
Zlikovci su me tukli pesnicama, čizmama i tupo-tvrdim predmetima,
šibali su me korbačem, te su mi povrijedili oko, uvo, koljeno, a
udarcima čizmama četiri puta razbijali mi lobanju, te su mi oštetili
bubrege, usljed čega je u desnom bila cista od 4,2 cm, a u lijevom 4
cm. Polomili su mi dvanaest rebara, a kada sam dospio u teško
zdravstveno stanje, smješten sam u Klinički bolnički centar Split,
gdje sam proveo dvanaest dana, vezan lisicama za bolnički krevet
piše: Marko Ručnov
Teško je poverovati u jednu više nego poraznu statističku činjenicu
koju je "proročki" najavio u "onom prošlom ratu" zloglasni Eugen -
Dido Kvaternik . Bio je na vrhuncu svoje besprizivne vlasti u
Pavelićevoj NDH, ali je stigao da kaže u jednom "vuglecu" na
zagrebačkoj Ilici svom bivšem školskom drugu Branku Peselju (Mačekovom
sekretaru) kako je svestan da će Nemci (i njihovi saveznici) izgubiti
rat ali da će se pobednik sresti u toj novoj Hrvatskoj sa jednom
neospornom činjenicom – da Srba u Hrvatskoj više nema. Neće proći ni
pola veka, a novi hrvatski poglavnik Tuđman će u tom "smislu" biti još
ubedljiviji i u jednom susretu sa nekim penzionisanim Brozovim
generalima i herojima on će stići da kaže da će se srpsko pitanje u
Hrvatskoj "rešiti" tako tek kad se broj Srba u Hrvatskoj svede na tri
procenta
"u sveukupnom pučanstvu". A "način" na koji će rešiti "to" pitanje
Tuđman je jasno iskazao nešto ranije na jednoj konferenciji
diplomatskog kora u Nemačkoj. Bilo je to 1989. i na toj konferenciji
sa "našao" i Tuđman (bilo bi zanimljivo "videti" po kom osnovu se on
našao "tu"). Dejvid Fišer , direktor Instituta za proučavanje spoljne
politike "World Affairs" iz San Franciska, bio je na toj konferenciji
i svedočio je o Tuđmanovom "nastupu", "koji je tom prilikom istakao da
će, kad on bude postao – ne ako bude postao – predsednik Hrvatske, tlo
u Krajini postati crveno od krvi. Tada mi je bilo jasno da postoji
politička mržnja koja kad-tad mora izaći na videlo". Šta je "donela"
ta mržnja kada je izašla na videlo ubrzo se pokazalo.
Stradalništvo
Milan Pavić (1959), Srbin iz Pakraca, danas živi u SAD. On mi u pismu
u kratkim crtama iznosi svoj "slučaj".
– Dana 4. maja 1995. uhapšen sam u Pakracu od strane pripadnika
oružanih snaga Republike Hrvatske. Nakon hapšenja mene su odvojili od
moje žene i djeteta i sa ostalim muškarcima odvezli u Varaždin, te
nakon par dana nas nekoliko su prevezli u logor Bjelovar, a nakon tog
logora prebačen sam u bjelovarski istražni zatvor. Za sve vrijeme
boravka u logoru i zatvoru bio sam tučen, zlostavljan i maltretiran na
razne načine. Najteže je bilo izdržati svakodnevno gaženje nogama pod
prijetnjom da nikome ne smijem da kažem da sam tučen. Svaki policajac
imao je svoj "način" mučenja, tražeći da priznam djelo koje nisam
počinio. Nakon izdržanih tortura i završene istrage oslobođen sam i
pušten na slobodu, dana 13. novembra 1995. godine. Zbog teške
svakodnevne torture mokrio sam krv i više puta onesvješćivan.
Posljedice ovog zločina koji sam preživio jesu, pored ostalih,
dijabetes i slom živaca, tako da sam svakodnevno ovisan o lijekovima.
Za konkretnije navode svega onog sto sam preživio imam i svjedoke koji
su sa mnom bili zajedno zatočeni. Neki od njih žive u Australiji, a
neki ovdje u SAD. Što se tiče moje pokretne i nepokretne imovine, kao
i imovine moga oca, sve je to nestalo i uništeno.
Pavić pokreće i pitanje odštete. No, kome se danas mogu obratiti
izbegli Srbi sa prostora današnje Tuđman–Mesić–Račanove Hrvatske. Ceo
jedan narod je izbegao i postao izbeglica, a "nigde nikog u polju".
Obraćati se u tom smislu zvaničnim hrvatskim vlastima, znači ovlastiti
palikuću da se bavi vatrogasnim poslovima. Iz brojnih primera pravog
pravnog "teatra apsurda" na razne teme u Hrvatskoj svakako je
paradigmatičan primer Srbina iz Like koji se hteo vratiti u svoju kuću
u Korenici. Sud je doneo presudu da je osnovan njegov zahtev da se
vrati u svoju vlastitu kuću ali mora da plati odštetu "onome" koji se
u ratnom međuvremenu koristio njegovom kućom i pretvorio je u kafanu i
morao da ulaže svoja sredstva. Keramičke pločice su poslednjih godina
mnogo poskupele, tako da ovom ojađenom Srbinu, i kad proda svoju
rođenu kuću ovom uzurpatoru i ugostitelju, možda to bude taman za
uzurpatorove troškove oko ulaganja "u objekat". A ako ne bude, onda će
ovaj Srbin (a to se u tekućoj Hrvatskoj gotovo i ne može biti) biti
prisiljen da malo i domiri, a onda opet starim izbegličkim bogažama
nazad u neznano kud.
Neka za ovu nepriliku budu citirane reči zloglasnog ustaškog satnika
Josipa Kurelca , komandanta ništa manje zloglasnog VIII ustaškog
zdruga (brigade) i po zlu upamćenog na postradalnoj Baniji (danas
potpuno pustoj). On je kao ustaški natporučnik komandovao 29. stajaćom
ustaškom bojnom (bataljonom) u Bratuncu. Kada je krenuo 14. juna 1943.
godine sa svojom bojnom prema Srebrenici kroz opustošena i popaljena
srpska sela (kao i u vreme Nasera Orića 1992–1995), zapamćena je
njegova rečenica: "U
Srebrenici neće i ne smije ostati nijednog srpskog uha!"
U paklu mučilišta – splitska "Lora"
Slobodan Bobo Zurovac , hercegovački Srbin, ima već poduži američki
staž. Poznastvo i prijateljstvo s njim i njegovom dragom porodicom je
potpisniku ovih redova jedna od najdragocenijih "stvari" koje su mu se
dogodile ovde na krajnjem zapadu našeg jedinog šara. On je uspeo da
preživi pakao strašnog mučilista "Lora" kod Splita. O tome ima i
napisanu knjigu Zaboraviti ne možemo, oprostiti ne smijemo, a svetiti
se ne želimo . Već duže vremena pokušavam da ga ubedim da tu knjigu
pusti u štampu. Njegovi razlozi da knjigu još ne štampa veoma su
ubedljivi, ali lično sam uveren da će knjiga uskoro ući u štampariju.
– Četiri i po mjeseca, proljeća i ljeta 1992. godine, bio sam sužanj u
logorima u Ljubuškom, u zapadnoj Hercegovini, odnosno u Metkoviću i
Splitu, u Hrvatskoj. U Splitu sam bio u zloglasnoj " Lori " , u još
zloglasnijem bloku "C", u kojem sam proveo trideset i osam dana.
Zlikovci su me tukli pesnicama, čizmama i tupo-tvrdim predmetima,
šibali su me korbačem, te su mi povrijedili oko, uvo, koljeno, a
udarcima čizmama četiri puta razbijali mi lobanju, te su mi oštetili
bubrege, usljed čega je u desnom bila cista od 4,2 cm, a u lijevom 4
cm. Polomili su mi dvanaest rebara, a kada sam dospio u teško
zdravstveno stanje, smješten sam u Klinički bolnički centar Split,
gdje sam proveo dvanaest dana, vezan lisicama za bolnički krevet, a u
"društvu"
naoružanog stražara pokraj mog uzglavka. U KBC Split izvršene su mi
dvije operacije plućne maramice.
(Nastaviće se)
Srpska Informativna Mreza
sim@antic.org
http://www.antic.org/
