Jezik nam je sudbina Gr. DAKIĆ | 02.09.2007 17:12
Kažu da ako si izgubio čast, izgubio si mnogo, ako si izgubio novac, izgubio si pola, a ako si izgubio hrabrost, izgubio si sve. Ovo za naš list kaže poznati hrvatski pjesnik, kompozitor i kantautor Arsen Dedić, koji već decenijama plijeni svojim emocijama, riječju, muzikom. Njegove pjesme pratila je sudbina dostojna kakvog romana. Objavio je rano neke od svojih najboljih stihova, kao što su, na primjer, "Kuća pored mora", a nedugo zatim imao je nevjerovatno mnogo problema da odštampa ma i jednu svoju knjigu. FOKUS: Da li je u životu kako u Hrvatskoj, tako i na drugim stranama svijeta, i dalje sumorno? DEDIĆ: Svuda je umjereno kišovito. Pogledajte šta se događa u cijelom svijetu. Poplave. Vozovi koji se ruše u provalije. Ubistva. Bezumno nasilje na Bliskom istoku, u Iraku, Avganistanu. Zar nije došao kraj svijeta?! FOKUS: Ima li spasa za ljude? DEDIĆ: Kada pogledam u oči moje unuke Lu, vidim da spasa ima. FOKUS: Da li ste postali, a jednom ste rekli da to niste, pjesnik specijalista? DEDIĆ: Ja u svakom slučaju nisam destilovani pjesnik. Nisam pjesnik specijalista. Komponovao sam uvijek sam, u tišini, jer sam muziku oduvijek nosio u sebi. Prvo to čujem, pa tek onda odsviram. FOKUS: Zašto se odmičete od estradnog svijeta? DEDIĆ: Ja sam akademski muzičar i autor dvadesetak knjiga. Uz ostalo. Estradi sam uvijek pripadao uslovno. Uz to, nemam ni dovoljno sagovornika. Najmiliji od njih nisu više među nama. Pojavilo se odviše estradnih zlotvora. Moram biti sam. Moram imati svoju izvođačku sobicu u kojoj se mogu smiriti i organizovati. Morate znati da ja nisam osoba kolektivnog pripadanja. FOKUS: Koliko je ostalo od starih prijateljstava? I da li je politika, i sve ono što je ona proizvela, uticala na neka draga poznanstva i prijašnje lijepe riječi? Može li politika uopšte i sve ono što ona proizvodi uništiti ljudskost? DEDIĆ: Svako ko je otpao, otpao je vlastitom zaslugom. Za njima se ne žali. Ali, izgubili smo, ipak, dosta darovitih i duhovnih tipova. Nijedan rat nije uništio sve, inače bismo ostali bez ratova koji nas očekuju. FOKUS: Rat je prošao. Kako danas, deset godina poslije, gledate na mir? I šta je u čovjekovoj prirodi jače, mržnja ili ljubav? DEDIĆ: Mir je samo predsoblje rata. Oni koji mrze nisu srećni. Oni vježbe iz mržnje počinju mrzeći sebe. FOKUS: Umjetnost je svijet za sebe. U njemu nema potrebe jednog pisca prevoditi sa srpskog na hrvatski jezik. Ili obrnuto. Zar ne? DEDIĆ: Jezik nam je svima sudbina, mentalitet, zavičajnost. Jezik nije državna odrednica. Manipulacija jezikom, takođe, jedan je od uslova za početak rata. Svjedoci smo. Nikad nisam bio politički čovjek. Nikad nisam tražio politiku, ali je ona nekada tražila mene. FOKUS: Bijaše vas sustigla i bolest. Operacija u Padovi je prošla. Rade Šerbedžija mi je u jednom intervjuu rekao da mu je bilo izuzetno teško u tim trenucima. Da li to prijateljstvo podliježe definiciji koja se vezuje uz vino, što starije to bolje? DEDIĆ: Kada sam u Italiji bio pri kraju, Ismet Popaja, prijatelj iz Jajca, doputovao je u Padovu i četiri dana bio uz moju postelju kada se očekivalo da li ću ili neću. Ostavio je i novca u džepu mojoj ljekarki, za moje moguće potrebe. Ni ona ni ja to nismo znali. A Rade me je svakog dana zvao iz Amerike. FOKUS: Pjevačka ste porodica, vi, Gabi, Matija. Vjerovatno i malena Lu. Gdje je izvor vaše poezije? I da li ste uspjeli dokučiti izvor poezije vaših najbližih? DEDIĆ: Jevtušenko je napisao pjesmu "Otkuda dolaze ruski talenti". Otkuda? Iz zemlje, vode, šume, kamena. Otac mi je bio zidar, a moju majku sam ja naučio pisati. Moj otac je bio zidar. Volio je raditi. Cijelog je života, baš kao i ja, radio. Ali, on je volio da govori kako ne radi. Govorio je: "Ko je vidija raditi? Znaš, u ono vrime, ako bi te vidili da radiš - odmah su ti sikli ruku, čoviče!" Zamislite, sikli su ruku! U našoj porodici nikad nije bila nekakva velika oskudica koja bi ponižavala porodicu, ali nije bilo ni raskoši. Moj profesor crtanja, koji me je silno volio i nagovarao da studiram slikarstvo, davao mi je da crtam na poleđini listova manje talentovane djece. Sam sam se, kasnije, na studijama, izdržavao. Od kuće mi nisu mogli slati. I brat je bio na fakultetu, studirao je istoriju umjetnosti. Ne bi doteklo da je bilo duplo. Da vam ne pričam kako sam se hranio u menzi, to su tek horor slike. FOKUS: Šta tražite, a šta pronalazite u knjigama koje čitate? DEDIĆ: U knjigama nalaziš slične ljude i ideje. Vidiš jednostavno da nisi sam. Svjedočiš "pobratimstvu lica i svemiru". Čitajte Ujevića. On je sve rekao u vaše i u moje ime. FOKUS: Gdje je muzika danas, na kojem nivou svijesti se nalazi? Opstaje li kao grana duhovnosti čovjekove ili pada u blato, kal? DEDIĆ: Vrijeme je opšteg zagađenja u svim sferama, pa i u muzičkoj. Ali, mi, mladi ekolozi, ne damo se. Ako mi devet lažnih muzičara dnevno ubije volju za životom, uvijek postoji deseti, koji mi je vrati. Sve ovo što sam rekao ne zvuči ohrabrujuće, ali ja nisam ogorčen. Kada sam ogorčen, ne mogu raditi. Ali, ja radim. Ja sam samo zgađen. http://www.fokus.ba/ Srpska Informativna Mreza [email protected] http://www.antic.org/
