Prohladni mir
U čemu to Putin i Lavrov zaokreću rusku spoljnu politiku? Zašto je to i za svet
sve dublja voda i šansa za Srbiju, čak i ako Moskva ne posegne za klasičnim
vetom?
Postupno izranja “Atlantida istorijske Rusije”. Rusija je prošle godine iza
sebe ostavila ekonomiju Italije. U januaru 2007. prvi put je premašila svoj
bruto-proizvod iz 1990. i sprema se da do kraja 2009. pretekne i Francusku i
Veliku Britaniju. U Putinovom nastupu 10. februara u Minhenu, na
“političko-bezbednosnom Davosu”, u “glavnoj ulozi” su bile tektonske promene
koje on, uz kreativnu asistenciju šefa svoje diplomatije Sergeja Lavrova,
sistematično iznuđuje na relaciji Moskva – Brisel – Vašington – Ujedinjene
nacije. Još polovinom prošle godine on je započeo dalekosežnu
rekonceptualizaciju ruske spoljne politike.
I dalje se potcenjuje kardinalna činjenica: da se Putin u Minhenu kačio sa
Amerikancima i NATO-om, ne samo da bi sebi i Kremlju “nabildovanim mišićima”
obezbedio novo, mnogo uticajnije mesto za “velikom šahovskom tablom” Zbignjeva
Bžežinskog, nego i da bi samu tablu deamerikanizovao. Samo sa tom idejom je
Putin u “Bajeriše hofu” mogao izgovoriti: “Ubeđen sam da smo došli do prelomnog
momenta kada svi zajedno moramo da se ozbiljno zamislimo nad celom arhitekturom
globalne bezbednosti. Po paritetnoj kupovnoj moći, zajednički bruto-proizvod
Kine i Indije već sada je veći od američkog! Rusija, Kina, Indija i Brazil – po
istom merilu – zajedno već nadmašuju Evropsku uniju! I, neka niko ne sumnja da
će se to nastaviti i da će se ekonomski potencijal novih centara globalnog
rasta neizbežno konvertovati u politički uticaj koji će učvršćivati
multipolarnost u svetskim poslovima.”
“Jeljcinova Rusija” (u vreme Rambujea i uoči 24. marta 1999. godine) i
“Putinova Rusija” u ovom vremenu koje treba da paralelno odluči o “konačnom
statusu Kosova”, najnovijem “novom svetskom poretku” i konfiguraciji odnosa
među velikim silama za naredne decenije – zaista su “dve velike razlike”, što
bi rekli Jevreji iz Odese.
Malo je, čak, reći da su to – dve Rusije. To su, u neku ruku, dve različite
države. Jeljcinova Rusija, iako i dalje sa jednom osminom zemaljskog kopna
unutar svojih granica i zastrašujućim nuklearnim arsenalom, bila je mala,
klecava i gotovo neruska. I unutra – pred svojom istorijom i budućnošću – i
pred Amerikancima i Zapadom. “Dragi Boris” i njegov Kremlj su pred “dragim
Bilom” (Klintonom) i “dragim Helmutom” (Kolom) bili mnogo manji i slabiji nego
što je to tadašnja stvarna slabost zemlje iziskivala.
U čemu to Putin i Lavrov zaokreću rusku spoljnu politiku? Zašto je to i za svet
sve dublja voda i šansa za Srbiju, čak i ako Moskva ne posegne za klasičnim
vetom?
Čini se da je džina “prohladnog mira” između Moskve i Vašingtona iz boce pustio
Ričard Čejni 4. maja 2006. u glavnom gradu Litvanije Viljnusu. Tada je američki
potpredsednik javno optužio Putina za ucenjivanje i zastrašivanje susednih
država, za podrivanje njihove teritorijalne celovitosti i “mešanje u tuđe
demokratske procese”. Bila je to otvorena opomena: ako se ne “popraviš“ – tvoju
Rusiju ćemo iz redova država partnera i saveznika prevesti u grupu protivnika
SAD.
Putin je “podigao rukavicu” već 10. maja. Obraćajući se nacionalnom parlamentu,
formalno ne pominjući Čejnija, izgovorio je: “Mi ne smemo ponavljati greške
SSSR-a, niti greške iz epohe hladnog rata. Ni u politici, ni u odbrambenoj
strategiji. Mi svoju kuću treba da gradimo tako da bude čvrsta i pouzdana jer
dobro vidimo šta se u svetu događa. Vidimo, kako se kaže u onoj poznatoj
dečijoj pesmici, da “drug vuk dobro zna koga treba pojesti” i da “jede – ne
slušajući nikoga/ bez namere da ikoga sluša”.
Već septembra 2006. Putin je – posle hapšenja ruskih oficira u Gruziji –
prestao da se služi metaforama. Krajnje direktno je ocenio da gruzinske vlasti
“nastupaju pod pokroviteljstvom stranih sponzora”. Neprikriveno aludirajući na
to da su SAD pravi protivnik Rusije a ne Gruzija. Ubrzo potom je Lavrov –
nastupajući u Los Anđelesu pred američkom spoljnopolitičkom elitom –
konceptualno celovito predočio zašto nije dobro da Amerika dominira planetom,
zašto je potrebno “kolektivno liderstvo vodećih država”. U ime Rusije, Lavrov
je tada Bušu i saveznicima iz NATO-a poručio: Pomerite se malo, momci! Stisnite
se malo, dajte mesta i drugima! Globalni salun nije samo vaš!
To je zavrtelo “spiralu”. I, došao je februar 2007. godine. Jedan od onih
meseci koji zgušnjavaju i ubrzavaju svetsku istoriju. Prvo je Robert Gejts,
Bušov ministar odbrane, 8. februara pred kongresnim komitetom za odbranu,
Rusiju i Kinu uključio u tzv. svetsku “osovinu zla” i faktički zatražio da se
američka armija počne spremati za budući “veliki rat” sa njihovim “velikim
armijama”. To je – zajedno sa tek objavljenom namerom Pentagona da u Poljskoj
instalira antirakete – izazvalo Putina da dva dana kasnije u Minhenu kaže i ovo
što je mnoge na Zapadu neprijatno podsetilo na čuveni nastup Nikite Hruščova u
vreme “kubanske krize”: “Kako god neki ulepšavali termin ‘unipolarni svet’, on
znači samo jedno: jedan centar vlasti, jedan centar sile, jedan centar
donošenja odluka. To je svet jednog gazde, jednog suverena. Zato danas i imamo
ničim neobuzdavanu, hipertrofiranu upotrebu sile u međunarodnim odnosima. Zato
se ignorišu i osn!
ovni principi međunarodnog prava, dok je pravni sistem jedne zemlje –
Sjedinjenih Država – u svim sferama izašao izvan nacionalnih granica. Kome to
može da bude po volji? Ne, to je krajnje opasno! Zbog toga niko ne može da se
oseća bezbednim. Podvlačim: niko! Zato što niko ne može da se sakrije iza
međunarodnog prava kao iza kamenog zida. A takva politika još postaje i
katalizator trke u naoružanju.”
Šta je Putin ovim sve rekao i zatražio, i u ime kakve rekonceptualizacije
spoljne politike Rusije, objašnjavao je Lavrov. Bar u tri navrata.
Prvi put, najavljujući “minhenskog Putina”, 9. februara: “Rusija može postojati
u sadašnjim granicama i sačuvati svoje konkurentske prednosti – jedino kao
jedna od vodećih država sveta sa globalnim interesima. (...) Upravo je Rusija
sa globalnim pogledom na stvari i sa posebnom odgovornošću i potrebna svetu u
ovo naše vreme.”
Drugi put se Lavrov programski oglasio 20. februara. Tada je – pokazujući da
Kremlj nije promenio gard ni posle Gejtsovih i Bušovih uveravanja da su SAD
“sila dobra” i da Rusija ne treba da zazire ni od primicanja njenim granicama
“demokratskih NATO-država”, ni od njihovog “eksporta bezbednosti radi borbe sa
globalnim terorizmom” – profesorima i studentima Moskovskog državnog
lingvističkog univerziteta rekao da je došlo vreme da se Augijeve štale
evropske i svetske politike očiste od nasleđa hladnog rata i dvostrukih aršina.
“Trenutak je da ravnoteža sile bude zamenjena ravnotežom interesa svih država.
Unipolarni svet je išao – nikuda. Rusija nema imperijalne ambicije i kompleks
velikodržavnosti, ali nema ni kompleks manje vrednosti”.
Treći put 22. februara, nakon berlinskih pregovora sa nemačkim kolegom Frankom
Štajnmajerom. Za Rusiju bi optimalno bilo “da se demonopolizuje regulisanje
kriznih situacija u svetu i da se i u svemu ostalom kolektivno formulišu zadaci
i ciljevi i da se potom zajednički realizuju.” I “da upotreba sile bude
isključivo u rukama Saveta bezbednosti UN i strogo zasnovana na principima
međunarodnog prava”.
I, gde su Srbija i Kosmet u svemu ovome? Može li iz ovakve vode – i hoće li –
ruska “zlatna ribica”, bar radi zaštite međunarodnog prava i u ime “kolektivnog
liderstva”, izgovoriti “njet”? Ili će opet biti u pravu pesimisti koji se
pribojavaju da Rusija neće ni pokušati da vetom u Savetu bezbednosti UN spreči
otimanje “srpske Palestine”? Ni zbog kakvih “bratskih veza”, zato što je još
ruski imperator Aleksandar Drugi austrougarskom ćesaru Franji Josifu – povodom
srpskog ustanka u BiH iz 1875. – poverljivo pisao da potpuno razume njegovu
“odvratnost prema stvaranju jedne velike srpske države”. A utoliko pre što
“nezavisno Kosovo”, kako mnogi i među njima strahuju, navodno mnogostruko
povećava šanse Rusije da od Gruzije preotme Južnu Osetiju i Abhaziju...
Hoće li biti tako, pogotovo što dobro plaćeni lobisti, uporno i gotovo
ritualno, “šapuću” javnosti: da će se Kremlj, kao i uvek dosad, u poslednji čas
tajno nagoditi sa Belom kućom jer će mu i najsitniji interes pred SAD i NATO-om
– i pod zastavom neizvesnog “kolektivnog liderstva” – biti važniji od svega što
je najveće i najsudbonosnije za Srbe.
Pogledajmo prvo izbliže šta su, i kako, tokom prelomnog februara 2007. o Kosovu
i Srbiji govorili Putin i Lavrov. Vidi li se u tom ogledalu išta ispod odraza
velikih reči?
“Šta će biti sa Kosovom, sa Srbijom? To mogu znati” – upozorio je u Minhenu
ruski predsednik – “samo Kosovari i Srbi. Zato: dajte da mi ostali ne rešavamo
kako će oni urediti svoj život. Neka niko ne izigrava Gospoda Boga i ne rešava
za sve narode njihove probleme”.
Lavrov je ovu osnovnu poziciju Kremlja razrađivao i izoštravao celog “velikog
februara”. Po povratku iz Vašingtona je otkrio da razlike povodom Kosova između
Rusije i njenih “partnera iz Kontakt grupe” imaju “principijelni karakter” i da
će Moskva odbaciti svaku varijantu koja bi podrazumevala “nametanje onoga što
je za bilo koju stranu neprihvatljivo”. To je bilo 5. februara. Gotovo
istovremeno je (u neobjavljenim delovima intervjua “Špiglu”) razjasnio da
“Ahtisarijev plan” ne može biti nikakav ultimatum, već jedino skup predloga
Beogradu i Prištini za nastavak pregovora. Podvukao je: “Ne mogu da zamislim
kako bi Savet bezbednosti mogao doneti bilo kakvu odluku koja bi bila
neprihvatljiva Srbima!”
Da bi (22. februara) na pres-konferenciji sa Štajnmajerom u ponečemu bio još
decidniji: “Rešenje za Kosovo mogu naći jedino Beograd i Priština. To rešenje
im niko ne može nametnuti. U krajnjem slučaju, Rusija u tako nečemu neće
učestvovati.” Tada je detaljnije nego ikad ranije objasnio i zašto je Rusija u
Kontakt grupi redovno glasala kao i ostali. “Mi smo pokazali gipkost i kada je
bilo predloženo – standardi i status jednovremeno. I kada su nam partneri iz
Kontakt grupe potom rekli: ‘Albanci ne mogu više da čekaju. Stoga hajde da bude
ovako: prvo status, pa standardi’. Uprkos tome što je iz rezolucije 1244
stopostotno primenjeno samo ono što je odgovaralo Albancima, mi smo – da bismo
pokazali koliko smo konstruktivni i u Kontakt grupi obuzdavali sklonost drugih
ka forsiranju ‘konačnog rešenja’ – nastavili da učestvujemo u konsenzusnom
donošenju dokumenata. Tako smo se postavili i prema Ahtisarijevim predlozima o
kojima bi Beograd i!
Priština pregovarali. Ali, mi se posle toga više ni pod čim nismo
potpisivali.”
Izostalo je ipak: nadalje ništa nećemo potpisivati, gipkosti neće biti ukoliko
dođe do pokušaja da se “Ahtisarijevom planu” udari pečat Kontakt grupe ili do
“guranja” kroz Savet bezbednosti rezolucije koja bi Srbiji nametala “nezavisno
Kosovo”. Samo, da li je to zasad uopšte i bilo potrebno? Zar stav – Moskva neće
podržati ništa što Beograd bude smatrao nametanjem – nije isto što i veto? Veto
bez veta, zbog kojeg tajni i javni projektanti i sponzori nezavisnog Kosova već
lome glavu kako da zaobiđu Ist River?
Zato što i sami dobro znaju ovo što je Lavrov rekao: “Ako Kosovo postane
nezavisno – to će biti presedan. Utoliko što će nezavisnost prvi put u
posleratnoj istoriji biti stečena protivno Helsinškim principima. Utoliko što
neće biti plod dogovora i saglasnosti zainteresovanih strana. Utoliko što,
takođe prvi put, nezavisnost neće steći republika koja je bila deo neke
federacije, već – deo republike. To je to. Stoga će to zaista biti presedan”.
(“Špigl”)
Ukoliko, uprkos svemu, dozvoli da Srbija bude slomljena, Rusija će pomoći
Pentagonu i NATO-u da se na račun međunarodnog prava “operu” za agresiju iz
1999. godine. Tako će “osnovni principi” i za nju još manje biti “kameni zid”
iza kojeg će moći da se zakloni. Ne ostane li Kremlj povodom Srbije tvrdo na
pozicijama međunarodnog prava – izgubiće trostruko. I povodom “statusa Kosova”.
I povodom statusa Abhazije, Karabaha, Pridnjestrovlja i Južne Osetije. I u
započetom iznuđivanju “kolektivnog liderstva”.
U Kremlju sve ovo dobro znaju i umeju da diplomatski i istorijski “računaju”.
Isto kao što znaju i da, posle svega, za Abhaziju ili Pridnjestrovlje ne bi
bilo nepovoljno da unutar granica Gruzije, odnosno Moldavije, dobiju “državu u
državi” kakvu Srbija nudi “Kosovarima”. A da su “Jeljcinova Rusija” sa početka
1999. i “Putinova Rusija” na kraju ovogodišnjeg “velikog februara”, uistinu
“dve velike razlike” i da Vladimir Putin nema nameru da gubi – svedoče i dve
okolnosti.
Usred drame sa antiraketama na teritoriji Poljske, uz same nekadašnje granice
SSSR, koje je i Jeljcinov ministar odbrane maršal Pavel Gračov smatrao
“bezbednosnim granicama Rusije”, poručio je Amerikancima: “Ako govorite da vaš
sistem protivraketne odbrane nije uperen protiv Rusije – u redu, saglasan sam,
ali tada ni naše novo oružje (rakete čije i a-glave mogu manevrisati nadzvučnom
brzinom – op. Đ.B) nije usmereno protiv vas!”
A samo je istinski državnik mogao poći na rizik prodaje Iranu protivvazdušnih
raketnih kompleksa “tor M-1” ne obazirući se na protivljenje Bele kuće. U vreme
kada takvi sistemi u rukama Teherana možda mogu odvratiti SAD i Izrael od
bombardovanja iranskih atomskih centara. I to još (u Minhenu) objasniti ovako:
“Kao prvo: prodaja Iranu tog odbrambenog oružja nije bila ni pod kakvom
zabranom. A kao drugo: uradili smo to i zato da se Iran ne bi osećao sateranim
u ugao.”
Lako je lobistima i onima koji podjednako vole Irance i Ruse. Wima, za razliku
od Lavrova, nije teško da zamisle “kako bi Savet bezbednosti mogao doneti bilo
kakvu odluku koja bi bila neprihvatljiva Srbima”. Nije ih slučajno ozlojedila
anketa koja je pokazala da 68 odsto Nemaca podržava Putinovu minhensku kritiku
na račun Amerike i NATO-a. Svim ostalim Srbima ni “veliki februar” neće iz ruku
istrgnuti brojanicu samomučenja pitanjima bez odgovora. Hoće li biti ruskog
veta? Zar će Kremlj – i posle Irana i “kolektivnog liderstva” – dozvoliti da
Srbija bude saterana u ugao?
Đuro Bilbija
NIN
Srpska Informativna Mreza
[email protected]
http://www.antic.org/