Petnaest godina od zločina u Dobrovoljačkoj
Ubice i nalogodavci još na slobodi
Težina zločina ogleda se i u tome što su svi pripadnici JNA u koloni poštovali
naredbu generala Kukanjca da ni po koju cijenu ne otvaraju vatru a
neprijateljska strana to je obilato koristila. Vojnici su maltretirani,
oduzimano im je oružje, primoravani su da se skinu, naređivali su im da legnu
na zemlju a potom je većini pucano u potiljak
Gvozden Šarac
_____
„Generale Kukanjac, lično garantujem bezbjedan izlazak vojnika iz Sarajeva,
uostalom imate oružje i uvijek ga možete upotrebiti protiv mene ako i metak
bude ispaljen na kolonu“, glasila je ključna rečenica kojom je Alija
Izetbegović, predsjednik RBiH u predvečerje 3. maja 1992. ubijedio komandanta
Druge vojne oblasti u Sarajevu generala JNA Milutina Kukanjca da naredi vojsci
pokret iz zgrade komande na Bistriku ka teritoriji pod srpskom kontrolom u
Lukavici. „Ispostavilo se, bila je to zabluda generala Kukanjca koji je slijepo
vjerovao Izetbegoviću, zabluda koja je života koštala desetine vojnika i
oficira JNA-a“, govori za „NR“ aktivni učesnik dramatičnih događaja s početka
maja 1992. godine u Sarajevu i sam pripadnik kolone koja je brutalno napadnuta
u Dobrovoljačkoj ulici general u penziji Dušan Kovačević. Ključni akteri tih
dramatičnih događaja Kukanjac i Izetbegović nisu više među živima, stoga je
svjedočenje generala Kovačevića od izuzetne važnosti i doprinosi
rasvjetljavanju zločina koji je obilježio početak krvavih sukoba u Sarajevu i
BiH.
„To je bio organizovan napad, organizovan od najvišeg rukovodstva BiH, prije
svega mislim na tadašnjeg člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića. Mislim da je
to bio teroristički napad, dobro isplaniran i izveden. Tada je nepotrebno
stradao veliki broj vojnika i oficira koji su bili krivi samo zato što su bili
tu u Sarajevu, a neki su tu službovali više od deset godina“, samouvjereno
kazuje general Kovačević.
Nalogodavci: Prema podacima tima MUP-a RS za istraživanje i dokumentovanje
ratnih zločina u napadu na kolonu vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici, 2. i 3.
maja 1992. ubijena su 42 i ranjena 73 vojnika i oficira JNA. Tada je bilo
zarobljeno 215 pripadnika JNA koji su bili izloženi psihičkom i fizičkom
zlostavljanju. Prema izjavama svjedoka u napadu na kolonu učestvovali su
pripadnici TO i tzv. Zelenih beretki i Patriotske lige kao i više samostalnih
naoružanih grupa.
„Uglavnom, svi zarobljeni pripadnici JNA bili su odvedeni u zgradu FIS-a na
Skenderiji i prema njima je postupano nečovječno, suprotno propisima Ženevske
konvencije o ratnim zarobljenicima. Ranjenim nije na vrijeme pružana medicinska
pomoć. Težina zločina ogleda se i u tome što su svi pripadnici JNA u koloni
poštovali naredbu generala Kukanjca da ni po koju cijenu ne otvaraju vatru a
neprijateljska strana to je obilato koristila. Vojnici su maltretirani,
oduzimano im je oružje, primoravani su da se skinu, naređivali su im da legnu
na zemlju a potom je većini pucano u potiljak, ubijani su i na drugim
mjestima“, otkriva za „NR“ detalje prijave koju je sačinio tim MUP-a RS za
istraživanje i dokumentovanje ratnih zločina i podnio je nadležnom tužilaštvu
član tog tima inspektor Radovan Pejić. U dva navrata, u maju 1996. godine i
aprilu 2005. MUP RS podnio je prijave protiv ukupno 22 lica zbog osnova sumnje
da su 2. i 3. maja 1992. počinili jedno ili više djela ratnog zločina protiv
pripadnika JNA koja se izvlačila iz Sarajeva. Razumljivo, u MUP-u RS ne žele da
otkriju imena osoba koja se sumnjiče da su naredili i izvršili stravičan zločin
u Dobrovoljačkoj ulici. Pejić ne može da potvrdi ali ni da demantuje da je
riječ o nekadašnjim visokim civilnim, vojnim i policijskim zvaničnicima
tadašnje Republike BiH poput ratnog člana Predsjedništva RBiH Ejupa Ganića,
komandanta Štaba teritorijalne odbrane RBiH Hasana Efendića, zamjenika
komandanta Glavnog štaba TO RBiH generala Jovana Divjaka, ministra unutrašnjih
poslova RBiH Jusufa Pušine kao i komandanta specijalne jedinice MUP-a RBiH i
danas komandanta specijalne jedinice MUP-a FBiH Dragana Vikića.
Za generala Kovačevića nema dvojbe da je najodgovorniji za zločin u
Dobrovoljačkoj ulici Ejup Ganić koji je tada obavljao dužnost komandanta Armije
RBiH. Prema njegovim riječima prvi dogovor o bezbjednom izvlačenju vojske iz
okruženja u sarajevskom naselju Bistrik gdje je bila zgrada Komande 2. vojne
oblasti vođen na relaciji general Kukanjac i Ejup Ganić propao je zbog
izričitog stava Ganića da su svi vojnici JNA u Sarajevu, u stvari, ratni
zarobljenici i da general Kukanjac ne može postavljati nikakve uslove za
izlazak. „Mi nismo tražili nikakve posebne uslove već da mirno i bez incidenata
napustimo zgradu Komande na Bistriku i prevezemo se sa četrdesetak vozila u
Lukavicu. Da je JNA htjela da pravi incidente i da pod borbom izvuče svoje
trupe iz grada, u tom slučaju pola Sarajeva bilo bi srušeno ali to nam nije bio
cilj“, govori general Kovačević. „Tada u rukovodstvu JNA u Beogradu i Sarajevu
igraju na kartu Izetbegovića koga vojska hapsi na sarajevskom aerodromu po
povratku iz Pariza i odvodi u Lukavicu. Namjera im je da naprave trampu:
Izetbegović za pripadnike JNA koji su ostali u Sarajevu. Ganić, koji tada
preuzima potpunu kontrolu nad civilnom i vojnom vlašću RBiH, i Kukanjac uz
posredovanje glavnokomandujućeg UNPROFOR-a generala Luisa Mekenzija postižu
dogovor da se dozvoli Izetbegoviću odlazak u zgradu Predsjedništva da preuzme
dužnost i istovremeno izlazak generala Kukanjca sa Bistrika u kasarnu Lukavicu.
Potom bi se njih dvojica (Izetbegović i Kukanjac) sastali u zgradi UNPROFOR-a i
dogovorili o izlasku vojnika. Taj dogovor propao je i zbog toga što sam ja
odbio naređenje generala Kukanjca da ga zamjenjujem dok on napusti komandu na
Bistriku i ode u Lukavicu kako je tražio Ganić. Vojnici to nisu dozvolili jer
su se bojali mase koja je okružila zgradu na Bistriku, strašno arlaukala,
vikala, prijetila i pucala. Predložio sam da s nama ostanu vojnici generala
Mekenzija kao garancija da nas neće napasti, Kukanjac je to prihvatio ali ne i
Ganić“, otkriva general Kovačević detalje propalih pregovora o izvlačenju
vojske.
Masakr: General Kovačević otkriva i zašto je, u stvari, JNA uhapsila Aliju
Izetbegovića. Prema njegovim riječima, naređenje za hapšenje lično je dao
tadašnji načelnik Generalštaba JNA general Blagoje Adžić. Navodno je general
Adžić od generala Aleksandra Vasiljevića, prvog obavještajca JNA dobio
informaciju da će muslimanska strana predvođena Ejupom Ganićem nezadovoljna
postignutim dogovorom na mirovnoj konferenciji o BiH u Portugalu (Kutiljerov
plan) ubiti Izetbegovića po povratku u zemlju. Planom je predviđeno da se na
Aliju Izetbegovića puca na putu od aerodroma do grada, ubistvo bi bilo
pripisano JNA i srpskim snagama oko Sarajeva.
Kako nije bilo dogovora sa Ganićem general Kukanjac to je pokušao postići sa
Alijom Izetbegovićem koji je kako smo to već rekli lično, svojim imenom i
autoritetom među muslimanskom vođstvom i narodom garantovao bezbjednost
prilikom izvlačenja kolone iz Sarajeva. Kakva je to bila garancija najbolje
ilustruje sjećanje tada prvog mirovnjaka u BiH kanadskog generala Luisa
Mekenzija. U svojoj knjizi „Mirovnjak: Put do Sarajeva“ izdatoj u septembru
1993. godine general Mekenzi piše: „U određenom trenutku napustili smo
kancelariju generala Kukanjca i pošli prema konvoju koji je bio formiran van
kruga kasarne. Na pola puta radio-vezom saopštavaju mi da je Ganić odbio bilo
kakav dogovor. Ljut otišao sam do predsjednika Izetbegovića koji je bio u
transporteru, spreman za pokret u konvoju i pitao ga : 'Kome da vjerujem – vama
ili Ganiću, gospodine predsjedniče?' 'Generale Mekenzi imate moju riječ i riječ
našeg vojnog komandanta', odgovorio je. Radio-vezom saopštio sam štabu da
krećemo. Tada su mi rekli da su vojnici TO na začelju kolone počeli pucati na
vojnike JNA. Nikad zasigurno nisam mogao utvrditi ko je izdao naređenje za
napad – sumnjao sam u Ganića.“
Kako je bilo u koloni kada su ih iznenada u uskim ulicama napali sa svih strana
govori general Kovačević koji je imao sreću da to preživi i doveze se sa
sanitetskim vozilom do vojne bolnice koja je još bila u rukama JNA. „Kolona je
krenula sa Bistrika poslije 18 časova, kada smo došli do Drvenije napadnuti smo
iz zasjede, nastala je pucnjava. Ja sam bio u sanitetskom vozilu sa desetak
vojnika i oficira. Kada su nas zaustavili, neko je od tih zelenih beretki
otvorio vrata uperio pušku i zapucao. U glavu je pogođen pukovnik Miro Sokić
koji je sjedio do mene, inače Hrvat po nacionalnosti. Ranjen je pukovnik Mićo
Pantelić. Nakon par trenutaka čuo sam rafale i vidio da je ubijen i pukovnik
Radulović inače doktor koji je sjedio naprijed do suvozača. U tom trenutku
odlučujem se na očajnički korak i prilazim jednom policajcu u uniformi sa kapom
i petokrakom i tražim da nas puste jer smo mi sanitet. Slegnuo je ramenima i
rekao da možemo da idemo. Naređujem vozaču, kapetanu Ćurčilu da pokrene vozilo
i mi se izvlačimo iz kolone. To se i vidi na onim televizijskim snimcima kada
sanitetsko vozilo propuštaju. Ali samo što smo sa Skenderije skrenuli ka vojnoj
bolnici na nas su zapucali iz pravca džamije i zgrade Predsjedništva. Tada je
ubijena Normela Šuko, moj vozač je ranjen sedam puta a i ja sam bio ranjen.
Ipak, stigli smo do vojne bolnice“, završava svoju ispovijest general Kovačević
dodajući da je tri dana kasnije zahvaljujući generalu Mekenziju prebačen na
srpsku stranu.
Izlazak iz okruženja u kome su danima bili vojnici i oficiri JNA i nada u
spasenje tog 3. maja 1992, nešto poslije 18 časova u Dobrovoljačkoj ulici u
Sarajevu pretvorila se u deveti krug pakla, masakr vojnika, strašan zločin koji
se i danas u Sarajevu slavi kao ključni dan u odbrani od „agresora“. Petnaest
godina poslije toga nema vidljivih tragova dramatičnih dešavanja prilikom
izvlačenja vojske iz Sarajeva. Uočljivo je jedino da je promijenjen naziv
Dobrovoljačke ulice u ulicu Hamdije Kreševljakovića. Ta promjena, nadaju se
preživjeli iz kolone i porodice ubijenih neće uticati na to da se zaboravi
zločin koji se desio. Na potezu je Tužilaštvo BiH u kojem postoji predmet
„Dobrovoljačka ulica“. Pravni stručnjaci kažu da je „dječja igra“ dokazati
odgovornost za neopravdan i neprimjeren napad na kolonu koja je imala garancije
za povlačenje. Tužilaštvo BiH na tom slučaju trebalo bi da pokaže da ima snage
da procesuira i zločine nad Srbima kojih je bilo ma koliko ih mnogi negirali.
Istovremeno, 15 godina čeka odgovor i pitanje zbog čega je JNA toliko dugo
čekala da se izvuče iz Sarajeva? Zar čuveni KOS nije imao saznanja o
neprijateljskom raspoloženju muslimanskog i hrvatskog naroda prema JNA, zar
nisu imali informacije da su se tzv. zelene beretke i pripadnici Patriotske
lige naoružali mnogo prije 3. maja 1992. Kako je moguće da kao ovce na klanje,
oficiri i vojnici pristanu da krenu konvojem kroz kao sokak uzanu Dobrovoljačku
ulicu gdje je moguće na desetine mjesta postaviti savršene zasjede,
prepriječiti put jednim kamionom ili običnim kontejnerom. Iz vojničkog aspekta
to je bilo čisto samoubistvo. Na kraju zašto se vojska nije evakuisala drugim
kraćim i bezbjednijim putem preko tranzita ka Palama. Naknadna pamet nikome ne
vrijedi a nije nam cilj vrijeđati osjećanja preživjelih vojnika. Samo javno
postavljamo pitanja na koja mnogi godinama očekuju odgovor.
http://www.nezavisne.com/
