LIČNI STAV: Novi hladni rat i srpsko pitanje
Hegel u zemlji Srbiji pise Emil VLAJKI Po nemačkom filozofu onaj ko nadjača postaje gospodar, a gubitnik postaje sluga, ali taj odnos nije večan Danas, u eri informacijskog milenijuma, svako zna da je G. V. Hegel jedan od duhovnih temelja Zapada. Ipak, SAD kao „praktična“ zemlja, usmjerena „jedinim duhovnim vrijednostima“: tržištu, novcu i profitu, jedva da su i bile čule za tog „dosadnog filozofa“ sve do prije dvadesetak godina. A onda kada se je SSSR počeo raspadati, jedan kaubojski državni filozof, F. Fukuama, izvukao je Hegela iz naftalina objavivši svijetu kako je Hegel daleko dragocjeniji i od samog Nostradamusa pošto u svojim knjigama nikada nije ni spomenuo komunizam predvidjevši, međutim, da se istorija završava upravo u 1990. godini sa trijumfom apsolutno slobodnog građanskog društva sa SAD-om na čelu. CIA je uložila ogromna sredstva da se ta „genijalna globalizacijska teza“ raščuje po svijetu, pa je tako i državni kauboj Fukuama nakratko „ušao u istoriju“. I to je sve što su Amerikanci ikad saznali o Hegelu. Srećom, pa „kraj istorije“ još nije tu, ali se stiče blagi utisak da Hegel i nije bio sasvim u krivu jer se nekako nazire i kraj Amerike i kraj njene arogantne istorije. Odnos „sluge i gospodara“ Nas, međutim, zanima jedan drugi aspekt ovog filozofa. Hegel je, kod šire čitalačke publike poznat po jednoj svojoj „pričici“ sadržanoj u „Fenomenologiji duha“ koja objašnjava genezu odnosa ‘sluge i gospodara’. Uprošćeno govoreći, za Hegela postoje dvije samosvjesti (recimo: dvije osobe, dva naroda, dvije civilizacije, itd) gdje svaka od njih može steći svoj identitet jedino kroz borbu (‘na život i smrt’, veli Hegel) sa drugom samosvješću. U toj borbi onaj ko nadjača postaje gospodar, a gubitnik postaje sluga koji ne samo da služi nego i usvaja ideologiju svog gospodara. Sluga (rob) počinje misliti, djelovati i ponašati se kao njegov gospodar, ali isključivo na svoju štetu; postaje, kako bi Aristotel rekao, ‘animirano oruđe’ (čitaj: oruđe koje je idiotski živo). Srbija je, u više navrata utjelovljavala Hegelovu „pričicu“ i svaki je put, nanovo, sticala svoj identitet. U višestoljećnoj borbi pobijedila je Otomansku imperiju, zatim Austrougarsku imperiju i, u sudejstvu sa ostalim jugoslavenskim narodima, porazila je i nakratko stvorenu nacističku imperiju. U četvrtom velikom nadmetanju sa NATO-om, gdje su okupljene vojno najjače zemlje svijeta, izgubila je jednu bitku, onu za Kosmet, ali na najčasniji mogući način jer nije izgubila svoju samostalnost; u sličnim borbama druge su zemlje (na primjer, Avganistan, Irak) bile mnogo brže pobijeđene, a i okupirane. OBEĆANJA I UCENE Kada se je Putin pojavio na svjetskoj sceni, Koštunica je zgrabio svoju šansu. Rekao je slično Miloševiću i Đinđiću: „sve damo, ali Kosmet ne damo“! I pritom dodao („međunarodnoj zajednici“ Velikog Brata): „Ne možete nas ni kupiti obećanjima (kandidaturom u Evropskoj zajednici), ni ucijeniti (novom izolacijom, i prijetnjom novog bombardiranja Srbije); mi se ne trampimo kada je u pitanju teritorijalni integritet naše zemlje“! Ne treba ni isticati da će Koštunica u bliskoj budućnosti uz bok Ben Ladenu, figurirati na vašingtonskoj „crnoj listi“ kao jedan od najopasnijih svjetskih terorista. Ali, inficirana Hegelovom „pričicom“, beogradski intelektualci i političari (najveći dio njih), a uz pomoć petokolonaških „nevladinih“ organizacija, postali su, nakon okupacije Kosmeta od strane NATO-a, pokorne sluge Velikog brata. Izvršivši petooktobarsku „revoluciju“ 2000. godine, trsili su se kako će što jasnije ugoditi svom gospodaru. „Demokratski“ su izručili sve svoje heroje Hagu, uništili vojsku, napravili sporazum sa NATO-om da se po volji šeće Srbijom, počeli su sami sebe satanizirati, rasprodali su stranom kapitalu (uz masnu, ličnu, dobit) društvena bogatstva, što se u suvremenoj globalizacijskoj terminologiji naziva: ‘privatizacija’, povećali nezaposlenost na (službenih) 30 odsto, i tako redom. Pored svega, „demokratski“ su dozvolili raspad zemlje: prvo je otišla Crna Gora, jug uže Srbije prepušten je kontroli Albanaca (institucionalno i paravojno: ANA), Sandžak je, praktično, već izgubljen a „bosanski jezik“ je postao jedan od službenih jezika u Srbiji (!), Vojvodina se je „autonomizirala“ s tim što su vojvođanski Mađari tužili sudu u Strazburu Srbiju radi provođenja etničkog čišćenja (!), a i Kosmet bi bio stvar prošlosti da se na svjetskoj sceni nije pojavila nova Rusija sa Putinom na čelu. Jedino čega se ove sluge nisu sjetili to je da u Beogradu živi oko 100.000 Albanaca, te da bi i tu „trebalo“ izvršiti izvjesnu „autonomizaciju“ sa pravom istih na osamostaljenje; ali, došli bi sluge do te pameti, kad-tad. Ipak, „najljepše“ je to, što su oni dali na znanje svojim gospodarima iz „međunarodne zajednice“ slijedeće: što nas više bombardirate, ekonomski uništavate, demonizirate, otimate nam teritorije i slično, mi vas i dalje, i sa sve većim zadovoljstvom, pokorno služimo. Postaćemo, ako želite i dio NATO-a i, ako je potrebno, poslati naše trupe na Kosmet kako bi se preostali, „vječno nezadovoljni“, kosmetski Srbi držali na silu u okviru druge, nezavisne, albanske države. Paralelni proces Hegel je, međutim, u svojoj „pričici“ rekao i slijedeće: odnos sluge i gospodara nije vječan, sluge se vremenom nastoje osamostaliti. I to je upravo onaj paralelni proces koji je u Srbiji započeo odmah nakon „oktobarske revolucije“. Veliki brat je, prilikom obaranja Miloševića, tipovao prvenstveno na dvije osobe: Đinđića i Koštunicu. Prvi je, prilikom oktobarskog puča, obavio prljavi dio posla i činilo se, da je odan svom gospodaru, a drugi je bio postavljen na mjesto predsjednika sa zatakom da institucionalno ruši Jugoslaviju s tim da se i Crna Gora nužno osamostali. Ono što Amerikanci nisu uspjeli shvatiti, to je da i sluge mogu imati neko dostojanstvo čiji prag ne žele preči, i da su na vlast doveli dvojicu istinskih srpskih patriota. Kada se je Đinđić prvi u tom svjetlu pokazao izjavivši kako se pitanje Kosmeta mora rješavati u Srbiji, a ne u Vašingtonu, bio je odmah nakon toga ubijen. Koštunica, mnogo oprezniji političar, čekao je svoj trenutak. Propustio je da reagira na mnoge nečasne stvari jer ni u kom trenutku nije imao parlamentarnu podršku. Hegel je, vidimo, po ko zna koji put, aktuelan u zemlji zvanoj Srbija. Ona, u ovom času, u najstrožem smislu riječi: hegelijanski, vodi borbu na život i smrt. Ako popusti prevarena ispraznim obećanjima evroatlanskih „integranata“, slijedi joj daljnji, neminovan raspad; ko bi poštivao datu riječ zemlji koja pod pritiscima može neprekidno ustupati vlastite teritorije? Ako se pak bude borila, ima sve šanse da u ovom času, čak i bez Putina, zadrži barem 10 odsto kosmetskog teritorija. Uzase ima kao oružje međunarodno pravo (Helsinšku konvenciju, Rezoluciju 1244) i istinu, a (uzgred rečeno) i vojnu premoć; direktno uplitanje NATO-a u kompletnu otimačinu srpske zemlje značilo bi sukob svjetskih razmjera, a i kraj ove nečasne organizacije. Sve u svemu, ako ne potpadne pod prijetnje evroatlantskih vampira i ne popusti, Srbija će novi ‘Kosovski boj’ sasvim sigurno riješiti u svoju korist. Glas Javnosti, 18. 12. 07.
