Završnica suđenja za atentat na premijera: Završni račun Ulemek je, kaže Prijić, lagao čak i o banalnim stvarima poput obrazovanja, jer taj legionar, koji je u Francusku otišao nakon pljačke jedne prodavnice patika i ostalih sportskih potrepština i koji se u "heroje rata" u tzv. našim zemljama upisao nakon početnog kursa u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi Željka Ražnatovića Arkana 1992, nije završio treći stepen srednje škole 1985. u Beogradu; na Narodnom univerzitetu Novi Beograd, Metalski obrazovni centar dobio je svedočanstvo 26. avgusta 1985. za zanimanje automehaničar, što - kaže Prijić - nije škola, kao što nigde ranije u službena dokumenta nije uneo svoju tvrdnju da ima završenu srednju muzičku školu, kao što je tvrdio na suđenju po optužnicama za ubistvo Stambolića i premijera Đinđića. Snajperista Jovanović, inače major MUP-a Srbije u vreme atentata, koji se u Peći osposobio za alatničara, lagao je da je dotad bio neosuđivani građanin: pravosnažno je, pre nego što ga je MUP primio u svoje redove, bio osuđen zbog krivičnih dela teške krađe i oštećenja tuđe stvari
piše: Tatjana Tagirov Teorijski, postoji mogućnost da usprkos iznesenim završnim riječima u "procesu stoljeća" ubojicama premijera Srbije Zorana Đinđića to ne bude i kraj suđenja. U završnim riječima, naime, ponovno otvaranje glavne rasprave (i nastavka dokaznog postupka) ovih dana zatražili su i advokat Srđa Popović, zastupnik oštećene supruge premijera Ružice Đinđić, i advokat prvooptuženog Milorada Ulemeka Legije Slobodan Milivojević: prvi zbog toga što su odbijeni svi njegovi prijedlozi koji bi eventualno pomogli razjašnjenju političke pozadine atentata (točnije: njegovih organizatora i naredbodavaca), drugi zbog toga što je, kako reče, uvjeren da bi novim dokazima bilo spriječeno da njegov "nevini branjenik" bude oglašen krivim. Advokat Popović, pritom, ne dovodi u pitanje dokazanost optužnice Specijalnog tužilaštva za borbu protiv organizovanog kriminala u odnosu na 13-oricu optuženih. "Krivica ovih ljudi koji sede na optuženičkoj klupi je banalna. Kao i uvek, uradili su ono što im je rečeno da urade", kazao je Popović, rezignirano zaključivši svoju (vjerojatno) posljednju riječ na ovom suđenju: "Za drugačiju završnu reč možda ću imati priliku na nekom sledećem suđenju za ubistvo premijera Đinđića. Kada se bude sudilo onima koji su ovo organizovali i naredili." Za razliku od njega, advokat prvooptuženog Ulemeka ne vjeruje niti u jedan dokaz koji je izveden tokom višegodišnjeg dokaznog postupka, ne vjeruje svjedocima, ne vjeruje vještacima ni domaćim niti kriminalistima iz Vizbadena, ne vjeruje snimcima i vjeruje u to da je sve - cijeli postupak, ne samo optužba protiv njegovog klijenta - rezultat zavjere onih koji su, u stvari, atentat na premijera počinili, a ne otužnih likova s optuženičke klupe i optužnice Specijalnog tužilaštva. E sad: samo sudsko vijeće ima mogućnost da i prihvati te prijedloge, sve dok traje njihovo vijećanje. Zakonski je redoslijed ovakav: nakon što svi kažu svoju završnu riječ, što uključuje i posljednje obraćanje optuženih sudskom vijeću i ostalim akterima, vijeće objavljuje završetak glavne rasprave i potom se povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude. Ako u toku vijećanja ne ocijeni da treba ponovo otvoriti glavnu raspravu radi dopune postupka ili razjašnjenja pojedinih pitanja, izreći će presudu. U sudskoj praksi, inače, to ponovno otvaranje glavne rasprave izuzetno je rijetko i tek poneki dugogodišnji suci, tužioci i advokati pamte takve slučajeve iz svoje prakse, pa je nemoguće pretpostaviti kakav će biti odgovor sudskog vijeća na takve zahtjeve, jer ono se rukovodi dokazima izvedenima u postupku, zakonskim odredbama i slobodnim sudijskim uvjerenjem. TUŽILAČKA OCENA: Sudeći po vrlo argumentiranoj (i višesatnoj) završnoj riječi zamjenika specijalnog tužioca Jovana Prijića, koji je na čak 120 stranica analizirao brojne izvedene dokaze, od obrana samih optuženih, materijalnih dokaza, izjava "običnih" svjedoka i svjedoka-saradnika, nalaza i mišljenja vještaka i svega ostalog što se čulo i vidjelo u velikoj sudnici Specijalnog suda u Ustaničkoj ulici od decembra 2003. godine do danas, Specijalno tužilaštvo je sigurno da su svi navodi optužnice posve dokazani. Premijera su 12. marta 2003. u dvorištu zgrade Vlade Srbije ubili državni službenici - pripadnici MUP-a Srbije, organizirani u "neprijateljsko zločinačko udruženje", koje je napalo na sigurnost zemlje u cilju osvajanja vlasti, te da nakon ubojstva premijera "nije uvedeno vanredno stanje, njihovi planovi bi se realizirali", jasan je tužilac Prijić koji u svojoj završnoj riječi jasno kaže: "Oni su imali sve realne i materijalne mogućnosti za to i nisu bili u tom smislu megalomani niti neobjektivni". Tužilac Prijić - koji je, usput rečeno, u vrijeme podizanja optužnice bio specijalni tužilac glavom i bradom, a ne tek zamjenik kao danas (optužnicu je prvi pred sudom branio danas pokojni Milan Radovanović, uhapšen zbog odavanja službene tajne u jednom drugom predmetu, te je umro u toku suđenja pred istim sudom) - u svojoj završnoj riječi definira zločinačko udruženje. "Na osnovu ovih dokaza i na osnovu izjava drugih svedoka, iznosim činjenični zaključak da je vreme novembar 2001. vreme začetaka, zametka neprijateljskog zločinačkog udruženja, na čijem su čelu optuženi Ulemek i tada Dušan Spasojević i koje je imalo dva krila, od kojih je jedno sastavljeno direktno od dela komande i dela pripadnika sastava JSO. Taj deo činili su svi posle toga optuženi i suđeni pripadnici komande i sastava JSO za krivična dela protiv Vuka Draškovića, za Ibarsku magistralu, za ubistvo Ivana Stambolića, svi za sada nepoznati učesnici terorističkog napada na preduzeće 'Difens roud', prema dosadašnjim činjeničnim saznanjima. Drugo krilo bili su pripadnici stare zemunske bande. Njihove dokazane konkretne zajedničke kriminalno neprijateljske manifestacije jesu, prvo, terorizam u 'Difens roudu' decembra 2002, zatim planiranje ubistva pojedinih političara i potom ubistvo predsednika Vlade Republike Srbije. Znači, to je vreme nesumnjivo dokazanog postojanja zavere protiv bezbednosti zemlje", iznio je tužilac Prijić. Obrana mu je na kraju procesa zamjerila činjenicu da spominje ostale postupke: i Ibarsku i Stambolića, oba tek nepravomoćno završena (u kojima je Ulemek dobio 20, odnosno 40 godina zatvora), ali je obrana bila "frapirana etiketama" koje je na račun JSO-a i "zemunskog klana" u svojoj završnoj riječi iznio Prijić. On je, naime, ustanovio da o svojim biografijama lažu i Ulemek i drugooptuženi Zvezdan Jovanović Zveki, njegov lični snajperista i neposredni ubojica premijera. Ulemek je, kaže Prijić, lagao čak i o banalnim stvarima poput obrazovanja, jer taj legionar, koji je u Francusku otišao nakon pljačke jedne prodavnice tenisicama i ostalim sportskim potrepštinama (i koji patetično tvrdi da su ukrali tenisice zato što im roditelji nisu mogli to priuštiti) i koji se u "heroje rata" u tzv. našim zemljama upisao nakon početnog kursa u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi Željka Ražnatovića Arkana 1992, nije završio treći stepen srednje škole 1985. u Beogradu; na Narodnom univerzitetu Novi Beograd, Metalski obrazovni centar dobio je svjedodžbu 26. avgusta 1985. za zanimanje automehaničar, što - kaže Prijić - nije škola, kao što nigdje ranije u službena dokumenta nije unio svoju tvrdnju da ima završenu srednju muzičku školu, kao što je tvrdio na suđenju po optužnicima za ubojstvo Stambolića i premijera Đinđića. Snajperista Jovanović, inače major MUP-a Srbije u vrijeme atentata, koji se u Peći osposobio za alatničara, lagao je da je dotad bio neosuđivani građanin: pravosnažno je, prije nego što ga je MUP primio u svoje redove, bio osuđen zbog krivičnih djela teške krađe i oštećenja tuđe stvari. NASTAVAK: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=496237
